Piše: Slavo Kukić

Ulaznica za "društvo izdajnika"

Prošlog je vikenda održana godišnja sjednica Skupštine HKD "Napredak". Pedeset i treća po redu. Među pozvanima sam i osobno bio. I, zašto tajiti, bilo mi je lijepo. No, "Napretkovu" godišnjem sabiranju potrebu imam vratiti se i ovom zgodom.

Dva su razloga tome. Prvo, jer je ono živo svjedočenje tolerancije i želje da se zajednički, kao i kroz stoljetnu prošlost, obilježe značajni datumi iz života svakog ponaosob, ali i spremnosti na zajednički život. Među inima, bijahu tamo i prvi ljudi "Preporoda" i "Prosvjete". I, izručiše "napretkovcima" pozdrave i najljepše želje i svih ostalih iz svojih društava. Lijepim željama im se obratiše i kojekakvi politički dužnosnici, i to nema kakve vjere i nacije nisu bili. Lijepo.

No, potrebu da se "Napretkovoj" godišnjoj sjednici Skupštine vratim imam i zbog još jednog detalja - govora njegova predsjednika. Ni na kraj mi pameti, doduše, nije secirati svaku izgovorenu riječ. Jedan dio mu, međutim, zaslužuje posebnu pozornost.

Iako sam, veli profesor Topić, smatrao da je već odavna završena priča o opstanku Hrvata u BiH, još i danas me mnogi, od Vancouvera i Dortmunda do Zagreba i Mostara, uvjeravaju kako ovdje ne možemo živjeti i kako u Bosni nema budućnosti za Hrvate.

Nitko me od njih, nažalost, nema potrebu priupitati imamo li vizije, programe, projekte. A bilo bi dobro. Kao što bi, uostalom, bilo dobro da i tamo gdje žive, govore o Bosni kao poželjnoj i lijepoj zemlji, koju treba voljeti i za nju se boriti, a ne kukati jer u tome ni rješenja ne može biti.

Umjesto priče kako bi se vratili kad bi ovdje bilo bolje, kad bi im netko kuću sagradio, školu osuvremenio, plaću dao i odmah je dodatno dozidao, bolje bi bilo da dođu i da to, s nama koji tu već jesmo, rade zajedno. Jer, nerealno je i neumjesno, očekivati da ti drugi uradi sve i da u rajski dogotovljeno samo sjedneš i uživaš.

Takve priče, zapravo, samo sugeriraju kako im do povratka i nije. A ako je tako, bolje da nas ostave na miru. Svoj život u svojoj zemlji spremni smo uređivati i bez njih. Bez obzira i na sve muke i iskušenja koja nam na tom putu stoje.

Prvog čovjeka "Napretka", doduše, nisam i citirao. Uvjeren sam, međutim, da sam ga uspio korektno interpretirati. Ali, imam neodoljivu potrebu u ponečemu ga i dopuniti. S njim se, dakako, slažem da je Hrvatima ovdje, u BiH, mjesto. I da tu trebaju i ostati.

Istina je, međutim, da koješta nije kao što je bilo. Podaci s kojima operira profesor Topić, doduše, ohrabruju. Ima nas, veli, prema procjenama CIA, skoro 600 tisuća. A to je, dakako, puno više od broja kojim se, prije svega iz busija HDZ-a, svakodnevno operira. Koje sreće, međutim, da je uvaženi profesor u pravu.

Koje sreće da je Hrvata i više od toga. Statistika je, nažalost, često puno manje ohrabrujuća. Pa, primjerice, govori i o ponekim, ali ne i nevažnim, detaljima. Po popisima iz 1991. godine u Banjoj Luci je, recimo, živjelo skoro trideset tisuća Hrvata. A na nedavnim je izborima tamo HDZ osvojila, slovom i brojem, 63, a sve ostale stranke s hrvatskim predznakom još dodatnih 176 glasova.

Ne muči mene, dakako, strah od spoznaje da Hrvati nisu glasali za nacionalne stranke. I da su, umjesto za njih, glasovali odreda za Dodikove. Naprotiv. Kojom srećom da je tako. Da su projektu Franje Tuđmana i HDZ-u, konačno okrenuli leđa.

Kojom srećom da konačno shvate kako rješenje njihova života ne leži ni u projektima nacionalnih stranaka uopće. I kako se jednom za svagda moraju okrenuti onima koji promoviraju život ljudi, a ne suživot kolektiviteta, život jednih s drugima a ne jednih pored drugih.

Muči me, međutim, sumnja da se iza navedenih brojki krije i stvarno stanje u drugom po veličini gradu BiH. Da je tamo, još konkretnije, nekadašnjih nekoliko desetina tisuća Hrvata danas svedeno na tek nekoliko stotina najupornijih.

Time, dakako, ne želim sugerirati sud kako je drugdje bolje. Ma, ne. Ništa bolje nije ni u Sarajevu, Zenici, Mostaru, mnogim drugim mjestima BiH. Niti je specijalno bolje Srbima, Bošnjacima, svima ostalima.

Ono, međutim, u čemu je predsjednik "Napretka" u pravu bez ostatka jeste da Hrvati, za to što im se dogodilo i još uvijek događa, ne trebaju optuživati nikoga izvan sebe.

Nisu im, dakle, za to krivi ni Srbi ni Bošnjaci. Naprotiv, ako im nešto nije kako treba, krivce za to trebaju tražiti među sobom. Ono što im se sve ove godine događalo samo je posljedica podrške, koju su prema suludom političkom projektu iskazivali i sami.

Kao što su, uostalom, iskazivali i ostali - Srbi i Bošnjaci. S druge strane, nikoga optuživati nemaju pravo ni za ono što danas proživljavaju. Jer, i to je samo posljedica slične vrste potpore.

Zahvaljujući kojoj tom istom projektu, sada u nešto umivenijoj, ali zato ne i suštinski različitoj formi, ni danas nisu podrezana krila. Dapače. I ne samo to. Na takvu je potporu najveći dio bh. Hrvata spreman kad god zatreba.

Dovoljan im je samo jedan poziv Čovića i drugova na zbijanje nacionalnih redova pa da se zaboravi i pljačka kojoj su sve ove godine, i to svaki put od baraba iz vlastitog naroda, izloženi. A potreba za takvim pozivima, kako stvari stoje, sve je češća.

Na to, uostalom, upozoravaju i najnoviji procesi u HDZ-u. Koji su, dakako, izazvani sasvim ciljano - kako bi se skrenula pažnja s izbornog fijaska i odgovornosti koju zbog toga ponijeti mora onaj koji je za izbore i bio zadužen, kako bi se onemogućio proboj na partijski vrh drugih, koji u navedenom fijasku nisu sudjelovali, ali i kako bi se pažnja javnosti skrenula s najnovijih priča o kriminalnim rabotama, koje čine dio hipoteka "najodanijih".

Što se, pak, profesora Topića tiče, neka mu je Bog na pomoći. Sarajevskim istupom definitivno bi mogao zaraditi etiketu "nacionalnog izdajnika".

Jer, vrag ga je "natentao" da kaže ono što i nije smio. Da se javno usprotivi tezama koje vode ili nacionalnom egzodusu naroda kojem i sam pripada ili dezintegraciji zemlje koju i sam doživljava domovinom. A takvi se "ekscesi", živi bili pa vidjeli, ne praštaju.

No, ako uvaženom profesoru to šta znači, nije sam. Naprotiv. Društvo istih je već odavno postalo respektabilno. I iz dana u dan postaje sve brojnije. Prema tome, dobro došao. Vrata su mu širom otvorena. I, s radošću ga očekujemo. Sve "izdajnik" do "izdajnika".