Piše: Nataša Krsman

Kada vrijeme stane

Penzioneri su juče obilježili svoj dan. Ponovili su svoje zahtjeve, upozorili na težak položaj i zaprijetili vladama da će oni ponovo na ulice ako se nešto ne promijeni.

Ovo će penzioneri u BiH (oni koji prežive) tražiti i dogodine. No, ne zna se da li će biti i novih penzionera, jer ovi koji su već penzionisani nisu za to da vrijeme teče dalje. Treba ga zaustaviti i zabraniti svima da napune 60 i 65 godina, kako bi u penzionom fondu bilo više novca za njih.

U Federaciji BiH penzioneri se ne slažu s tim da se stvaraju uslovi za penzionisanje ljudi koji su više od trideset godina radili, ostarili i zaslužili penziju. Njima se ne sviđa ni povezivanje, ni dokupljivanje radnog staža.

S druge strane, radnici godinama vape da im firme uplate doprinose, pa da i oni odu u zasluženu penziju. Sada valjda treba da ovi, koji se druže sa poštarom svakog prvog u mjesecu, razvlače svoju crkavicu i tako osiguraju mirnu starost. Svi ostali neka i dalje rade, neka ih na čekanju ili na biroima za zapošljavanje.

U našem društvu svako rješava samo svoj problem i nikome na pamet ne pada da pomisli kako bi funkcionisao cjelovit i sređen društveni sistem. Dovoljno je obezbijediti dnevni obrok, nešto novca za režije i mjesečne rate za kredit pa da život postane podnošljiv. Nije onda ni čudo što isti ljudi godinama dijele ista obećanja i to prolazi.

Dovoljno je samo osluškivati svakodnevne razgovore na ulicama, pijaci ili u parku pa da se vidi kako se naši ljudi zadovoljavaju sitnicama. Koliko puta dnevno možete čuti izjave: "Samo neka smo zdravo", "Najvažnija je živa glava", "Dobro je ovo, kako ljudi inače žive" ili "Bar imamo krov nad glavom".

Ovakve utjehe, koje jedni drugima uz pozdrav dijelimo, odlična su podloga za političare bez vizije i za one koji žele unedogled da vladaju. Zar nikome ne pada na pamet da bismo bili zdraviji da nam je sistem uređen, da tada ne bismo ni mislili o živoj glavi, jer je to sasvim normalna stvar i da bi o onima, koji veoma teško žive, brinula država.

Ovako, dok je sve okrenuto naopačke, penzioneri se bune što će za dva-tri mjeseca neki drugi ljudi, sasvim prirodno, napuniti 65 godina i otići u penziju. I šta? Dobiće zagarantovanih 150 KM mjesečno i zbog toga će onome koji ima 70 godina u životu biti teže.

Ovdje zaista vrijeme mora da stane. I za neke je već stalo, jer hiljade ljudi imaju 40 godina i ni dan staža i njima nikakav Zakon o penzijskom osiguranju neće pomoći.

Među ovima bez staža ima i djece nezadovoljnih penzionera i njima neće pomoći što njihovi roditelji imaju zagarantovanih 150 KM mjesečno i što im je jedina sigurnost što svakog mjeseca izdvoje marku članarine za dostojanstven ukop. Nešto je trulo u državi i našim glavama, a to je odlično tlo za parazite raznih vrsta i one koji postoje samo kada vrijeme stoji.