Piše: Slavo Kukić

Mogući učinci HDZ-ovih sudova časti

Prije koji dan Predsjedništvo HDZ-a utemelji Sud časti sa zadatkom da ispita koliko je djelovanje nekolicine partijskih dužnosnika sukladno statutu stranke.

Mnogi se, vjerujem, pitaju koja je stvarna funkcija te HDZ-ove novotarije. Što reći? Jednostavno, ništa specijalno. To vam je, pojašnjenja radi, isto što i komunistička disciplinska komisija. Drugačije se, međutim, kako bi i time napravili odmak od omraženih komunista, samo zove. No, zadaća joj je, kao i kod disciplinskih komisija, pokazivanje zuba nelojalnim članovima, ali preko njih i discipliniranje ostalih.

Zanimljivo je, međutim, kako je odluka o utemeljenju Suda časti i donesena - mimo da je takvo što bilo predviđeno dnevnim redom, na iznenadni prijedlog partijskog lidera i bez mogućnosti da se o njemu i raspravlja. Po principu, dakle, uzmi ili ostavi. Taj podatak je analitičarima izmakao iz vida, iako on, dojam je, govori više no što bi se moglo i pretpostaviti. I to, dodajmo, iz barem nekoliko uklona promatranja.

Iznenadno dovođenje ostalih, prije svega, u situaciju da svoj stav izraze prostim dizanjem ruke u znak slaganja signal je nervoze koja je prvog hadezeovca već poprilično nagrizla. I koja ga, što mu baš i nije imanentno, baca u prve značajnije taktičke pogreške. Iz njega počinje progovarati drugi dio vlastita mu ega - čovjeka kojemu se odjednom žuri, koji bi stvari lomio preko noći i preko koljena, dakako. Ali, takva se nervoza mogla i pretpostaviti. Jer, čovjek se našao izoliran na način kako nije mogao ni pomisliti. Na brisani ga je prostor izveo, prvo, šef mu sestrinske stranke susjedne države. Ni pola godine nakon izbora Čovića na mjesto šefa partije nije, primjerice, našao vremena za uputiti mu kratku kurtoaznu čestitku. Istodobno, opet, taj isti nađe vremena da s predsjedničkim mu protukandidatom ispija kave po Hercegovini.

S druge strane, član Sanaderova politbiroa, koji je po Hercegovini grmio i devedesetih, protektorski se, i pokazujući zube Čovićevima dakako, ponaša i danas. Prije koji dan je, recimo, svoj faktički utjecaj iskoristio kako bi iz službenog protokola potpuno izbacio jednog od najistaknutijih Čovićevih ljudi. Onog koji je, da stvar bude zanimljivija, i predsjedavajući bh. predsjedništva. Taj detalj je, dakako, priča za sebe. No, njome se, iako je svake pažnje vrijedna, ovom zgodom ipak ne kanim baviti.

Na partijskoj ravni, međutim, sve to nije ohrabrujuća poruka. Jer, Čovićevim supartijcima s ove strane granice još je, ništa manje nego i prije pet-šest godina, važno što im misle zagrebački partijski makroi. Na brisani ga prostor, potom, izvodi i Evropska pučka stranka, koja, usput, zahtijeva da se, jer nisu bili regularni, izbori za mjesto partijski najisturenijega ponove. Izoliran je, na koncu, i od dobrog dijela domaće političke bulumente. Jes' da on to pokušava prikriti. No, kad je nešto očigledno onda to uspjeti ne može čak ni Čoviću.

Zanimljiv je i pristup u unutarpartijskom obračunu za koji se Čović opredijelio. Na brisani je prostor, naime, odlučio izvesti tek trojicu potpisnika takozvane Promemorije. Ostalima je, a njih je već blizu tisuću - među njima čak i najtvrđi mu oponenti - za sada odlučio zažmiriti. Što se krije iza toga? Čitam ocjene kako isključiti ne treba ni mogućnost da su, ili barem neki među njima, u međuvremenu promijenili mišljenje. I kako su se naknadno pokajali za grijehe koje počiniše. No, u takav scenarij ne vjerujem. Prije će biti kako je time veliki meštar pokušao unijeti razdor među pripadnike novoutemeljene frakcijske grupe.

Koji su, objektivno, mogući efekti najnovijeg, ali do sada i najozbiljnijeg potresa unutar HDZ-a? Nije, dakako, nemoguće razmišljati po matrici kako bi vrijeme moglo biti neka vrsta vjetra u leđa aktualnom lideru ove stranke. I kako bi, što ono dalje odmiče, najznačajniji dio partijskoga kadra - uostalom, ljudima iz svijeta politike to ne bi bilo prvi put - mogao klepnuti ušima. Kako bi, drugim riječima, mogao funkcionirati po staroj, oprobanoj maksimi - pritajiti se i, dok je god to moguće, pokušati spasiti vlastitu kožu. Sve što Čović čini, izgleda, i čini kako bi takav proces, a on ga priželjkuje, stimulirao. Uostalom, u prilog tome govori i pokušaj izdvajanja trojice iz sada već respektabilne stranačke mase.

Vjerojatnije je, međutim - iako prvi čovjek "pobunjenika" o takvom raspletu javno ne govori kao realno mogućem - kako bi na sceni uskoro mogao biti jedan drugi, proces definitivnog cijepanja HDZ-a na dvije nove stranke. Pitanje je, dakako, samo na koji način? A objektivno su moguća dva. Moguće je, prvo, da zbog osobne frustriranosti Čović nastavi s političkim posrtanjima, da istraje na Sudu časti i eliminaciji trojice prozvanih, a moguće je da oni, zajedno sa svima ostalima, čiji je broj u radikalnom porastu, odu sami.

Dogodi li se jedno ili drugo, polučilo bi to dvije posljedice s dugoročnijim učincima. U pitanju je, prije svega, činjenica da bi nova politička stranka činom formiranja postala jedna od parlamentarno jačih. Prema informacijama koje mi dopiru do ušiju, od postojećih zastupnika HDZ-a lojalnost bi joj iskazalo preko četiri petine njih i u federalnom i u državnom parlamentu. Što bi to dugoročno značilo za Čovića i one koji ga prate nije potrebno ni govoriti. No, u ovom momentu to nije ni važno.

S druge strane, stvorile bi se neophodne pretpostavke i za - barem što se hrvatskoga biračkoga tijela tiče - novo sazrijevanje političke scene. Tim bi se procesom, naime, definitivno stavilo točku pod monopol političkog predstavljanja, ali i stavljanja znaka jednakosti između političke partije i naroda. Drugim riječima, tim bi činom svatko pojedinačno od stranki s hrvatskim predznakom izgubio pravo u javnosti istupati s tezom kako to čini u ime naroda. A to je, koliko god banalno izgledalo, korak od stotinu milja - korak iz etnonacionalnog, pretpolitičkog u političko i građansko.