Piše: Ugo Vlaisavljević

Nepodnošljivi pluralizam

Još niko ne zna kako će izgledati naše pluralističko društvo sačinjeno od tri posve ravnopravne nacije. Naivni su oni koji će reći da se u Bosni i Hercegovini oduvijek živio ovaj pluralizam kultura, religija, običaja, predanja… Ne, ovaj koji nam je potreban još svakako ne, jer tek treba da iskusimo davno obećani demokratski pluralizam ili pluralizam u njegovoj savremenoj političkoj formi: liberalne demokracije.

To ne bi bio pluralizam s kojim se oni koji navodno nisu nacionalisti obično diče: "zajednički život" u sjenci neke velike imperije poput Otomanskog carstva ili Austrougarske monarhije. Sada bi to trebala biti zajednička državna zajednica posve oslobođenih naroda, etničkih grupa koje su stale na svoje noge, zrelih nacija koje više nemaju nikakvih iluzija o svom identitetu, o svojoj prošlosti i o svojim tekućim i budućim interesima. Pluralizam pod skutima velike imperije je uvijek bio djelomičan i u važnim vidovima čak podzeman.

Bliskost prema sunarodnicima "druge vjere" najviše se održavala i pothranjivala u područjima svakodnevice koja su izmicala političkoj moći i javnosti njenog upražnjavanja.

Imperija u svom klasičnom obliku, kojem je Austrougarska već izmicala zahvaljujući svojim nastojanjima da se modernizira, upravo je isključivala najvažniji oblik pluralizma: ravnopravnu političku participaciju. Zato se u Bosni, kada se počne govoriti o višestoljetnoj tradiciji suživota, najčešće počne govoriti o komšiluku i poštivanju običaja onih koji su oduvijek živjeli "tu, pokraj nas".

Takvo generacijsko "uvježbavanje" u međusobnoj snošljivosti i uvažavanju ljudi različite grupne pripadnosti u sferama privatnog života možda je važnije od svakog, ma koliko starog, oblika zajedničkog političkog djelovanja, jer predstavlja njegov pravi temelj, životnu podlogu. Međutim, pravi je ideološki mit vjerovati da se takav život s drugima spontano odvijao samo zahvaljujući dobroti i susretljivosti svojih učesnika. Ne treba suviše vjerovati u život izvan institucija vlasti. Dobro je poznato da velikim imperijama nije smetao vjerski i etnički pluralizam, pod pretpostavkom pokornosti centralnoj vlasti, kao što se pokazalo da je to slučaj sa novijim oblikom državnog uređenja: nacijom-državom. Naročito je na zlu glasu etnički nacionalizam koji u modernu političku formu zajedništva nipošto ne dopušta smještanje više od jedne etničke zajednice. Zato su etničke nacije obično sitnoga rasta: u političkoj teoriji se bujanje malih nacija, koje ne ide bez bujica krvi, već odavno naziva "balkanizacija". Ovaj proces cijepanja, koji izgleda kao karikatura nastanka "velikih nacija", nažalost podrazumijeva "etničko čišćenje" s kojim se u stvari pokušava zauvijek ukloniti nasljeđe velikih imperija: izmiješanost stanovništva. U tom smislu je Bosna i Hercegovina talog jedne prošlosti daleko starije od moderne nacije-države.

Može li njen od davnina naslijeđeni demografsko-teritorijalni pluralizam preživjeti novo doba i pronaći svoju odgovarajuću državno-političku formu? Nije li upravo prošli rat napokon dokončao izmiješanost koja stoji na putu gradnji etničkih nacija? Nije li taj rat na cijelom prostoru bivše Jugoslavije pokazao da je za nove političke elite, pretežno opredijeljene za "demokratsku gradnju" vlastitih nacija, imperijalno nasljeđe življenja bez jasnih etničkih granica pravo prokletstvo? Pitanje koje lebdi nad današnjom Bosnom jeste kako živjeti skupa u doba kada je najviši politički cilj postala gradnja vlastite nacije, a gotovo samorazumljivi oblik državnog uređenje nacija-država.

Postoje tu uglavnom dva rješenja koja se pojavljuju u javnom mnjenju. Za neke političare i analitičare koji misle da je oblik jedna nacija - jedna država uistinu obavezujući, rješenje je upravo u gradnji zajedničke bosanske nacije. Drugi, kojima je stalo do očuvanja nasljeđa socijalističke misli, vjeruju da bosansko zajedništvo može imati i druge temelje jednako snažne kao i oni etnički: ekonomska ovisnost, privredni boljitak, socijalna pravda i sl. Međutim, oba gledišta, iako to često neće priznati, dijele istu formulu umanjivanja razlika i svođenja tri konstitutivna naroda na "etničke grupe". Ali za takvo nešto je ipak prekasno. Pogotovo nakon "etničke distance" postignute u ratu i poslijeratne gradnje nacionalnih institucija. Kao što nas uvjeravaju novije teorije nacionalizma, najvažniji element u gradnji nacije je subjektivan: nacionalna samosvijest. Može li danas iko ozbiljno osporiti Bošnjacima da su nacija, a ne etnička grupa? Jednako tako je pitanje elementarne pravednosti u politici identiteta priznati bosanskim Srbima i Hrvatima pripadnost vlastitoj naciji. Praktično jedini način da im se to ospori jeste pozivati se na to da oni ne žive u svojoj nacionalnoj državi. To se često i dešava: deklarisani antinacionalisti se čvrsto drže prevaziđenog koncepta nacije-države! Svojim osporavanjem u ime takvog "tvrdog" koncepta koji za priznanje nacije nalaže jasan teritorijalni posjed i vlastito državno uređenje oni zapravo huškaju nacionaliste na politiku separatizma.

Zašto je toliko teško prihvatiti Bosnu i Hercegovinu kao multinacionalnu državu? Nažalost, za većinu ljudi od uticaja na javno mnjenje uvid da ova zemlja ne može biti nacija-država predstavlja formulu njenog raspada. Međutim, kakvo god bilo naše političko opredjeljenje, tri nacije su već (gotovo) izgrađene u punoj svijesti o svom biću, sa svojim političkim zastupnicima i nacionalnim (političkim, vjerskim, obrazovnim itd) institucijama, standardnim jezicima, kanoniziranim književnostima i istorijama, čak i gotovo zaokruženim teritorijama na kojima su postale "većine". U stvari, mnogima se čini neostvarivom ili nepoželjnom višenacionalna politička zajednica. Čini se da je i nacionalistima i antinacionalistima istinski pluralizam nepodnošljiv, jer isti je razlog i za separatizam kao i za unitarizam: treba ukloniti prevelike razlike. I tako, dok se grozničavo raspravlja o novim ustavnim rješenjima, ostaje još sasvim nepoznat, pa čak i u rasprave akademske zajednice neuveden, pojam koji bi nam trebao biti veoma važan u traženju formule zajedničkog života: konsocijacija.