Piše: Borislav Bijelić

Obmane i paradoksi

Nepresušnim obmanama i paradoksima u sferi ekonomije priključila se i Centralna banka BiH. Riječ je o mjeri povećanja stope obavezne rezerve bankarskom sistemu i obrazloženju razloga tog povećanja.

Naime, predstavnici Centralne banke tvrde da se toj mjeri pristupilo zbog rasta potrošačkih kredita i time dodatnog negativnog djelovanja na trgovinski, odnosno platni bilans.

Preporučio bih da se navedeno obrazloženje predstavi u formi teorema jer bi se s obradom takvog teorema u ekonomiji moglo konkurisati za Nobelovu nagradu.

Naime, jedna od uloga Centralne banke jeste da interveniše na tržištu novčane mase i da u fazi pregrijane ekonomije posegne za raznim mjerama isisavanja dijela novčane mase. Tako, eto, po navedenoj mjeri Centralne banke proizlazi da smo u fazi nabujale (pregrijane) ekonomije.

Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da ključnim ljudima u Centralnoj banci očigledno nije jasno da kod nas nije problem na strani potražnje - potrošnje, već na strani ponude - proizvodnje (nedovoljne proizvodnje), te da se mjerama restriktivne ekonomske politike u sferi ponude samo produbljuju strukturni problemi.

Na stranu očekivanje da će se povećanom stopom obavezne rezerve smanjiti pritisak na kreditni potencijal banaka od strane privatnih lica - potrošača. On se prvenstveno smanjuje ili povećava u skladu sa realnom ekonomskom osnovom i pratećim raspoloživim uslovima za dobijanje potrošačkog kredita.

Kada tome dodate činjenicu da se značajan dio poslovno-proizvodnih aktivnosti odvija u zoni sive ekonomije, onda je veoma neozbiljno očekivati da će na temelju jedne mjere automatizmom doći do eliminisanja problema, u ovom slučaju trgovinskog deficita. Bar bi predstavnici Centralne banke trebalo da znaju da se problemi deficita trgovinskog bilansa mogu početi rješavati tek preko sklopa simultanog djelovanja nekoliko neophodnih mjera.

Npr. jedna od njih je pitanje tečaja (japanska vlada povremeno smanjuje vrijednost jena, a o deprecijaciji slovenačkog tolara kao da se ništa ne zna), pa pitanje kamatne stope i brojne druge organizovane gluposti koje jednostavno ograničavaju i sputavaju preduzetnike i investitore.

Zanimljivo je da na spornu mjeru Centralne banke nisu reagovali ministri finansija, a posebno uvaženi ministar, gospođa Cenić. Možda zbog toga što su prioritetne aktivnosti trenutno usmjerene na institucionalizaciju procesa ispitivanja porijekla imovine. Zamislite pokušaj zakonskog i institucionalnog uređenja procesa i prakse ispitivanja porijekla imovine u uslovima kada se odsustvo brojnih institucija svojstvenih pravnoj državi i tržišnom načinu privređivanja kompenzuje direktnim uticajima političkih moćnika.

Taj stepen nadomještaja institucionalnog sistema političkim liderima i portparolima kod nas je toliko dominantan i očigledan da bi i za laika trebalo da bude izvjesno da bi se ispitivanje porijekla imovine svelo na proganjanje političkih neistomišljenika, reketiranje, te mito i korupciju inspektora i njihovih političkih pokrovitelja.

Nije li nešto slično pokušano u Srbiji i dokle se stiglo? A kako definisati praksu u kojoj je ministar finansija ujedno član Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje, član Upravnog odbora Agencije za javne nabavke, predstavnik državnog kapitala u a.d. "Telekomunikacijama RS" itd.

Zar to nije opasnije od sticanja i uvećanja imovine na način suprotan zakonu, odnosno nisu li takva i slične prakse pretpostavka kriminalizacije države. Ili kako definisati situaciju u kojoj govornicu Narodne skupštine Republike Srpske zaposjednu predsjednik Upravnog odbora i direktor Akcionarskog društva, predstavnici združenih nevladinih organizacija i slične aktivnosti koje kreiraju i čine brojni nosioci izvršne i zakonodavne vlasti, a koja je dubinski opasnija od nekolicine kriminalaca.

Zanemarićemo profesore koji su javno obmanjivali narod, profesore koji su optuženi za zloupotrebu položaja i nesavjesno poslovanje, profesora koji pokušava da se nadmudruje s onima koji nam i formalno i suštinski određuju ključne stvari (profesora kojem očigledno nije jasno da je i pravo tek odraz političke volje i odnosa moći), jer bi nas to moglo odvesti u sferu apatije i stanje u kojem se kriza doživljava isključivo kao opasnost, a ne kao šansa.