Piše: Pero Simić

Prečicom u raj

Ovdje nešto ne štima. Ovdje mnogo štošta nije jasno. Valjda tako treba, jer nas niko ništa i ne pita iako se svi kunu da rade u naše ime i, navodno, za našu dobrobit.

Sve u ime naroda! I to na čelu sa novokomponovanim demokratom predsjednikom Republike Srpske Draganom Čavićem. Ne znam da li su tako išta pitani i drugi narodi koji su išli u Evropu, ali sumnjam da su ih vodili oni koji su ih doveli do ponora. Valjda su imali pravo da biraju vođe?! Međutim, priča o našem putu u Evropu, kao što i svaka budala vidi, ima dva uljeza.

Tako je priča o dugom kretanju nas iz Republike Srpske na put u Evropu usput postala i priča o političkom oživljavanju Dragana Čavića, do prije samo mjesec-dva, političara s osebujnim diktatorskim performansama, a danas, gle čuda, mirotočivog demokrate, koji, kako stvari stoje, ni u toalet više ne ide bez konsultacija. Naravno, tu ne treba zaobići ni priču o borbi za ovdašnji diplomski rad visokog predstavnika, odnosno grčevitu brobu za uspješan završetak karijere glavnog konsultanta Pedija Ešdauna, koja je vezna uz Čavića i koja nam je takođe smještena na tom našem ionako trnovitom putu. Iskreno mislim da nijedan narod neće platiti skuplju evropsku cijenu od nas.

Naš put u Evropu s našim dojučerašnjim malim diktatorom, a danas novopečenim demokratom, može se duhovito objasniti i na taj način, da nam je Čava u stvari ukrao novčanik i sada nas sve vodi na gozbu. Dakako, našim parama, kako je i navikao. I sad mi njemu treba da budemo zahvalni?!

Mislim da novija evropska politička istorija ne pamti primjer da se toliko uložilo u oživljavanje jednog političkog mrtvaca, a još više u karikaturalno mijenjanje diktatorskog u demokratski svlak kao u slučaju Dragana Čavića. Bojim se da se iz toga ne izrodi politički Frankenštajn.

Mnogo je majstora učestvovalo u konzilijumu koji se bavio oživljavanjem i mijenjanjem imidža Dragana Čavića. Prvi je, kakvog li apsurda, bio Milorad Dodik, koji će valjda jednog dana i nama objasniti o čemu je tu riječ.

Tu je i predsjednik Srbije Boris Tadić, koji se, kako nam snimci i fotografije kažu, najbolje ljubi sa Čavićem. Em zagrljaj, em dugi poljupci. Pa ko onda može išta reći protiv Čave, sa toliko velikim ugledom u matici! Ako Tadić misli da je ljubeći Čavića poljubio sav narod u Republici Srpskoj, onda se vara. Poljubio je samo neznatni dio naroda koji, za razliku od većine, neće i ne želi da priča o političkom avanturizmu, autokratskoj vlasti i kriminalu koji je okruživao našeg predsjednika i koji neće da se mijenja. Lijepo sam govorio Tadiću da se ne ljubi sa Čavićem, navići će se, pa šta će onda na godinu kada prođu izbori kod nas?

Što se tiče Koštunice, njegov doprinos u poslu oko Čavića je mali, pošto i njega kao i Čavića more iste brige, jer i njega međunarodna zajednica uvažava i drži samo dok im vrši posao. Što se tiče ljubljenja, za razliku od Tadića, to Koštunica ne radi ni tamo s kim treba, a kamoli sa Čavom. Svakako u tom konzilijumu ne treba zaobići ni Adnana Terzića, ali ni našeg pregovarača za Evropu, sa izuzetnom diplomatskom karijerom Igora Davidovića, koji će nas predstavljati, između ostalog, eto i "zbog poštovanja prema predsjedniku Republike Srpske?! Šta to bi sa čašću vrsnog i do juče s pravom hvaljenog diplomate? O kakvom poštovanju je ovdje riječ i koga ovdje treba poštovati, narod ili predsjednika?

Oko uloge šefa tog konzilijuma Pedija Ešdauna mnogo toga nam je jasno već poodavno. Njegova pjesma u oživljavanju i preoblikovanju Dragana Čavića ima već poznati refren: "Spasavam tebe, a mislim na sebe." U sveopštem amnestiranju grešnika SDS-a, koje sprovodi ovih dana, da bi spasao Čavu i sebe, ne bi me začudilo da Ešdaun amnestira i Radovana Karadžića.

Iskreno mislim da je jedan dio međunarodne zajednice potcijenio ovaj narod, koji jeste na svašta navikao, ali ipak nije toliko glup da mu se svašta može poturiti i svako na evropskom putu za vođu nametnuti. Pa, zar nam ta ista međunarodna zajednica sama nije dala uslove, kakvi treba da budemo, da bismo ušli u zajednicu evropskih naroda. Zar nam nisu rekli da treba da budemo čestiti i čisti?! Pa zašto nam onda guraju vođu koji prema nama nije bio ni čestiti ni čist i kome su, koliko do juče, njegova fotelja i džep bili prva, a Evropa deveta rupa na svirali?!

Da ne bude zabune, potpuno su mi jasne namjere pragmatične međunarodne zajednice. Pravac u Evropu prečicom. Za to nas je bila većina još poodavno, kada smo zbog iste te stvari, od istih ovih, samo sada već "proevropskih" naših vođa, proglašavani za izdajnike. Međunarodna zajednica neka završava posao kako zna i umije, nemamo ništa protiv. Ali isto tako neka nam dozvoli da otvoreno razobličujemo našeg predsjednika i sve njegove saradnike i njihove mutne radnje. I nama je stalo do Evrope na bilo koji način.

Samo se bojim da ćemo sa Čavićom ući izbrazdani i s previše ožiljaka, te da će od nas takvih Evropa dugo vremena zazirati.