Piše: Slavo Kukić

Paradoksi bez presedana

Ne vjerujem da je na gluposti imuno ijedno organizirano društvo. Onakve, međutim, kakve se daju sresti u današnjoj BiH teško da se pojaviti mogu igdje drugdje. I ne samo gluposti. Po srijedi su, dapače, i paradoksi bez presedana, oni koji zaslužuju da ih se koristi i kao udžbeničke primjere. A oni - kada je u pitanju ova zemlja - uopće nisu rijetkost. Naprotiv. Prije će biti kako su bukvalno dio svakodnevnice nam.

U tjednu, primjerice, koji je na izmaku, dva između njih se ne može zaobići niti u analizama ovog tipa. Izlazak u javnost jednog omogućili su Istražno povjerenstvo Parlamentarne skupštine BiH za utvrđivanje trošenja donatorskih sredstava i njezin prvi čovjek Tihomir Gligorić. U pitanju su, pojasnimo, sredstva pomoći koja je svijet upućivao Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do danas. A koja, po mnogima, ovdje često i nisu dolazila do onih kojima su bila potrebna. Naprotiv. Umjesto u njihovim završavala su u rukama političkih mešetara, hohštaplera, organiziranih bandi koje su sve to radile iza paravana obrane nacionalnih interesa. A to je, onda, devet godina nakon što je sve počelo - pritiskom domaće javnosti, ali i donatora samih - rezultiralo i zahtjevom da se državnom parlamentu polože računi.

O epilogu bi, kako stvari stoje, uputnije bilo i ne zboriti. Jer on, ne samo da dodatno upućuje na bogaćenje nacionalističkih barabusina na tuđim mukama, nego je i na samoj granici dobra ukusa.

U najnovijoj informaciji Vijeća ministara, naime, stoji kako je, u prethodnih devet godina, u formi donacija u zemlju ušlo tek nešto iznad sedam milijardi maraka. Samo po sebi to, doduše, i ne bi bio razlog za poziv na uzbunu. Problem je, međutim, što su, samo koji mjesec prije, to isto Vijeće i resorno mu ministarstvo operirali s cifrom koja je za četiri-pet milijardi veća. I ne samo to. Problem je i što Gligorić vjeruje kako ni ti podaci ne odražavaju stvarno stanje. I kako je istini bliže podatak o sedamnaest milijardi - maraka dakako. Nevjerojatno. Kao da se radi o deset tisuća, a ne deset tisuća miliona maraka. Moj bi banjolučki drug, dođe li mu do ušiju, mogao i javno zapitati - gdje su pare? Što mu reći? Vijeće ministara će, kao i pred Gligorićevim povjerenstvom, odgovor tražiti u obrazloženjima koja su sve drugo prije nego uvjerljiva. No, moj drug i bez toga zna da su pare na sigurnom - po švicarskim i inim bankama. I da će i ovaj paradoks, i lopovluk bez presedana, završiti po već otrcanoj Rojsovoj krilatici - ko je što jamio, jamio je.

Lopovluka poput ovog, doduše, može se sresti i drugdje. No, drugdje zbog njih završavaju u zatvoru. Bh. paradoks je što su i lopovluci - a u ovom se slučaju radi upravo o tome - u konačnici u funkciji političkog poentiranja onih koji iza njih stoje. I što će raji biti objašnjavani kao najuvjerljiviji dokaz još jednog ataka na narod kojem i sama pripada. Da čovjek ne povjeruje. No, istina je.

Drugi je paradoks, a dogodio se također ovog tjedna, vezan uz odricanje prava na suverenost. Nije to, doduše, i prvi put. Naprotiv. Prije nekoliko godina je, sjećam se, a radilo se o razgraničenju s Hrvatskom, tadašnji neumski faraon uporno pokušao dokazati kako dio bh. teritorija i nije bosanskohercegovački nego hrvatski. No, u tom se slučaju radilo tek o lokalnom silniku. Ovaj put je, međutim, i u tome je razlika, pravo na suverenost osporeno sa samog državnog vrha. O čemu se, dakle, radi? U okviru jedanaeste sesije Igmanske inicijative predviđeno je bilo i da najodgovorniji s prostora dejtonskog trokuta potpišu izjavu o novim odnosima između triju država. Poznato je, naime, da se oni i danas temelje na regulama Dejtonskog sporazuma. A one, pojašnjenja radi, istočne nam i zapadne susjede obvezuju u odnosu na BiH, i daju im pravo da se u njezine unutarnje stvari, ako to ocijene potrebnim, i same umiješaju.

Tog su se prava, parafom na ponuđeni im dokument, u Sarajevu konačno bili spremni odreći predsjednici dviju susjednih država. Predsjednik Marović je tu vrstu spremnosti podupro i riječima kako su danas, deset godina nakon Dejtona, građani i institucije BiH najpozvaniji da odlučuju o pitanjima koja se pred njih postavljaju, te kako njemu, i državi koju predstavlja, ostaje tek da pomognu koliko mogu, i ukoliko se to od njih i institucionalno traži dakako. Isto tako, ako ne i eksplicitniji, bio je i hrvatski predsjednik. Osobno su me se, recimo, dojmili dijelovi Mesićeva govora u kojem apelira kako se konačno mora raskrstiti s hipotekama prošlosti i forsirati klimu naglašene tolerancije, ali i poručuje da se ratom ništa ne dobiva, niti se na njegovim rezultatima može graditi budućnost u miru.

Kome bi takav nastup dvojice predsjednika mogao smetati? I može li se, u normalnoj državi i društvu, itko zdrav s tako iskazanom voljom ne složiti. Naravno da ne. No, država u kojoj živimo, i taj detalj upozorava, daleko je od normalne. Izjava, poznato je, nije potpisana. Razlog - na odricanje susjeda od prava na miješanje u unutarnje stvari ove zemlje ne pristaju oni s vrha njezine piramide. U konkretnom slučaju, ako je medijima vjerovati, potpis je onemogućio srpski član državnoga trijumvirata. Njegov savjetnik uporište za to pronalazi u formulacijama kako je Dejtonski sporazum zaustavio rat, ali i donio nepravedan mir. Za njega ta formulacija, međutim, nije prihvatljiva. Jer, ona govori o potrebi izmjena Dejtonskog ustava prema standardima koje pred BiH stavlja Evropska unija.

Nisam, dakako, siguran kako bi to trebao biti i osnovni razlog najnovijeg diplomatskog skandala. Uostalom, samo nas mjeseci dijele od dana kada će Paravčev savjetnik, kada je ustavni ustroj po srijedi, promijeniti ćurak. I kada će, pod pritiskom Amerikanaca, aplaudirati onom što danas pokušava prikazati kao atak na srpski narod.

No, problem bi mogao biti u detalju na kojeg je upozorio i jedan od čelnika Igmanske inicijative. S članovima Predsjedništva smo, veli, usuglašavali tekst izjave petnaestak dana. A Paravac je, sve to vrijeme, tražio da se iz njega izbaci dio koji odriče pravo Hrvatskoj s jedne, te Srbiji i Crnoj Gori s druge strane, da se miješaju u unutarnje stvari naše zemlje.

Problem bi, dakle, mogao biti u uvjerenju dobojskog junačine kako nada još postoji. I kako bi se, zahvaljujući kosovskom Gvordijevu čvoru, karte ponovo mogle položiti na stol. A u tom bi slučaju ovakva vrsta potpisa mogla biti iskorištena i kao argument protiv. Zbog čega ga, po logici stvari, treba izbjeći pod svaku cijenu. No, u pitanju je ipak sanak pusti. To je, uostalom, ovih dana, pred američkim Senatom do znanja dao i tamošnji državni podtajnik Nikolas Barns. Paravčev je problem što, jer mu pamet nije jača strana, to nikako ne može i shvatiti.