Piše: Ugo Vlaisavljević

Pozdrav iz Sarajeva

Izlazim juče s jednog od sarajevskih fakulteta i čujem prilično veliku grupu studenata kako se jedni od drugih opraštaju uz zvonak vjerski pozdrav. Pomislih kako je to sada postalo uobičajeno i kako se sve rjeđe čuje ono nekadašnje dobar dan i do viđenja.

Možda ništa tako upečatljivo ne govori o novijem dubokom preobražaju društva kao promjena u načinu pozdravljanja. Kroz svoj uobičajeni pozdrav čitavo društvo se, u stvari, predstavlja.

Dovoljna vam je jedna kraća šetnja u nepoznatom gradu, pa da vam se čitav grad predstavi u svom tipičnom pozdravu, jer ono što najprije i najčešće čujete od prolaznika u mimohodu jesu upravo njihova pozdravljanja.

Pogotovo u većim gradovima, ljudi se na ulici, u prodavnicama i prijevoznim sredstvima uspiju jedva tek pozdraviti i možda još poneku riječ progovoriti.

Ako se nađete u posve nepoznatoj zemlji često je jedina stvar koju jasno razaberete od jezika tamošnjih stanovnika upravo njihov uobičajeni pozdrav. Nema tog jezika, koliko god nam bio dalek, da se njegov pozdrav već u prvim kontaktima odmah lako ne nauči.

Prednost pozdrava je što su kratki: par riječi i stvar obavljena. Niko se ne pozdravlja kilometarskim rečenicama. Ritual pozdravljanja je već nešto sasvim drugo.

Ako je pozdrav najupečatljiviji jezički utisak nekog grada, nešto kao njegova zvučna razglednica, onda se pitam kako to danas izgleda "pozdrav iz Sarajeva".

Možda bi o tome trebalo pitati strance koji obilaze ovaj grad, prave strance, one koji kupuju njegove razglednice. To su, dakle, oni ljudi koji se inače ne pozdravljaju kao mi, ali od nas najbrže nauče kako se pozdravlja.

Tipičan pozdrav iz nekog grada je pozdrav većine. Od stranaca, dakle, sada možemo naučiti kako se u kojem našem gradu većina pozdravlja. Ali, oni će se možda i zbuniti ili će naučiti nekoliko pozdrava koje mogu upotrijebiti u neodgovarajućim prilikama.

Zato što je i za domaće stanovnike prilično ozbiljno postalo pitanje kako se pozdraviti. Od kada su zemljom zavladale "nacionalne većine" došlo je do prilično ozbiljne krize pozdravljanja, naravno, nedovoljno poznatih i nepoznatih ljudi, pogotovo ako su "manjina".

Znam čak ljude koji se sa takvima uopšte i ne pozdravljaju: klimnu im glavom ili nešto nerazumljivo promrmljaju. Sada se mnogi pojedinci pozdravljaju onako kako misle da se njihov narod treba pozdravljati.

Dilema kako se pozdraviti je otvorena zbog toga što i u većinskom bošnjačkom narodu postoji veliki broj ljudi koji misle da se na javnim mjestima, prije svega državnim javnim institucijama, ne bi trebalo pozdravljati sa selam alejkum i slično.

Međutim, oni koji to čine reći će da to nije isključivo vjerski pozdrav, nego pozdrav od davnine uobičajen u njihovom narodu, koji kao i sam narod nije donedavno bio dovoljno priznat. Uostalom, pokazalo se da je "naš narod" "naša vjerska zajednica".

Time je pretpostavljeno shvaćanje da je pozdrav jasna javna gesta iskazivanja pripadnosti i opredjeljenja (vjerskog i nacionalnog). Pozdravljajući te odmah ću ti reći ko sam i šta sam, ali u isto vrijeme i kako vidim tebe kojeg pozdravljam.

To je onaj mali znak pažnje, ali i lozinka prepoznavanja, koje jedan pripadnik vjerske ili etničke zajednice upućuje drugom. Pozdravljajući ih, ovaj znak pažnje se upućuje i drugima, onima koji nisu "mi". I tada se šalje poruka o uvažavanju, ali u njenom dodatku nije šifra pripadnosti, čak bratskog srodstva, nego upravo suprotno: neizbrisive različitosti i tuđosti.

To ne znači da se srdačno ne mogu pozdraviti i ljudi druge nacije i vjere. Upravo obratno, ako ih već želimo pozdraviti, često ćemo ih pozdraviti srdačnije nego sebi bliske ljude, jer i oni znaju da to nije naš "pravi pozdrav", da u njemu nešto važno nedostaje.

Velika srdačnost prema drugima, jednako kao i muk ili mrmljanje, može prikriti da građani ove zemlje više nemaju uistinu zajednički pozdrav. Ako pitamo treba li im još takvo nešto onda se treba okrenuti prema javnim državnim institucijama.

Najprije tamo treba ispitati posljedice nevoljkosti velikog broja ljudi da razmjenjuju isti pozdrav upućen svima, građanski pozdrav. A prema tim institucijama treba odmjeriti i razloge zaziranja od takvog pozdrava.

Mnogi više ne žele reći dobar dan, jer smatraju da to nije njihov pozdrav i da im je bio nekoć nametnut ili lukavo podmetnut. Takvi ljudi su uvjereni da pozdrav mora biti amblem narodnog bića.

Pri tom jedni smatraju da je građanski pozdrav tuđi pozdrav jer je građanski, svačiji i ničiji, a drugi, oni radikalniji, da je to u stvari pozdrav druge vjere (kršćanske) i drugih nacija (zapadnjačkih). Otuda se pojavljuju i razlike u pogledu načina pozdravljanja onih drugih s kojima se do juče dijelio pozdrav.

Dvije struje se tu razabiru. U prvu se ubrajaju oni koji smatraju da drugima treba upućivati nekadašnji građanski pozdrav, a u drugu oni koji smatraju da treba koristiti pozdrav koji je, navodno, u većoj mjeri nacionalno i vjerski neutralan: tako se sada najčešće čuje kako ste (si).

Lako je onda pretpostaviti da postoji čitava jedna politika pozdravljanja sa različitim stepenima i kombinacijama tvrde pristrasnosti svojoj grupi i političke korektnosti prema drugima.

Zanimljivi su i rezultati kreativne imaginacije u korektnosti javnog pozdravljanja, jer je prilično jasno da ono kako si, zdravo, šta ima i sl. ne ide tako dobro s građanskom distancom, s uvažavanjem društvenog položaja, autoriteta, starosne dobi itd. Biseri su svakako rješenja u kojima se u pozdravljanju (uostalom kao i u "nazivanju selama") kaže da se pozdravlja: budite pozdravljeni, primite pozdrav, lijep pozdrav i sl.

S pozdravljanjem koje se nekad čulo samo u vjerskim krugovima nije doveden u pitanje laički karakter javnih institucija, pošto je to (gotovo) postao tipičan nacionalni pozdrav, ali se budi sumnja da li su već s prvim riječima kao lozinkama narušeni građanski temelji institucija u kojima treba međusobno saobraćati: vijećati, odlučivati, učiti, suditi...