| Piše: Anton Kasipović
Godišnjica obljetnice
Gotovo se u detalje zna kako će biti obilježena deseta godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora. Mogu se nazrijeti i političke odluke kojima je briselsko sijelo u stvari bila samo priprema za vašingtonsku viziju. Ali, ono što me zanima više od toga je odgovor na pitanje: Kako i čime ćemo obilježiti desetu godišnjicu desete godišnjice Dejtona. Da li će Bosna i Hercegovina zaista postati država? I ne manje važno pitanje: Kakva?
A da bi Bosna i Hercegovina postala država, to mora prestati bivati Republika Srpska. Međutim, da bi Bosna i Hercegovina i ostala država svim narodima, u toj i takvoj našoj državi mora biti dovoljno prostrano. Ma koliko to do jučer izgledalo nemoguće, očigledno je da se više ne smatra prvorazrednom izdajom pitanje kakva Republika Srpska u funkcionalnoj BiH.
Time je dio teškoća koje na sebi nosi država Bosna i Hercegovina riješen, ali je zabluda da su time sve nevolje eliminirane. Situacija u Federaciji Bosne i Hercegovine, u kojoj je više ministara nego uspješnih menadžera i firmi, takođe je pitanje pred kojim se ne mogu i ne smiju zatvarati oči ako se, danas-sutra, želi dosegnuti period koji Evropa podrazumijeva kad se kaže - posmatranje. Hrvatska zebnja akcentirana i strahovima političkih lidera u ličnoj ravni zavređuje i analizu i, ma koliko to Balkanu bilo strano, dugoročnu viziju.
Nužnost ustavnih promjena zaista podrazumijeva napuštanje snova, bilo da je riječ o Srbima i državi u državi, uz čežnjiv pogled prema Beogradu, Hrvatima kojima je tijesno u Federaciji, a komotno jedino u Zagrebu ili Bošnjacima kojima je samo jedan kroj Bosne i Hercegovine potaman. Tek u takvoj Bosni i Hercegovini bilo bi mjesta i za građane koji smisao svog života ne vide jedino i samo u svrstavanju u nacionalni tor, a najznačajnijim poslom ne smatraju obožavanje nacionalnog lidera. Posve razumijem da će ova vizija rasrditi one koje to sve podsjeća na vrijeme od prije šest decenija i Mrkonjić Grad, ali nema bolje argumentacije no da im ponudim da sami porede.
Jasno je, dakle, da je potpuno licemjerno da se stranci čude ovakvom liku Bosne i Hercegovine s kojom sad trebaju pregovarati, pogotovo s obzirom na činjenicu da je taj lik u stvari najvećim dijelom njihovo djelo. Naravno, svak dobronamjeran i bez bogzna kako impresivnog pamćenja, zna da je ovaj beha šnit u stvari nastao kao komanda "ostav" onima koji su tvrdili da nema rješenja do topa i snajpera. Moramo razumjeti da bismo i dan-danas ratovali da nas nisu i diplomatijom i prijetnjama i silom razvadili.
Upravo zbog toga je Bosni i Hercegovini neophodan takav ustav, pa ma ko ga pisao - kad već nismo sposobni i voljni sami - po kojem se nećemo mrziti, po kojem nikom neće biti prostrano samo zato što je onom drugom tijesno, po kojem će većina, kao svoj prvi zadatak, pokazati pažnju prema manjini. Voljeti se i ne moramo. Osim pojedinačno.
Upravo zbog toga me brine narednih deset godina, budući da sam i briselsku sesiju, jednim dijelom, doživio kao promociju i junačenje pred sopstvenim partijskim članstvom. Jednako bolno koliko i nužno jeste suočavanje sa stvarnošću koje smo vidjeli i gledamo u najbližem susjedstvu. Ima li boljih primjera od Đinđića i Mesića. Đinđić je bio na putu da savlada prepreku po prepreku, a Mesić je izdržao i to da u nekim krugovima u Hrvatskoj bude izdajnik, da mu se skandira impresivnom dozom uvredljive domišljatosti, da ga opjeva Tomson kojem je, kako vrijeme ide, ostala mogućnost da nastupi u vlastitoj kupaonici. Umjesto podaničkih aplauza u sopstvenoj stranci, opredijelili su se za državni interes. Međutim, sve to nije Bosna i Hercegovina. Ovoj zemlji treba redefinarini patriotizam koji zaista ne znači minornu pobjedu nad suparničkim liderom od koje, osim euforije na stranačkoj bećarskoj fešti, niko nema koristi. Ali se, takođe, podrazumijeva da Bosna i Hercegovina ne može jednima biti majka, a drugima maćeha. |
