Piše: Slavo Kukić

Između Brisela i Vašingtona

Ovih dana s govornice Vijeća sigurnosti visoki predstavnik u BiH održao je vjerojatno posljednji u nizu velikih govora sebi samom u čast. Bosna i Hercegovina je, pohvalio se, od njegova referiranja na istom mjestu prije pola godine napravila skok od nekoliko sunčevih godina i ostvarila ono što su mnogi smatrali nemogućim.

Reforma obrane je, veli, uspjela izvan svih očekivanja. Tijekom listopada napredak je ostvaren i u reformi policije zahvaljujući činjenici da su bh. čelnici shvatili značenje koje ona ima i nisu se bili spremni izložiti riziku izolacije.

No, svim tim se ne treba i zadovoljiti. Dapače. Istim zanosom treba i nastaviti. Istina, prioritete će se morati postaviti nešto drugačije. Energiju se, precizira, mora usmjeriti na pitanja održivosti i funkcionalnosti. A to, dakako, neće ići bez promjena Ustava, smanjivanja bonskih ovlasti i prijenosa odgovornosti na domaće institucije na način kako je to, primjerice, učinjeno u Mostaru u kojem je postignut uspjeh za divljenje, itd.

Ne znam, dakako, vjeruje li lord Ashdown u ono što govori. Sklon sam, međutim, uvjerenju kako s ove strane, iz perspektive bh. građanina dakle, stvari o kojima zbori izgledaju poprilično drugačije. I kako se i nema bog zna kakvih razloga za trijumfalističke izljeve zadovoljstva.

Daleko od toga da se s Ashdownom u ponečemu i ne slažem. Slažem se, primjerice, da je uvjet zadovoljenja pravde suđenje, u Hagu ili ovdje, svim optuženim za ratne zločine.

Slažem se i da je Daytonski ustav dostigao svoje krajnje domete i postao kočnica daljeg razvoja, te da ga treba mijenjati u pravcu koji BiH omogućuje priključivanje vlaku euroatlantskih integracija i tome slično.

Ne slažem se, međutim, s pričama o uspjesima kojih nema. O kojem to, recimo, uspjehu obrane izvan svih očekivanja zbori visoki predstavnik? I o kojoj to jednoj vojsci govori? Što su to, potom, bh. čelnici shvatili u vezi s značenjem reforme policije? I, o kakvoj je to reformi uopće riječ? Misli li gospodin Ashdown doista da su ljudi pod ovim nebom maloumni? Ili ga, pak, njihovo mišljenje i ne zanima?

O kakvim to znacima ohrabrenja čovjek govori na primjeru Mostara? Većina mostarskih općinskih institucija je, veli, ujedinjena. Nije točno. Točno je, naime, da je njihovo ujedinjavanje projicirano gradskim statutom. Stvarnost je, nažalost, daleko od toga.

Mostarske su institucije, apstrahiraju li se mehanički manevri lokalnih nacionalista, tamo gdje su i bile. Formalno su - iako ni to nije učinjeno kod svih - ujedinjene, stvarno se, međutim, i danas zna što je čije. Druga je stvar želi li to vidjeti i britanski lord.

O kakvoj se to, na koncu, narasloj svijesti vladajućih elita radi? Jer, visoki se predstavnik pohvalno izražava i u odnosu na nju. Da po srijedi, međutim, nije svijest nego pokušaj Ashdownove manipulacije govori, na dosta uvjerljiv način, i bruxelleski pokušaj popravljanja Daytonskog ustava.

Nastranu to što se, od onoga što je nakaradno postavljeno, nikakvim mogućim popravkama ne dade dobiti dokument koji je iole pažnje vrijedan. Na stranu i to što se to, i to ponovo, hoće učiniti i izvan BiH, po svjetskim metropolama, i mimo procedure koja se prakticira svugdje u svijetu.

Problem je, međutim, što se za partnere u tom poslu uzimaju ponovo oni koji su za bh. ratnu kalvariju i odgovorni - nacionalisti, oni dakle kojima ne odgovara ni integriranje države i društva, ni evropski standardi, ni građanska i ljudska prava. I kojima je jedina konstanta betoniranje podjela.

Ono, nažalost, što jeste problem je činjenica da nacionalistička matrica prijeti da postane i matrica novog sustava vrijednosti. Nedavno sam, primjerice, bio u prilici slušati jadikovke tvoraca Republike Srpske - Radovanovih perjanica Alekse Buhe i Jovana Zametice. Stvorili smo, vele, i to prvi put u povijesti, srpsku državu zapadno od Drine.

Jer, Republika Srpska je, bez obzira što joj je nedostajalo i međunarodno priznanje, po svemu bila suverena država. I to je trebalo čuvati po svaku cijenu. A hrabrosti za to oni koji ih naslijediše, prema Aleksi i Jovi, nisu imali.

Istina, doduše, jeste da su ovi nakon njih u ponečem i popustili. No, istina je da se od obrane Republike Srpske kao ratne stečevine ni danas nije odustalo. I ne samo to. Istina je da na njezinoj obrani danas istrajavaju i oni od kojih bi čovjek tako što najmanje očekivao. Ljudi, primjerice, i koncepti socijaldemokratske provenijencije. Da je, drugim riječima, njezina obrana postala matrica novog, općeprihvaćenog sustava vrijednosti unutar jedne etničke grupe.

Maslo za ramazana, međutim, nije ni federalnim partnerima u trokutu bh. tragedije. Istrajavanje na drugačijem ustroju države, istina, nije nešto s čim se i osobno ne slažem. Dapače.

No, pitanje preustroja se ne treba svesti samo i isključivo na jedno u nizu - Republiku Srpsku. Istina jeste, barem iz moje perspektive - sreće nema dok god se s Republikom Srpskom maše kao državom, a ne dijelom BiH kao države. No, istina je i da se tu priča ne završava.

Jer, sličnih nelogičnosti oslobođen nije ni drugi dio zemlje. Pogledajmo, uostalom. Kome, primjerice, tamo služe na stotine ministarstava i ministara, državna struktura kakvu se sresti ne može ni kod mnogo bogatijih.

Što je, recimo, federalnim partnerima smetalo da, dok čitava stvar ne dozrije na prostoru drugog entiteta, reformiraju onaj u kojem su na vlasti sami? Da, dakle, taj dio zemlje učine racionalnijim i za građane podnošljivijim.

A to su, budimo pošteni, priliku imali deset godina - od Daytona do danas. I, što su učinili? Ništa. A to, onda, znači da su, od sindroma kojeg spočitavaju onima s druge strane entitetske barikade, oboljeli i sami.

Bruxelles, doduše, zbog brzine kojom se stvari odvijaju već pada u zaborav. Pred narodom bosanskim i hercegovačkim je nova destinacija. Washington. I nova nada da će im se carevi dogovoriti. Možda. Možda Amerikanci čuvaju posljednje adute za sami finiš.

No, ne vjerujem. Puno sam, naprotiv, bliži sudu kako će to biti još jedno krčmljenje ionako prazne državne kase. Ali, i onoj narodnoj - bože kćeri da te car uzme, ali Cigani oko kuće igraju. A to bi, prevedeno, moglo značiti - ako se što i dogodi, bit će to ravno ničemu. Ali i, što je još gore, svijetu predstavljeno kao novi povijesni iskorak.