Piše: Anton Kasipović

Dileri nacionalnim narkoticima

Ni punih deset godina kasnije ne mogu se prestati diviti čudu zvanom Dejton. Naravno, nisam impresioniran ni veličinom baze, ni brojem zaposlenih ni pojedinačnim utiscima tadašnjih pregovarača. Ono što me i dan-danas fascinira jeste smjena dvije riječi od po tri slova. Resko, surovo, dramatično - rat, povuklo se pred blagim, umilnim i iščekivanim mir.

Budući da sam spadao u one, ni po čemu ekskluzivne, nego vjerovatno najbrojnije koji su se uzdali da se nikad neće dogoditi rat, iz klase optimista zapao sam u sve veće društvo pesimista, na ivici ili s onu stranu, rafe depresivnost. Danima, mjesecima, godinama sam se gotovo potpuno iracionalno pribojavao da se rat nikad neće zaustaviti. Znao sam, kao i sav normalan svijet, da se svaki, pa i stogodišnji rat završava mirom. Međutim, izjednačena surovost i besmislenost bosanskohercegovačkog zla tjerala me na pomisao da više nikad neću vidjeti mir.

Upravo zbog toga me muče dvije stvari. Prvo, u ovih dana učestalim novinarskim propitivanjima o dometima Dejtona, najčešći odgovor je u stilu: Pa, eto, prekinuo je rat. Kao da je prekinuta utakmica nadaleko čuvene Premijer lige, kao da je stala kiša, kao da je... nestalo vode. A šta bi bilo da tad nije bilo tolike odlučnosti svijeta, prije svega Amerike, da se gospodari rata bukvalno posade za sto i da im se pokaže gdje to trebaju potpisati. Šta bi bilo da je rat trajao godinu duže. Koliko bismo, računajući produktivnost rušilaca, ubica, enormno obogaćenih nalogodavaca srušili mostova, džamija, crkava, fabrika, pobili ljudi, slilovali žena... Da li bi bila još jedna Srebrenica?

A šta bi bilo za još jednu godinu.

Da li bismo, na kraju krajeva, ratovali i dan-danas.

Gotovo je, takođe nevjerovatno, ali još isplivavaju detalji koji jasno pokazuju pozadinu, ili bi priličnije bilo reći podzemlje onog što se dešavalo uoči pregovora u Dejtonu. Makar ja sam prvi put ovih dana čuo da su karte sa tim famoznim procentima crtali, naravno uz pomoć stručnjaka, godinu prije Dejtona Karadžić i Krajišnik. Na pitanje, na prvi pogled bi se reklo tehničko, kako to predati, kako ljude, njihove kuće i sudbine redukovati na procente došao je odgovor: To moramo izgubiti. Tako su kuće postajale pepeo, ljudi brojke, porodice metri u kolonama izbjeglica.

Zbog čega mi slike tog vremena ne izlaze iz glave?

Valjda i zbog toga što ni o ratu u Bosni i Hercegovini nismo ni sami ni potpuno sami odlučivali. Neki među nama su ga samo jedva dočekali. Rat je ovdje, prije svega, zahuktala halapljivost komšija i susjeda. Takvi kakvi jesmo ni o miru nismo odlučivali. Paraf na mirovni papir su stavljali i oni koji su i te kako krivi, uz naš doprinos svakako, za nemjerljivo zlo koje nam se dogodilo. Godinama je čovjek, čije se zlo još sabira i dokazuje, bio faktor mira i stabilnosti. Nismo, valjda, zaboravili da je tako opisivan, najavljivan, pa i doživljavan Slobodan Milošević. I dan-danas se Tuđmanovi sljedbenici čudom čude otkud to hrvatska vojska u raznim pojavnim oblicima nadomak Banje Luke. Nisu, valjda, zalutali. I danas se događa da pada urednik kultne emisije na HRT-u kad insistira da se demantuje ili potvrdi da su i hrvatski topovi svirali u smrtonosnom orkestru nad preduđenim Sarajevom. I danas u Hrvatskoj velikog Matvejevića osuđuju zbog uvrijeđenosti beznačajnog Pešorde, kog su potresli, prije svega, novinski redovi istine o Bosni.

I danas se o Bosni i Hercegovini pregovara u inostranstvu. Na čalu države je, praktično, stranac.

Međusobnog povjerenja jednako nema kao ni onda kad su nas uvjeravali da ne možemo živjeti zajedno. Pregovarači u Vašingtonu ne pregovaraju, nego ratuju. Balkanski oholi, ljudski neodgovorni i bahati, kad ne prođe njihovo napuštaju sastanke, umišljajući da sa svijetom mogu kao sa nama ovdje. Usred Vašingtona, umjesto da pregovaranjem dakle i predlaganjem, ali i popuštanjem, idu prema Bosni i Hercegovini kakva traba Bosancima i Hercegovcima, oni se inate, oni ne pregovaraju, nego mjerkaju oktobar dogodine i svoju stranku na izborima. Dakle, Bosna i Hercegovina je njihova, a mi ovdje samo stanujemo. Svi smo mi u kolektivnom smještaju.

Nakon petnaest godina koje su nam oteli oni su i dalje dileri nacionalnim narkoticima. A da smo mi ovisnici, zreli za azil i koristan rad je više nego jasno. Prvi znakovi poboljšanja u zdravstvenim biltenima Bosanaca i Hercegovaca biće kad se na izborima budu kandidovali neki novi ljudi i mi glasali za te neke druge ljude. Ili će dileri i dalje dilati. Svijet će nam pisati na adresu: Zadnja pošta Bosna i Hercegovina.