Datuma: 24.11.2005
Piše: Slavo Kukić

Velik turban, pod njim hodže nema

Da ne pročitah pretposljednji broj jednog, inače dragog mi tjednika, pitanje je bih li u ovozemaljskom životu ikada i shvatio kako sam i osobno, i to po principu "malo tamo, malo 'vamo'", samo dio "preobraženog političko-antropološkog fenomena Herceg-Bosne", ali i spodoba koja je na redovitoj duhovnoj poduci kod izvjesne "muenchenovske svrzimantije", čiji ideološko-politički program postaje očitiji sa svakom sljedećom knjigom, temeljem koje se hoće prozvati historičarom.

Ovako me, naime - obračunavajući se s "kvaziliberalnim polit-katoličkim evropocentrizmom" mostarskoga magazina "Status", kojemu ta ideologija služi tek kao "baldahin pod kojim će se razvijati uštirkani hrvatski nacionalizam" - opisa izvjesno sarajevsko piskaralo, koje se legitimira kao autor bosanskog teftera, smještajući me u društvo sa svim ostalim "Bobanovim, Tutinim i Štelinim telalima".

Olakotna je okolnost u svemu tome, doduše - i to me, priznajem, dijelom smiruje - činjenica da su se, po ocjenama piskarala, u istom društvu našla i imena poput Ivana Lovrenovića ili Željka Ivankovića. Jer, ako se zaobišlo nije čak i njih, ne vidim tko bi još - što se Hrvata Bosne i Hercegovine tiče - mogao ostati izvan tog, kako tefterlija izriga, "preobraženog političko-antropološkog fenomena Herceg-Bosne". Nije vrag da ih se baš sve hoće ugurati u istu političko-antropološku matricu. I po toj logici, dakako, onda sa svima i obračunati. Do zadnjega.

Nastranu priča o "Statusu". Iako, kada bi tefterliji pamet, obrazovanje, pa i elementarno poštenje, bili jača strana, napisao bi svašta drugo prije no ono što je u svom tefteru i u odnosu na ovaj magazin izrigao. Za razliku od njega, primjerice, jako sam sklon sudu kako je, na bh. intelektualnoj sceni, pojava "Statusa" pravo osvježenje. I kako ga, i zbog uređivačke mu orijentacije, i zbog prostora u kojem se pojavio kao novo, drugo i drugačije, treba maksimalno podržati - i spisateljski i financijski. I ovu zgodu, bez obzira što to može izazvati dodatni duhovni poremećaj kojekakvim tefterlijama, koristim - nadam se da mi ovakvu drskost njegovo uredništvo neće uzeti za zlo - da ga preporučim, prije svega, uvaženim kolegama, neovisno o tome kakvoj teorijskoj provenijenciji, i kakvom političkom miljeu pripadaju. Javite se, pišite, "Status" vas, ako vas proizvod vašeg pera preporuča, čeka raširenih ruku i otvorena srca. Preporučam ga i institucijama koje imaju mandat da ga - zbog kredita kojeg je prethodnih sedam brojeva priskrbio - financijski podupru. Bila bi, doista, šteta da zbog te činjenice ovakav magazin bude prisiljen nestati.

No, "Statusom" se, barem u ovom tekstu, ne kanim i detaljnije baviti. Želim se, dakle, vratiti tefterlijinu udaru ad hominem. Nije, valjda, da bh. javnost, logikom koju tefterlija primijeni, želi educirati kako je - sudeći o Lovrenoviću, Kukiću, Ivankoviću temeljem samo jedne dimenzije njihove javne manifestacije - bila u zabludi. I kako stvari izgledaju poprilično drugačije. A ako je posrijedi i ta vrsta ambicije - zaludu je. Jer, zna ta javnost - a i oni koji su za ovu vrstu "demistifikacije" i odstrijela trojke preostalih dali zeleno svjetlo - kakvu su to poziciju, posljednjih petnaest godina dakako, izgrađivali svi oni. Znade javnost, primjerice, da je, u dijelu zemlje u kojem živi, Kukić javno mislio suprotno svima ostalima, da je zbog toga često prisiljen bio "popapati" i iskustva koja je uputno čim prije zaboraviti i tako redom. I da ga sve to nije stjeralo uza zid. Nije vrag da se sarajevski luftiguz nada kako bi taj isti, zato što se ne uklapa u njegove satrapske matrice - i to samo temeljem činjenice da ga se javno žigoše - sada mogao okrenuti ćurak? Nije vrag da me beban tako loše poznaje?

Ipak, čemu sve to? I tko je bajati tefterlija? Ne vjerujem kako je dovoljno reći da je tatin sin? Jer, tate mogu pogurati u kola sinovima, ali ne i stvoriti ljude od njih. Za to se, naprotiv, svatko za sebe, i sam, pa i naš bosanski tefterlija, mora izboriti. A ako je tako, kakve su mu, pitam se, reference? Po čemu je taj anonimus, koji bi sada održao lekciju svima i svakome - u čijim riganjima provijavaju i elementi prepoznatljivo rasističkoga - zadužio bh. znanost ili kulturu? Pročitah, u pitanju je jedan od uglednih bh. filologa koji stanuje na relaciji između Sarajeva i Njujorka. U ovo se drugo, što jes' jes', može i povjerovati. Možda momče i obožava prekooceanske letove. Za vjerovati onom prvom, međutim, nema se specijalnih razloga. Na internet pretraživačima, naime, koji vas intelektualno legitimiraju - a pregledao sam ih podosta - ni imena mu ni prezimena. A, vele mi prijatelji, moglo bi biti da je momče već poodavno proslavilo četrdesetu.

Nije vrag da se za intelektualno legitimiranje još priprema. Jer, u slučaju da je tako bojim se kako je za ozbiljnije intelektualne rezultate već kasno. Nije vrag, potom, da se taj hendikep pokušava amortizirati baš na način kojem se pribjeglo - započinjanjem intelektualne rasprave s onima koji ti, prihvate li je, mogu pomoći bijeg iz anonimnosti. Ako je po srijedi to, tefterliji - budući je izabrao formu koja s intelektualnim nema ama baš nikakve veze - ne kanim pomagati. Ne daj bože. Ni ime mu, upravo zato, ne želim spomenuti. I ne samo to. Ovim je moje javno "ćaskanje" s njim i okončano. Puno mi je drugih, i pametnijih obveza na čekanju da bih vrijeme trošio na prepucavanja s intelektualnim i ljudskim sukerinama. No, ako sam se ovaj put već - a pitanje je jesam li to i sada trebao učiniti - na to odlučio, na odmet mu ne bi bio i poneki savjet. Javna se težina vlastitom imenu, naime, priskrbljuje mukotrpnim radom i ostvarenjima, ne i hohštaplerajom.

Morati će tefterlija, prema tome, zasukati rukave, zašiljiti pero i, ako je ona uopće resurs kojim raspolaže, uključiti glavu i vlastitu pamet. Ovako, međutim, može biti siguran, barem što se tiče želje da ostane u dužem pamćenju, neće ići. Dapače. Na ovaj se način može samo postati razlogom izvlačenja iz ladica dosjetki, pa i narodnih mudrosti. A, budući ga se predstavlja kao "uglednog" filologa, nije vrag da su mu i one strane. Pa, neka mi bude dopušteno da na dvije od njih i podsjetim. Jer, u njima se veoma uvjerljivo zrcali lik i djelo bosanskoga tefterlije i "uglednoga' filologa. Prva je crnogorska. Dig'o, poručuje ona, glavu k'o prazan klas. Preporučam mu da o njoj i razmisli. Ako mu se crnogorske, kojim slučajem - a kakav je, moglo bi biti - ne dopadaju, sličnih ih ima i u kulturološkom miljeu kojem i sam pripada. A jedna od njih veli: "Velik turban, pod njim hodže nema". Bilo bi dobro da razmisli i o njoj. I da, umjesto nedovršenih ratova drugih i zametanja novih i osobnih, uradi nešto što ga "hodžom", makar dijelom, i makar kakvim, može i učiniti.