Piše: Sead Fetahagić

Sliku svoju ljubim

Štrajkovi su kod nas postali uobičajena pojava. Niko se naročito zbog toga ne uzbuđuje, čak ni oni što su na čelu tih firmi što štrajkuju, jedino su sami štrajkači van pameti. U ostalim zemljama radnici štrajkuju da bi isposlovali veće plate, bolje uslove rada i da se usprotive masovnijem otpuštanju s posla. Kod nas je u najvećem broju slučajeva objavljen štrajk zato što radnici, uposlenici, nemaju šta da jedu. I ponekad im se posreći da izdejstvuju jednu platu.

Ovih dana je najavljen štrajk upozorenja na televizijama javnog servisa BiH i Federacije. Zašto bi trebalo da se taj štrajk nas sviju mnogo više tiče nego mnoge druge brojne obustave rada? Zato što se može desiti (a valjda neće) da se ne emituje program na ove dvije televizije, što bi bila prava katastrofa. Naši ljudi se informišu jedino gledajući televiziju jer smo na donjem mjestu po korištenju Interneta, a čitanje novina nije nam jača strana. Nepismenima je najvažnije da gledaju slike, a takvi smo u većini, pa bi baš bilo ružno da ostanemo bez televizijskog programa.

Istina, ostaju nam privatne televizije, kojih ima preko pedeset u Bosni i Hercegovini. Ali to su uglavnom navijačke kuće, koje imaju svoj interes da podupiru neku od strana u ovom našem naduravanju na brvnu. Nećemo se valjda osloniti na OBN televiziju, jednog potpuno fušerskog emitera, čijem je vlasniku jedina nakana da što više zaradi novca od reklama! A sam se program sastoji od golišavih pjevač ica i jeftinih petparačkih američkih filmova. Veće poš asti u televizijskom svijetu nema od OBN-a. Ništa se u principu od gledanja televizije ne može pametno naučiti, a od gledanja OBN-a samo se postaje još gluplji.

Neki programi televizijskih kuća, koje u Sarajevu mogu pratiti, očigledno su navijački raspoloženi. Hajat je televizija izvjesnog privatnika Švrakića, koja je sebi uzela u zadatak da promoviše bošnjačku politiku, bošnjačku kulturu, bošnjačku zabavnu muziku i sve što je vrijedno u Bošnjaka. To je pravo ove privatne televizije, jedino mi nije jasno što to i u naslovu ne kažu: bošnjačko-muslimanska televizija. A ne da izigravaju neku objektivnost u ovoj nacionalnoj i vjerskoj izmiješanosti.

Nisam siguran da na Hajatu u svom Centralnom dnevniku urednik Senad Hadžifejzović može objektivno predstavljati pravoslavce i katolike kada je poznato da je kao prišipetlja Aliji Izetbegoviću išao s njim na Ćabu. Svejedno je što najavljuju Muhameda Filipovića i Abdulaha Sidrana kao najpametnije Bosance, kada je poznato da je Filipović izašao iz Lenjinovog šinjela i stigao do velikog demokrate, koji sve o svemu zna sve, kao i Sidran što javno brine brigu bošnjačku, a baš ga briga za druge narode.

Zašto hrvatski političari iz HDZ-a stalno postavljaju pitanje televizijskog kanala na hrvatskom jeziku? Nije da im je stalo do tog jezika koji ima nekoliko specifičnih hrvatskih riječi, nego hoće da imaju svoj stranački kanal, gdje će svoju politiku, a prije svega samo sebe promovisati pred svekolikim pučanstvom. Nemaju tako često priliku da se slikaju na malim ekranima javnog emitera, hoće mnogo više, hoće da su stalno na ekranu.

I onda dolazimo do televizija BiH i Federacije. Neriješen status, pogotovo finansijski, ovih televizijskih kuća prije svega je rezultat što ove televizije (naročito Federalna) nastoje da budu nezavisan medij, a to nacionalnim strankama nikako ne ide u prilog. Svaka bi htjela da drži šapu nad urednicima i novinarima ovih medija. Zar nisu česti napadi na Federalnu televiziju, u čemu se posebno ističu HDZ-ovi političari, koji kao Ivo Miro Jović zovu građanstvo da ne plaća pretplatu. U svakoj drugoj zemlji to bi se smatralo skandaloznim. Je li isto tako reis Mustafa Cerić po svim džamijama anatemisao emisiju Federalne televizije "60 minuta"? Pa kako da tada reisovi sljedbenici, kojih ima i po parlamentima, razriješe pitanje javnog televizijskog servisa.

Manje se čuje da političari u Republici Srpskoj galame na svoju televiziju. Biće da su s njom dosta zadovoljni, jer kad bi urednici i novinari u toj televizijskoj kući počeli da malo više preispituju "svoje", kad bi za jotu manje veličali srpstvo i pravoslavlje, možda bi glavni dispečeri još više zavrnuli slavinu iz koje su finansirani, bolje biti zavistan, nego bez para.