To je bio taj kobni trenutak za braću i mene, pošto su se oni svetili za svaku akciju. Zdravka i Ivu je ubio Goran Marković, a ja sam pobjegao ranjen prema rijeci Vrbanji, gdje sam se na kamenu onesvijestio.
Kada sam došao sebi, krenuo sam tim potokom kraj groblja i sad idem kod kumova. Idem, ranjen, dva-tri prsta su mi otkinuta, drži ih samo mali dio kože. Zazvonim na vratima, izađe kuma Ana i kaže: "Ne smijem, ne smijem" i zatvori vrata. I ja onako gledam, ne znam kud bih išao, krenem tamo prema rođaku. Išao kroz neke kukuruze i opet neko zapuca. Legnem dok se stišalo i nastavim prema rođaku. Lupam na vrata i niko nije bio ili nisu smjeli otvoriti. Tamo ima potok, napijem se vode. Svanjiva, gledam šta ću.
SPAS U STACIONARU: Spustim se na cestu i ravno prema selu odakle je mama. Iscrpljen sam, ne mogu da idem. Razmišljam gotov sam, umrijeću, izađem na put da me nađu barem na putu, da ne istrulim kraj potoka. Kada sam se dovukao do puta, kada idu dvojica, to su bili muslimani iz Kotora, između ostalog bio je jedan Fifić. Oni kažu: "Viktore, ima doktor Ejub Bašić, isto pobjegao u selo". Oni su mene odveli, doveli su me kod ujne. U jednoj kući je bio medicinski stacionar. Tu mi je doktor Bašić sanirao rane. Kažem mu da odreže dva-tri prsta: "Ne, ne mogu ja to", posuo lozom i sašio prilično dobro. Tu sam bio nekoliko dana, oni mi malo pomogli, da jedem, da pijem. Onda su doveli još jednog kojeg je metak pogodio i koji je preživio. Osam dana sam ležao, hranili me, da se oporavim.
Tada dolazi Spržo i ekipa i oni pričaju o toj akciji koju su napravili pukovniku Steviloviću. Kažem: "Kakve akcije, pobiše ljude u zatvoru zbog vaših akcija. Vi ubijete jednog, a oni ubiju deset zatvorenika". On kaže: "Rat je, tako to mora". To je bilo u naselju Rujevica, a Spržini bi došli nekad s druge strane Vrbanje i zapucali na vozila koja se kreću putem, koji je bio pod kontrolom srpskih snaga. Jednom su pucali na kombi i izbušili su džip u kome je u nogu ranjen Slobodan Župljanin, komandant bataljona čija je komanda bila u Vrbanjcima. Sutradan su "srpski specijalci" došli u Rujevicu i pobili sve što su našli, popalili kuće i sve što je tamo bilo, ubili su i jednog Zvonka. I poslije toga paleža Spržina grupa je pravila akcije, ali su zalijegali sa donje strane ceste, da mogu lakše pobjeći prema Vrbanji, da se mogu razbježati. I sad kažem ja Sprži: "Što to radite", kaže on: "Meni je dolje ćaća, mater su mi pustili, a sestra i brat mu zatvoreni".
UBISTVO PUKOVNIKA STEVILOVIĆA: Spržo mi je ispričao i o akciji kad su ubili pukovnika. Kaže da nisu znali ko je u autu. Kada su u kola pucali, do vozača je sjedio pukovnik Stevilović, iza je bio Obrad Marković, a iza vozača Obrad Bubić. Stevilović je bio ranjen. Kad su mu prišli, on je krenuo da uzme pištolj iz pretinca, to je bio kragujevački magnum i onda mu je Spržo prišao: "Ostavi to, ode glava". Stevilović je tada rekao: "Ne možete me ubiti. Ja vam puno vrijedim, za mene ćete dobiti 400-500 ljudi", ali je jedan musliman Nermin Avdić (njegov otac Džemal je bio vodoinstalater) rekao: "Šta ti vrijediš, ubili ste mi brata, ti nešto vrijediš", i onda je Jure, jedan Senad Džuvlek (majka mu se zvala Refija), ali su ga zvali Jure, pitao Spržu šta će sa Stevilovićem. Ovaj je rekao: "Radi šta hoćeš" i ovaj rafal, tako da je taj Senad dotukao pukovnika Stevilovića.
Obrada su kao zatvorenika poveli, a ovu su trojicu izmasakrirali. E zbog tog slučaja smo nas trojica braće izvedeni na strijeljanje. Kasnije sam saznao da su to naredili Ljuban Ećim i Slobodan Dubočanin, ne znam zvanično, ali se to sve veže za Stojana Župljanina jer su svi bili pod njegovom direktivom.
Onda su naši zarobili Minju Obradovića, profesora u srednjoj školi, i odveli ga u Večiće. Sve je to trajalo jedno vrijeme dok nije bio napad na to selo. E, onda je bio jedan kontinuiran napad gdje su došli baš otuda odakle sam došao. Napali su sa više strana. Tada je ubijen Spržo, ubijeno je 14 momaka. Dvojica su ostali živi samo zato što su se povlačili na drugu stranu.
Mi smo tad pobjegli u šumu. U šumi je bilo strašno, nemaš šta za jesti. Ovi što su napali selo nisu ni ušli u njega, ubili su Spržu i time su se zadovoljili. Vozali su mu tijelo po Kotor Varošu. Pominje se tamo i neki zapovjednik Muhamed, ne znam mu prezime. U toj šumi smo proveli dva mjeseca. Do septembra 1992. godine.
Bilo je razmišljanje kako pobjeći odatle što dalje i dalje, prema Travniku. Bili smo u okruženju. Tada nam je došla grupa od Travnika. Tu su bili miješani muslimani i Hrvati. Došli su da pomognu. Između ostalog tu su bili Kotorvarošani koji su bili u Njemačkoj i Austriji. Bila je formirana kotorvaroška vojna u Tomislavgradu. I onda su se prebacili u Travnik i zapovjedništvo HVO-a je bilo u Travniku. Njih 30 je došlo pješice. Bio je jedan Slavonac Zvonko Mićan. Kada je bio napad na selo, našao sam sebi konopac i mjesto gdje ću se objesiti, da ne dočekam drugu torturu jer su me oni tada svuda okolo tražili.
VEČIĆI RIJEKA VIA TRAVNIK: Prvo smo došli ponovo u Večiće u jednu kuću. Prepoznao me jedan čovjek i donio mi zdjelu čorbe i onda smo odatle krenuli pješice prema Skenderu, prema Smetovima, pa kraj mjesta gdje stanovnici Skendera odlažu smeće. A, odatle je blizu Ugar.
Ovi što hodočaste su znali te puteve. Tu grupu je vodio neki Hasan, on je bio lovac i znao je kuda se može proći. Kada smo ušli u šumu nisam imao snage da popijem vode iz čuturice. Ostali su imali rakije. Kada sam ja počeo piti rakiju imaš osjećaj da ti daje energiju. Kada smo sišli u Ugar, tu sam se opet napio vode. Sad moramo prema Miloševcima izaći. Ovi odoše, a ja četvoronoške i dovukoh se do tih Miloševaca.
I tamo žena napravi kavu, imali su struje, a ja je nisam vidio mjesecima. Odatle su nas odveli u Dobratiće, tu sam se presvukao i okupao. Tu su bili položaji. Odatle smo otišli u Travnik, u kasarnu. Iz kasarne sam otišao u neki stan da spavam. Onda sam dobio upalu bubrega, bio u bolnici, pa u komandi u Travniku, dolaze novinari, pitaju, znali su sve. Kad su tako znali sve, znate li u kakvoj je situaciji tamo narod. Kažu znaju sve, to je rat, svi kažu rat. U Travniku tri vojske, Armija RBiH svoje, HVO svoje. Srpska vojska okolo po brdima. Onda su meni dali dokumente da mogu izaći. Otišao sam u Rijeku, gdje i danas živim.
(Kraj)
Deset civila za Obrada Bubića
U šumi sam sreo Spržinu mater, kasnije su došli i ćaća i sestra u razmjeni. Onaj Kajkut iz Kotor Varoša, koji je važio za nekog rokera, išao je na pregovore sa Spržom, međutim nije htio Spržo s njim, nije ga smatrao nivoom.
Onda su doveli Spržinog ćaću da ga nagovori: "Stipe, sine, daj pustite Obrada", a ovaj ćaći: "Marš u p... m...".
Na kraju su Srbi pustili desetak ljudi, među kojima su bili ćaća i sestra Spržina, u zamjenu za Obrada Bubića. Od tih deset, dvojica muslimana su se vratila nazad u Kotor Varoš, nisu htjeli u Večiće.
Kasnije sam čuo da su Spržin ćaća i mater dobili stan u Ogulinu. Otac mu je umro, a mislim da je majka još živa.
Čuo sam da je pomagač odnio inventar
Ne znam sa sigurnošću, ali sam čuo da se egzekutor držao Bijeljine. Čuo sam i za tog Ljubana, Dulinog brata, što mi je pomagao. On se predstavljao kao neko ko može, vidio sam da ga respektuju. Bilo je priče da mu je Radoslav Brđanin neki rođak. To ne znam, ali je on meni htio pomoći. Onda sam kasnije čuo da je taj inventar iz picerije upravo on odnio. Čuo sam i priče kako noću sanja Viktora.
Mama je pričala da su se prijatelji moga oca, Duško Kerezović, Ilija Tepić i Drago Ponorac, od svega toga distancirali. Čak su došli i rekli: "Sad kad nije on tu, možemo smjestiti tri srpske familije u kuću".
Sreo sam Duška Kerezovića. Nemam ništa protiv njega, ali mi ne treba. Recimo, neke moje školske kolege vjerovatno su kasnije imali grižu savjesti što nisu napravili ništa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.