Mikelanđelo nijemog filma

Nijemi film je imao svoje zaštitne ličnosti. To su prvenstveno bili režiser D.W. Grifith, Mary Pickford, pioniri filma braća Lumier, Harold Lloyd, Charlie Chaplin i Buster Keaton. Oko zadnje dvojice vode se velike polemike ko je bio bolji, a obojica imaju klanove i klubove obožavalaca. Iako je prvi bio popularniji među širom populacijom, nije nimalo zanemarljiva uloga Keatona u razvoju filmografije.

Joseph Frank Keaton je rođen 4. oktobra 1895. godine i dobitnik je "Oskara" za najboljeg glumca i režisera. Njegov zaštitni znak su bili nijemi filmovi kao "fizičke komedije" sa stoičkim ekspresijama lica koje su mu dale nadimak Velika Kamena Faca. Takođe su ga smatrali Mikelanđelom nijemog filma. Od eminetnog časopisa "Entertainment Weekly" izabran je za 7. najvećeg režisera svih vremena, a magazin "Sight and Sound" je njegov film "General" stavio na 15. mjesto vječne liste najboljih.

Rođen je u Kanzasu u zabavnjačkoj porodici. Njegov otac Joseph Keaton je posjedovao putujući šou sa Harryjem Houdinijem zvani "Mohawk Indian Medicine Company". Kako je rekao gostujući u jednoj emisiji sa ženom Elenoar, nadimak Buster je dobio sa šest mjeseci. Houdini ga je vidio jednog dana kada se srušio niz stepenice bez povrede i u iznenađenju povikao: "Ovo je pravi buster", a riječ buster je tada korištena za pad s velikom mogućnosti dobijanja povrede. Busterov otac je nakon toga počeo da ga oslovljava tim nadimkom.

Kada je napunio tri godine počeo je da izvodi predstave sa svojim roditeljima u "Tri Keatona", komadu koji je bio skeč. Otac nije bio zadovoljan sinom i stavio ga je iza scene, a ponekad je bio i u publici. U garderobi je redovno bila prva pomoć, a s vremenom je naučio da pada bez povreda. Decenijama kasnije Buster je rekao da nikada nije bio povređivan od oca, nego da su fizičke komedije zahtijevale određenu sposobnost i spremu. Tvrdio je da se toliko zabavljao da se smijao dok ga je otac bacao preko scene. Jedan biograf je napisao da je išao u školu u New Yorku, ali samo jedan dan. Sam i uz pomoć majke je kasnije naučio da čita i piše. Sa 21 godinom majka i on su napustili oca, koji je bio alkoholičar i preselio se u New York iz Los Angelesa, gdje je počela njegova filmska karijera. Iako nije vidio borbe, učestvovao je u Prvom svjetskom ratu kada mu je sluh postao oštećen.

Godine 1917. upoznaje Roscoea - Fattyja Arbucklea i iako je imao određen prezir prema filmu, kao i njegov otac, pozajmio je kameru i zaljubio se u pokretne slike. Angažovan je kao sporedni glumac u "The Butcher boyu", a kasnije je postao pomoćnik Arbucklea, kako je tvrdio. Nedugo poslije je dobio svoj produkcijski dio "Buster Keaton Comedies". Napravio je seriju komedija koje su uključivale "One Week" (1920), "The Playhouse" (1921), "Cops" (1922) i "The Electric House" (1922). Zahvaljujući uspjehu navedenih počeo je snimanje dugometražnih filmova.

Njegove nijeme filmove karašterišu čisti vizuelni gegovi i tehnički trikovi. Sam je sve pisao i izvodio opasne trikove, koji su zahtjevali fizički napor, kao na primjer u sceni s vodenim buretom i željeznicom u "Sherlock Jr.", gdje je slomio vrat. Ostali komičari su tvrdili da su gegove krali jedni od drugih, ali da niko nije mogao da ukrade Busterove. Najbolji filmovi koje je napravio su "Our Hospitality" (1923), "The Navigator" (1924), "Sherlock Jr." (1924), "Steamboat Bill Jr." (1928), "The Cameraman" (1928) i "The General" (1927). Najpoznatiji, "The General", je smješten za vrijeme građanskog rata i smatra se remek-djelom, kombinujući fizičku komediju s Busterovom ljubavlju prema vozovima.

Nezavisnost u pravljenju filmova je izgubio sa dolaskom zvučnog filma i zbog privatnih problema, tako da je njegova karijera naglo počela da propada. Scene je morao da snima tri puta na tri različita jezika, što ga je jako nerviralo. Zadnja uloga u Americi mu je bila u "What! No Beer?", dok je pravio filmove i u Parizu, koji nisu imali uspjeha. Počeo je da radi kao pisac, a najviše je sarađivao s braćom Marx.

Buster se oženio s rođakinjom svog šefa Josepha Schencka, Natalie Talmadge, s kojom je dobio dva sina, Jamesa i Roberta. Nakon rođenja drugog njihova veza je počela da slabi. U svojoj autobiografiji je napisao da je Natalie okretala leđa u krevetu i slala detektive da ga prate i posmatraju s kim se viđa. Njena ekstravagancija je bila drugi razlog njihovog prekida. Dvadesetih godina počeo je da viđa glumicu Kathleen Key. Kada su raskinuli Kathleen je pobjesnila i razrušila njegovu garderobu. S Natalie se razveo 1932, a ona je dobila čitavo bogatstvo i zabranila mu da viđa sinove. Keaton ih je vidio desetak godina kasnije, a period nakon razvoda doveo je do perioda alkoholizma. Tada se oženio s medicinskom sestrom Mae Scriven. Brak je trajao tri godine i ponovo ga koštao bogatstva.

Za vrijeme najveće slave trošio je velike količine novca, 300.000 dolara je dao za kuću od 930 kvadratnih metara na Beverly Hillsu, koju je kasnije posjedovao Cary Grant. "Italijanska vila", kako ju je Keaton zvao, viđena je u "Kumu".

Treći brak mu je bio s Elenoar Norris, koja mu je spasila karijeru i pomogla mu kod liječenja od alkoholizma. Brak je trajao do njegove smrti.

Gostovao je u mnogim poznatim filmovima, među kojima su najpoznatiji "Sunset Boulevard" (1950), "Around the World in Eighty Days" (1956) i Chaplinov "Limelight" (1952). U seriji "Zona sumraka" epizoda "Once upon a time", koja je uključivala i nijeme i zvučne sekvence, igrao je putnika Mulligana. Odigrao je još nekoliko uloga, a među posljednjim mu je bila u "The Railrodderu" (1965). Umro je 1. februara 1966. u Kaliforniji od raka pluća. Nikada nije govorio da je bolestan, mislio je da ima bronhitis. Eleonar je rekla da je noć prije proveo igrajući karte s prijateljima. Ona je takođe umrla od raka pluća 1998. godine.