Leon Lučev: Ne vidim barijere među umjetnicima

Dobitnik "Srca Sarajeva" za najbolju mušku ulogu, koju je podijelio sa svojim partnerom u filmu Slavkom Štimcem, i jedan od najzaposlenijih hrvatskih glumaca trenutno, Leon Lučev razgovorao je za "Nezavisne novine". U nagrađenom filmu "Buick Riviera" igra bosanskog Srbina Vuku, emigranta u SAD koji upoznaje Hasana, takođe emigranta muslimana. U prijestonici BiH nije bio samo zbog filmskog festivala, već i zbog uloge u novom filmu Jasmile Žbanić, čija prva klapa je pala 25. avgusta.

NN: Dobili ste "Srce Sarajeva" za najboljeg glumca koju ste podijelili sa Štimcem! Jeste li zadovoljni?

LUČEV: Jako mi je drago što smo ulogu podijelili Slavko i ja. U tom procesu u Fargu prepoznali smo se kao kolege, profesionalci i kao ljudi i postali prijatelji. Tako da i ova nagrada kojoj je simbol srce odgovara našoj zajedničkoj kreaciji. Ne bi bilo Vuke bez Hasana, ni Hasana bez Vuke.

NN: Trenutno ste jedan od najtraženijih glumaca u Hrvatskoj! U Puli ste imali tri filma, glumite i u kratkoj formi. Na SFF-u smo imali prilike vidjeti Vaša dva filma, kao i kratki film o Sarajevu! Kako sve stižete i koji su Vam kriterijumi u izboru uloga?

LUČEV: Radim isključivo u filmovima koji me zanimaju, u kojima autor želi nešto reći, a i ja sa njim onda imam nešto ispričati. To u Puli ove godine izgleda kao da sam ja strašno puno radio, međutim, nije to tako, neki filmovi se pripremaju dvije godine, neki su snimljeni prije godinu i po, ali kada se svi zajedno pojave na Puli, onda se kaže vidiš koliko je snimio u zadnjih godinu dana, međutim, to je proces koji traje. Postprodukcija nekada traje više od godinu dana.

Što se tiče kratkih filmova mislim da treba ostati u komunikaciji sa jednom mlađom generacijom, jer kao glumac moraš osjetiti kako misle i rade mlađi režiseri, da nekim svojim iskustvom i ti njima pomogneš i to je jedna međusobna komunikacija koja je bitna i zanimljiva, naročito preko SFF-a jer sam ja prošle godine predavao na Talent Campusu i imao sam osjećaj da treba da budem sa njima i kada se budu radili ti filmovi.

NN: U BiH nije idealna situacija kada se snimaju filmovi! Najveća produkcija se dešava u Sarajevu, dok se u Mostaru i Banjaluci po tom pitanju ne radi skoro ništa! Kakva je sitaucija u Hrvatskoj?

LUČEV: U Hrvatskoj to je Zagreb, pošto je on centar financiranja svih filmova, mada se u zadnje vrijeme dosta filmova ("Armin", "Što je muškarac bez brkova", "Oprosti za kung fu", "Ta divna splitska noć") snimalo na terenu ili u drugim gradovima.

NN: U dva filma glumiš Srbina, u "Buick Rivieri" Vuku, emigranta u SAD, a u kratkom filmu o Sarajevu, Slobodana Miloševića koji laže svojoj slovenačkoj ljubavnici o identitetu! Kako je to za hrvatskog glumca i da li su bile reakcije iz domovine?

LUČEV: Kada glumim lik, glumim čovjeka, da li je to Srbin, Slovenac, Francuz… mene boli …. Tako je bilo i u "Buicku", pokušao sam naći ljubav i potrebu za ljubavlju u tom liku. To je ono što me nosilo kroz film, te također njegova nemogućnost da to iskomunicira, uvjetovana osobnim, društvenim, nacionalnim, ratnim blokadama i traumama kroz koje je prošao.

NN: Jeste li pročitali istoimenu knjigu Miljenka Jergovića?

LUČEV: Kada sam počeo raditi pročitao sam jedno 30 strana, jer tu on objasni povijest Vuka, koja je meni bila bitna za lik. Dalje nisam htio čitati, jer sam imao osjećaj da mi nije bilo ni potrebno u procesu rada sa scenarijem.

NN: Za ulogu u filmu jeste li imali nekog posrednika?

LUČEV: Tekst su mi pročitali Edo Maajka i Tarik Filipović, čisto da se prisjetim teksta i da uđem u projekat, jer je od "Grbavice" prošlo neko vrijeme, ali mi je bosanski ostao u krvi. Užasno sam se prepao projekta jer govorim na engleskom, ali kada sam došao u Ameriku, u izolaciji si mjesec dana i privikneš se.

NN: Koliko se između glumaca razbija barijera nacionalnih granica?

LUČEV: U Sarajevu kažu ima raje i papaka. Ljudi će uvijek komunicirati, a drugi neće. Čovjek sam i ukoliko radim sa čovjekom možemo komunicirati, ukoliko nije ne možemo. Dakle, ne vidim nikakvu barijeru, naročito zato što sam ja prošao rat i sve to intenzivno, mislim da sam imao osobni put u svemu, ali i dalje tražim u svim ljudima čovjeka, a ne naciju, vjeru ili nešto drugo. Do sada sam nailazio uglavnom na ljude, prvenstveno umjetnika, a mislim da kada je neko odličan umjetnik, onda je i dobar čovjek.

NN: Je li Mirjana Karanović "čovjek"?

LUČEV: S Mirjanom Karanović već radim treći film i puno ljudskih stvari sam od nje naučio i ona je veliki čovjek, žena koja je iznad tih svih stvari koje su se dešavale. Miru niko ne može degradirati, jer ona ima rad iza sebe. Imao sam sreću da sa svima kojima sam sarađivao iz Srbije su OK ljudi i normalni.

NN: Sa Jasmilom Žbanić već radiš drugi film! Kakva je saradnja sa njom i kakav će biti ovaj novi njen film?

LUČEV: Sa Jasmilom se družim zadnjih pet godina intenzivno, tako da smo mogli još pet filmova napraviti zajedno. Osnovna ideja novog filma je da muškarac i žena kroz svoj odnos koji imaju i probleme nalaze se na dva puta, od kojih ni jedan ni drugi nisu bolji ili lošiji, već samo su dva puta. On odlazi u vehabije, ona odlazi svojim putem, poštivajući tuđi izbor.

NN: U filmovima kojima ste igrali sve Vaše uloge su različite, nijedna nije identična! U jednom igrate mafijaša, u drugom sveštenika i vojnika, u trećem emigranta, ali u filmu "Iza stakla" je možda bila najteža uloga do sada! Jesam li u pravu?

LUČEV: Užasno je teška bila, jer sam igrao čovjeka koji je skroz zatvoren, a moraš imati emocije vani, to mi je stvarno bilo jedno od najtežih poslova i nekako imam osjećaj da glumac treba živjeti i kada živi u svakoj ulozi traži novog čovjeka, a svaki novi čovjek je drugačiji, drugačije hoda, izgleda. Prvo imao sam sreće da dobijem različite scenarije za igrati, a imam sreću da uvijek samog sebe tjeram da se preispitujem.

NN: Glumili ste i u sapunicama, serijama kao u "Pozorištu u kući"! To su komercijalni proizvodi, je li razlog bio finansijski ili ste željeli da se okušate i u takvom poslu?

LUČEV: Kada sam radio "Pozorište u kući" pored financijskog razloga bio je i taj da vidim šta znači televizijski format i koliko se mogu u njemu snaći. Bilo mi je užasno teško jer na takav rad nisam navikao, kratke su pripreme. Ponovo sam kasnije pokušao sa drugom ekipom ljudi koje dobro znam, raditi "Operaciju Kajman" i tu smo pokušali nešto napraviti i nismo se dobro profilirali. Imam povjerenje da se može napraviti dobra televizijska serija, ali da se mora puno stvari poklopiti. Mislim da u Hrvatskoj trenutno vlada situacija gdje se ide više na kvantitet nego kvalitet, mada ove godine jedan do dva projekta su strašno iskočila na primjer "Dobre namjere", glumački i estetski.