U debitantskom filmu Uroša Stojanovića "Čarlston za Ognjenku" glavne uloge igraju Sonja Kolačarić i Katarina Radivojević.
Glumica koja se nikada neće riješiti imena Zone, istoimene uloge u "Zoni Zamfirovoj", koja joj je donijela slavu, Katarina, u novom filmu odigrala je Malu Boginju, narikaču, koja je u potrazi za svojim muškarcem. Između Zone i Male Boginje, Katarina je odigrala u nekoliko filmova, poput "Lavirinta", "Pljačke Trećeg rajha", "S.O.S. Spasite naše duše", a pojavila se kao narator u "U potrazi za Srećkom".
Njena pojava je bila nezaobilazna i u žutoj štampi, a novinari su je proglašavali seks simbolom i povezivali sa mnogim javnim ličnostima, među kojima i Goranom Bregovićem. Svojim prisustvom je uveličala bh. premijeru filma.
NN: Nakon "Zone Zamfirove" koja Vam je donijela slavu do ove uloge niste imali toliko zapaženu pojavu na filmu! Šta je razlog tome?
RADIVOJEVIĆ: U Srbiji se snima jedan film godišnje, tako da sam ja u principu zadovoljna nekim svojim filmskim stažom. Nije to neka velika brojka da bih imala gde da učestvujem. A, imam u svojoj biografiji desetak filmova, što za jednu glumicu mojih godina nije ni malo, i to pet, šest glavnih rola.
NN: Koliko su Vas od filma odvukle uloge u serijama i pozorištu?
RADIVOJEVIĆ: Trudila sam se da manje igram u serijama, igrala sam u jednoj, "Ljubav i mržnja" na Pinku. To je jedina, a više se trudim da igram na filmu. Volim pozorište i prisutna sam na sceni, ali manje nego na filmu. To je vrsta glumačkog treninga koji je svakom neophodan, ali u isto vreme vrlo naporan i na neki način ograničava, tako da onda nema putovanja po festivalima. Slobodan sam umetnik, sama sam to odlučila i mislim da se uspešno borim za sada sa tim.
NN: Sonja Kolačarić i Vi imate glavnu ulogu u filmu. Kakva je saradnja bila sa njom, glumicom sa kojom prvi puta radite?
RADIVOJEVIĆ: Sjajno je bilo. Ne volim da upadam u neki kliše i da pričam super je bilo, nego je to iskreno. Dobro nam se poklapaju energije, što se videlo i na filmu, mislim i naš privatno dobar odnos se odrazio kroz uloge. Međusobno smo se čuvale i pazile, jer je bilo jako naporno, imali smo šest meseci snimanja, nije bilo lako u raznim atmosferskim uslovima i neuslovima, u pećinama, planinama, šumama. Počeli smo snimanje u leto, a završili u zimi tako da sam često bila u garderobi koja je letnja na nula stepeni.
NN: Film je režisereva apokaliptična vizija muškog roda od silnih ratova. Kako Vi vidite Vaš lik i tu situaciju i kako bi se Vi ponijeli da se nađete u takvoj situaciji, u jednom mjestu bez muškaraca?
RADIVOJEVIĆ: Ponašala bih se isto kao što sam odigrala lik Male Boginje, negde bi se trudila da se izborim za svoje mesto. Igram neku preteču moderne žene koja je malo agresivnija, ali od velike konkurencije broja žena i malog broja muškaraca, uslovi su je napravili takvom. Ne zato što ona želi to da bude, ona je prava amazonka. Počastvovana sam da igram pravu heroinu i srpsku ženu predstavljenu kao žrtvu zbog ljubavi. Ona je lepa, odlučna, hrabra, plemenita i jako pozitivna. Čast mi je bila da nekog svog pretka prikažem kao takvog, a ne kao prljavog, divljeg i prostog. A muškarcima je bilo baš lepo u ovom filmu, ne verujem da im je bilo teško.
NN: U filmu postoji scena u kojoj se skidate goli. Koliko je to bilo teško za Vas, posebno imajući u vidu da Vas stalno prozivaju po žutoj štampi?
RADIVOJEVIĆ: To je moj posao, glumica sam i ne stidim se toga, to je normalno da u tako eksplicitnim scenama golotinja učestvuje. Moje scene nisu vulgarne, one su lirsko urađene i mislim da je to fina erotika i ne mogu se toga stideti, jer znam da sam to uradila da bi doprinela filmu i kompletiranju lika Male Boginje. Bilo bi mi neprijatno kada bi se skidala gola za neki časopis. Za velike pare u Holivudu jednog dana možda, ali ovde u našim uslovima, mi nismo dorasli tako velikim honorarima da bi meni to neko ponudio.
NN: Glumili ste u jednom filmu u inostranstvu. O čemu je riječ?
RADIVOJEVIĆ: Glumila sam u jednom ruskom filmu režisera Alekseja Balabanova. Imam epizodnu ulogu jedne provokativne Ruskinje po Bulgakovoj pripoveci "Morfijum" kako se i film zove. Imamo premijeru ove sedmice u Moskvi. Volela bih da radim van granica moje zemlje. Mi glumci imamo veliki problem jezičke barijere. Ne bi se stidila da dobijam uloge Rusa, govorim ruski, rusofil sam i više volim njih nego Amerikance. U glumi je potrebno da vam izgovor uvek prati misao, a to je jako komplikovano kada govorite na tuđem jeziku.
NN: Šta se to desilo na festivalu u Nišu kada se Vaša prijateljica i članica žirija Marija Vicković usprotivila kako "Čarlston za Ognjenku" nije dobio nijednu nagradu?
RADIVOJEVIĆ: Marija se naljutila, ne kao moja prijateljica, već kao mlada snaga srpske kinematografije, koja se ozbiljno usprotivila ozbiljnom bojkotu našeg filma. Naš film, koji je izrazito ženski i koji ima tako bogate i inspritativne ženske role nije dobio nijednu nagradu. Ona je istupila i to javno rekla što je vrlo hrabro s njene strane. Ona je rekla svoj stav da nagrade koje su dodeljene nisu jednoglasno dodeljene.
NN: Da li ste uspjeli i ako niste, hoćete li se ikada osloboditi toga da Vas svi zovu Zona, iako je od filma "Zona Zamfirova" prošlo dosta vremena?
RADIVOJEVIĆ: Ne želim toga da se otarasim, to je najgledaniji srpski film svih vremena. Verovatno će i ostati, a najgledaniji je film i u regionu i to je veliki uspeh i bilo bi nepošteno da to zaboravim i da se ljutim što me tako zovu. Ponosna sam jer sam na neki način se ulogom Zone katapultirala kao mlada glumica, postala popularna, a s druge strane postala sam na neki način, kroz ozbiljnog pisca, jako pozitivan srpski simbol koji nije stradao.