|
Sunny day
|
 |
« Odgovor #1 poslato: 30. 01. 2010. 08:56 » |
Idi gore
|
Kada su Turci u drugoj polovini 15. veka zaposeli Albaniju i prisajedinili je Otomanskom carstvu, otpočeo je brz proces islamizacije Šiptara – već u 16. veku polovina od njih bili su muslimani , a kada je u 18. veku taj proces uglavnom bio okončan, među njima je muslimana bilo oko 70%, a ostatak se delio na rimokatolike (na severu) i pravoslavce (na jugu). S tim, što muslimanima treba dodati i Srbe koji su primili islam, što je bio i početak njihove albanizacije. Među svim evropskim narodima koje su pokorili Turci bilo je prelaznika na islam; no, ni u jednom u tolikoj srazmeri kao kod Šiptara. Razlog je tome što Šiptari nikada ranije nisu imali svoju državu i sledstveno tome svoju državnu hrišćansku Crkvu, dok ih je prelaz na islam podizao na rang gospodareće nacije, „Turaka“, i davao im pravo da ugnjetavaju i potiskuju porobljenu hrišćansku raju. Svojim položajem „Turaka“ Šiptari su bili zadovoljni sve do druge polovine 19. veka, to jest do početka naglog slabljenja Otomanskog carstva i naporednog jačanja balkanskih hrišćanskih naroda, pre svega Srba. Na novonastalu političku situaciju Šiptari su reagovali tako, što su 23. maja 1878. godine u prizrenskoj Bajrak-džamiji osnovali Prizrensku ligu, čiji su učesnici većinom bili veleposednici, hodže i plemenske poglavice, ali je bilo i intelektualaca-nacionalista. Liga je obrazovala svoj glavni odbor i oblasne komitete među svim Šiptarima i zatražila od Porte šiptarsku autonomiju. No, turska vlada je u stvari tajno stajala iza Prizrenske lige, s namerom da pomoću nje izigra odluke Berlinskog kongresa koji je održavan iste godine. Oštrica Liginih zahteva bila je upravljena protiv Srbije, Crne Gore i Grčke; traženo je da se Šiptarima vrati sve ono što su Srbija i Crna Gora bile osvojile od Turaka. Šiptari su između 1796. i 1912. godine podizali i ustanke protiv Turske. U stvarnosti, međutim, nije bilo ozbiljnih sukoba između šiptarskih pobunjenika i turske vojske; glavne žrtve tih ustanaka bili su Srbi, posebno na Kosovu i u Metohiji; na dnevnom redu tih ustanaka po pravilu su ubistva Srba, paljevine njihovih kuća i bogomolja, pljačkanje njihove imovine, silovanja i otmice njihovih devojaka i žena. Zato bi posledica svakog šiptarskog nemira protiv Turaka bilo masovno iseljavanje Srba, koje je i inače od kraja 17. veka bilo neprekidna pojava.
Od 1912. Kosovo i Metohija ponovo se nalaze u sastavu Srbije i Crne Gore, i 1918. ulaze sa tim državama u sastav Kraljevine Jugoslavije. Najznačajniji događaj razdoblja između Prvog i Drugog svetskog rata na području Kosova i Metohije je ponovno naseljavanje tih krajeva srpskim, ali i drugim slovenskim stanovništvom. Kolonisti su najvećma dobivali zapuštenu zemlju turskih begova, ali je ponekad dolazilo i do povreda međa šiptarskih zemljišnih poseda, jer Šiptari obično nisu imali dokaze o pravu svojine na zemljištu. Samo, te povrede se nikako ne mogu porediti sa šiptarskim terorom koji je nad Srbima vladao do 1912. godine. Valja napomenuti da su i tokom Prvog svetskog rata naročito Šiptari rimokatolici s oružjem u ruci bili na strani neprijatelja Srbije.
No, najveći saveznik Šiptara Kosova i Metohije do 1941. godine bio je najveći neprijatelj Kraljevine Jugoslavije – Komunistička partija Jugoslavije, kao ispostava Komunističke internacionale (Kominterne) sa sedištem u Moskvi. Na svome Petom kongresu, održanom jula 1924, Kominterna usvaja programsko opredeljenje razbijanja jugoslovenske države, zbog toga što je ona tvorevina Versajskoga mirovnog ugovora i zato što u njoj vlada nacionalno ugnjetavanje velikosrpskog karaktera. Sledstveno tome, iz Jugoslavije treba da se izdvoje, kao nezavisne republike, Hrvatska, Slovenija i Makedonija. Istovremeno, Centralni odbor NRPJ (legalna forma delovanja u zemlji zabranjene Komunističke partije) u jednoj rezoluciji kaže da nezavisne nacije Jugoslavije kasnije treba da slobodno uđu u federaciju radničko-seljačkih republika Balkana; pri tome „jedan od prvih zadataka u tom pravcu jeste borba protiv srpskog šovinizma“. Jugoslovenskim komunistima stavljeno je, s tim u vezi, u zadatak i da sarađuju sa nacionalističko-separatističkim organizacijama, makar one bile i fašističke, kao što su hrvatske ustaše i šiptarski Kosovski komitet. O ovom potonjem govori i rezolucija Četvrtog kongresa Komunističke partije Jugoslavije održanog oktobra 1928. u Nemačkoj: „Partija izjavljuje solidarnost revolucionarnih radnika i seljaka ostalih nacija Jugoslavije, a pre svega Srbije, sa albanskim nacionalno-revolucionarnim pokretom u licu Kosovskoga komiteta i poziva radničku klasu da svesrdno pomaže borbu raskomadanoga i ugnjetenoga albanskoga naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju.“ Pošto je od 1913. već postojala država Albanija, ovim se očigledno mislilo i na prisajedinjenje Kosova i Metohije toj državi.
Do zaokreta u politici Kominterne prema jugoslovenskoj državi dolazi pod uticajem njenoga Sedmog kongresa, koji je držan avgusta 1935. pod teretom zabrinutosti komunističke vrhuške zbog mogućnosti fašističke i imperijalističke invazije s Hitlerom na čelu na SSSR. Sada je glavna parola te politike ujedinjenje svih antifašističkih, slobodoljubivih i progresivnih snaga u svakoj zemlji radi odbrane od fašizma i radi očuvanja mira . Polazeći od toga, Centralni komitet KPJ u svojoj rezoluciji usvojenoj u leto 1936. godine – uz zadržavanje prava na samoopredeljenje i otcepljenje svakog jugoslovenskog naroda – odustaje od politike razbijanja državnoga područja Jugoslavije i dalje kaže: „Kod današnjih prilika pokret za otcjepljenje potlačenih naroda išao bi na ruku samo fašističkim imperijalistima i njihovim ratnim ciljevima. Ne samo da bi to bacilo zemlju u vrtlog rata, ne samo da bi bio stavljen na kocku opstanak Jugoslavije, nego i sloboda i nezavisnost svih naroda Jugoslavije. Zbog toga KPJ mora raskrinkati kao agente fašističkih imperijalista fašističke grupe Ivana Mihailova i Pavelić-Perčeca, koji se sada demagoški izjašnjavaju za nezavisnu Hrvatsku i Makedoniju.“
Pri svem tom, stav komunista prema Srbima nije se suštinski menjao. U jednoj okružnici Centralnog komiteta KPJ se kaže: „Mi nastavljamo sa svom snagom borbu protiv režima velikosrpskoga ugnjetavanja, za slobodu i prava ugnjetenih naroda. Naš stav koji dolazi do izražaja u našem osnovnome zahtevu: pravo na samoopredeljenje sve do prava na otcepljenje, mi ne menjamo. Ali ne smemo postavljati težište na otcepljenje nego potcrtavati da svaki narod ima pravo da sam odluči o svojoj sudbini. Težište se, dakle, postavlja na pravo samoopredeljenja. Baš zbog toga ističemo zahtev za narodnim skupštinama, odnosno saborima u Zagrebu, Ljubljani, Skoplju, Cetinju i Sarajevu, koji će biti izabrani slobodnim izborima.“ O istom pravu srpskoga naroda, dakle o skupštini u Beogradu, nema dakle ni govora. Odavde gledano, mogu se razumeti složeni nacionalno-politički manevri KPJ od 1940. do 1980. godine, to jest u razdoblju kada je na njenom čelu i od 1944. na čelu jugoslovenske države stajao Josip Broz Tito. Ta totalitarna stranka gajila je i podsticala sve antisrpske nacionalizme u Jugoslaviji, ali je ujedno suzbijala njihovu poslednju, prirodnu konsekvencu: separatizam, odnosno razbijanje jugoslovenske države. Time su ta stranka (kasnije nazvana SKJ) i njen diktator učinili srpski narod taocem svoje politike i čuvarem svoje vlasti. Zato nije nesuvislo povući paralelu između austrougarskoga cara i kralja Franje Josifa (1830-1916) i njegova obaveštajca Josipa Broza.
Predradnjom komunističke autonomije Kosova i Metohije može se smatrati osnivanje Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju (1937.) i njegovo neposredno potčinjavanje Centralnom komitetu KPJ (1940.), čime su komunisti jasno stavili do znanja da te oblasti doduše vide kao deo Jugoslavije, ali ne i Srbije. Koliko je ta mera bila sa stanovišta partijskoga rada neopravdana, najbolje svedoči činjenica da je uoči Drugog svetskog rata na Kosovu i u Metohiji bilo 239 članova KPJ, od čega su samo 23 bili Šiptari .
Tokom Drugog svetskog rata, golemu većinu pripadnika partizanskih jedinica, kojima je rukovodila KPJ, činili su na Kosovu i u Metohiji, kao i u drugim delovima zemlje u kojima je ustanak imao masovan karakter, Srbi. Šiptari Kosova i Metohije, naprotiv, nakon što je italijanski okupator 1941. godine, najveći deo tih oblasti prisajedinio „velikoj fašističkoj Albaniji“, postali su u ogromnoj većini zakleti fašisti. To ideološko ruho omogućilo im je da nastave svoj stari antisrpski pogromaški zanat koji su upražnjavali u doba turske vladavine: Ubistva (uključujući i ubistva sveštenikâ) i proterivanja (osobito kolonista), pljačke, paljevine, silovanja i otmice žena, postali su opet kosovsko-metohijska svakodnevica. A kada je Italija 1943. kapitulirala, Šiptari Kosova i Metohije odmah su se vezali za novoga okupatora, Nemačku. Oni krajem 1943. osnivaju „Drugu prizrensku ligu“, koja pod pokroviteljstvom nemačke obaveštajne službe ističe svoje teritorijalne pretenzije u svrhu stvaranja „velike Albanije“. („Treća prizrenska liga“ sa istim pretenzijama osniva se 1946. u Sjedinjenim Američkim Državama.) Do kraja Drugog svetskog rata Šiptari Kosova i Metohije prisutni su i u nemačkoj SS diviziji „Skenderbeg“, a ponajviše u vojnoj organizaciji „Bali kombetar“ (od tuda naziv „balisti“ za njene pripadnike) koja se jednako bori za „veliku Albaniju“, najpre u saradnji sa Italijanima i Nemcima, a potom i sa britanskom obaveštajnom službom .
Nakon povlačenja Nemaca u novembru 1944. veći deo Kosova i Metohije kontrolišu balisti i Druga prizrenska liga, koji na pokušaj jugoslovenskih komunista da preuzmu vlast, odgovaraju u decembru 1944. masovnim ustankom. Tito je bio prinuđen da na Kosovu i u Metohiji 8. februara 1945. zavede vojnu upravu i da za gušenje ustanka upotrebi tri divizije (oko 30.000 boraca); ta vojna uprava zadržana je sve do jula 1945. godine. Međutim, veoma je znakovito da su cenu pacifikacije šiptarskih fašista morali da plate Srbi! Poverenik unutrašnjih poslova NKOJ-a raspop Vladimir Zečević doneo je 6. marta 1945. najpre „privremeno“ a potom trajno rešenje o zabrani vraćanja kolonista u njihova ranija mesta življenja. To rešenje bilo je jedno u nizu titoističkih bezakonja, pošto nije imalo nikakav pravni osnov iako je u stvari predstavljalo konfiskaciju i pošto je u vreme njegova donošenja NKOJ već bio podneo ostavku (u cilju stvaranja privremene jugoslovenske vlade). No, ono ujedno pokazuje da su titoistički komunisti takođe znali i umeli da čak i fašiste favorizuju na račun njihovih žrtava.
|