|
radoslav
Gost
|
 |
« poslato: 23. 02. 2010. 08:08 » |
 Idi gore
|
Pošto vidim da se ovdje mnoge rasprave vode oko SFRJ nam bivše države, te da se potežu različiti argumenti glede čuvenoga Ustava iz 1974. godine itd, itd, itd... A ponukan Miškovim iznenadjenjem koje je objavio u jednom postu, glede objavljivanja knjige o naslovu teme, u Hrvatskoj, odlučio sam se pokrenuti raspravu o gorenavedenome maršalu, pregaocu i sinu svij jugoslavneskih naroda i narodnosti.
Dakle, šta svi mi mislimo o liku i djelu gorespomenutoga Tite.
Činjenice su sledeće. Rodjen je davne 1892. godine, nepoznatog dana u petome mjesecu (svibanj, maj).
Otac mu je bio Hrvat, a majka Slouenka. Dakle, bio je hrvatsko-slovenski mješanac.
1914. godine je forsiro Drinu, no s strane sadašnje BiH. Nije uspio.
Vihor I svjetskog rata ga je odnio do Rusije u kojoj se skrivo dok su revolucije dolazile i prolazile. Nije učestvovo niti u jednoj.
Od tog trenutka pa sve do 1939. godine njegov životni put je "obavijen vjelom tajne", mada bih ja bio sklon tumačenju da mu je životni put bio toliko mizeran i beznačajan, da nije bilo svrhe pratiti ga.
No, u to doba je uspio pohvatati neke veze po Kominterni te se sprijateljio s Dimitrovim (momće bugarće), te s jednim mračnim likom, slouencem (!?!), koji se zvao Josip Kopinič - koji je izgleda odigro značajnnu ulogu u političkom usponu našega voljenoga Tite. Naime, za tog Kopiniča (koji je BTW umro kao "anonimni" lik u Sloveniji 1991. godine), se svašta pričalo. Izmedju ostaloga, pričalo se da je čovjek bio jedan od glavnih likvidatora NKVD-a.
Bilo kako bilo, zna se da je Tita uz pomoć Dimitrova i naročito Kopiniča koji su bili veliki igrači, a koje je nekako uspio pridobit (posto im je simpatičan - pitam se na koji način), uspio napraviti toliko beskrupuloznih spletki protiv komunista kraljevine Jugoslavije, koji su listom bili Srbi i Crnogorci uz veoma mali broj pripadnika ostalih naroda, da je Staljin medju njima napravio takvu čistku da ih je sve postreljo izmedju 1936. i 1938. U toj turi je otišo Miletić koji je bio glavni komunista predratne Jugoslavije.
1939. i 1940. iako je prodo sve svoje dotadašnje suborce komuniste koji su zatim pobijeni, i iako je imao veliku pomoć Dimitrova i Kopiniča, Tita nije supio osigurat mjesto generalnog sekretara KPJ, jer je za protivnika imo jednog veoma zanimljivog lika, za koga se takodjer govorilo da je bio jedan od glavnih Staljinovih povjerenika a zasigurno je bio jedan od glavnih NKVD egzekutora.
Možete li pogotiti tko je bio taj čovjek?
Zvao se Mustafa Golubić.
Podrjetlom Mostarac, za sebe je tvrdio da je Srbin. Lik je veoma zanimljiv, ali ne bih sada dulje o njemu.
Naime, on nikako nije volio Tita i smještao mu je igru u Moskvi.
Ali zakuhalo se s Njemačkom, tako da su ovi prostori pali u treći plan.
No, kada je 1941. Hitler napo Jugoslaviju, Golubić je dobio zadatak da u Beogradu oformi ogranak "crvenog kamernog orkestra" koji bi koordinirao i rukovodio jugoslavenskim komunistima u pružanju otpora njemačkome okupatoru, s idejom da posle rata preuzme vlast u celoj Jugoslaviji.
Historija se poigrala s nama, kao i mnogo puta prije toga, tako da je Golubić uhvaćen od strane Gestapoa po nečijoj dojavi, već krajem aprila 1941. Vjeruje se da ga je potkazo Kardelj, na izričiti Titov zahtjev (obojica su znali za postavljanje "crvenog orkestra" jer im je to i sve u vezi s tim dojavio Kopinič). U to doba su obojica već bili u Beogradu pokušavajući da napokon preuzmu vodjstvo nad Jugoslavenskim komunistima /medju kojima je i tad 80% bilo Srba/. To im je uspjelo tek posle streljanja Mustafe Golubovića.
Od tog trenutka Titi su bili otvoreni svi putevi da preuzme jugoslavenske komuniste, jer više nije imo konkurenjcije.
Naravno, lukav kakav je bio, odlično je znao da medju komunistima najviše ima Srba, te je za svoje najbliže suradnike odabrao dvojicu mladih srpskih komunista, koji su u to doba bili jedno 20-25 godina mladji od njega (otuda i nadimak "drug Stari") i sa njima kreće da organizuje prve jadne i bjedne "partizanske odrede".
Ta dva nadobudna srpska komunista su bili svima nama poznati Aleksandar Leka Ranković, te Slobodan Penezić Krcun.
Tada počinje Titova "partizanska" epopeja o kojoj ovog puta neću mnogo pričat. Svi je bar okvirno znamo.
1943. su podjelili Jugoslaviju - jer im jedna takva stvar nije mogla škodit, no samo pomoć. Da su izgubili, nitko ne bi ni znao za Jajce. Pošto su pobjedili - dobili smo svi znamo šta.
Ovaj put ću reć samo jednu zanimljivost. 90% Titinih ratnih komandanata bili su Srbi. Na najvišim funkcijama. 90% titinog političkog rukovodstva sačinjavali su Slovenci (Kardelj), Hrvati (Krajačić, Hebrang) i pokoji Jevrej (Pijade), te crnogorac.
Rat se završio.
Srbi su, jer su praktično sami rukovodili svim borbama, u svojim rukama držali kompletnu JA (kasnije JNA). Tito niti je u tom trenutku mogo, niti je smio da ih smenjuje, jer se plašio da bi, ako odmah krene u akciju, mogo završit s metkom u čelu. S druge strane, nije niti imo potrebu da tako nešto radi. Srpski komunistički generali su obožavali svoga druga Starog (na žalost, od te svoje ljubavi prema Titi i zaslapljenosti komunizmom nisu vidjeli šta se valja iza brega). A na kraju, Armija mu je i trebala da ga štiti kad je ušo u sukob s Staljinom.
I to je tako trajalo sve dok opasnosti nisu prošle, a Staljin umro.
Od tog trenutka, počinje Titino šiftovanje. (Nikako ne smjemo zaboravit da je slovenački i hrvatski kadar sve vrijeme, još od početka rata u najbližem Titinom POLITIČKOM okruženju).
Dakle, šiftovanje...
Tita je sve Srbe koji su mu mogli u godinama koje nadolaze bit veoma ozbiljni protivnici jer su praktički držali JNA i policiju, i samim tim su mogli potencijalno pobuniti srpski narod protiv njega (što bi imalo nesgledive posljedice), moro ukloniti s mjesta na kojima su kontrolisali aparate sile. Ipak, to nije mogo uradit tek tako, jer su Leka i Krcun bili poprilično popularni medju Srbima (komunističkim djelom Srba), Tita to radi elegantno. Iz aparata prisile, lagano ih seli prvo na bitne a potom na nebite političke funkcije, da bi jednog 1964. ubio, a drugog 1966. penzioniso (Leka ga je bio jako mnogo zadužio tokom rata, te je imo toliko srca da ga ne ubije - mada su Slovenci i Hrvati jako gurali ka tome) i tako sklonio iz političkog života.
Tog trenutka je bio otvoren put za SFRJ onakvu kavu je mi pamtimo. Slovenci i Hrvati su za sebe priglabili sve političke funkcije, plus tajne službe. Srbima i Crnogorcima je ostala samo JNA, no čak i na čelo JNA su dovodjeni oni srpski kadrovi koji su bili debelo provjereni i za koje se znalo da neće ni pomisliti a kamoli napraviti bilo kakve probleme.
Onda je 1974. usljedio čuveni Ustav iz...... 1974. I u njemu su Slovenci i Hrvati svojim republikama (a usput i ostalima), dali sve atribute državnosti, samo je Srbiji oduzeta kontrola nad "pokrajnama" (koje su takodjer stvorili Titini komunisti nekih 10tak godina ranije). Naravno, srpski "delegati" na toj skupštini su veoma pažljivo birani. Tražilo se da njihova ideološka indoktriniranost bude apsolutno neupitna, a uz to se tražilo da budu i neopjevano glupi i da nemaju impuls razmišljanja svojom glavom. Delegati iz ostalih "republika" nisu bili upitni i nije ih se moralo kontrolirati jer su svi oni (sem Srbije) dobijali mnogo više no što su do tada imali.
Tita umire davne 1980. godine, nepoznatog datuma 5. mjeseca (svibnja/maj), a na ključnim mjestima Jugoslavije se nalazi veoma pražljivo odabran i veoma precizno rasporedjen Slovenačko-Hrvatski kadar. Pokušan je prepad i na JNA, no nije uspjeo jer je u njoj bilo najviše Srba i Crnogoraca, tako da su sloveno-hrvati morali od toga odustat.
Pojavljuje se Slobodan Milošević i onda kreće ono što nije tema ovog posta.
E sad, pošto sam se ljepo nakucao, moje pitanje je jednostavno.
Mislite li da je Slovencima, Hrvatima pa možda čak i Bošnjacima krivo što je Džosip Broz Tita sahranjen u Beogradu, te svaki put kad mu se želiju pokloniti (razlozi nebitni), a oni moraju zapucat u mrski im Beograd, glavni grad Srbije?
|
