bluetrain
Punopravni član
 Van mreže
Poruke: 109
OS:
 Windows 7
Browser:
 Firefox 3.6.3
|
 |
« Odgovor #59 poslato: 08. 05. 2010. 12:01 » |
 Idi gore
|
Ovaj forum obiluje tekstovima koji zastupaju velikosrpsku nacionalističku ideju.. Kad već mnoge od forumaša "nezavisnih" već opsjeda nečije srbstvo ili točnije nesrbstvo, bilo bi dobro znati što za vas znači pipadnost određenoj naciji. Odnosno, što naciju kao takvu definira:
a.) Da li je to genteska "sličnost"?
b.) Osjećaj pripadnosti nekoj grupi na bazi emotivnih osjećaja?
c.) Život kroz određeno povijesno razdoblje u organiziranoj državi ili kraljevstvu?
d.) Vjerska, kulturna i jezična prepoznatljivost?
a.) U Hrvatskoj je pred nekoliko godina rađeno istraživanje tzv. haplo tipa unutar DNK po kojoj se željelo dokazati jednoznačnost Hrvata u genetskom smislu a još više pokazati različitost u odnosu na ostale, susjedne narode. Prvenstveno u odnosu na Srbe i Bošnjake. Cijeli projekt je bio više nego smiješan, a i uzorak na kojem je izvođen je bio smiješno mali da bi mu se mogao dati važnost. Iako su autori željeli baš to; poturiti "nacionalnu stvar" kao znanstveni dokaz. Naravno, o cijeloj stvari se s vremenom prestalo pričati jer svatko ozbiljan i iole pametan shvaća o kakvoj nebulozi je riječ. Naravno, naći će se i neki hrvatski forum, sličan ovome (oprostite na zlobi), na kojem će se skupiti ekipa koja rado čita nacionalne bajke pa će tu i tamo netko spomenuti tu primorčevu studiju kao krunski dokaz po kojem je crnokosi i visoki dalmatinac krvni srodnik svjetlokosom, malom i zdepastom međimurcu i da se obadvojca bitno razlikuju od onog brkajlije sa šumadije. A sve u cilju koji je vama svima dobro znan i blizak.
b.) Emocije u svakom slučaju treba respektirati i ukoliko se netko osjeća srbinom, hrvatom, bošnjakom ili pak citroenom ili pingvinom ja ću to vrlo rado podržati ukoliko to dotičnu osobu veseli. Po mom osobnom uvjerenju, takvi osjećaji su veći kod ljudi koji nisu potpuno sigurni u svoj rodoslovni background pa povećanom količinom nacionalne identifikacije nastoje to kompenzirati. Dobar primjer za to je Maks Luburić, čija majka je bila židovka. Ogromnoj većini ljudi zanje o svojim precima prestaje u trenutku kad se treba prisjetiti kako mu se pradjed zvao, ali ga to ne spriječava da onome u drugoj momčadi jebe "majku dinamovsku, grobarsku, balijsku, ustašku ili četničku..". Silno je blesavo govoriti o nacionalnoj čistoći nakon toliko stoljeća vladavine, Avara, Turaka, Austrije, Mletaka,... Čudi me da baš nitko od ljudi koji toliko silno osjećaju to svoje nacionalno u sebi bar za trenutak ne pomisle: "pa majku mu, možda je neki brkati Turčin moju čukun-baku nategnuo na nekom plastu sijena dok je ona zaljubljeno uzdisala gledajući svog brkatog junaka".. I sad taj u 21.st. srbuje, potpuno nesvjestan da je na sliku i priliku svom čukun-djedi koji se onomad davno vratio kući u Anadoliju...
c.) Koliko znam, najduže se na ovim prostorima i u najvećem obimu održalo tursko carstvo, pa predlažem da svi budemo turci ili da prestanemo uzimati taj argument kao valjan. Tim više, što se pojam nacije prvi puta u Europi javlja u 18. st.
d.) Vjerska, kulturna i jezična prepoznatljivost se naravno kroz povijest mijenjala u manjoj ili višoj mjeri, često zavisna o okolnostima. Pravoslavlje je bilo jedna od službenih religija osmanlijske imperije i ljudi su mogli slobodno ispovjedati svoju vjeru. Naravno, mnogi su zbog osobnih probitaka i interesa ponekad promjenili vjeru i počeli se osjećati Turcima, baš kao što su to iz oportunih razloga učinili Ivo Andrić, Mehmed Meša Selimović ili Hasan Rebac i to im ne treba uzeti za zlo. To je njihov izbor i treba ga poštovati. Meni osobno bi bilo zanimljivo vidjeti mešino srpstvo u trenutku kad snajperi i granate tuku po civilnom stanovništvu Sarajeva... I da li bi u tom trenutku pisac "Derviša" poput Kusturice "ispijao whiskeye" sa Slobom na Dedinju ili bi imao nešto za reći... Ali to više nije ni važno..
I na kraju da zaključim. Autor prepisanog teksta Hasana Rebca je u suštini želio tim tekstom dati nekakav kvazi-dokaz kako je eto još jedan "pošteni musliman", tih davnih godina, priznao da je u stvari Srbin, a da su ostalih nekoliko milijuna ljudi zaluđeni tom muhamedanskom zarazom pa neće da se vrate u Matice Srbije. Koliko je teza besmislena dovoljno govori činjenica da je Hasan Rebac bio namještenik srpskog kralja, tj. bio je ministar u vladi Kraljevine SHS te je vodio portfelj za vjerska pitanja. Drugim riječima, bio je plaćen da zastupa upravo taj i takav stav. Da nije, nikada ne bi bio ministar niti bi ga netko nakon toliko godina citirao na forumu. Jedino vrijedno spomena kad se spominje Hasana Rebca je njegova supruga, iznimno talentirana i pametna, Anica Savić-Rebac za kojom je uzdisao i Miloš Crnjanski, ali nije imao šanse. Anica ipak Hasanu nije mogla odoljeti.
|
