Четници = усташе = Ханџар дивизија?

[radoslav]

Sledeća dva članka su me potakla na pookretanje ove teme:

TitleBox

Josipović: Antifašizam temelj hrvatske države
Tanjug | 07. 05. 2010. - 10:17h
Hrvatski predsednik Ivo Josipović je rekao da je antifašizam temelj hrvatske države i da je Hrvatska dala svoj doprinos pobedi nad fašizmom.
"Antifašizam je temelj hrvatske države i upravo se u Hrvatskoj pojavio jedan od prvih pokreta otpora u Europi. Hrvatska je, zajedno sa drugim bivšim jugoslovenskim republikama, dala svoj doprinos pobedi nad fašizmom i mi se time ponosimo", izjavio je on ruskom listu "Izvestija", uoči odlaska u Moskvu, na proslavu Dana pobede nad fašizmom, 9. maja.

Link na cio članak: http://www.blic.rs/Vesti/Svet/188286/Josipovic-Antifasizam-temelj-hrvatske-drzave

TitleBox

Mesić: Hrvatska je stvorena u NOB-u
Četvrtak, 6.5.2010 22:24
"Republika Hrvatska je stvorena u NOB-u, a obranjena u Domovinskom ratu", zaključio je Mesić na satu povijesti koji je održao zabočkim gimnazijalcima u povodu njihova Dana škole i 65. obljetnice pobjede nad fašizmom.

Link na cio članak:http://www.index.hr/vijesti/clanak/mesic-odnosi-sa-srbijom-i-bez-jeremiceve-izjave-su-vec-sada-dosta-pokvareni/489962.aspx

Iako već izvjesno vrijeme razmišljam na datu temu izjednačavanja četnika, ustaša i Handžara, nikako nisam uspjevao nać neku zajedničku osnovu kako bih je pokrenuo. No pročitavši ova dva članka jedan za drugim, napokon mi je postalo jasno u čem leži problem u konstantnim pokušajima izjednačavanja ove tri kategorije. I kao i obično, do riješenja se nije moglo doć zato što svi mi namjesto cjele slike posmatramo samo pojedinačna stabla.

Hrvati imaju jako veliki problem sa svojom fašističko/nacističkom prošlošću NDH, koje se nikako ne mogu otarasit iako već dva desetljeća pokušavaju dokazati da su oni "ipak bili partizani" i antifašisti. No svi hrvatski političari, uključujući i dvojicugorenavedenih, veoma dobro znaju da njihove priče i ubjedjivanja javnosti ne mogu da prodju upravo zato što znaju šta je glavna ideologija po bircuzima i kavanama diljem Hrvatske. A to je ustaštvo na koje se u principu najviše furaju mladi (kao dokaz uzeti Tompsonove koncerte). Takav raskorak izmedju njihovih izjava (onoga kako bi ono željeli da je bilo) i stvarnosti (onako kako se zbilja dešavalo) stavlja ih u tešku šizofrenu poziciju. Djeluju ko da su rascepljene ličnosti.

U Bošnjaka postoji sličan sindrom glede Handžar divizije, no u daleko manjoj mjeri no u Hrvata. To je, naravno, zbog toga što su handžari bili daleko manja vojna formacija od ustaša, daleko kasnije osnovana i samim tim mnogo manje utemeljena medju samim Bošnjacima. No - istina je da je i ona postojala i to je ono što se ne može negirati.

E sad - zašto tolko navaljivanje na četnike od strane Bošnjaka i Hrvata te pokušaj njihovog izjednačavanja s ustašama i handžarima?
Iz veoma jednostavnog razloga: Naime oni niti jedni niti drugi ne pokušavaju lječit svoje rascepe koji su nastali tjekom njihove veoma neprijatne prošlosti, tjekom koje je većina i jednih i drugih u stvari bila na strani fašizma/nacizma, no ih pokušavaju sakriti i gurnuti duboko u svoju podsvjest i maskirati ga pokušajem izjednačavanja tih pokreta sa četnicima.
No to im nikako ne polazi za rukom, a da većini i nije baš jasno zašto je to tako.

A zašto je to tako?
Opet iz jednog veoma jednostavnog razloga.

Ustaše i handžari su bili DJELOVI REGULARNIH DRŽAVNIH I VOJNIH JEDINICA HRVATSKE (NDH), i kao takvi su bili otvoreno postavljeni u službu nacističke Njemačke. Upravo zbog toga su potpuno kvalifikovani da se nazovu saradnicima nacista.
Za razliku od njih, četnički pokret Draže Mihajlovića (JKVuO), NIJE BIO NIKAKAV DIO REGULARNIH VOJNIH JEDINICA OKUPIRANE SRBIJE, no je bio gerilski pokret koji se borio protiv Njemaca koji su okupirali Srbiju, i kao takav najsličniji je bio partizanskom pokretu. Jedina razlika izmedju njih je bila u ideologiji (komonjare i monarhisti).
Upravo samo te dve historijske činjenice u potpunosti dokazuju da četnici nikako ne mogu da se izjednačavaju s ustašama i handžarima.
Jedini način na koji pokušava da se uspostavi kakva-takva jednakost izmedju tih pokreta (ili jedinica, ili kakogod) jesu od Draže Mihajlovića odmetnute "četničke jedinice", od kojih mnoge čak nikad nisu ni bile pod komandom Mihajlovića, a koje su postojale i operisale samo u okolini i na teritoriju mjesta na kojima su osnovane.
Fakat je da su mnoge od njih činile strašne zločine i nda svojim narodom, i nad Bošnjacima, i da su saradjivale s Njemcima i Talijanima, no to nisu bile nikakve REGULARNE VOJNE FORMACIJE, no odmetnute bande koje su djelovale na svoju ruku, u svojim atarima i predvodjene svojim lokalnim "četničkim" komandantima. No, čak bi se moglo reć da ni takvih zločinačkih četničkih jedinica nije bilo previše, kada se uzme u obzir broj lokalnih "četničkih" jedinica koje su u svojim atarima djelovale na svoju ruku a nisu bile pod komandom Draže Mihajlovića.
S druge strane Ustaše i Handžari su bile REGULARNE VOJNE JEDINICE DRŽAVE NDH i zločini koje su oni činili, bili su zločini koji su činjeni pod okriljem, u ime i po naredbi fašističko/nacističke tvorevine Nezavisne Države Hrvatske.
I to je ta stvar koja čini ogromnu razliku izmedju ustaša i handžara s jedne, i četnika s druge strane.

I na koncu, ono što je najžalosnije jeste to što niti Hrvati, niti Bošnjaci nemaju snage da se pomire sa svojom prošlošću te da sami sebi a i drugima priznaju zločine koje je NDH činila u njihovo ime, upravo kako su to Njemci uradili. Namjesto toga oni svoju prošlost pokušavaju da gurnu pod tepih i te je zamaskirati nategnutom tezom po kojoj stalono pokušavaju uvećavat svoj značaj i doprinos u antifašističkom pokretu, a umanjuju značaj NDH, te ustaša i handžara. A sve to pozivajući se na nekoliko tisuća Hrvata i Bošnjaka koji su zbilja bili medju partizanima.
No, to su veoma slabi argumenti i upravo zato ovoliki mučni, glasni i očajnički pozivi g.Josipovića i Mesića da su Hrvati dio (izmedju ostalih - mada te "ostale" nikako ne spominju), antifašističkog pokreta. Jedini problem je u tome što su i oni svjesni da im ti pozivi ne vrijede ništa, sve dok se ne budu glasno i jasno i sasma otvoreno suočili sa svojom mračnom fašističko/nacističkom NDH prošlošću.

[Matovilo]

    
Četnici=ustaše=Handžar divizija?  suludi znak jednakosti iz zlonamjere,poceo Broz ulozio enormno u taj znak = a nastavljaju hrvati,muslimani i siftari koji su takodje bili vjerne sluge Hitlerovske:-[

*Josipović: Antifašizam temelj hrvatske države tacnije fasizam je temelj danasnje hrvatske,znam to veoma dobro zivjeh medj njima 30g sve vidio,dozivio i osjetio licno.

*"Antifašizam je temelj hrvatske države i upravo se u Hrvatskoj pojavio jedan od prvih pokreta otpora u Europi.
Samo delomicno tacno,jer je ona RSKrajina smjestenea(nazalost)u zlotvorevini zvana Hrvatska.Upravo Srbi-Krajsnici digli su se na ustanak zbog toga sto su bili pred nestankom od uzasnih zlocina genocida od strane hrvata i njihovih sponzora Germana.


*Mesić: Hrvatska je stvorena u NOB-u
Laz,SR Hrvatsku je stvorio  Broz

Ps
Ne cudim se uopste sto je Hrvatska danasnja ovakva kakva jeste,jer zahvaljujuci Brozu hrvati pa i musliamni nisu kao npr.njihovi sponzori Germani drakonski kaznjeni za svoje zlo em nisu kaznjeni teritorijalno em nisu kaznjeni novcano em nisu kaznjeni moralno pa i nikako.Hrvati su drakonski nagradjeni na svaki nacin zahvaljujuci Brozu
Hrvati da su kaznjeni poput njihovih sponzora Germana nebi danaske bili takvi kakvi jesu a nebi ni bilo ovakve i ovolike Hrvatske.Da su (opravdano)kaznjeni kao npr.Germani danske Hrvatska maximalno je mogla da se prostire na Zagreb s sirom okolinom a glorifikacija nacizma/fasizma/zla hrvatima nebi na pamet padalo ni pod razno.Isto vazi i za one muslimane od 1993g kao tzv."bosnjaci'.

Ja opet kazem na kraju krajeva da mora postojati neka bozija ili kosmicka pravda .....i ja VEC vidim pocetak-pocetaka te pravde.
Kako?
Pa s hrvatima ta pravda dolazi(bogu hvala)nisu vise zajedno s srbima i Srbijom ....a cim su nastali kao neoOvisna vec su poceli toniti u bezdan ropstva kreditnog i svakog drugog(gazde im Germani/vatikan).....a Italija trazi svoje oteto doduse ni Srbi-Krajisnici niakda se nece miriti s otetom njihovom otadzbinom Krajinom.Hrvatsak je od pocetka 2010g zaduzena s 43 mlrde Evra,nesposobna da servisiraju kamate pa vec godinama moljakaju novu kredu(skupu)da otpalte kamate a glavnica raste ko gljive posle kise.
Ono sto jedino kod hrvata ni dan danske nemogu da shvatim je njihova mrznja k Brozu.Pokusavao sam to da razaznam/shvatim ali priznajem nikako mi ne ide.

Muslimani(bogu hvala)vise nisu zajedno s srbima i Srbijom a cim dobise neOvisnu PiH bolje bi im bilo da je nikada nisu na krvav nacin i uz ameriku/arape /tursku stvarali.Mlogo im je potijesno na onih 24% a moraju konacno poceti da sami sebi hljeb da zaradjuju doduse jos uz ponesto na parazitski nacin se ogrebu dzabanom s ledja suseda(tzv.zajednicke institucije).

[grgo]

Sad mene čudi: kako to da Rusi pozovu fašističku Hrvatsku a ne antifašstičku Srbiju??

http://forum.bgdcafe.com/index.php?showtopic=102197

Da nije možda zbog ovoga?

http://forum.bgdcafe.com/index.php?showtopic=46357&st=1340&start=1340

[Zalutalo_prase]

Moj Grgane, meni nije jasno kakve veze imaju neonacisti sa četnicima?

Pa četnici su bili antifašisti i prvi antifašistički gerilci u okupiranoj Evropi...

[bez_respekta]

Да се разумијемо само тотални идиоти могу покушавати поредити четнике са нацистичким слугама тј. муслиманско-хрватским усташама и ханџарлијама....и ту се завршава сва дискусија...

[vanzemaljac]

Dobrica Ćosić 1946. optuživao Dražu za ,,nebrojene zločine"

Kao izvještač magazina Duga Dobrica Ćosić je prisustvovao suđenju Dragoljubu Mihailoviću. Evo izvoda iz njegovog članka: ,,Godine 1943. na zboru u Župskom Stupnju, u kome su četnici zaklali mladića zato što je voleo partizane, rekao sam seljacima i njegovoj majci: ‘Vi ćete suditi izdajnicima!'... I, evo, ovog sunčanog junskog jutra misao i želja miliona ljudi biće stvarnost... Banditi daju generalije. Šta me se tiču! I petogodišnje siroče iz Vranića i nepismena starina iz Foče zna ih po grobovima... Za unakaženu Milančetovu detinju dušu, za ubijenu radost igre i srećnog dečaštva optužujem Dražu! Javni tužilac čita... Njegova optužba nije ni hiljaditi deo onoga što mi osećamo. Optužba o tome ne govori. Optužujem. Sada više ne znam šta je važnije, šta je strašnije. Deset, sto, hiljadu nebrojenih zločina njegovih..." (Duga, br. 47, 20. jun 1946. godine).

[vanzemaljac]

Četnici su se pridržavali Instrukcija koje je decembra 1941. godine sačinio njihov vođa Dragoljub Mihailović, u kojima je naglašeno stvaranje etnički čiste Srbije u okviru jedne jugoslovenske države. Postoje izvjesne razlike u odnosu četnika prema okupatoru na prostorima Srbije i Crne Gore. Četnički odredi u Srbiji su u avgustu i septembru 1941. godine oslobodili Loznicu, a zajedno sa partizanskim jedinicama i još par drugih mjesta. Ubrzo su utonuli u mračne vode kolaboracionizma. Suviše kasno su pokušali da se rehabilituju oktobra 1944, kada su sadjejstvovali sa trupama Crvene armije u borbama kod Kruševca i Čačka. Četnici u Crnoj Gori su, osim u jednom slučaju, bili lojalni okupatorima. Oni su, obuzeti mržnjom prema nepravoslavnom stanovništvu, otvorili vatru na italijanske vojnike, koji su u januaru 1943. godine pokušali da zaštite Muslimane u bjelopoljskom srezu od četničkog masakra. To su bili prvi i jedini četnički hici na okupatorske vojnike.

[vanzemaljac]

DR ZVEZDAN FOLIĆ, ISTORIJSKI INSTITUT CRNE GORE
Postoji pregršt dokaza koji rječitije od svega govore o Mihailovićevom kolaboracionizmu, surovim mjerama preduzetim prema političkim protivnicima, zločinima nad nesrpskim stanovništvom. Pored Ante Pavelića, vođe ustaškog pokreta, Mihailović predstavlja personifikaciju zla u Jugoslaviji 1941-1945. Srpski oficiri koji su uhapsili Mihailovića zaslužuju poštovanje zbog svoje hrabrosti, umješnosti, rodoljublja, a njegovo proglašenje za ratnog zločinca apsolutno je utemeljeno i validno.

[vanzemaljac]

SARADNJA ČETNIKA CRNE GORE SA OKUPATOROM

Četnički pokret u Crnoj Gori je bio dio cjeline pokreta Draže Mihailovića. Na čelu tog pokreta su bili sve bivši oficiri Kraljevine Jugoslavije: Blažo Đukanović, general, Bajo Stanišić, pukovnik, Đordije Lašić, major, Pavle Đurišić, kapetan, Jakov Jovović, marinski kapetan.
Svi su se oni zakleli Kralju i Otadžbini da će, kao veliki rodoljubi, vjerno, časno i dostojanstveno služiti Domovini!
Sjetih se, takođe, nedavne izjave jednog aktivnog političara, koji reče da se »borba protiv fašizma, i borba za otadžbinu – može voditi na različite načine«. Svakako. I vodila se na različite načine. Partizani su je vodili na jedan način (antifašistički, antiokupatorski), a četnici u Crnoj Gori na drugi način (kolaboracionistički). I interesantno: ta saradnja sa okupatorom imala je neka specifična obilježja koja su četnički pokret u Crnoj Gori ozbiljno razlikovala od četničkog pokreta u Srbiji. Razlikovala – na (još) ružniji i kompromitovaniji način!
Nešto o tim specifičnostima:
Svi četnici, bez razlike, od prvog dana Trinaestojulskog ustanka – bili su protiv njega. Imali su za takav stav dva objašnjenja: prvo, ustanak je preuranjen, i drugo, na njegovom čelu su komunisti, a »sa komunistima mi ne možemo«. Bajo Stanišić odbija da bude komandant ustanka riječima: »Ne, ja to ne mogu. Vi, omladina ste to počeli, pa neka vam je sa srećom«. Odbio je, ali ubrzo poslije ustanka postaje jedan od najznačajnijih četničkih komandanata i vrlo prisan saradnik sa okupatorskim vojnim i civilnim vlastima.
Saradnja sa okupatorom je trajala tokom čitavog rata. Bila svestrana i krajnje podanički otvorena. Maltene – oni su se ponosili tom saradnjom. Možda jeste, ali ja ne znam da je neko iz vrha četničkog pokreta Srbije dočekivao npr. Njemačkog komandanta sa: »Živio Veliki njemački Rajh!« i »Živio vođa njemačkog Rajha – Hitler!«
Četnički čelnici Srbije su nastojali da sarađuju sa Njemcima »ilegalno«; naši ovdje – vrlo »transparentno«, kličući toj saradnji.

Bajo Stanišić je u Ostrogu (20. X 1942.), na dočeku guvernera Pircija Birolija, uputio ove riječi:
"Vaša Ekselencijo... budite uvjereni da nijednu od krunisanih glava narod ovoga kraja nije dočekivao sa dubljim poštovanjem nego što vas dočekuje...", a zatim nastavio
"Dali ste nam oružje i pružili svu vojničku pomoć, bez koje mi ne bi bili u stanju da naš narod oslobodimo (!) od najvećeg zla i napasti koje je imao u svojoj istoriji" i završio:
"Do ssada se nijeste prevarili (u nas), a ja Vam dajem riječ da se nećete prevariti i u buduće, jer vitez mača ne može biti onaj ko nije vitez zadane riječi".

Bajo Stanišić odano je služio, sve do smrti, italijanskom okupatoru. Bio je spreman i već počeo da služi i njemačkog osvajača (Neretva) inače se Njemac ne bi trudio da spase četničke čelnike (baja i Blaža) u manastiru Ostrog (oktobra 1943); nije uspio, ali je pokušao žrtvujući nekoliko svojih vojnika. Dakle Baju ni Njemci nijesu uspjeli da pomognu. I tu smrt čelnika četničkog pokreta u Crnoj Gori u "Pomeniku" ocjenjuju kao "nečuven zločin" !?
Evo kako Đorđije Lašić major Kraljevske vojske, obraćajući se guverneru Italije u Crnoj Gori (lijeva Rijeka - 26. VII 1942.) izražava svoj patriotski odnos prema okupatoru: "Ekselencijo,... molim Vas da pomognete i nagradite nacionalističke, vojnike ovog bataljona, koji su vodili najtežu i najdužu borbu od svih u Crnoj Gori za uništenje komunizma", a onda patriotski uzvišeno:
"Živjeli, Vaša Ekselencijo, i dobro nam došli! Živio kralj i car (!?) Vitorio Emanuele III i kraljica i carica Jelena! Živio Duče - Benito Musolini! Živio plemeniti italijanski narod!"

Pavle Đurišič, svakako i u svemu najhrabriji (i pod i bez navodnika) četnički komandant. I sigurno najzagriženiji antikomunista, koji je u borbi protiv NOP-a bio spreman na svaki oblik angažovanja. To da je tijesno sarađivao, posebno intezivno sa Italijanima, ne treba da iznenađuje (zbog čega su se dva generala, italijanski i njemački, skoro fizički obračunali). Ali njemu ta saradnja na prostoru Crne Gore izgleda nije bila dovoljna, pa nudi njemačkom komandantu i ovaj oblik saradnje:
"spreman sam da se sa dijelom svoga ljudstva i pod njemačkim rukovodstvom, borim na Istoku (SSSR)!"
Pavle, zaista, nije pokušao da se bori protiv Sovjetskog Saveza. Izgleda, Njemcima ta Pavlova "darežljivost" nije bila potrebna. "Šteta", bio bi to još jedan dokaz "patriotske borbe za krst časni..."!
Međutim Pavle Đurišić nalazi toliko vrijednih razloga da se guverneru P. Biroliju (u Kolašinu - 6 XI 1942.), obrati sljedećim riječima:
"Ekselencijo, za sva dobročinstva koja ste svojom mudrom politikom učinjeli za srpski narod u Crnoj Gori uživate najveću ljubav i poštovanje. Vi ćete ostati u trajnoj uspomeni i oni će vas decenijama nositi u svojim srcima i svojim mislima kao velikog dobrotvora i prijatelja srpskog naroda".
Odanost Kralju i Otadžbini iskazuje na specifičan način marinski kapetan Jakov Jovović. Obraćajući se guverneru Jakov, onako kako ga je je Bog dao - ponosno drzak, kaže:
"Ekselecijo... Obavezujem se, u ime moga šefa puk. Baja Stanišića, da ću poštovati i izvršavati sve obaveze sa čašću i oficirskim dostojanstvom (!). Može se i treba od mene zahtijevati da ostanem lojalan italijanskim oružanim snagama koje su omogućile meni i mom narodu da se bori i oslobodi jedne grupe bandita - razbojnika i lupeža. Ja i moji drugovi nacionalisti zahvaljujemo italijanskoj vojnoj sili za veličanstvenu pomoć koja nam je ukazana u najtežem momentu naše nacionalne istorije."
Tako Jakov i nikako drugačije!

[vanzemaljac]

IZVESTAJ DJURISICA DRAZI MIHAJLOVICU - str. pov. 13. februara 1943. godine ;
Polozaj - NACELNIKU STABA VRHOVNE KOMANDE.
Opis: akcije u Pljevaljskom, Cajnickom i Focanskom srezu protiv muslimana.

,,Operacije su izvrsene tacno po naredjenju i izdatoj zapovesti. Napad je poceo u odredjeno vreme. Svi komandanti jedinica izvrsili su svoje dobivene zadatke na opste zadovoljstvo. Otpor neprijatelja bio je slab od pocetka do kraja. Jedini veci otpor bio je na Trebiskom brdu. Nasi odredi 7. ovog meseca vec su izbili na r. Drinu, te su borbe zakljucno sa tim danom bile uglavnom zavrsene, a zatim je nastalo ciscenje oslobodjene teritorije. Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena, tako da nijedan njihov dom nije ostao citav. Sva imovina je unistena osim stoke, zita i sena. Naredjeno je i predvidjeno prikupljanje ljudske i stocne hrane u odredjenim mestima, za stvaranje magacina rezervne hrane i ishranu jedinica, koje su ostale na terenu zbog ciscenja i pretresanja terena...Za vreme operacije se pristupilo potpunom unistenju muslimanskog zivlja bez obzira na pol i godine starosti."

ZRTVE: Nase ukupne zrtve su bile 22 mrtva, od kojih dva nesretnim slucajem i 32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih zrtava i to zene, dece i staraca..."

[vanzemaljac]

NIKOLA KALABIĆ

Znao sam da će jednom doći i taj dan kada ću uvrstiti ovu jedinicu u leksikon. Jednostavno, bavljenje fenomenom četništva je potpuno nezamislivo bez boljeg uvida u ovu ličnost. Pošto predosjećam ( i plašim se ) da će ovo biti još jedan podugačak članak koji neću uspjeti napisati «iz cuga», pišem ga u Wordu čime će postati tek drugi moj tekst pisan na ovaj način a ne direktno u sekciju «dodaj leksiju» ( kao što će redovniji posjetilac ovih stranica i sam zaključiti, prvi takav tekst je onaj o Pavlu Đurišiću ). Dakle, počinjemo ( i nek nam je Bog na pomoći ).
Nikola Kalabić ( rođen 1906. godine u Derventi ) je prije drugog svjetskog rata bio geometar, rezervni potporučnik vojske Kraljevine Jugoslavije i član četničkog udruženja Koste Milovanovića-Pećanca. Njegov otac Milan bio je žandarmerijski oficir i veći dio službe proveo je u Crnoj Gori, gdje je ostao upamćen po svojoj surovosti i proganjanju pripadnika i simpatizera KPJ. Aprilski rat ga je zatekao u činu žandarmerijskog majora u penziji. Njegov sin Nikola je u vrijeme izbijanja rata bio šef Katastarske uprave u Valjevu.
Odmah po izbijanju rata Nikola se stavio na raspologanje Kosti Pećancu, po čijoj je naredbi pristupio organizovanju četničkih odreda u okolini Valjeva i slivu Kolubare. No, ubrzo dolazi do stvaranja četničke organizacije Draže Mihailovića na Ravnoj Gori, koju je Pećanac vidio kao konkurentsku, i skoro od samog početka među dvjema grupacijama nastaju čarke ali i ozbiljniji sukobi. Nakon što se Kosta Pećanac sa svojim odredima krajem avgusta 1941. stavio otvoreno u službu njemačkog okupatora, mnoge vojvode ga napuštaju i prelaze Mihailoviću. To nije bio slučaj sa Nikolom Kalabićem. Njega su Mihailovićevi četnici iz odreda «Petar Mrkonjić» zarobili 29. avgusta 1941. u okolini Valjeva. Ipak, Mihailović je brzo postao svjestan koristi koje može imati od Nikole Kalabića pa ga je uspio preokrenuti na svoju stranu. Naime, Nikolin otac Milan Kalabić je nakon formiranja Nedićevih oružanih odreda od strane okupatora a za borbu protiv partizana, početkom septembra 1941, postao komandant jednog od tih odreda stacioniranog u oblasti Ralje. Planirajući skori napad na partizane a bojeći se da se istovremeno ne bude prinuđen boriti protiv okupatora i tako se nađe između dvije vatre, Draža Mihailović odlučuje da jedan dio svojih snaga «legalizira», tj. stavi pod Nedićevu komandu i njemačku zaštitu. Kao najvažnija ličnost za izvršenje ove legalizacije isticao se Milan Kalabić, a kao vezu sa njim Mihailović je koristio, naravno, njegovog sina Nikolu. Ova veza ubrzo je urodila plodom. A evo i kako.
Četnički komandant Vojislav Pantelić piše o svom susretu sa njemačkim odredom i razgovoru sa njemačkim majorom, između ostalog, i ovo : « Ja mu kažem ( njemačkom majoru-op. E.Č. ) da sam sa odredom vodio borbu protiv komunista kod Rudnika, da su moje jedinice vladine trupe i da to zna major Milan Kalabić, komandant vladinih trupa u tom delu Srbije. Nemački major je stupio u radio vezu sa majorom Kalabićem. On potvrdi da me zna lično i da je tačno da sam sa vladinim trupama vodio borbu protiv komunista. Zahvaljujući, dakle, majoru Milanu Kalabiću, oslobodio sam ceo odred od Nemaca i zatim sam ga legalizovao.»
Načelnik štaba Požeškog četničkog odreda kapetan Miloš Glišić: « …Odred je zatim krenuo u Belanovicu, sa kojom je uhvatio vezu Manojlo Korać, i ugovorio da se stavi pod komandu majora Milana Kalabića.»
Poručnik Dušan Đorić 12. marta 1942. piše Mihailoviću: «Kada je nastupila opasnost da će Nemci razoružati četnike Draže Mihailovića u Milanovcu, major Kalabić mi je naredio da se sa odredom povučem u Ljubićki srez, a da bi nas osigurao dao nam je svima objave da smo iz njegovog odreda.»
Pukovnik Miodrag Palošević iz četničke Vrhovne komande Draži Mihailoviću, 5. novembra 1942.: «Svi naši komandanti u Šumadiji, a delimično i oni u zapadnoj i istočnoj Srbiji, legalizovani su i služe Milanu Nediću i Kosti Pećancu.»
Iz ovih nekoliko citata četničkih komandanata vidimo koliku su neprocjenjivu pomoć imali četnici od Milana Kalabića, pa nije ni čudo što je njegov sin Nikola ubrzo postao Mihailovićev ljubimac i, uprkos tolikim aktivnim oficirima bivše jugoslovenske vojske među četničkim komandantima, neformalno ali de facto najvažniji četnički komandant u Srbiji. Mihailović je ovo potvrdio već 1. novembra 1941. osnivanjem Gorske garde Njegovog Veličanstva Kralja Petra II , za čijeg je komandanta postavio Nikolu Kalabića. Garda je 12. juna 1943. preimenovana u Korpus Gorske garde Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. Progoni i uništavanja simpatizera i pripadnika NOP u Srbiji postali su specijalnost ove elitne četničke jedinice. U zločinima i zvjerstvima se naročito isticao sam Kalabić, koji je oduvijek bio poznat kao naopak čovjek prijeke naravi, naročito kada popije. A vrlo rijetko je bio trijezan. Njegovih ispada plašili su se i sami četnici, čak i oni viši po činu od njega. To najbolje ilustruje žalba komandanta Valjevskog četničkog korpusa poručnika Miloša Radosavljevića upućena Vrhovnoj komandi u junu 1943. Izvještaj je vrlo dug pa ga neću citirati već ću ga ukratko prepričati. Uglavnom, Radosavljević govori kako ga je 14. juna 1943. Nikola Kalabić sa grupom svojih tjelohranitelja, potpuno pijan, napadao i vrijeđao u jednoj kafani u selu Bobovi. Zatim je naredio svojim gorilama da mu dovedu narednika Milana Pantića zato što ga je ovaj, navodno, ogovarao. Kad je Pantić doveden Kalabić je naredio Radosavljeviću da ga zakolje. Pošto ga je Radosavljević zamolio da to ne čini, Nikola je podivljao i naredio svojim gorilama da razoružaju Radosavljevića, prijeteći da će ih sve pobiti. Pantić je tada pokušao oteti pušku od jednog četnika ali je udaren kamom u grudi. Kalabić je zatim naredio svojima da već polumrtvog Pantića iznesu iz kafane i zakolju, što je i učinjeno naočigled okupljenog svijeta.
Zločini Kalabićeve Gorske garde ostali su dokumentovani u zvaničnim izvještajima ove jedinice. Evo naprimjer samo malog odlomka iz operacijskog dnevnika 3. brigade Gorske garde:
«Utorak, 11. aprila 1944.god. kišovito, selo Dubana:…Danas u selu Dubani streljano šest lica komunističkih jataka i zapaljene su dve kuće komunističkih jataka…
Sreda, 12. aprila 1944.g. …Danas u Senaji streljani komunistički jataci i to : Spasoje i žena mu Natalija…
Četvrtak, 13. april 1944. Dubana-Vlaška…U samu zoru, oko 2 časa, krenula je brigada za s. Dubanu radi blokiranja ovog sela zbog hvatanja komunista. Pri polasku streljali su četiri komunistička jataka…
Četvrtak, 20. april 1944.godine. Vlaška: Sa 1.,2. i 4. bataljonom oko 4 časa blokirano selo Vlaška i izvršen pretres sela. Pretres sela trajao je do 8 časova, a posle toga pred zborom seljaka likvidiran je Tihomir Avramović iz Vlaške, komunistički jatak, koji je ranije bio aktivan komunista…
Četvrtak 22. juni 1944.god. M. Požarevac…Otišli smo u Mali Požarevac i ručali. Za to vreme došao je komandant Gročanske brigade i doneo spisak sumnjivih lica iz M. Požarevca Na osnovu tih podataka streljano je u M. Požarevcu 12 lica koji su bili sumnjivi kao komunisti. Streljanje je izvršila jurišna brigada.
Ponedeljak, 26. juna 1944.god.Vlaška: Danas je izvršen pretres terena Dubana-Barovnice…Pre polaska iz Dubane streljali smo trojicu uhvaćenih komunista. Streljan je i Milivoje Obradović iz Dubane, koji je pobegao iz jurišne brigade.»
Gorska garda je zajedno sa jedinicama Avalskog i Smederevskog korpusa učestvovala u stravičnom pokolju civila u selu Drugovcu 29. aprila 1944. kada je ubijeno 73 ljudi.
Kolika je bila razularenost i ostvrljenost Gorske garde možda se najbolje vidi iz izvještaja četničke inspekcije upućenog Draži Mihailoviću pod naslovom «Postupci i rad pojedinih starešina 4. brigade Gorske garde u srezu kosmajskom». Tu se o pojedinim komandantima pored ostalog kaže i ovo:
«Komandant 2. bataljona 4. brigade GG potporučnik Milivoje Nikolić prevazišao je sve svojim postupcima. Batinati, prebiti, preklati i ubiti su mu najomiljeniji izrazi a sprovođenje istih u delo najslađi posao. Isti komandant je čak izvršio i delo ubistva nad sveštenikom s. Stojnika, Vladetom Popovićem, ocem četvoro dece.
Komandir čete u 2. bataljonu 4. brigade GG. narednik Nikolić Petar ide tako daleko u svom prostakluku da otvoreno nasrće na ženski svet, dok nezaštićeni roditelji pribegavaju raznim trikovima da bi spasli svoju decu.
Komandir čete u 2. bataljonu Kalezić, duševno bolestan, isprebijao je kundakom mobilisanog mladića iz s. Nemenikuća samo zato što ovaj nije umeo da trenutno zauzme mesto u streljačkom stroju u borbi sa partizanima u s. V. Ivanča. Mladić je od zadobijenih povreda i umro. Brat ubijenog nalazi se sada u našim jedinicama koje se bore na Drini.
Bivši komandant mesta s. Nemenikuća i sadašnji komandir posadne čete Ljubomir Jovanović «Šakal» moralna je nakaza koja, pod pokroviteljstvom komandanta drugog bataljona Nikolića, teroriše narod …»
A evo i jednog rukom pisanog Kalabićevog pisma jednom od njegovih komandanata, datiranog 24.aprila 1944:
«Dragi…( nečitko-op.E.Č. ) Za kazne komunista molim te dobro tu stvar proveri, ispitaj još bar 3 čoveka za sve ljude koji treba da se zakolju. Pitaj Peru Miletića, Stevana Bezarovca i Živorada Pejića pa ako oni kažu da su krivi kao komunisti onda najviše zakoljite u Jasenici 3, Papučke 2, Garić 2, Grabovica 2…Želim iskreno da praznik Hristovog vaskrsenja dočekate svi zdravi. Pozdravi mi sve a tebe najviše pozdravlja tvoj Čika Pera ( «Čika Pera» je bio Kalabićev nadimak-op.E.Č. )»
Nikola Kalabić je u jesen 1943. primio delegaciju savezničkih oficira na njihovom inspekcijskom putovanju kroz Srbiju. Niko od ovih oficira vjerovatno nije znao da je Kalabić samo nekoliko dana ranije završio svoj kapitalni izdajnički posao. Naime, Kalabić je 27. novembra 1943. u selu Gujačiću kod Valjeva sklopio pismeni sporazum sa njemačkim okupatorima. Sa njemačke strane sporazum je potpisao predstavnik Glavnog Vojnog Zapovjednika za Jugoistok konjički kapetan princ von Wrede, a sa četničke Kalabić i, u ime pukovnika Jevrema Simića-«Drške», poručnik Mijatović. Sporazumom Nijemci daju Kalabiću i Simiću veliko područje zapadne i centralne Srbije za nesmetanu borbu protiv partizana, a u slučaju većih operacija staviće svoje odrede pod njemačku komandu. Sporazum se zaključuje riječima:
«U cilju da se obezbedi što bolja saradnja jedna će nemačka misija za vezu biti ustanovljena pri glavnom štabu kapetana Kalabića što je moguće pre. Četnički odredi kapetana Kalabića u gore navedenoj oblasti dobiće vojne instrukcije od nemačke vojske prema potrebama vojne situacije.
Odluke ovog ugovora će ostati tajne.
Uzajamna pomoć davaće se na propagandnom polju radi vođenja rata protiv komunista.»
Svoje veze sa srpskim kvislinzima Kalabić je održavao preko Nedićevog šefa policije i svog bliskog prijatelja Dragog Jovanovića. U ljeto 1942. Kalabić je došao u Beograd i sastao se sa Jovanovićem na njegovom radnom mjestu, u prostorijama beogradske opštine. Kasnije su se sastajali u Šatornji, Topoli, Aranđelovcu, banji Selters kod Mladenovca, kod Ralje, u Ražani i Pranjanima. Na ovim sastancima su međusobno razmjenjivali informacije i ugovarali pomoć koju Jovanović treba da da četnicima. Kalabić je bio i jedan od inicijatora sastanka između Draže Mihailovića i Milana Nedića u avgustu 1944., koji je organizovao Jovanović ( više o ovom sastanku vidjeti pod «Dragi Jovanović» ).
Pripremajući se za finalni okršaj sa partizanima, Draža Mihailović je u proljeće 1944. pristupio reorganizaciji svoje vojne sile. Tako je 27. maja 1944. naredio formiranje Četvrte grupe jurišnih korpusa, u čiji sastav je ušla i Kalabićeva Gorska garda. Za komandanta ove grupe korpusa postavljen je major Dragoslav Račić, dotadašnji komandant Cersko-majevičke grupe korpusa, a za načelnika štaba kapetan Neško Nedić, do tada komandant Valjevskog četničkog korpusa. Početkom jula 1944. Četvrta grupa jurišnih korpusa upućena je u rejon Toplice i Jablanice u južnoj Srbiji, kao pomoć Rasinsko-topličkoj grupi korpusa pod komandom Dragutina Keserovića, koja je vodila teške borbe protiv jedinica 2. i 5. divizije NOVJ koje su na tom području prodrle u Srbiju. Nakon združene četničko-njemačko-bugarske kontraofanzive, ove snage NOVJ bile su prinuđene da se vrate u Sandžak.
U vrijeme odlučujuće bitke za Srbiju u jesen 1944., nakon katastrofalnih poraza četnika od strane jedinica NOVJ, četnički komandanti sazvali su 21. oktobra 1944. konferenciju u Ivanjici, kojoj je prisustvovao i Nikola Kalabić. Na ovom sastanku odlučeno je da se četničke snage povlače kroz Sandžak u Bosnu, gdje se već nalazio Draža Mihailović koji je već početkom septembra pobjegao iz Srbije. Prilikom povlačenja kroz Sandžak jedinice Gorske garde vodile su teške borbe sa partizanima kod Prijepolja i Pljevalja pri čemu su gotovo ostale bez municije, što je prinudilo Nikolu Kalabića da po dolasku u okolinu Goražda uputi zvaničan pismeni zahtjev lokalnom njemačkom komandantu da ga pomogne u municiji. U svom zahtjevu Kalabić naglašava:
«Kako Gorska garda Nj.V. kralja Petra II ni jednom prilikom nije napadala nemačku vojsku iza busija i zaseda, nego se uvek samo borila protiv najvećih zlotvora celog sveta-komunista, to bi u našem zajedničkom interesu bilo dobro da nas pomognete u puščanoj, mitraljeskoj i bacačkoj municiji, te kako bi mogli produžiti našu borbu do konačog uništenja komunista.»
Kalabić se sa svojim jedinicama uspio probiti u rejon Trebave u sjeveroistočnoj Bosni, gdje se priključio glavnini četničkih snaga na čelu sa Dražom Mihailovićem. 13. aprila 1945. uslijedilo je Mihailovićevo naređenje za pokret ovih snaga, jačine oko 10 000 ljudi, prema Srbiji, ali ne direktno na istok, već u širokom zaobilaznom luku do područja južno od Foče, gdje su namjeravali preći Drinu, otprilike na istom mjestu na kome je glavnina partizanskih snaga prešla dvije godine ranije nakon bitke na Neretvi i teškog poraza četnika. Četnici su stigli na domak cilja, do Zelengore, koja je postala njihova grobnica. Uništeni su koncentričnim napadima snaga NOVJ sa zemlje i iz zraka, u periodu 10.-13. maja 1945. Nikola Kalabić bio je jedan od svega nekoliko četničkih komandanata koji su se izvukli iz pakla na Zelengori. U povlačenju se kod sela Zakmura kod Foče nakratko sastao sa Dražom Mihailovićem i dogovorili su se da Kalabić pređe u Srbiju, dok će Mihailović još neko vrijeme ostati u Bosni, da pokuša prikupiti preostale snage. Nakon toga Kalabić se, sa ostacima svoje garde, prebacio preko Drine i preko Zlatibora stigao u svoj stari kraj, u oblast Valjeva.
U to vrijeme OZNA je kovala planove za hvatanje Draže Mihailovića. Potpuno neočekivano, kao ključna ličnost u tim kombinacijama u prvi plan je uskočio Nikola Kalabić. Evo kako se sve odigralo.

[vanzemaljac]

Nastavak ...

U jesen 1945. jedan oficir OZNE za Srbiju, predstavljajući se kao delegat «beogradske četničke organizacije» stupio je u kontakt sa četničkim komandantom valjevskog okruga Milićem Boškovićem. Nakon nekoliko sastanaka s njim, «delegat» je od boškovića tržio da ga poveže sa četničkim potporučnikom Dragišom Blagojevićem za kojeg je OZNA znala da je bio Mihailovićev pratilac i da se sada krije u oblasti Valjeva. Plan je bio da se pokuša od Blagojevića doznati sadašnje mjesto Mihailovićevog boravka. Nakon dužeg ubjeđivanja, «delegat» je najzad nagovorio Boškovića i ovaj ga je 6. novembra 1945. odveo u jednu šumu u blizini Struganika, gdje se sastao sa Dragišom Blagojevićem. Blagojević je ispričao «delegatu» da se Mihailović, koji je u septembru 1945. uspio preći Drinu, ponovo vratio u Bosnu, najvjerovatnije u višegradski kraj pod okrilje majora Dragiše Vasiljevića, bivšeg komandanta Višegradske četničke brigade. Blagojević je još napomenuo da on ima mogućnost da se preko jedne udovice iz Veljeg Luga kod Višegrada poveže sa Vasiljevićem. Na rastanku su se «delegat» i Blagojević dogovorili da se nađu ponovo 12. novembra kraj puta Mionica-Brežđe. Na ovaj drugi sastanak «delegat» je četnicima donio neke stvari kao poklon «beogradske četničke komande» a sa sobom je nazad u Beograd poveo jednog četničkog radio-telegrafistu. Na rastanku je Blagojević diskretno saopštio «delegatu» da je Nikola Kalabić izrazio želju da se sastane sa njim.
Zadovoljan smještajem u Beogradu, radio telegrafista je uputio preko jataka četnicima pismo puno hvale na račun «beogradske četničke komande». Ovo pismo dospjelo je u ruke Kalabiću i učvrstilo ga u namjeri da se sastane sa «delegatom». Na slijedeći sastanak, 22. novembra, «delegat» je poveo jednog bivšeg Kalabićevog četnika koji je sada radio za OZNU. «Delegat» je sa sobom ponio i dva pisma «beogradske četničke komande» upućena Kalabiću i Mihailoviću. Četnici su njega i njegovog pratioca odveli do jedne usamljene kuće blizu sela Paštrići, gdje se najzad sastao sa bivšim komandantom sada nepostojeće Gorske garde Nikolom Kalabićem. Nakon dužeg razgovora Kalabić je oduševljeno prihvatio prijedlog «delegata» da ga snabdije lažnim ispravama i prebaci u Beograd. Kalabić je potom uputio «delegata» i Blagojevića da odu u Velji Lug i odnesu onoj udovici pismo «beogradske komande» za Mihailovića, kojem je Kalabić priložio i svoje pismo. Nakon što su ovo obavili i nakon nekoliko dana se vratili u Velji Lug, «delegat» i Blagojević su obaviješteni od udovice da je Dragiša Vasiljević nepovjerljiv u pogledu izvora pisama. Ostavivši udovici još jedno pismo za Vasiljevića, njih dvojica su se vratili u Beograd. Dva dana kasnije Kalabić je poslao «delegatu» kurira sa porukom da na već dogovoreni sastanak 29. novembra povede sa sobom i jednog američkog oficira iz američke ambasade. Za ovu ličnost izabran je jedan agent OZNE koji je znao engleski i on i «delegat» su 29. novembra stigli na ugovoreno mjesto, ali se Kalabić nije pojavio. Već sutradan poslao je «delegatu» pouku da želi ponovni sastanak sa njim. 5. decembra 1945. «delegat», «Amerikanac» i Kalabićev kurir izašli su iz džipa u blizini Valjeva i pješke se zaputili kroz snijeg do jedne usamljene kuće u brdima, gdje ih je čekao Nikola Kalabić sa oko 30 svojih četnika. Nakon razgovora sa «Amerikancem» Kalabić je saopštio svima prisutnima da još iste noći odlazi sa «delegatom» i «Amerikancem» u Beograd, u «beogradsku četničku komandu» a odatle, uz pomoć «Amerikanca», u inostranstvo. Ovo je izazvalo buru negodovanja među četnicima, koji su sumnjali da je u pitanju klopka. Nastala je teška i žučna rasparava i izgledalo je da će čitav plan OZNE pasti u vodu. Ipak, Kalabić je ostao nepokolebljiv. Nešto prije ponoći ukrcao se u džip sa «delegatom» i «Amerikancem» kao i svojim stalnim pratiocem, Dragoslavom Milosavljevićem-«Čerčilom» i kola su krenula prema Beogradu. Džip se zaustavio ispred jedne kuće u ulici Bože Jankovića na Voždovcu, u kojoj su već čekali predstavnici «četničke vrhovne komande», naravno, oficiri OZNE.
Kako bi ga mogli iskoristiti u operaciji hvatanja Mihailovića, Kalabić je morao biti savladan bez upotrebe vatrenog oružja i pretjerane upotrebe sile, jer bi eventualnim ranjavanjem ili čak pogibijom Kalabića, sve kombinacije sa njim pale u vodu. Kada je Kalabić prilično nepovjerljivo ušao u kuću i sjeo za sto držeći u jednoj ruci odšarafljenu bombu a u drugoj pištolj, dok je Čerčil držao repetiranu mašinku, operativcima OZNE se činilo da je pred njima nemoguća misija. Da bi razbili napetu atmosferu ponudili su Kalabića i Čerčila kafom i rakijom i počeli im pričati o raznim operacijama koje oni, «beogradska četnička organizacija», izvode po čitavom Beogradu. Najzad je stigla i večera uz koju su na sto iznesene velike količine žestokih pića. Oficiri OZNE morali su i sami da piju, da ne bi izazvali sumnju, i bili su gotovo već pijani, dok je Kalabić, sada potpuno raskravljen uvjerenjem da se nalazi na sigurnom, salijevao čašu za čašom. Naviknut na alkohol, nije pokazivao znake pijanstva pa se činilo da su stvari ponovo krenule u neželjenom pravcu. Ipak, u neko doba noći je zadrijemao, opružio se na kauč u sobi u kojoj su jeli i zaspao. Operativci OZNE najprije su se riješili Čerčila, a razoružali zaspalog Kalabića, ali kad su pokušali da mu stave lisice na ruke, on se probudio i počeo da se bori ludački, kao uhvaćena zvijer. Operativcima OZNE ipak je uspjelo da ga savladaju ne ozlijedivši ga pritom. Komandant Gorske garde najzad je bio u rukama svojih najljućih neprijatelja. Time je završen tek prvi dio operacije hvatanja Draže Mihailovića. Drugi, ništa manje težak dio, tek je počinjao.
Kalabić je istog jutra suočen sa mozgovima cijele operacije, komandantom OZNE Slobodanom Penezićem-Krcunom i ministrom unutrašnjih poslova Aleksandrom Rankovićem. Oni su sada trebali da slome Kalabića i privole ga na saradnju bez upotrebe fizičke sile. Zato su mu odmah podastrli sve dokaze njegovih zločina i saradnje sa okupatorom i dali mu do znanja kakva ga sudbina čeka. Nakon nekoliko dana razmišljanja, Kalabić je pokušao da ucjenjuje Krcuna i Rankovića, tražeći da mu se u zamjenu za njegovu kooperativnost omogući da ode u inostranstvo. Komunistički funkcioneri su to odbili ali su mu po svemu sudeći ponudili sličan aranžman u granicama Jugoslavije. Kalabić je nakon ovoga pristao i moglo se pristupiti pripremama za hvatanje Draže Mihailovića. Za akciju je izabrano desetak najboljih operativaca OZNE, koji su za tu priliku pustili duge kose i brade i završili svojevrstan kurs, na kome ih je Nikola Kalabić upoznao sa četničkim ponašanjem, pozdravima, načinu izražavanja i običajima. Nakon toga ova ekipa se, predvođena Kalabićem, ukrcala u dva automobila i 19. januara 1946. krenula u pravcu Višegrada, u potragu za četničkim vođom.
Uz pomoć vodiča stigli su u selo Granje kod Višegrada, u kuću Budimira Gajića, lokalnog četničkog komandanta. Ništa ne sumnjajući, Gajićev otac se raspričao o svome sinu i ostalim četnicima koji su se krili u šumi, a sa kojima se pretpostavljalo da je i Draža Mihailović. Budimirov brat Marinko izjavio je da jedino njihov komšija Vitomir Ruso može da pronađe Budimira, pa je na Kalabićev zahtjev otišao po Rusa i doveo ga pred Kalabića i ostale. Kaalbić je dao Vitomiru pismo za Gajića u kome traži od njega da sa dovede u vezu sa Mihailovićem. Iste noći Vitomir je otišao do zemunice na Crnom vrhu gdje se krio Gajić. On je bio nepovjerljiv prema sadržaju pisma i dogovorio se sa Dragišom Vasiljevićem da ne obavještavaju Dražu o ovome, a Vitomiru Rusu rekao da sumnja da je to bio Kalabić i neka mu kaže da ga nije našao.
Kalabiću i prerušenim oficirima OZNE bilo je jasno da Ruso laže da nije našao Gajića, zato je Kalabić ostavio Gajićima svoju fotografiju i rekao da će se vratiti za sedam dana i da do tada obavezno pronađu Budimira.
Sedam dana kasnije Kalabić se, ovog puta sa samo dva prerušena oficira OZNE, vratio u selo Granje i dao Vitomiru Rusu još jedno pismo i svoju sliku da ih odnese Gajiću. Ovo je kod grupe četnika u zemunici na Crnom vrhu pobudilo još veću sumnju pa su, ponovo ne obavijestivši Mihailovića ni o čemu, naredili Rusu da se ne vraća kući jer je u pitanju klopka. Ruso je ipak svratio do jednog drugog Gajićevog jataka i rekao mu da ode do Kalabića i kaže mu da ponovo nije našao Gajića. Kad je ovo čuo Kalabić je ovom jataku dao još jedno pismo za Dražu u kome ga obavještava da se vraća u Srbiju i da će na proljeće ponovo navratiti u višegradski kraj. Izgledi za uspjeh akcije ponovo su svedeni na minimum.
Četnici su odmah po Rusovom odlasku napustili zemunicu na Crnom vrhu i uputili se u selo Repuševiće kod Mila Kneževića. Tu su u blizini Kneževićeve kuće iskopali dva skloništa, jedno za Dražu i Vasiljevića a drugo za ostale.
Grupa oficira OZNE na čelu sa Kalabićem krenula je ponovo 6. marta 1946. u višegradski kraj, bez velikih nada u uspjeh. Pješice su se zaputili po selima višegradskog kraja, od jednog do drugog jataka i sreća im se najzad osmjehnula. Uveče 11. marta najzad su se u selu Ravanci sastali sa Budimirom Gajićem i Blagojem Kovačem, kojeg je Draža poslao jer je Kovač lično poznavao Kalabića. Nakon srdačnog susreta sa Kalabićem i njegovim pratiocima, Gajić je poslao Mihailoviću u Repuševiće poruku da je to zaista Kalabić. Mihailović je najzad odlučio da se sastane sa Kalabićem i poručio Gajiću da dovede Kalabića i njegove pratioce u Repuševiće. U noći 12. marta Draža Mihailović se najzad sastao sa Nikolom Kalabićem u kući Mila Kneževića u Repuševićima. Mihailović, Kalabić, Vasiljević, Gajić i jedan od prerušenih oficira OZNE povukli su se u jednu sobu na dogovor. Ostali su čekali u drugom dijelu kuće. Pred kućom su stajala tri stražara, i to jedan četnik i dva Kalabićeva pratioca. Kalabić je uspio nagovoriti Dražu i ostale četnike da svi pođu zajedno u Srbiju i pridruže se njihovoj «braći» u «slobodnim srpskim planinama». Dogovoreno je da krenu još iste noći podijeljeni u dvije grupe: u jednoj su trebali da budu Draža, Kalabić, Vasiljević, još tri četnika i svi Kalabićevi pratioci. Druga grupa na čelu sa Budimirom Gajićem trebala je krenuti u drugom pravcu da bi zaveli eventualni potjeru, pa bi se obje grupe sastale ujutro u mjestu Brezovac i odatle nastavile zajedno za Srbiju. Nakon dogovora obje grupe su krenule u određenim pravcima.
Kada je grupa u kojoj su bili Mihailović i Kalabić stigla do jednog mjesta blizu ceste Dobrun-Priboj, gdje ih je trebala čekati zasjeda, Kalabić je dao znak za početak akcije. Prerušeni oficiri OZNE su, prije nego što je iko uspio da shvati o čemu se radi, ubili Vasiljevića i dva četnika. Treći četnik, koji je išao na čelu kao vodič, bio je samo ranjen i uspio je pobjeći. Draža Mihailović je bačen na zemlju i vezan a potom pod jakom oružanom pratnjom sproveden do džipa OZNE koji je čekao u blizini i kojim je Mihailović, bez zaustavljanja, još iste noći odvezen u Beograd, u Centralni zatvor. Istog tog jutra, 13. marta 1946., Aleksandar Ranković je poslao Titu, koji se tada nalazio u službenoj posjeti Poljskoj, trijumfalnu vijest da je njegov najljući protivnik uhvaćen. Ranković je takođe bio prvi koji je senzacionalnu vijest saopštio javnosti, na zasjedanju jugoslovenskog parlamenta 27. marta 1946. Sve pojedinosti o Mihailovićevom hapšenju puštene su u javnost tek 1962. godine.
Što se tiče Nikole Kalabića, njegova sudbina poslije Mihailovićevog hvatanja prilično je nejasna. Komunističke vlasti su godinama forsirale priču kako je Kalabić ubijen na ulicama Beograda u po bijela dana od strane čovjeka čija je porodica stradala od ruku Kalabićevih četnika. Tek 1974. Aleksandar Ranković je u jednom intervjuu priznao šta se zaista desilo sa Kalabićem. Prema Rankoviću, komunističke vlasti ispunile su obećanje dato Kalabiću da će mu oprostiti sve grijehe zbog uloge u hvatanju Mihailovića, pa mu je promijenjen identitet i poslan je da živi negdje u Bosnu, gdje ga niko nije poznavao. Međutim, nastavio je po starom, počeo je ponovo da pije i priča naokolo koješta i postojala je opasnost da otkrije svoj pravi identitet, pa su komunisti odlučili da ga zauvijek ućutkaju. Gdje i kako je ubijen Nikola Kalabić i šta je učinjeno sa njegovim posmrtnim ostacima ostalo je, vjerovatno zauvijek, obavijeno velom tajne.
I još za kraj samo da napomenem da je četnička propaganda u zadnjih deset godina uložila velike napore da biografiju Nikole Kalabića očisti od «spornih» detalja, prije svega od njegove uloge u Mihailovićevom hapšenju. Kreirana je čitava jedna virtualna stvarnost, u kojoj je, recimo, Kalabić ubijen još u decembru 1945., i još niz nebuloza i neargumentiranih i proizvoljnih konstrukcija. Ti pokušaji su toliko providni da ne zaslužuju da se njima detaljnije bavimo. Spominjem ih ovdje samo «for the record», da se zna da sam i to imao u vidu.

[vanzemaljac]

BITKA NA NERETVI

Završna faza Četvrte ofanzive, poznata i kao bitka za ranjenike. Nakon što su u prvoj fazi ofanzive, u januaru 1943, napadnuti od strane znatno nadmoćnijeg neprijatelja ( četiri njemačke i tri talijanske divizije, dvije ustaške brigade i četnici, o čijoj snazi nešto kasnije ), Vrhovni štab i glavnina snaga NOB bili su prinuđeni napustiti veliku slobodnu teritoriju u Zapadnoj Bosni tzv. Bihaćku republiku i uputiti se prema jugoistoku, s namjerom da pređu rijeku Neretvu i probiju se u Hercegovinu, a zatim preko Drine dalje u Sandžak i Crnu Goru. Prva prepreka na tom putu bio je gradić Prozor. Tito naređuje napad na utvrđeni grad ( legendarna rečenica : " Prozor noćas mora pasti " ) koji brani talijanska divizija " Murđe ". Prvi partizanski napad ne uspijeva, ali već iduće noći ( 18. februara 1943. ) jedinice NOB, uz podršku artiljerije, ulaze u grad, uništivši veći dio divizije "Murđe" i zarobivši velike količine ratnog materijala. Odmah nakon ovog uspjeha, partizani oslobađaju Ramu, Jablanicu i Drežnicu, forsirajući tok rijeke Neretve od Jablanice pa sve do deset kilometara ispred Mostara. Napad na Konjic ne uspijeva jer italijanskim i ustaškim snagama koje brane grad stiže u pomoć 5000 četnika pod komandom kapetana Voje Lukačevića.Ovo je trenutak da se za kratko osvrnemo na četničku ulogu u Četvrtoj ofanzivi, s obzirom da će ona, kako ćemo vidjeti, biti od ključnog značaja za dalji tok bitke na Neretvi.
Krajem 1942. Draža Mihailović donosi bolesno ambiciozan plan da sa svojim snagama očisti od partizana kompletno zaleđe jadranske obale, kako bi njegovi četnici mogli prvi dočekati saveznike u slučaju njihovog eventualnog iskrcavanja na Balkan. U tu svrhu izdaje direktivu broj 1. kojom određuje snage za ovu akciju: 2000 četnika pod komandom majora Slavka Bjelajca, 2000 pod komandom popa Đujića, 3000 pod komandom majora Petra Baćovića, 3000 pod komandom pukovnika Baje Stanišića i 3000 pod komandom kapetana Bore Mitranovića, te rezervu od oko 5000 crnogorskih četnika pod komandom Pavla Đurišića. Pravilno cijeneći da ovako obimnu operaciju neće moći izvesti bez pomoći okupatora, a znajući za njihove pripreme za Četvrtu ofanzivu, Mihailović se, kao i bezbroj puta dotada, odlučuje na kolaboraciju. U tu svrhu angažuje svog delegata i višestruko provjerenog talijanskog prijatelja, vojvodu Dobrosava Jevđevića, da kod Talijana izdejstvuje oružje, hranu i transport za četnike. Osim ishrane i naoružanja, Talijani četnicima daju i prevoz, pa tako prebacuju snage Baje Stanišića vozom od Crne Gore do Mostara, dok četnike Petra Baćovića prevoze svojim brodovima od Metkovića do Splita, a zatim vozom do Knina, na polazne položaje.
Mihailović, koji se tada nalazio u Lipovu kod Kolašina, specijalno za ovu akciju osniva istureno odjeljenje Vrhovne komande sa sjedištem u Kalinoviku, a za komandanta postavlja majora Zaharija Ostojića, kao rukovodioca svim operacijama na terenu. Tako su se četnici ponovo našli ujedinjeni sa okupatorom protiv zajedničkog neprijatelja, snaga NOP, istina sa različitim krajnjim ciljevima. Tako je i moglo doći do toga da Vojislav Lukačević, jedan od najistaknutijih četničkih komandanata, spašava Talijane u Konjicu.
Pošto se većina partizanskih snaga, izbjeglog naroda i ranjenika našla na desnoj obali Neretve u Jablanici, Tito pravi neočekivan manevar: naređuje rušenje svih mostova preko Neretve i tako naizgled odustaje od glavnog cilja-prelaska rijeke. To mu omogućava da dio snaga baci nazad prema Prozoru, gdje Njemačka 717. divizija napada na glavnu partizansku bolnicu u Šćitu. Nakon višednevnih teških borbi ( često prsa u prsa ), Nijemci su najzad odbačeni prema Gornjem Vakufu i bolnica se izvlači. Smatrajući da Tito rušeći mostove na Neretvi želi da se probija natrag na sjever, Nijemci prestaju sa frontalnim napadima i ukopavaju se kako bi spriječili proboj. To daje vremena partizanskim inženjercima da, po Titovoj naredbi, preko srušenog mosta u Jablanici improvizuju novi. U noći 4/5. marta 1943. partizanske snage se prebacuju na lijevu obalu i razbijaju četničku prethodnicu. Narod i ranjenici takođe prelaze, ali ništa još nije gotovo. Glavni dio cijele bitke, obračun sa četnicima, tek predstoji.
Vidjevši svoju šansu da partizane konačno uništi u džepu Neretve, Mihailović naređuje svojim komandantima Lukačeviću, Raduloviću i Stanišiću da svoje snage prebace na lijevu obalu Neretve i, zajedno sa Baćovićevim četnicima tek pristiglim iz Knina, spriječe proboj partizana. Međutim, partizani u nezadrživom jurišu nanose četnicima seriju teških poraza, zauzevši Čičevo i Glavatičevo, dva važna četnička uporišta.
Primivši od Ostojića izvještaj o ovako nepovoljnom razvoju situacije, Mihailović naređuje hitan pokret Đurišićeve rezerve iz Crne Gore prema Hercegovini. Želeći da lično preuzme komandu na terenu, Mihailović iz Lipova kreće sa Đurišićevom kolonom ( u talijanskim kamionima ) preko Pljevalja, Metaljke, Čajniča, Zupčića kod Goražda, Ustikoline i Foče u Kalinovik kod Ostojića. Međutim, silovit prodor partizana pimorava ga da, samo dva dana nakon dolaska, napusti Kalinovik i sa ostacima svojih razbijenih jedinica bježi nazad prema Drini. Stiže kod Talijana u Foču i naređuje svojim četnicima da zajedno sa talijanskom divizijom " Taurinense " forsiraju Drinu od Broda do Ustikoline i tako pokušaju spriječiti prodor partizana u Crnu Goru. Ovaj plan doživljava potpun neuspijeh jer partizani razbijaju četničko-talijanski front na Drini i ulaze u Crnu Goru. Među četnicima nastaje dotad neviđeno rasulo. Mihailović se vraća u Lipovo sredinom aprila i, shvativši da se neće moći odbraniti od nadiranja glavnine partizanskih snaga, donosi odluku da se vrati u Srbiju. Tako se, početkom maja 1943, četnička Vrhovna komanda, zajedno sa ostacima snaga koji su se uspjeli prikupiti nakon poraza na Neretvi i Drini, povlači u Srbiju, a partizanski Vrhovni štab sa glavninom snaga stiže u Crnu Goru. Time je završena Četvrta ofanziva.
Jedna od najdalekosežnijih posljedica bitke na Neretvi bio je upravo četnički katasrofalni poraz i povlačenje Mihailovića u Srbiju. Ovaj poraz pokazao je svu inferiornost četnika u odnosu na partizane i svakako je ubrzao odluku saveznika da se odreknu Mihailovića. Bitka na Neretvi značila je i početak kraja Mihailovićeve organizacije, jer se uticaj Mihailovića i snaga njegovih trupa izvan Srbije praktički svela na minimum.

[radoslav]

@crni Vanzemaljac,
Pa zar ti toliko mrziš Srbe da si se upustio u uzaludno prekucavanje ovolkih traktata koje nitko neće ni čitati?
Zar zbilja toliko mrziš Srbe da svoje slobodne vrijeme trošiš na ovakve gluposti?

A što je najgore, uopće nisi ni shvatio poantu moga posta.
Dakle: Ustaše i Handžari su bili REGULARNE DRŽAVNE VOJNE SNAGE. dok su četnici Draže Mihajlovića bili gerilski pokret otpora. Pa da ništa drugo nije relevantno - samo zbog te činjenice se oni ne mogu izjednačavati. Na stranu sva tvoja ostala komunjarsko/Džosipovska propaganda.
Ustaše i Handžari su ubijali i klali Srbe PO NAREDJENJU DRŽAVE! To je bila zvanična DRŽAVNA politika NDH - da se Srbi istrebe do jednoga.
I to je rađeno sistematski.

Odmetnute četničke bande su po BiH radile zločine protiv Bošnjaka, no so su bili pojedinačni slučajevi i nikako se ne mogu povezati ni sa kakvom državnom politikom.
A Mihalovićevi četnici u Srbiji su tih 4-5 godina ćutali i čekali da im pobjeda protiv fašista padne s neba.
Glede četnika iz Crnu Goru, to slobodno otpiši iz pokušaja svoje anti-srpske propagande. To su bili Crnogorci i ako imaš neki problem s njima - eno ti Milo, pa se idi žali njemu.

Ni na koji način ne moš povezat Mihajlovićeve četnike (JKVuO), s bilo kakvim fašističkim djelovanjem. Čak iako su neke jedinice tu i tamo suradjivale s Njemcima, to su činile u mnogo manjoj mjeri od Džosipovih komunjara koji su sve vrijeme rata surađivali i s Njemcima i s Ustašama.

Dakle - ustaše i handžari = državne vojne snage.
Četnici - gerilski pokret otpora.

Te dvije stvari se ne mogu povezati pa da si još tri puta Vanzemaljac.
Nadam se da si ovaj put shvatio poantu.

[Zalutalo_prase]

Potureni su tu i neki lažni "dokumenti"... ja nisam hteo ni da komentarišem ove Vanzemine brljotine bez navođenja ijednog izvora. Stvarno mi to ne liči na jednu obrazovanu osobu kakvom se Vanzemo predstavlja. Ko će ga znati.