Смолућа, једно од највећих стратишта српског народа у Бе-Ху

[free2020]

TitleBox

Spaseni smo, u Smoluću su ušli ,, PANTERI ,, i Ozrenska brigada , probili su koridor dug 5,5 km iz pravca Ozrena , po selu se puca , veselje , pjesma , mi smo na položajima i kod nas pjesma , nema pucanja , nemamo municije .

Čujemo da je odmah naša bolnica sa ranjenicima prebačena za Doboj , tu je i Saša kojem je prije samo dva dana aputirana noga , onako na živo, bez anestezije , bonsjekom , svi se molimo da samo stignu živi do bolnice , tu će sigurno preživjeti.

Sledeći dan u ranim jutarnim satima kod nas na položaj dolaze naši momci koji su bili sa ,, PANTERIMA ,, u proboju , među prvim stiže naš Trompo , grlimo se , ljubimo , on nam kaže da je najzaslužni za proboj komandant ,, Pantera ,, , bilo je sa njim još par momaka iz Jasenice i Potpeća , bio je tu i Kojo Jovankić ,, SIKIRICA ,, iz Špionice .
HVALA VAM naša braćo srpska .

U toku dana dolazi informacija da Smoluću napuštaju samo civili, a da mi vojska sa pridošlom braćom krećemo u čišćenje Potpeća i dalje da se poveže linija sa Majevicom .
Hoćemo, svi smo sretni radi toga , mnogi pitaju jel se ide preko Jasenice , svi bi da sad pale Jasenicu , da se svete za nešto,
a ne znaju ni sami za šta , svi su mislili da je za naše okruženje kriva Jasenica , možda su bili i u pravu , niko tu više nije pametan , svi mi mogli smo da mislimo šta bi bilo kad bi bilo.

Međutim posle podne nam javljaju da napuštamo položaje i da se povlačimo prema Ozrenu , komanda je donijela takvu odluku .

Civili već napuštaju Smoluću ,naš komandir traži od nas desetak da ostanemo zadnji da čuvamo ostupnicu , da se posle u toku noći povučemo , baram dok svi civili napuste Smoluću .

Ostajemo nas desetak , sve je tiho , muslimani se ne javljaju , nakon dva sata samovoljno puštamo petoricu da idu da se pobrinu za svoje porodice, jer nema niko sposoban među njima da im pomogne oko izlaska .

Sjedimo na rovu mi ostali i komentarišemo , šta nas dalje čeka , gdje ćemo sada , gdje ćemo smjestiti svoje porodice , da li ćemo se ikad vratit svojim kućama...
Sve pitanja a nema odgovora, ali i hrabrimo jedni druge , ma bitno je samo da smo spasili glave a snaćemo se nekako , gore od Smolućkog pakla nemože bit .

Znamo da su Turci nedo bog kojim čudom ušli u Smoluću da bi nas sve pobili i poklali , jer nanijeli smo mi njima veliki gubitaka , ubili smo mi njima ponos , nisu uspjeli da osvoje jednu Smoluću okruženu sa svih strana sa pet puta više vojske .

Tri mjeseca nije pala kiša, a taj dan pada ko luda , pao je mrak i mi se polako spremamo da krenemo sa položaja , put naše slobode .

Nešto nam je teško krenut ko da nam je žao napustit položaj , ipak smo mi tu tri mjeseca prkosili Turcima , nije baš lako samo se okrenuti i otići .
Spustamo se u selo , sustižemo i druge koji su ostali na svojim položajima , po selu puštena stoka hoda , prolazimo pored jedne kuće koja gori , čovjek sjedi na putu i gleda u kuću i kaže nam da je sam zapalio svoju kuću , da je ne ostavi Turcima da je oni pljačkaju i pale .

Prolazimo pored groblja i svi se okrećemo prema groblju. 57 Potpećana i Tinjana dalo je svoj život u Smolućkom paklu , imam osjećaj da nam je teže pada ovo napuštanje Smoluće nego pakao koji smo proživili .

Na Kupusinama sustižemo glavninu vojske i komandira iz Pantera , kažemo da smo mi poslednji , usput prevrnuta vozila koja su se zaglavila , iz nekih prosuta hrana , bijelo brašno koje smo toliko želili sad prosuto po putu , ponovo su Srbi krili jedni od drugih, ali sad smo valjda slobodni pa se i neljutimo više ni na koga .
Prolazimo kroz Dobošnicu , sva je u plamenu , gori kao lila , drago nam je , srećni smo radi toga , neka makar i oni malo osjete kako je nama bilo .

U zoru stižemo na Ozren u Panjik , puno naroda , jedni plaču , jedni pjevaju , poneki su i pijani , jedni druge traže , svi se razdvojili , niko ne zna gdje mu je ko .
Ozrenska brigada smontirala šator pod kojim dijele hranu . Idemo pod šator gladni smo i izmoreni , daju nam cijeli bijeli hljeb , nevjerujemo , zaboravili smo kakav je bijeli hljeb , smiju nam se Ozrenci , nevjeruju ljudi šta smo proživili .


Drugi dan smo na Ozrenu , porodice su opet skupa , sastali smo se , majke plaču za mrtvim sinovima koji su ostali u Smolući , nije nam nikom lako , nismo imali vremena da ponesemo ni najosnovnije stvari, a kamoli da prekopajemo svoje mrtve i nosimo sa sobom .
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I LAKA IM BILA ZEMLJA .

Nas pedesetak se priključuje gardi ,, PANTERI ,, i krećemo na Majevicu, jer su muslimani krenuli na Priboj i potrebna je pomoć.
Narednih dva tri dana u Semberiju stižu i nase porodice , naša golgota u Smolući je završena ,
Život teče iz početka