Kolumne Borisa Dežulovića

[strelok]

<Quoted Image Removed>

Поручио Боро:
'' Стрелокче хебе, Дежуловићу Боро...
...не хебе га што је здепи жељан...
...нег' га хебе, да му мрену скине ...
...да му мрену скине и укапа Визине....''

 

Боро, селам алејкум

[bez_respekta]

Бог помог'о, момче 

[Tommy Gavin]

TitleBox

BORIS DEŽULOVIĆ Ozbiljno je pitanje ima li uopće hrvatskih generala izvan crnih kronika



Autor: Slobodna Dalmacija, Boris Dežulović

Čin generala kod nas, u svemu, ima otprilike isti ugled kao naslov menadžera godine



Nekidan me, vidjevši u novinama nekakav moj tekst o vojnoj vježbi kraj Slunja, na telefon zvao general Drago Lovrić, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ja sam, prirodno, najprije mislio da me Mosor zajebava, ali kad je tajnica hladnokrvno preskočila moju opasku o Mosorovoj majci i proslijedila mi gospodina načelnika, shvatio sam da nije zajebancija.


Naročito sam shvatio da nije zajebancija kad sam nešto kasnije spustio slušalicu. Jer nije mi general Lovrić prijetio ni Slunjom, ni Surdulicom, ni karaulom u Kandaharu. Nije mi zapravo uopće prijetio. Rado, kaže, čita moje kolumne i neobično bi volio da prvom prilikom negdje popijemo kavu.

Poziv na kavu
Imam, naime, nekog iskustva s tim pozivima na kavu. Posljednji oduševljeni čitatelj mojih kolumni koji me tako zvao na prijateljsku kavu bio je Nikica Jelavić, jedan od bossova knežijskog klana, nakon jedne moje budalaste zajebancije oko njegova biznisa s mrtvačkim sanducima. Tada sam se izvukao saopćivši mu uplakanim ženskim glasom da mi je sin, zar niste čuli, bilo sinoć u Red Carpetu, ubijen negdje u bolivijskim Kordiljerima, u obračunu organizatora borbi ljama i mjesnih kladioničara iz Cochabambe.


Kavu s Nikicom Jelavićem, ugostiteljsku ponudu koja se ne odbija, uspio sam tako izbjeći – stigao majci sutradan dirljivi telegram sućuti i povoljna ponuda za masivni hrastov ljes s pleterom - ali lako je bilo s njima. Dečki s Knežije su bečki dječaci prema novozagrebačkom generalskom klanu iz Sarajevske ulice.

Ne kažem, svaka ozbiljna mafija ima svoju vojsku , od onih mrkih gorila s manistrom u ušima, pa do “čistača” i plaćenih ubojica, ali ovi dečki, ne znam kako bih vam rekao a da mi povjerujete, imaju baš pravu pravcatu vojsku, s uniformama, kasarnama, tenkovima i projektilima zemlja-zrak, uredno registriranu u Ministarstvu državne uprave i zavedenu u Poreznoj upravi kao Hrvatska vojska.

Jedno je, priznat ćete i sami, kad se dirnete u tetovirane štemere s pajserima, što se na zagrebačkoj periferiji bave kockom, noćnim klubovima i sklapanjem hrastovih sanduka, a sasvim drugo kad imate posla sa sopranosima koji imaju profesionalnu vojsku po NATO-ovim standardima i bave se poslovima osiguranja strateških interesa američkog kapitala, dakle popunjavanjem hrastovih sanduka. Ne znam, uostalom, za klan kojemu bi toliko bossova bilo po sudovima i zatvorima, a da se to u njihovu poslu i ne osjeti.

Evo, samo posljednji primjer, general Mladen Kruljac. Nije uhapšeni general bilo tko, čovjek je zapovjednik Kopnene vojske, bivši bokser za kojega smo i prije znali da ima prijeku narav, da bismo sad saznali kako se osim demoliranjem poslovnih prostora bavio i građevinskim zemljištem. A on je samo posljednji iz odebljeg sudskog spisa radnog naslova “Tko je tko u Hrvatskoj vojsci”.

Štoviše, ozbiljno je pitanje ima li uopće hrvatskih generala izvan crnih kronika : i sam general Lovrić svojedobno je optužen u aferi sa skrivanjem topničkih dnevnika iz Oluje. Pa ipak, Glavni stožer OS RH ne samo da je posve legalna udruga, već - manje je poznato - dobija i novac iz državnog proračuna.

Suđenja i istrage
Dobar dio osuđenih generala, dakako, zauzimaju oni koji su na sudu završili, hm, prirodom svog posla, poput – opet samo posljednji primjer – nekidan uhapšenog generala Đure Brodarca. Ili, prije njega, generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Tihomira Blaškića.

Da i ne spominjemo slavnog generala Branimira Glavaša, ili hladnokrvnog ubojicu generala Mirka Norca, predratnog sinjskog konobara. Kafanski kabadahija i ubojica bio je, međutim, i general Ivan Korade, predratni instalater centralnog grijanja, a Vladimir Zagorec, do rata pomoćni geodet, a od rata najodlikovaniji hrvatski general, osuđen je kao beskrupulozni pljačkaš dragulja.

Suđenja, istrage i svjetsku recesiju preživio je, recimo, general Ivan Čermak, do devedesetih serviser klima uređaja, danas valjda najbogatiji general u Europi, zatim nekadašnji terorist general Ivan Andabak, oslobođen optužbi za šverc drogom, kao i kolega mu general Ante Roso, potom legendarni general Ljubo Ćesić Rojs, bivši vozač autobusa, uz Kruljca najviši oficir među građevinskim poduzetnicima, pa general Damir Krstičević, optuživan za masakr u Mrkonjić Gradu 1995., danas uspješni biznismen, kao i general Miljenko Filipović, član raznih upravnih odbora spominjan u istragama nekih mafijaških ubojstava, ili Đuro Dečak, mjesni gostioničar koji je iz rata izašao kao bogataš. I, jasno, general.

Konačno, uz kafanskog štemera generala Kruljca, pod istragom se danas nalaze i zamjenik načelnika Glavnog stožera general Slavko Barić, zapovjednik logistike general Josip Stojković, šef Zapovjedništva za obuku general Ivan Jurić, pa i sam bivši načelnik stožera, general Josip Lucić.

Hrvatska ima ukupno, što umirovljenih, što aktivnih, nešto više od stotinu generala, a ja sam ih sad, na brzinu i nasumce, nabrojio dvadesetak. Čin generala kod nas, u svemu, ima otprilike isti ugled kao naslov “menadžera godine”. Ne dobija se, uostalom, taj čin tek tako, ne može hrvatski general biti neki šonjo s Vojne akademije.

Kad pročitate da je netko promaknut u generala, znate da je napravio ozbiljan posao. Taj bogami više ne instalira klima uređaje, niti nosi kave u onu sporednu sobicu u generalštabu, u kojoj sjede wise guys. Oni što ne mašu pištoljima u gostionici na svaku budalastu zajebanciju o njihovu biznisu, niti zovu na telefon da se raspituju za zdravlje uže obitelji. Već samo kažu da vas redovito čitaju, i pozovu na prijateljsku kavu.

- Hahaha, sjajno, odlično – srdačno se, ne trepnuvši, nasmijao načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga. - I šta kažete, ubio vas Knežijski klan na peruanskim Kordiljerima?

- Bolivijskim – ispravio sam ga oprezno. - Kraj Cochabambe, ima tome i par godina. Bilo na Red Carpetu, niste gledali?

- Ne, ne gledam televiziju, ja čitam samo novine – napomenuo je general Lovrić nehajno, kao usput.

- Da, da, baš ubijen. I bačen ljamama. Sve su zataškali – osvrnuo sam se oko sebe, pa nastavio tiše. – Među nama, sad pod mojim imenom piše Ante Tomić.

Primijetili ste valjda razliku?

- Strašno! – zgrozio se gospodin načelnik, pa duboko uzdahnuo. - Moram sad na sastanak Stožera, vidimo se onda na kavi?, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju

http://www.jutarnji.hr/komentira-slucaj-mladen-kruljac--boris-dezulovic-se-pita-ima-li-koji-general--a-da-nije-zavrsio-na-sudu/958904/

[free2020]

TitleBox

Boris Dežulović
Mozambičkog transseksualca za premijera

B. A. 08/12/2011 16:28:00

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, sjedio Mujo u kafani i gledao vijesti na televiziji, pa u neka doba zazvao Sulju, što je za svojim stolom dokono analizirao rezultate skandinavskih hokejaških liga.
"Suljo", doviknuo mu on, "evo, izabrali novog reisa!"
"Stvarno?", podigao Suljo pogled s tablice finske lige.
"A koji je?"
"Neki Muamer iz Tutina", odgovorio mu Mujo.
"E jebiga", rezignirano će Suljo, više za sebe nego za Muju. "Znači, opet musliman."

Rekao bi Suljo, zagledan u kladioničarsku ponudu - nema iznenađenja.
Sabornici Islamske zajednice i članovi Rijaseta igraju na sigurno, baš kao i vatikanski kardinali ili beogradski Sveti Sinod, i teško da bi se njima moglo dogoditi da se više od godinu ne mogu dogovoriti oko novoga poglavara.
Ono što je problem države Bosne i Hercegovine, zbog čega formiranje Vijeća ministara traje sad već oduvijek, njima bi samo olakšalo posao: dajte Saboru Islamske zajednice da novog reisa bira između Huseina efendije Kavazovića, nadbiskupa Vinka Puljića i Gojka Mrđe rečenog vladike Nikolaja, i teško da će tu biti većih iznenađenja.
Ako ne računamo, jasno, Cerićev glas za reisu-l-ulemu Nikolaja.

Nije Bosna bila jedina takva, zato su joj valjda i ukinuli onu himnu. "Jedna si jedina, moja domovina" - pjevao bi Dino Merlin - "jedna si a dvije, eto i Belgije".
Belgijanci su, naime, vladu dogovarali još i duže od Bosanaca i Hercegovaca. A njima je pritom čak i lakše, jer nemaju tri zainteresirane strane. Pa opet premijera nije bilo godinu i pol.

Punih pet stotina četrdeset dana trajali su ti iscrpljujući pregovori, Flamanci neće Valonca, Valonci neće Flamanca, nacionalisti neće liberala, liberali neće nacionalista, katolici neće protestanta, protestanti neće katolika, muškarci neće ženu, žene neće muškarca, i konačno u ponedjeljak, petsto četrdeset i prvog dana, skontali oni kako je jedino rješenje naći nekoga neutralnog, tko neće smetati ni Flamancima ni Valoncima, ni nacionalistima ni liberalima, ni katolicima ni protestantima, ni muškarcima ni ženama.

Tako je petsto četrdeset drugog dana pred kraljem Albertom II zakletvu položio novi belgijski premijer - Elio de Rupo, koji nije ni Flamanac, ni Valonac, niti u strogom, dakle balkanskom smislu riječi, uopće Belgijanac, već - talijanski imigrant.
I koji, nadalje, nije ni nacionalist ni liberal, već socijalist, pa ni katolik ni protestant, već ateist.
I najzad, u onom strogom smislu riječi, ni muškarac ni žena, već - deklarirani homoseksualac.

Talijanski socijalistički ateist homoseksualac pomirio je sve belgijske sukobljene strane, šest potpredsjednika mu je iz šest različitih stranaka, od konzervativnog flamanskog demokršćanina do valonskog liberala, pa je Bosna opet jedna i jedina, jedina na svijetu bez vlade, punih četiristo trideset dana, samo stotinu i jedanaest do belgijskog rekorda.

I da je u toj Bosni i Hercegovini pameti, pa da se ugleda na sjevernu braću, svejedno bi belgijski rekord bio srušen, ali samo zato što bi ipak malo potrajalo dok se u BiH nađe neki Elio de Rupo, netko dakle tko nije ni Bošnjak ni Hrvat ni Srbin, ni musliman ni pravoslavac ni katolik, ni ljevičar ni desničar ni Zlatko Lagumdžija.

Svakako bi, međutim, manje trajalo nego dok se nađe ono što bosanskohercegovačke etnopolitičke elite kao spasonosno rješenje traže sada: nekog desničarskog ljevičara iz socijaldemokratskog centra, dakle Bošnjaka od oca Hrvata i majke Srpkinje, tipičnog katoličkog muslimana pravoslavne vjeroispovijesti.

Petsto četrdeset drugog dana konačno bi tako parlament potvrdio novog predsjednika Vijeća ministara Bosne i Hercegovine - nekoga tko nije ni Bošnjak ni Srbin ni Hrvat, niti u strogom smislu riječi uopće Bosanac, već, recimo, šta ja znam, Mozambikanac.
I koji, nadalje, nije ni fašist ni komunist ni socijaldemokrat, nego, na primjer, britanski laburist, pa onda ni musliman ni katolik ni pravoslavac, već - židov. A kad se takav nađe, posve će biti svejedno je li homoseksualac, biseksualac ili transseksualac.

Da, gospodo, mozambički transseksualni laburist židovske vjere posljednja je šansa za Bosnu i Hercegovinu, i ne treba više čekati ni časa.
Nekom neupućenom, istina, to bi moglo izgledati nemogućom misijom, mozambičkih židovskih laburista transseksualaca nema previše ni u Mozambiku, ali Bosna i Hercegovina je zemlja neviđenih čuda, ima tamo u Gornjoj Maoči jordanskih selefija, ima kraj Visokog i egipatskih piramida, i u Živinicama krokodila, i u Zenici mladunčadi dinosaurusa, i na Majevici krava što jedu ugljen, pa što ne bi negdje na Vranici ili Cincar-planini bilo i mozambičkih transseksualnih laburista židovske vjeroispovijesti?

- Jel mora baš židovske? - pitao bi netko u parlamentu, i to bi bila zapravo jedina dvojba.

Ne, jasno, zbog toga što je Bosna jedna netolerantna sredina sa, daleko bilo, fašistima u političkim strankama, nego zato što bi se pred njima našao težak izbor između pedeset punoljetnih mozambičkih židovskih laburista transseksualaca s Vranice.
Da se traži, primjerice, mozambički transseksualni laburist šintoističke vjere, bilo bi kudikamo lakše, jer ih u cijeloj Bosni ima, što se zna, samo šest.

- Mora - kratko će onda odgovoriti Zlatko Lagumdžija.

Ne, jasno, zbog toga što je predsjednik SDP-a jedan tolerantan političar, nego zato što je cijelu mozambičku židovsku transseksualnu zajednicu već upisao u SDP u Fojnici, nudeći im upravni odbor Komunalno-zanatskog preduzeća Šćona.

I opet će pet stotina dana trajati pregovori i dogovori, sve dok se u SDP-u ne dosjete genijalnog rješenja.
Zazvat će Mujo u kafani, "Suljo!", doviknut će, "evo, izabrali predsjednika Vijeća ministara!".
"Stvarno?", dignut će ovaj pogled, "a koji je?"
"Neki Elio de Rupo", odgovorit će mu Mujo.
"A Zlajo?", pravo će se iznenaditi Suljo.
"Lagumdžija?", na to će Mujo. "Otišo za premijera u Belgiju."

Boris Dežulović

(Oslobođenje)

[Tommy Gavin]

lijepo preslikano zašto se u stvari vodio rat u jugi. zbog buduće elite:

TitleBox

Kerum: Hrvatska je u Europskoj uniji, i moja Fani će konačno moći graditi!

Autor: Boris Dežulović

Objavljeno: prije 9 h i 30 min
   


Punih dvadeset godina objašnjavali su nam teoretičari Domovinskog rata zašto je devedeset prve ginula naša mladost. A iz nekog, do danas posve nejasnog razloga, ginula je za loptačke sportove.


Kojekakvi su veliki historijski i geostrateški razlozi u prošlosti gurali uplašenu mladost u blatnjave rovove, ginuli su mladi ljudi za careve i kraljeve, za nezavisnost i slobodu, ginuli su za naftu i plin, ovladavanje trgovačkim koridorima, ruske tajge ili izlazak na toplo more, dok je hrvatska mladost, eto, ginula da bi neki novi klinci sutra mogli igrati rukomet, košarku i nogomet, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

“Nisam za takvu Hrvatsku, da meni šačica ljudi iz Sportskih novosti drži predavanja što moram raditi. Nisu ljudi za to ginuli!”, govorio je tako slavni Lino Červar. “Gospodo košarkaši, nemali broj vaših vršnjaka nije doživio vaše godine jer su položili živote da biste vi mogli igrati za Hrvatsku!”, tvrdio je, sjetit ćete se, današnji glavni urednik Hrvatske televizije Bruno Kovačević. “Nisu naši mladići ginuli da bi Bišćan mogao zarađivati milijune u Liverpoolu!”, upozoravao je pak poglavnik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković.


Čudni su, kako vidite, putevi povijesti. Kad tad oljušti se ta ljuta kapula i u suzama otkrije kako su veliki historijski procesi pokretani ponekad baš blesavim, naizgled nevažnim razlozima. Hrvatska je, eto, postala nezavisna država, cijela se Titova Jugoslavija raspala samo zato jer je jedan trinaestogodišnji zagrebački klinac izlanuo Djedu Božićnjaku da bi želio kad naraste potpisati za Liverpool.

Evo, na primjer, Europska unija. Teške su povijesne nevolje tjerale europske države na historijskim raskršćima da se udružuju i učlanjuju u veliki kontinentalni savez - politička, ekonomska, vojna ili energetska sigurnost – raspisivali su se referendumi u goloj borbi za nacionalni opstanak ili barem za širenje tržišta krupnom međunarodnom kapitalu, dočim je, recimo, Hrvatska u Europsku uniju ušla samo zato da bi jedna mlada provincijska poduzetnica mogla otvoriti krčmu.

- Hrvatska je u Europskoj uniji, i moja Fani će konačno moći graditi na Prvoj vodi! - trijumfalno je rezultate referenduma za pristupanje EU komentirao splitski feudonačelnik Željko Kerum.

Ukratko, shvatili ste, nisu Hrvati glasali za priključenje Hrvatske Europskoj uniji da bi Marjan bio pusta šuma po kojoj će bauljati penzioneri, rekreativci, obitelji s balavom djecom i ostali gradski nakot. I da se živ čovjek nema gdje izvaliti u luxury beach lounge bar, pa s Livajom i Svagijem popiti cocktail od graševine i mineralne.

Pod sretnom zvijezdom

Željko Kerum je od onih rođenih pod sretnom zvijezdom. Teško mi se sad sjetiti nekoga koga je povijest svojom teškom, kvrgavom i krvavom rukom tako nježno pomazila kao mladog srednjoškolca iz Ogorja. Dobro sad, zvijezda pod kojom je rođen bila je više komunistička petokraka, ali cijela se svjetska povijest urotila da mu raskrči put.

Tito je, recimo, osnovao pokret nesvrstanih da bi jugoslavenska poduzeća dobila unosne poslove na Bliskom istoku, pa da mladi Željko dobije posao vozača bagera u Iraku i zaradi pare za mali kvartovski dućan.

Onda se Jugoslavija raspala, Hrvatska je vojska krenula u rat za rukometaše, košarkaše i pojačanja Liverpoola, mladi dućandžija s Brda bio je na rubu da proda butigu i ode za centra u neki NBA klub, ali onda je ispravno procijenio da nema ni visinu za košarku, ni snagu za rukomet, ni pamet za nogomet, pa se dao u - biznis.

- Moram odmah reći da bez svoje države i ovog Dana državnosti ja danas ne bih bio na ovom mjestu – rekao je nesuđeni centar stoper Liverpoola prije tri godine, na proslavi Dana državnosti. - Kako je stasala ova država, tako sam i ja stvarao svoju karijeru. Zahvaljujem ovom prilikom svim braniteljima što su mi omogućili da razvijem svoj posao, kako za sebe i svoju obitelj, tako i za ovaj grad i ovu državu.

- Nema na čemu, Žele – odgovorili su branitelji uglas. - Samo deri!

Hladni rat i komunistička Jugoslavija omogućili su mu tako prve pare, raspad sovjetskog imperija i slobodna Hrvatska uspješnu poslovnu karijeru, ali Žele još uvijek nije imao sve. Imao je veliki trgovački lanac, goleme robne kuće, građevinske firme, luksuzne hotele, vile, jahte i limuzine, imao je karijeru gradonačelnika i saborskog zastupnika, imao je pedeset milijuna kuna na knjižici, baš sve je Kerum imao osim jednog: malog kafića na plaži. Negdje na Marjanu, u hladu borove šume, ništa posebno, mali beach bar, da Livaja, Svagi i on imaju gdje sjesti u trenucima velikih historijskih prevrata.

Onda je došla Europska unija.

- Šta ćemo sa Želom? - pitala je Angela Merkel onog povijesnog dana za slobodnu Hrvatsku.

- Šta s njim? - uzvratio je José Manuel Barroso.

- Ma onaj objekt na Prvoj vodi. Fanin kafić – odgovorila je njemačka kancelarka.

- Ne daju im gradit.

- Šta mi tu možemo? Misliš, sankcije? Ili da bombardiramo?

- Ne, ne. Mislila sam – zamislila se frau Merkel - da ih primimo u Europsku uniju.

- Želu i Fani?

- Ne, Hrvatsku.

Daj sad onaj gemišt

Tako je, manje je poznata ta stvar, Hrvatska primljena u Europsku uniju. Veliki historijski procesi, rekoh, ponekad su pokretani baš blesavim, naizgled nevažnim razlozima.

Moram odmah reći da bez Europske unije ja danas ne bih bio na ovom mjestu – reći će sutra na svečanom otvaranju First Water Luxury Beach Lounge Bara gradonačelnik Splita. - Kako je stasala Europska unija, tako sam i ja stvarao svoju karijeru. Zahvaljujem ovom prilikom svim europskim političarima što su mi omogućili da razvijem ovu malu laundž gostionicu, kako za sebe i svoju obitelj, tako i za ovaj grad, ovu državu i Europsku uniju.

- Nema na čemu, Žele – odgovorit će Angela Merkel iz separea. - Daj sad onaj gemišt, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

http://www.jutarnji.hr/boris-dezulovic--europska-unija-na-marjanskoj-prvoj-vodi/1003489/

[free2020]

TitleBox

Ugovor o zajedničkoj pljački
Čelično jedinstvo Čelika i Jedinstva

Piše: Boris Dežulović

Nije se generalni sekretar Jedinstva mnogo sekirao: imao je u džepu ugovor i držao je Čelikova direktora za jaja. Ili je barem tako mislio. Dok mu advokati nisu objasnili da se s takvim ugovorom u načelu ne ide na sud. Silno se sekretar Hrustanović iznenadio kad su mu rekli da čak ni u pravnoj državi Bosni nema suda na koji možeš doći s ugovorom o zajedničkoj pljački


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, u finalu europskog vaterpolskog prvenstva igrala Mađarska protiv senzacije turnira, reprezentacije Makedonije. Neviđena je drama bila u Pieter van den Hoogenband Zwemstadionu u Eindhovenu, dvadeset je sekundi do kraja, rezultat 8:8, Makedonija ima posljednji napad. Mladi Mitko uzeo loptu i pliva prema mađarskom golu, a makedonski trener s ruba bazena zaurlao: "Mitkee! Frli ja topkata na Trajče!"
Mitko, međutim, ne sluša, pokriva ga Tamás Kásás, a on ne pušta loptu iz ruku. Vrijeme curi, deset je sekundi do kraja, a trener opet viče: "Mitkeeee, frli mu ja topkata na Trajče!" Do Mitka sad uplivava i Péter Biros, dvojica su na njemu, ali on i dalje ne ispušta loptu. Šest je sekundi do kraja, trener s ruba živaca urla, "Frli mu ja topkata na Trajče!!", on međutim i dalje uporno sam, tri su sekunde do kraja, dvije – "Mitkeeee be, frli ja topkata na Trajče!!!" - a mladi se Mitko u posljednjoj sekundi diže preko dvojice Mađara i zabija za 9:8!
Zwemstadion je eksplodirao, Makedonija je prvak Europe, Mitko iskače iz bazena, kad tamo - svi snuždeni. Nitko mu ne prilazi, samo ga trener očajan gleda: "Mitko be, što ne ja frli topkata na Trajče?" "Što ti e be trener, ja si ja frliv topkata vo gol", odgovorio mu Mitko, "nie sme prvaci!" "Ebeš prvaci!", u suzama će trener. "Trajče nam se udavi!"

To je, naravno, vic. U stvarnom životu te se stvari ne događaju. I ako Makedonija u stvarnom životu ikad postane prvak Europe u vaterpolu, to će biti samo zato što Mitke ne zna da je legendarni Velibor Džarovski dogovorio neriješeno. Svaki klub u bivšoj Jugoslaviji, uostalom, ima po jednoga Mitka, nekog Nikolu Nikića koji nije znao da je utakmica s Prištinom namještena, pa je zabio za 4:3. Kad su ono navijači skakali od sreće gledajući kako suigrači trče za Nikićem u klupku slavlja, a zapravo su ga lovili po terenu da mu jebu majku što ih je skratio za po soma maraka.
To je, međutim, bilo nekad, u zlatno vrijeme komunizma, fudbalske mafije, crnih fondova, dogovorne ekonomije, Velibora Džarovskog i čuvenog sistema "dva za dva" – dva boda kod kuće meni, dva boda u gostima tebi. U ono divno vrijeme, sa sjetom će pričati veterani, kad je data riječ bila svetinja.
Nazajažljivi moloh liberalnog kapitalizma otrovao je, međutim, ljudske duše i danas se više ni rođenoj majci ne vjeruje na riječ. Ljudi sklapaju predbračne ugovore, rođena djeca s roditeljima sklapaju ugovore o izdržavanju, a uprave klubova - što su se nekoć dogovarale stiskom ruke, teturajući na parkiralištu prigradske kafane u jedan iza ponoći - danas sve stavljaju na papir. To se, kažu, zove pravna država.

Photo: nkashokbharan.wordpress.com
Tako se, eto, i saznalo za dogovor što su ga uprave domaćeg Čelika iz Zenice i gostujućeg Jedinstva iz Bihaća sklopile oktobra 2006., pred utakmicu 9. kola Premijer lige. Sve je bilo kao nekad – jagnjetina u kafani Ušće, dva bokala šljive i dogovor "tri za tri" - samo što je sad to bila pravna država Bosna i Hercegovina, advokati s pečatima i konobarica iz Čajdraša, u jedan iza ponoći jedina trijezna u kafani.
- Mala, piši – započeo je direktor Čelika Zaim Mujanović. - "Klubovi su suglasni da se utakmice odigraju po sistemu 'tri za tri'. Gol razlika u oba susreta će biti identična."
- ...će biti identična – ponavljala je mala s izbačenim jezikom, pedantno zapisujući na papir.
- Čekaj, a šta ćemo s obavezama po osnovu domaćinstva? - učeno je onda upitao advokat iz Bihaća.
- Bravo. Mala, piši: "Obaveze po osnovu domaćinstva zasnivaju se na bazi jednog lanž paketa za kompletnu ekipu."
- Nije "lanž", nego lanč – oprezno ga je ispravila mala iz Čajdraša. - Lanč paket.
- Eto nek se sad i ti razumiješ u fudbal – pogledao je direktor Mujanović, na što se cijelo društvo grleno nasmijalo. - Lanč je možda u ovoj kafani, al u fudbalu je lanž. Nego de se ti mala potpiši, ja sam brate pjan ko kugla.
- Dobra ti je ta – skočio je sekretar Jedinstva Idriz Hrustanović. - Pa da poslije kažeš, nisam ja ništa potpisao!

I zaista, u cijeloj je priči pod koprenom magle ostala samo svrha historijskog dokumenta, papira ispisanog čitkim ženskim rukopisom, ovjerenog pečatima klubova i potpisima klupskih šefova, ugovora koji u uobičajenim okolnostima služi upravo zato da ne bi jedna od strana kasnije rekla kako ne zna ni za kakav dogovor. Jer u takvim, dakle uobičajenim okolnostima, zna se što i kako ako netko zajebe ugovor.
Čelik je, recimo, tu utakmicu dobio rezultatom 2:0, a smisao pravne države i besmisao ugovora sa Zeničanima uprava Jedinstva shvatila je šest mjeseci kasnije, kad su isti protivnici u proljetnom dijelu prvenstva igrali na stadionu Pod Borićima u Bihaću, i kad je loptu u domaćem šesnaestercu primio mladi Mitko, Čelikovo proljetno pojačanje.
Photo: photos8.com
- Mitkeee! - urlao je iz lože direktor Zaim. - Dodaj je Đafi! Đafi je daj! Frli je topkata na Đafić, jebemlitimajku!!!
Mladi ga je Mitke, međutim, uvalio ispod vratara Mujkića, i utakmica je završila 2:1 za Jedinstvo. Suigrači ga, kažu, u klupku radosti ganjali po Borićima sve do Gole Plješevice.
- Šta je ba ovo? - okrenuo se šokirani sekretar Idriz ka Zaimu. - Dogovorili smo istu gol razliku! Dva nula!
- Pfu, mamu mu jebem – držao se ovaj za glavu. - To je ovaj novi, Makedonac. Igro vaterpolo do lani.
Nije se, međutim, generalni sekretar Jedinstva mnogo sekirao: imao je u džepu ugovor i držao je Čelikova direktora za jaja. Ili je barem tako mislio. Dok mu advokati nisu objasnili da se s takvim ugovorom u načelu ne ide na sud. Silno se sekretar Hrustanović iznenadio kad su mu rekli da čak ni u pravnoj državi Bosni nema suda na koji možeš doći s ugovorom o zajedničkoj pljački.
- Pa što smo ga onda potpisivali? - pitao je, vele, zaprepašteni sekretar.
- Red je – odgovorio mu advokat. - Nije ba komunizam.

U panici su stoga ovih dana generalni sekretari i direktori, zvone telefoni u kafanama i svi traže konobaricu iz Čajdraša. To je, međutim, samo nogomet. U stvarnom životu, naime, za takve ugovore nikad ne saznaju ni sud ni novine. U stvarnom životu uvijek je neriješeno, nema ni Rijaseta ni SDP-a, ni Čelika ni Jedinstva, već samo čeličnog jedinstva. A u novinama izađe tek štura vijest da je Trajče podnio ostavku.
"Ebeš metkata!", u suzama će onda generalni sekretar. "Minister na obrazovanie i nauka nam se udavi!"