Da da kao naprimjer rusenje vjerskih objekata, premlacivanje, mucenje i protjerivanje ljudi......i svi znamo da u Sarajevu nije bilo sukoba za razliku od Banja Luke......ne serendaj.
"PEJANOVIC: Postoje dvije procjene - jedna da je stradalo oko dvije hiljade, a druga oko tri hiljade ljudi. Tesko je pouzdano reci da je jedna tacnija od druge, ali negdje izmedju dvije ili tri hiljade ljudi po toj osnovi je ili nestalo ili stradalo ili ubijeno u citavom tom periodu dok se nije izvrsila potpuna konsolidacija i dok potpuno nije presjecena ta tortura nad civilima i ubistva civila. Ubistva su bila i na ovaj nacin: odvedes nepripremljenog civila na liniju i kazes - kopaj! Ostavis ga na brisanom prostoru i zapucas u suprotnom pravcu, onaj uzvrati vatrom i ubije ti tog civila. Onda se to ne podvodi kao ubistvo, kao zlocin, nego - "strad'o na liniji". "
"Izetbegovicevi saradnici optuzuju svog sefa za ratne zlocine nad Srbima u Sarajevu
Zlocine nad sarajevskim Srbima u minulom ratu nisu izvrsili samo koljaci iz Desete brdske brigade kojom je komandovao zloglasni Musan Topalovic Caco, vec i pripadnici mnogih drugih jedinica i razularenih formacija, a za sve to je znao Alija Izetbegovic koji sada nevesto pere ruke - tvrdi vise bivsih i sadasnjih bliskih Izetbegovicevih saradnika kao i veci deo sarajevske stampe koja o tome ovih dana nasiroko pise. Kako pise sarajevski nedeljnik "Svijet" Caco je bio najveci Izetbegovicev mijenik, on je od Dede (tako je Caco zvao Aliju) direktno dobijao naredjenja i savesno ih izvrsavao.
"Predsednik ga je (Cacu, naravno) u pocetku zvao "sine Musane", a on njega Dedo, pise dalje "Svijet" opisujuci u nastavku detaljno sta se dogadjalo onog dana kada je Caco likvidiran. Na dan kad se odvijala akcija u kojoj je Caco ubijen, kazu da je do kraja trazio da se cuje sa predsjednikom, a da su mu posljedne rijeci bile: "Sta ti je ovo trebalo, Dedo?"
Ponovo se oglasio i bivsi komandant Glavnog staba Armije BiH Sefer Halilovic tvrdnjom:
"Moram priznati da sam od samog starta znao za kontakte koje su pojedini komandanti imali sa Izetbegovicem, sto direktno, sto preko Bakira (Izetbegovicevog sina), sto preko Harisa Lukovca… Dakle, deo starjesina iz nekoliko manjih jedinica svoje su izvjestaje uglavnom slali samo predsjedniku i tvrdili su da iz kabineta dobijaju zadatke".
Takodje, Halilovic je jos ranije optuzio Izetbegovica da je znao i za zlocine koje su muslimani izvrsili protiv hrvatskog civilnog stanovnistva na Grbavici i Uzdolu, kao i da je Izetbegovic stao u zastitu pocinioca tih zlocina. Sarajevski "Dani" kao i "Slobodna Bosna" tvrde da su ovi zlocini pocinjeni nad Srbika, i da je stradalo nekoliko hiljada neduznih srpskih civila. To je bila "najpoznatija javna tajna". Izetbegovic je u svakom trenutku znao sta se dogadja. "Postojao je plan o eliminisanju nemuslimanskog stanovnistva iz Sarajeva, a njegov idejni tvorac je visoki funkcioner SDA
. Broj ubijenih nikada se nece saznati jer su jos 1993. tela ubijenih posipali kiselinom, neka spaljivali, a neka su ubacivali u velike vojnicke masine za pranje vesa i na taj nacin ih se resavali. Ali, najlakse je da se ode na sarajevska groblja i pogleda koliko ima nadgrobnih ploca na kojima pise N.N." - tvrde ova dva sarajevska nedeljnika, isticuci da je isto tako javna tajna da je i Caco ubijen po nalogu Izetbegovica, kako Caco ne bi dosao pred sud i "propevao" po cijem nalogu i u cijoj reziji su ovi zlocini izvrseni.
Pocinjene zlocine na savest Izetbegovicu stavlja i bivsi sef Sluzbe drzavne bezbednosti u Sarajevu Munib Alibabic koji kaze da je znao za zlocine u Sarajevu pocinjene 1992. i 1993. godine. Kaze da ga je o tome, kao i najvisi drzavni vrh, informisao sef armijske bezbednosti Muslimovic. Medjutim, kada je o tome progovorio 1996. u jednom sarajevskom listu, Alibabica je ostro napao nedeljnik "Ljiljan" ciji glavni urednik je tada bio Izetbegovicev prijatelj sa robije Dzemaludin Latic. Oni koji su to pisali, odnosno koji su napadali Alibabica sto je sve to obelodanio, kasnije su se Alibabicu pravdali tvrdeci da su morali jer "tako je nalozeno iz predsednikovog kabineta". Medjutim, zakljucuje Alibabic, osim Izetbegovica o ovome imaju sta da kazu i clanovi bivseg predsednistva Ejub Ganic i Nijaz Durakovic, kao i Haris Silajdzic i Edhema Bicakcic koji su se tada mnogo pitali.
Ponovo se ovim povodom oglasio i Mirko Pejanovic koji je, kao kaze, kao tadasnji clan Predsednistva BiH i predsednik Saveta za zastitu ustavnog poretka citavu stvar stavio na dnevni red jedne od sednica Saveta za koju je dozvolio da bude otvorena za javnost. "Mogu sada jos kazati da sam tada bio kritikovan od predsednika Izetbegovica i Ganica zasto sam bez sirih konsultacija ovu sednicu ucinio javnom", dodao je Pejanovic uz tvrdnju da je jos tada imao utisak da predsednik Izetbegovic nesto taktizira.
Nijaz Durakovic koji je u oktobru 1993. Postao clan predsednistva BiH, takodje, tvrdi da su nadlezne drzavne institucije znale za brojne zlocine nad Srbima. On je ispricao jos kako je tada dao intervju jednom novinaru, Srbinu iz Zavidovica, koji je dan kasnije ubijen, zbog cega je on tada navodno, "bio revoltiran" i kasnije se "intersovao za taj slucaj". Ali, kako kaze, uvek su mu kada je pitao o tome odgovarali da je "istraga u toku", kao sto su odgovarali i Pejanovicu kada je trazio konkretne izvestaje o konkretnim slucjevima. Medjutim, morbidan je zakljucak Durakovica koji sada ponasanje tih istraznih organa opravdava njihovom "neazurnoscu" sto je, kako kaze, i danas problem mnogih institucija. "
"ZARKO BULIC: Bio sam u svojstvu branioca ucesnik u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete i Desete brdske brigade. Konkretno, bio sam branilac u znatnoj fazi postupka, zapravo, kompletno u istraznoj fazi, i u dobrom dijelu sudjenja tada optuzenom Ramizu Delalicu, vrsiocu duznosti komandanta Devete brigade. Ja bih zelio reci da treba praviti distinkciju, ne malu nego veliku, upravo u pogledu zlocina, izmedju pripadnika Devete i Desete brigade. Naime, u postupku koji je vodjen protiv pripadnika Devete brdske brigade, konkretno i protiv Ramiza Delalica, ciji sam ja branilac bio, nije se pojavila nijedna cinjenica koja bi indicirala na vrsenje zlocina nad civilnim stanovnistvom, posebno nad pripadnicima srpske nacionalnosti, motivirano samo pripadnoscu tih zrtava srpskom nacionalnom korpusu. I citav postupak je prosao da u odnosu ni na Delalic Ramiza ni bilo kojeg pripadnika njegove brigade nije inkriminisan nikakav zlocin nad civilnim stanovnistvom, pa ni nad pripadnicima srpske nacionalnosti. Zato bih zelio da naglasim da se ipak pravi distinkcija. Uvijek se mijesaju pripadnici Devete i Desete brdske brigade. Za Kazane su optuzeni odredjeni ljudi i svi su bili pripadnici Desete, odnosno Cacine brigade. Mislim da je metodoloska greska, krivicno-procesna, bila uopste vodjenje zajednickog postupka jedinstvene istrage. Drugi dio vaseg pitanja: da li sudjenje zadovoljava princip zakonitosti? Ja cu reci slobodno svoju ocjenu: nije! Sama kvalifikacija u optuzenju, a pogotovo u presudi krivicno pravnih radnji, likvidacija odredjenog broja civila ciji su lesevi nadjeni u jami zvanoj Kazan, bila je ocigledno neadekvatna. Koliko znam, iako nisam bio ucesnik do kraja postupka,
vecina optuzenih je odgovarala za krivicno djelo neprijavljivanja ucinioca krivicnog djela, a ne za krivicno djelo ratnog zlocina nad civilnim stanovnistvom, sto je meni i tada bilo cudno.
Shvatio sam da je tako bilo iz politickih razloga, da se ne bi dalo u javnost, pa mozda i u medjunarodnu javnost, da se i na "drugoj strani" vrse ratni zlocini. To je moja subjektivna ocjena, jer mi je sve bilo nevjerovatno.
Dosta njih je priznavalo svoje aktivno ucesce, a optuznica i presuda su bile "za neprijavljivanje pocinioca krivicnog djela" ili za obicno ubistvo iz cl. 36 Krivicnog zakona, sto se moze provjeriti u sudskom spisu."
ovo su samo neki od clanaka o stradanju srba u sarajevu,vidi se da su planski odradjivanja uz saglasnost najvisih politicara tog vremena i sudjenja za te pocinjene zlocine su bila farsa.
