Nezavisne novine - Diskusije
25. 05. 2012. 10:52 *
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte.
Da niste izgubili svoj aktivacioni e-mail?

Prijavite se korisničkim imenom, lozinkom i dužinom sesije
Vesti:
 
   Početna   Pomoć Članovi Links Kontakt Prijavljivanje Registracija  
Stranice: [1]   Idi dole
  Štampaj  
Autor Tema: Dežulović Boro: "Bolje islamofob, nego rob"  (Pročitano 556 puta)
strelok
Elitni član
******
Van mreže Van mreže

Poruke: 1094


OS:
Windows 7 Windows 7
Browser:
Firefox 6.0.2 Firefox 6.0.2


« poslato: 13. 09. 2011. 10:14 »
Podeli temuIdi gore

Evo jedan mali intervju za sve profesionalne folirante i medijske sluganere iz Sarajeva i Banjaluke. Dao Vam Bog lijepo zdravlje i freeelancersku pamet umjesto davanja obraza plate.

TitleBoxBivši Feralovac i sadašnji kolumnista Globusa i Oslobođenja, Boris Dežulović, za Žurnal govori o svojoj autentičnoj kaurskoj i katoličkoj islamofobiji, demistificiranju Nezavisnih novina i Oslobođenja, kvalitetnim kolumnama u kojima se “taksativno nabroje sve tri pičke materine”, mijenjanju svijeta, zemlji Bosni na putu da postane Švicarska i prepjevu “Čudna doba za islamofoba” nastalom nakon Izvještaja o islamofobiji koju će sa Predragom Lucićem izvoditi u Melodijama Bljeska i Oluje.

ŽURNAL: Nedavno je Islamska zajednica u BiH promovirala Prvi izvještaj o islamofobiji, diskriminaciji i netoleranciji u kojem su navedena imena prozvanih islamofoba i neprijatelja IZ. Do sada su nekoliko puta Vaše pisanja javno nazvali islamofobijom ali se Vaše ime u ovom izvještaju ne spominje uz imena kolega Imamovića, Fetahagića, Dizdarevića... Kako komentirate pravljenje ovakve liste i izostavljanje Vašeg imena uprkos ranijim optužbama?

DEŽULOVIĆ: Baš nekidan u dva iza ponoći zvao me Kožo da pita što me nema u Prvom izvještaju o islamofobiji. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da zajebava. Priznajem, pogodilo je moju sujetu kad sam vidio da me nema među osvjedočenim neprijateljima islama, ali uvidom u dokument shvatio sam da to nije ni previd ni omalovažavanje mojih titanskih antiislamskih napora. To je, naime, izvještaj o islamofobiji u BiH, dakle spisak unutrašnjih neprijatelja, dok ja dođem više vanjski, po abecedi odmah iza Andresa Behringa Breivika i Dobrice Ćosića. Ipak, uložio sam žalbu Islamskoj zajednici, jer za razliku od kolega Breivika i Ćosića ja svoje islamofobne pamflete ipak objavljujem u bosanskohercegovačkoj štampi, pa mislim da sam zaslužio barem neku malu, simboličnu fetvu, za u regal. Ne može se, recimo, islamofobija Emira Imamovića mjeriti s mojom, autentičnom kaurskom i katoličkom.

Ja sam zaista islamofob

ŽURNAL: Kako uopšte doživljavate nazivanje islamofobom od današnjih čelnika IZ?

DEŽULOVIĆ: Kao priznanje, naravno, jer ja zaista jesam islamofob. Ako je, naime, islam ono što tumače hutbaši iz Islamske zajednice – a učene ahmedije s univerziteta u Kairu, Damasku, Rijadu i Novom Pazaru sigurno znaju bolje od mene i vas - ako je islam dakle odricanje Drugima i Drugačijima pravo na Drugu i Drugačiju ideju, eternalni džehennem za kršćane, Židove, ateiste, marksiste, anarhiste, rockere, ravere, pedere, lezbijke, preljubnice, pijanice, Djeda Mraza i Harryja Pottera, ako je suština islama u tome da se ne pije rakija, ne jede pršut i ne vidi žensko rame, ako je posljednja riječ islamske teologije hiljadu godina stari hadis o tome da ženu katkad valja istući, ako je islam samo to, onda sam ja upravo patološki islamofob. Ako ja u strogo teološkom smislu nisam Allahovo dijete samo zbog toga što sam rođen u Splitu, ili – još gore – zato što ne vjerujem u Milosrdnog Oca, onda mi on ili nije otac, ili nije milosrdan. Moj je ateizam, poput nečijeg judaizma ili kršćanstva, u duboko unutrašnjem smislu islama – baš kao i ostalih abrahamskih religija - jednostavno nevažna stvar. Osim, jasno, ako im ne oduzmemo etički sadržaj. U tom slučaju, što bi reko doktor Arslanagić, “bolje islamofob nego grob!”.

ŽURNAL: Nakon žestoke reakcije IZ na ukidanje ocjenjivanja vjeronauke u školama cijeli slučaj je završio u Melodijama Bljeska i Oluje koje radite sa Predragom Lucićem. Možemo li očekivati da će se slično desiti i sa izvještajem o islamofobiji?

DEŽULOVIĆ: Evo jedne s nogu, ekskluzivno za Žurnal, znate je svi, ona “Čudna doba za islamofoba”. Pa kaže: “Bol boluje Dežulović Boro / bol boluje, nikom ne kazuje / Sine Boro, ti rumena ružo / kazuj Papi što te boli dušo / Mene boli i ***** i glava / što me reis javno opanjkava”. I na kraju ono, “mili Papa, nemoj mi ga kleti / obećo je da me osuneti”.

                        {alt}
Hrvatski izrod, komunjarsko kopile,srbomrzac i islamofob Boris(Ferala) Dežulović(Foto: Drago Kujundžić)

Vlasnik redovan gost kolumne

ŽURNAL: Nedavno je Oslobođenje odbilo da objavi Vaš tekst o dolasku iscjelitelja Torabija u Sarajevo. Da li ste dobili objašnjenje zbog čega je taj tekst odbijen?

DEŽULOVIĆ: Toga dana Islamska zajednica je objavila fetvu protiv Torabija i njegovih šarlatanskih metoda s energiziranom vodom, pa su mi objasnili da tekst neće biti objavljen kako ne bi ispalo da se Oslobođenje učlanjuje u Vijeće za fetve, i da cijela stvar nema nikakve veze s činjenicom da vlasnik Oslobođenja na Torabijevim seansama proda više vode nego Vodoprovreda BiH za vrijeme berbe grožđa u Hercegovini. Zaprimio sam službeno objašnjenje i Mekkija Torabija kao mjeru sekularne Bosne, i otada je gospodin Vlasnik postao, uz Kožu, redovan gost moje kolumne. Bar dok Vijeće za fetve ne izda neku fetvu protiv Muje.

ŽURNAL: Zašto ste nastavili saradnju sa Oslobođenjem nakon ovoga s obzirom da ste nakon sličnog slučaja prekinuli saradnju sa Nezavisnim novinama?

DEŽULOVIĆ: Mala je razlika, jer nisam ja prekinuo suradnju s Nezavisnim novinama, nego oni sa mnom. Meni je iz Nezavisnih eksplicitno poručeno da se suradnja prekida jer zajebavam Milorada Dodika, i nije tu bilo nikakvih nesporazuma. Iz Oslobođenja mi je, pak, eksplicitno poručeno da je riječ o nesporazumu, jer da nije problem što zajebavam Muju Selimovića. Pa ja sad s vremena na vrijeme testiram redakciju na nesporazum. Nogometnim rječnikom, Nezavisne su meni dale crveni karton, a ja Oslobođenju žuti.

ŽURNAL: Dva navedena teksta su na neki način demistifikovali odnose Nezavisnih i Oslobođenja sa centrima političke i ekonomske moći. Da li ste to uradili namjerno?

DEŽULOVIĆ: Naravno, to mi je u opisu radnog mjesta. Kad bih davao oglas u Avazu, glasio bi: “Pružam usluge demistificiranja.”

Demokratska dekoracija Nezavisnih

ŽURNAL: Kako je uopšte došlo do saradnje sa Kopanjom i kako je ona izgledala?

DEŽULOVIĆ: Jednostavno, nazvali su me i ponudili kolumnu. Znao sam, naravno, kakav je odnos Kopanje i Milorada Dodika, baš kao što sam znao da ću služiti kao demokratska dekoracija Nezavisnih, pa sam obilato koristio te dekoracijske kapacitete. Meni je to bio izazov, jer i u toj, kako se zove, Republici Srpskoj, postoje ljudi koji čitaju, a ne misle kao Dodik. Bio je to mali otočić kritike republikosrpske i velikosrpske gnjileži, a ja nešto kao diverzant duboko iza neprijateljskih položaja. Volim takve operacije: i danas mislim da je o Dodiku budali bolje pisati u Nezavisnim novinama nego u Oslobođenju ili Avazu; štoviše, da je o Dodiku budali općenito bolje pisati nego ne pisati. Što se pak Nezavisnih tiče, oni su se sami raskrinkali kad su onako šupački trijumfalno – i jasno, bez ičijeg dopuštenja – objavili moju zabranjenu kolumnu iz Oslobođenja, likujući zbog cenzure u Sarajevu, i to svega par mjeseci nakon što su mi je i sami zabranili. .....( Srbija smjesko )

               {alt}
Dežulović, Lucić

ŽURNAL: Od kada ste prestali raditi za Feral i od kada je on ugašen redovno radite za Globus ali često mijenjate druge lokalne medije. Zbog čega je tako i čini li Vam se da je sve manje medija u regionu koji su spremni da objave Vaše tekstove i generalno tekstove koji kritikuju centre moći i prije svega religijske zajednice?

DEŽULOVIĆ: Ja sam i u Globusu počeo pisati, okružen najgorim klajnburgerajom Slavena Letice i Lynn Montgomery, zato jer nigdje drugdje tada nisam mogao i jer me nitko drugi nije zvao, a iz istih unutrašnjih razloga kao u prethodnom odgovoru. I u Nezavisnim sam pisao jer nije bilo drugih važnih i čitanih novina u Srpskoj koje bi me objavljivale, svakako ne onih koje bi mi to ponudile. Više-manje, isto je u Sarajevu. Više-manje, zato me nema u beogradskim novinama. Ostaju, jasno, jaki i, hm, nezavisni internetski portali, sad već gotovo sigurno čitaniji od novina, ali ja sam sredovječni novinar stare škole, bolesnik papira. Priznajem samo sud svoje hartije. Ne možeš sa internetskog portala izrezivati budalaštine i spremati u novčanik, kao kad moj drug Kožo iz Oslobođenja izreže naslov iz crne kronike “Pucao u pravcu protivnika”, niti možeš Jerinićevom kolumnom sa sajta Nezavisnih obrisati dupe.

ŽURNAL: Čini se i da je sve manje kvalitetnih i provokativnih kolumni (nedavno je Zija Dizdarević otpušten iz Oslobođenja). Zbog čega je tako?

DEŽULOVIĆ: Jer je provokacija postala žanr, dovoljno je u tekstu spomenuti jebanje, ***** i barem jednu od tri pičke materine, pa si provokativan i, kako ono, kontroverzan autor. Provokativan tekst je, međutim, kvalitetan tek kad se jasno i argumentirano objasni tko točno koga jebe i za koji *****, te precizno, taksativno nabroje sve tri pičke materine.

Kreteni za političku moć

ŽURNAL: Sa druge strane sve je više kolumnista poput Ive Ćurkovića i Fatmira Alispahića koji dobijaju sve više prostora za homofobne i fašističke kolumne. Da li smatrate da se radi o marketinški isplativom pisanju ili je došlo do širenja “jednoumlja”, protiv čega se već godinama borite svojim kolumnama?

DEŽULOVIĆ: Riječ je o provjerenom prožimanju moći i novca: marketingom pravite ideologiju, pa ideologijom pravite marketing. Da bi imali političku moć, ne trebam vam ja, nego fašistički kreten poput Fatmira Alispahića. Kad dovoljan broj ljudi bude mislio kao Fatmir Alispahić, isplatit će vam se i ulaganje u njega: imat ćete i glasače i čitatelje. U političko-medijskom marketingu to se kaže “i ovce i novce”. Šišanjem ovaca imate profit, a profitom šišate ovce. Vama dobro, a ovce misle da je i njima.

ŽURNAL: Doživljavate li to kao svojevrsni osobni poraz?

DEŽULOVIĆ: Iskreno, ne, jer bi to značilo da usluge pisanja po novinama vršim s ambicijom da napravim novi, bolji svijet, ili barem na njemu jedan mali novi, bolji poluotok. Historija nas je učila da nikad nije ispalo dobro kad se pravio cijeli jedan novi, bolji svijet, već kad su se boljima pravile male stvari. Znate kako kažu, “tko promijeni četkice anlasera, promijenio je cijeli svijet”. Imam četrdeset i sedam, već dobrih trideset godina znam da život nije parlamentarna demokracija, i da u stvarnom životu većina nikad nije u pravu. Meni je mjesto u manjini, tu se dobro osjećam, tu sam, što bi rekli Hrvati, svoj na svome. Ako se, uostalom, ikad predomislim i odlučim napraviti novi, bolji svijet, na dobrom sam položaju, jer to se može samo s margine. Nikad većina nije mijenjala svijet, niti je išta dobrog donijela. Da se pitalo većinu, još bismo bili na istom baobabu u Africi, jahali grane i krezavo se smijali onoj budali s vizijom što je sišla dolje, umislivši da može hodati na dvije noge i polugom zatući mamuta.

{alt}
ŽURNAL: Hrvatska je na vratima EU, Srbija je sve bliže a BiH se još uvijek nije ni pošteno potrudila da tamo krene. S obzirom da živite na relaciji Split-Beograd-Sarajevo, kako sve to izgleda iz Vaše perspektive?

DEŽULOVIĆ: Mali ispravak netočnog navoda, ja nažalost ne živim i u Sarajevu, tamo imam samo neku rođenu braću. Iz te perspektive, meni cijela stvar izgleda kao povijesna šansa Bosne i Hercegovine. Kad jednom, naime, i Hrvatska i Srbija i Crna Gora budu u Europskoj uniji, izolirana BiH će biti kao Švicarska – mali, neutralni tronacionalni otok usred EU. Ostaje vam onda još samo naučiti praviti satove i sir, patentirati bosanski švicarski nož, multipraktičnu čakiju sa šrafcigerom, šestarom, kompasom i otvaračem za flaše i konzerve, i sačekati jedno šest stotina godina bez rata. Ukratko, Bosna i Hercegovina će postati balkanska Švicarska čim se tri naroda dogovore, dakle kad otkriju da noževi služe za otvaranje konzervi i flaša, kad travnički sir bude imao rupe, romanijski svizac nauči praviti čokoladu, a gatačke krave budu ljubičaste.

ŽURNAL: Znači, nikad?

DEŽULOVIĆ: Uvijek vam ostaje Europska unija.

ŽURNAL: Koje je “tle” danas najplodnije za stvaraoce Melodija Bljeska i Oluje?

DEŽULOVIĆ: Svako, ako je dobro pođubreno. A nama na Balkanu, šućur Jehovi, đubradi ne nedostaje.

http://www.zurnal.info/home/index.php?option=com_content&view=article&id=9364:udna-su-ovo-doba-za-jednog-islamofoba&catid=45:interview&Itemid=31

"..у задње вријеме сам роб идеологије чистих рачуна.", Др.Спок
Naopaki
Ugledni član
*****
Van mreže Van mreže

Poruke: 829

OS:
Windows XP Windows XP
Browser:
Chrome 13.0.782.220 Chrome 13.0.782.220


« Odgovor #1 poslato: 13. 09. 2011. 10:29 »
Podeli temuIdi gore

Sjajan si.Svaka cast!
strelok
Elitni član
******
Van mreže Van mreže

Poruke: 1094


OS:
Windows 7 Windows 7
Browser:
Firefox 6.0.2 Firefox 6.0.2


« Odgovor #2 poslato: 13. 09. 2011. 05:01 »
Podeli temuIdi gore

Ma znam ovo od početka, nego sam se suzdržavao da se ne smijem još onda kad je Luka pokušavao da objasni zašto ludi Bora više ne piše za NN.
Mislim, da nije žalosno, bilo bi smiješno..Naravno, forum definitivno nije mjesto za iznošenje čitave priče, treba paziti na kruh i ruku koja ga omogućava..

Valjda je i sirotom šefu ovog sajta bila muka od svega. Srećom je bar neopterećen nekim stvarima za razliku od nekih korisnika...

Ali, zbog svojih principa naspram drugih foruma, ovdje ću stati sa svojim komentarisanjem ,prosudite sami :

TitleBoxBanjalučke Nezavisne novine otkazale su saradnju sa Borisom Dežulovićem navodno zbog uštede koja se u ovim dnevnim novinama provodi od nove godine. Slučajno ili ne otkaz se Dežuloviću desio prije objavljivanja njegove koumne " mama, tata, pas i Srpska ". Sami prosudite jesu li recesijske mjere ili su u pitanju pak drugi razlozi zbog kojih je ugledni hrvatski novinar dobio otkaz:

Obitelj je osnovna ćelija društva, učili smo podjednako i na satovima marksizma i na satovima vjeronauka, sami je to zaglavni kamen, temelj na kojemu počiva svaka ljudska zajednica. I Hitlerov Reich i Titov socijalizam, i kršćanski poredak podjednako kao i šerijatski, i prvobitne zajednice i današnje globalno selo, i feudalizam kao i liberalna demokracija, i izolirana plemena amazonskih šuma i bogate države sjeverne Europe, svako je društvo u povijesti temeljeno na jednostavnoj pretpostavci ljudske reprodukcije, i svako je sagrađeno oko one pećine, zemunice, šatora, kolibe ili luksuznog penthousea na Petoj aveniji, u kojoj se ta pretpostavka, hm, ostvaruje.

Hiljadama, desetinama hiljada godina tako su stajale stvari, i nitko to nikad nije niti pokušao promijeniti. Vidjela je povijest čovječanstva za to vrijeme velike ljude i velike diktatore i velike revolucionare, luđake i vizionare koji su mijenjali svijet, ali nijednome nikada na pamet nije palo osporiti njegovu osnovnu ćeliju. Cijela je historija ljudskog roda ispisana na njenim drevnim zidovima, i cijela je u tu tijesnu ćeliju stala, preživjevši takva sve do 9. januara 2011. godine.

Onda se na Radio-televiziji Republike Srpske pojavio Milorad Dodik.

"Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života. Bez Srpske ostaju prazni prostori, Bosna i Hercegovina nikom ništa ne garantuje“, rekao je predsjednik Dodik u prigodnom intervjuu Vanji Furtuli, povodom Dana Republike Srpske.

Za one kojima se učinilo da je Dodik rekao kako bez Srpske nema porodičnog života, valja ponoviti:

"Ono što je konstanta je permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života."

Džabe su krečili svi antropolozi svijeta, žali Bože papira što su ga ispisali i Morgan i Malinowski i Friedrich Engels: po novome, od 9. januara 2011. nije više obitelj osnovna ćelija društva, već je, eto, društvo osnovna ćelija obitelji. Ili je barem tako u Dodikovoj Republici Srpskoj, prvoj ljudskoj zajednici u cjelokupnoj historiji čovječanstva koja je u osnovnu ćeliju društva strpala ljubav prema državi. Bez nje, države, Republike, nema ni porodičnog života.

- Hoćeš li joj biti vjeran, i u dobru i u zlu? - pitat će pop sutra na nekakvom vjenčanju.
- Jašta ću – odgovorit će mladoženja kiselim smješkom razbijajući nervozu.
- Hoćeš li odgovarati lijepo, sa "hoću" ili "neću", ili da ja ovo prekidam?
- Hoću.
- I?
- Šta i?
- Hoćeš li joj biti vjeran i u...
- Kažem, hoću.

- Hoćeš li je voljeti dok vas smrt ne rastavi?
- Jašta ću – ponovo će se usiljeno nasmijati mladoženja, pa požuriti: - Zajebavam se, pope. Hoću.
- Hoće li tvoja ljubav biti permanentna, dok vas smrt ne rastavi?
- Hoće.
- Hoće li tvoja permanentna ljubav biti konstanta?
- Hoće.
- Dobro, idemo sad na nevjestu – rutinski će nastaviti pop.- Hoćeš li i nju voljeti kao Republiku Srpsku?

Tako će, eto, ubuduće izgledati obredi vjenčanja u Srpskoj. Jer ono što je konstanta jest permanentna ljubav ljudi prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.

- Tata, mogu li staviti piercing na obrvu? - pitat će sin oca Milorada.
- Ne znam ja - odgovorit će Mile. - Jesi li pitao Republiku Srpsku?
- A jel' se mene ovde išta pita? - gnjevno će iz kuhinje dobaciti supruga Snježana.
- Šuti tamo! - izgubit će živce glava obitelji. - Ti si mi samo žena, a ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj, bez nje nema ni porodičnog života.

Nije mi poznato je li predsjednik razmišljao o tome, ali revolucionarno uključivanje Republike Srpske u obiteljski život poprilično će iskomplicirati stvari. Svaka sitnica za koju se do sad pitalo mamu, ići će na referendum. A ni referendumi više neće biti isti, otkako je to postala, je li, obiteljska stvar.

- Jeste li za to da se Republika Srpska izdvoji iz Bosne i Hercegovine kao samostalna i nezavisna država?
- Ne znam... jeste li pitali tatu?

Kako je pak ljudska vrsta opstala do konstituiranja Republike Srpske, kako je porodični život uopće bio moguć bez Srpske, suvremena znanost još uvijek ne zna. Pretpostavlja se da su se ljudske jedinke udruživale u razmjerno krhke mikrozajednice sastavljene od mužjaka, ženke i mladunčadi, neobično dakle nalik suvremenoj porodici, samo bez Republike Srpske kao konstante.

Zato su takve primitivne zajednice bile nestabilne, miješale su se tu i vjere i nacije, pa su se protoobitelji nerijetko razilazile, razdvajale i raspadale. Kriza institucije obitelji dosegla je svoj vrhunac devedesetih godina prošlog stoljeća: zabilježeno je tako da se u svega nekoliko dana jula 1995. godine samo u maloj Srebrenici više hiljada porodica raspalo zbog toga što nije bilo "permanentne ljubavi ljudi prema Republici Srpskoj".

Otkako je, međutim, ukazom predsjednika Milorada Dodika permanentna ljubav ljudi prema Srpskoj uvedena kao konstanta, u osnovnim ćelijama društva sve probeharalo, porodični život kao u reklamama za osiguravajuća društva, stambene kredite i smrznutu hranu. Kućice u cvijeću, oko kućica se igraju djeca i maleni psići, cika i vriska pred kućicom, cika i vriska bogami i u kućici, na kućici vrata, a na vratima supruga i majka.

- Milorade! - vrisnut će žena ugledavši kauč, na kauču Republiku Srpsku, na Republici Srpskoj svoga muža, a na svome mužu samo vunene čarape.
- Ženo – zamucat će on, nespretno se ogrćući dekicom - mogu da objasnim.
- Mile mi baš objašnjava institut referenduma – javit će se i ona s kauča. - I koncept dvotrećinske većine.
- Reci mi samo jednu stvar – ignorirat će je supruga i majka, pa pogledati muža ravno u oči. - Voliš li je?
- Vidi – sabrat će se Mile. - Ono što je konstanta je permanentna ljubav prema Republici Srpskoj. Bez nje ti, ženo, nema ni porodičnog života.

Pa realno recite, da li je uvijek opreznim novinarima i iskusnim uvlakačima bilo jednostavno provući ovakav tekst, ma koliko se redakcije zaklinjale na nezavisnost(sic!). Novinari se zaklinju, ali se jedino gazda i glavni urednik redovno znoje...

Drago mi je i radi fakinske politike Oslobođenja koju je prvi javno oderao dirajući u njihov status svete krave. Nadam se da će kolega Borić malo razmisliti o baruštini u kojoj pliva, jel..

U suštini, drago mi je na još jednom sažetku situacije koji je Dežulović lucidno izgovorio. Lično mi je uvijek bilo žao što se nije odlučio da radi kao neki učitelj novinarstva, još odkako sam sa njim, potpuno slučajno, na jednom forumu izmijenio nekoliko postova, ne znajući o kome se radi...Ali je kratko forumao- zašto? Zato jer i on ima neke glupe predrasude u životu i manjak povjerenja u ljude koji ga nerviraju odgovorima...klasika..
« Poslednja izmena: 13. 09. 2011. 05:12 strelok »

"..у задње вријеме сам роб идеологије чистих рачуна.", Др.Спок
Sunny day
Glavni urednik
*****
Na mreži Na mreži

Poruke: 13794


OS:
Windows XP Windows XP
Browser:
Firefox 5.0 Firefox 5.0


WWW
« Odgovor #3 poslato: 20. 09. 2011. 09:46 »
Podeli temuIdi gore

TitleBoxZVAO GA KOŽO: „Hercegofci" i Perec Boris

Ako i postoji generacija koja je prema Dežuloviću /iza ovog uvida stojimo/„odbila sudjelovati u hadezeovskim srednjovjekovnim bajkama, prozračujući okamenjenu, zatvorenu Tuđmanovu Herceg-Bosnu duhom dvadeset prvog vijeka, časopisima, klubovima i malim nekim velikim i svakakvim festivalima po kojima je Hercegovina načas izgledala kao bosanska Toscana“, šta tu generaciju boli neka stvar (da ne kažem kurac) za stavove Banca i Dežulovića koji u Sarajevo dođu vikendom po seks, honorar, ćevape i porciju sarajevske šuplje...

Piše: Matan Nižić l poskok.info

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.....

......onda ide vic koji smo mi koji ne živimo u Zagrebu ili Splitu čuli i prije gašenje Feral Tribune-a. Znači star najmanje tri godine! Onda osnovnu nit otrcanog vica Boris Dežulović eksploatira u kolumnama od kojih su neke čak dobre, ali na žalost samo one što se tiču sarajevsko-bošnjačkih društvenih fenomena s kojima se Dežulović posredno upoznaje otkada je otvorio „tezgu“ u Sarajevu.

Je pomalo dosadilo uvodno fraziranje „Zvao me neki dan Kožo...“ ali tko poznaje ulizičku simbiozu sarajevskih „koža“ i hrvatske (post)kolumnističke elite kojoj Sarajlije nikada ne zaboravljaju njihov „antituđmanizam“ ovo ga neće iznenaditi. Tako je jedna kolumna iz edicije „Zvao me nekidan Kožo...“ završila spominjanjem Poskoka i uviđanjem nekog novog „tjuniranog“ ksenofobnog deseteračkog nacionalizma pojačanog klubovima, časopisima i festivalima. Naime, Dežulović piše o Hercegovini, nekoj novoj i drukčijoj a opet istoj, teško skrivajući svoju tugu za onom starom, tako lijepo antropomorfiziranoj u liku Ljube Ćesića Rojsa.

Uglavnom radi se o jednoj od najlošijih kolumni s početkom „„Zvao me neki dan Kožo...“. Površnoj, neupućenoj i znatno ispod razine Dežulovićevih tekstova. Naravno da nas ne interesiraju politički uvidi iz ove kolumne jer su i Dežulovićeve bolje kolumne napisane za Oslobođenje, a u kojima piše o sarajevsko-bosansko-bošnjačkim temama, svojevrsno duhovno parazitiranje na pripovijestima što ih čuje za svojih posjeta Sarajevu. Stilska figura s kojom otvara tekstove „Zvao me neki dan Kožo...“ nije samo stilska figura, jer je i ostatak teksta utemeljen na pričama koje sluša od „koža“ s razlikom da kada piše o „Mujovačama“ ipak ima autentičan izvor.

Problem je kada Dežulović odluči arbitrirati o političkim stajalištima generacije urbanih Hercegovaca i o njihovom zavičajnom šovinizmu kao lošoj posljedici otpora šovinizma Zagreba i Sarajeva i to baš u novinama koje je tajkun Selimović, blizak sekularnom bošnjačkom nacionalizmu i pseudosocijaldemokraciji Bošnjačkog instituta, preuzeo, kako bi za račun Zlatka preparirao raju koja u Sarajevu čita novine, a koja je eventualno ostala nepreparirana nakon gledanja Federalne Televizije (FTV) i istog tog šovinizma što se odatle nemilice odašilje.

Nije naodmet primijetiti da su sadržaji Oslobođenja, jednako kao i FTV, neka čudna mješavina pseudojugoslavenštine, političkog bosanstva, bošnjačke nacionalističke mitomanije, nevještih kmetskih priloga s hrvatskih i srpskih strana te vaktija i poruka islamskih teologa i ideologa. Često prepuni šovinizma, antisemitizma i još kojekakvih izama. Sjetimo se samo nekoliko bisera iz Selimovićeve radionice: antisemitizma u tekstu Admira Pozderovića, mržnje prema Srbima u intervjuu Rešida Hafizovića itd.

Ako je navodna ksenofobija s „Poskoka“ prijezira vrijedan osjećaj, a njezino javno izražavanje vrijedno i pravne penalizacije, ksenofilija koju njeguju komentatorske face iz Perecije prema svojim jaranima iz Sarajeva je u najmanju ruku uvredljivo i patetično prenemaganje i titranje jaja. Nas više zanima kako u Sarajevu nastaju ovakvi triper-uvidi u stvarnost.

Vratimo se zato na uvod u kolumnu „Zvao me neki dan Kožo“ koji će nam razjasniti zašto se Dežulović otužno prosipa pišući o Hercegovini 2011. Većina koja čita tekstove pomalo će sažaljevati sto puta spomenutog Kožu. Kožo je u Dežulovićevim uvodima reduciran na prototip pretjerano asertivnog i ulizičkog „sarajevskog jarana“, koji je u gluho doba noći, podobro pijan od „Mujovače s 4% alkohola“ priča sve starije i starije viceve dok ne istroši sve i dođe do onog „Vozili se Jatele, Titele i Ontele u avijonu...“

Kožo je ni kriv ni dužan javno sveden na sarajevskog „Petka“ za potrebe tezgarenja „splitskog gosp. Crusoa“, koji koristi čaršijsku potrebu ulizivanja svakome tko je došao sa „zapada“ pa makar taj „zapad“ bila tezga Nine Pavića. Ova, u početku kompleksaška potreba ulizivanja svakom strancu, poslije je nadograđena turboulizivanjem onima koji su spremni Hrvate u BiH kulturalno i politički etiketirati prema mustri propisanoj u Sarajevu. Ta potreba je s vremenom toliko utilitarizirana u Sarajevu da je postala i nekakav kulturni obrazac. Sjetite se intervjua na FTV s Milanovićem i Josipovićem dok se mislilo da su novi „mesići“. Ona šuplja čaršijska: „Jarane ja volim prave Hrvate jarane...bola ja sam ti plako kad je Ivanišević osvojio Vimbldon, ali jarane što ne mogu one hercegovačke ustaše koji ruše Bosnu...brate ne mogu ih iako imam ja i među njima jarana...itd“.

Neupućeni Perec Dežulović dobiva zabavu i viceve koje će prepričavati u ZG a željan zapadnjačke ljubavi i priznanja - Sarajlija naklonost poznatog prijatelja Bosne koji će pišati u istu tikvu kao medijska klika Oslobođenje-Dani-FTV pod kontrolom Bošnjačkog instituta uz izmišljanje neprijatelja Bosne po rubnim dijelovima države. Nadam se da će stvarnom Koži komad urbane slave koji mu kao „Petku“ pripadne preko kolumni prosvijećenog bvane-gospodina Crusoa Dežulovića nadomjestiti „prosipanje“ kao pripovjedača loših viceva i imputiranje neotesanog pozivanja ljudi telefonom iz kafane u gluho doba noći.

Naravno, ako Kožinu žrtvu prati i epsko veličanje mediokriteta po čemu je Sarajevo definitivno europska prijestolnica, onda Kožo ima i neke simboličke koristi. Možete zamisliti koji je to komad slave kad Kožo šeta Ferhadijom a iza sebe čuje glas divljenja: „Ono ti je onaj Kožo kojeg Dežul spominje u Oslobođenju“. Bez obzira slijedi li iza „Zvao me neki dan Kožo.....“ dobar ili loš vic i je li Dežulovićeva prateća kolumna dobra ili nešto lošija, očito je da se Dežulović tezgareći za Muju Selimovića snalazi samo u temama koje mu fabuliraju sarajevske „kože“.

Možete zamisliti scenu u kojoj Dežulovićevi sarajevski „vic dobavljači“ zabavljaju „barda antituđmanovske misli“ a on lukavo sprema novi tekst za novinu sarajevsko-bošnjačkog tajkuna Selimovića. Groteskno i parazitski zar ne...

Otkad je „demokratizacija“ Hrvatske prestala biti prioritet, a i Soros je prezauzet definitivnim ciklonom na obvezničkim i dioničkim tržištima koji je počeo taman negdje s gašenjem Ferala, Dežulović i ekipa „prosvjetitelja“ iz RH pomjera tržište prema istoku. Otprilike obrnutim smjerom od Seke Aleksić i Indire Radić koje su došle do zagrebačkih predgrađa. Ipak s razlikom što one idu u sve bolje lokale a Dežulović tezgari za sve gore, okrutnije i besprizornije ratne profitere. Tako je Dežuloviću vjerojatno jednom prilikom rečeno „Jarane nismo mi tebe ovdje doveli da pišeš o Zlatku nego da malo sereš o neprijateljima Bosne“.

Ali gdje su neprijatelji Bosne a da to nije potrošeni Dodik-kojemu usput niti ne mogu ništa. Tu uskače ekipa suflera koji ih nepogrješivo detektiraju. Došao je red i na neku „deseteračku skupinu nastavljača Šuškovog djela okupljenu oko Poskoka“. Kolumnu u kojoj je spomenuo Poskok počinje Dežulović otužnim vicom koji se datira iz vrijeme prvog egzodusa Bosanaca u Zapadnu Europu.

Čak je vic s početka kolumne u kojoj uočava novi hercegovački šovinizam spisateljski nadogradio slikom hotela Behar u Goraždu u kojemu sjede Mujo i Suljo. Tužan pokušaj da ispadne upućen u BH topografiju izvan „tezge“ u Oslobođenju i sufliranja ulizica u Sarajevu. Dežulović je ime tog hotela Behar vjerojatno pokupio iz internet vijesti o posjeti Angeline Jolie Goraždu jer je on tada prvi put spomenut u medijima.

Tako se Dežulović odlučio pisati na temelju informatora od kojih ne može čuti ništa osim ksenofobnog vica ili stereotipa natopljenog mržnjom prema ljudima koji ne priznaju Aliju za prvog predsjednika i kojima Avdo Sidran nije gorostas. Pogrešna Dežulovićeva kategorizacija pojma „Perecija“ nije neki novitet. Nedavno se u TV nastupu nad pojmom „Perecije“ zgražavao i ohrndali Ivo Banac, još jedna postratna sarajevska zvijezda koja je zajahala na „novobosanski“ sekularni sdp/sda-nacionalizam.

Sve što zna o Hercegovini 2011. Banac saznaje tijekom vikend seksa u Sarajevu gdje mu „riba“ u režiji Rusmira Mahmutčehajića predaje na nekom neoosmanskom Univerzitetu. Dok Dežulović ne shvati da mu je pod duhom nekadašnjeg Sarajeva kao kulturnog i akademskog centra SR BiH podvaljen današnji šovinizam istočnobosanskonovopazarske metropole bilo bi mu dobro da o ostalim dijelovima BiH privremeno ne piše.

Ako misli da Kožin vic i bančevsko razumijevanje Hercegovine i pojma Perecija dovoljno za tekst u kojemu će proniknuti politička stajališta ljudi oko Poskoka, onda bi se morao složiti da su Jasmin Duraković, Rizo Ruža, i Bakir Hadžiomerović adekvatne zamjene za Emira Kusturicu, Zdravka Čolića i Ivicu Puljića... Definitivno se iz Dežulevićevog teksta vidi da je od svojih sarajevskih prijatelja koji mu bistre uvide u bosanskohercegovačku stvarnost usvojio i naviku da se iz Sarajeva za Split najbrže stiže preko Metkovića jer ih je Babo tuda vodio u Zaostrog.

Stvarno nas boli „regionalno šovinistički k....“ što Dežulović, omamljen od Selimovićeve „Sarajevske pive“ koja od svih učinaka rekreativnog alkoholiziranja postiže samo utrnulost udova, vidi u Hercegovini. Njegovo razumijevanje Poskoka kao djelovanja neke skupine urbanih mladih Hercegovaca koji su nekim čudom nakon godina „toscane“ konvertirali u rojsove a sada sanjaju pripojenje Hrvatskoj je otprilike u rangu Kožinih viceva o Muji i Sulji (u ZeGej-u kažu Muji i Suji ili u boljem slučaju Muji i Hasi) kao primordijalnih oblika humora.

Otprilike mi ostajemo u svom desetercu koji je omiljena forma i dvojca Lucić-Dežulović dok tezgare po Sarajevu s „Melodijama Bljeska i Oluje“. Predlažemo mu da javnost u Sarajevu više ne nasmijava glupavim Tomphsonom i zemnim ostatcima Tuđmana i Šuška. Neka u kafanama na Dolac Malti spjevaju jednu o „prvom predsjedniku koji leži na Kovačima u društvu kriminalaca poginulih u mafijaškim obračunima“ pa će onda spoznati sarajevsko razumijevanje pojma regionalnog šovinizma. Dežulović Hercegovinu 2011. kuži ko Bosanac razliku između tikve i smokve iz nekog budućeg Kožinog vica.

Ono što je još važnije a što Boris Dežulović podmeće Hrvatima iz Hercegovine i Hrvatima iz Hrvatske, to je međusobni „nabujali antagonizam“ odnosno mržnja. E pa neće ići. Antagonizam prema „Hercegofcima ili Hercegovancima“ nije samonikli fenomen koji se može pripisati kumicama na placu. Antagonizam i mržnja prema Hrvatima iz Hercegovine brušena je u i Feralu baš na Dežulovićevim vrhuncima. Pičkasto je od Dežulovića izvlačiti se sad na klajnburgovske šovenske reflekse i mediteransku prpošnost.

Na kraju ako i postoji generacija koja je prema Dežuloviću /iza ovog uvida stojimo/ „odbila sudjelovati u hadezeovskim srednjovjekovnim bajkama, prozračujući okamenjenu, zatvorenu Tuđmanovu Herceg-Bosnu duhom dvadeset prvog vijeka, časopisima, klubovima i malim nekim velikim i svakakvim festivalima po kojima je Hercegovina načas izgledala kao bosanska Toscana“, šta tu generaciju boli neka stvar (da ne kažem kurac) za stavove Banca i Dežulovića koji u Sarajevo dođu vikendom po seks, honorar, ćevape i porciju sarajevske šuplje...
Viper77
Stariji član
***
Van mreže Van mreže

Poruke: 376

OS:
Windows 7 Windows 7
Browser:
Chrome 14.0.835.163 Chrome 14.0.835.163


« Odgovor #4 poslato: 20. 09. 2011. 12:05 »
Podeli temuIdi gore

 Cool2

Nevjerovatno! Pa samo prije pola sata si upirao u hrvatsku davnasnju antiserBskugenocidnomanijakal nuublehasku, a sada se lozis na crnog Matana!?

 Zloćko

Nedime dragi, šta nam ovo rade?!
Sunny day
Glavni urednik
*****
Na mreži Na mreži

Poruke: 13794


OS:
Windows XP Windows XP
Browser:
Firefox 5.0 Firefox 5.0


WWW
« Odgovor #5 poslato: 20. 09. 2011. 12:32 »
Podeli temuIdi gore

Cool2

Nevjerovatno! Pa samo prije pola sata si upirao u hrvatsku davnasnju antiserBskugenocidnomanijakal nuublehasku, a sada se lozis na crnog Matana!?

 Zloćko

ovo je liberalan forum ...tako da na njega mogu svacije gluposti,kako dezuloviceve tako o matanove...
Viper77
Stariji član
***
Van mreže Van mreže

Poruke: 376

OS:
Windows 7 Windows 7
Browser:
Chrome 14.0.835.163 Chrome 14.0.835.163


« Odgovor #6 poslato: 20. 09. 2011. 12:33 »
Podeli temuIdi gore

ovo je liberalan forum ...tako da na njega mogu svacije gluposti,kako dezuloviceve tako o matanove...

Aferim!

Nedime dragi, šta nam ovo rade?!
Stranice: [1]   Idi gore
  Štampaj  
 
Prebaci se na:  


Nezavisne novine | Powered by SMF 1.1.16 | SMF © 2006-2008, Simple Machines | Sitemap

Google visited last this page 13. 05. 2012. 07:00