Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini-Dražen Pehar

[Sunny day]

Pitanje uzroka rata u Bosni i Hercegovini, petnaest
godina nakon njegova završetka, još uvijek generira
intenzivnu i uglavnom izrazito neplodnu polarizaciju
mišljenja kako među običnim ljudima tako i među
znanstvenicima, uključujući i povjesničare, pravnike, politologe
i teoretičare međunarodnih odnosa. Pitanje karaktera
samoga rata, ‘rat međunarodne agresije’ ili ‘građanski
rat’, kao i pitanje ne samo njegovog početka nego i dovršetka,
ne tretiraju se kao znanstvena pitanja koja traže sukladno
znanstvenim standardima utemeljene odgovore,
nego uglavnom, uz rijetke izuzetke (primjerice, Lučić 2007),
kao pozivi da se ova ili ona strana na ovaj ili onaj način legitimira
u političkome smislu (što je jasno zamijećeno u
Hayden 2003, str. 34-35). Predvidljivo, u Republici Srpskoj
rijetko ćete naći nekoga tko bi javno zanijekao ‘činjenicu’
da je rat u Bosni i Hercegovini bio za srpsku stranu obrambeni
rat, odnosno, da su se Srbi u Bosni i Hercegovini morali
izboriti za svoj entitet kako bi muslimansko-bošnjačkoj
strani onemogućili majorizaciju, nadglasavanje, i dominaciju
koja je, u očima bosansko-hercegovačkih Srba, sličila
onoj iz otomanskoga razdoblja bosansko-hercegovačke
povijesti.
Lako je razumjeti zašto su ljudi skloni prebacivanju
krivnje na druge, pogotovo na suprotstavljenu stranu. Nije
ugodno prihvatiti činjenicu da zlo ponekad dolazi od ‘naše’
strane. Također, lako je razumjeti zašto su ljudi skloni
izrazito pojednostavljenim analizama ne samo rata nego
i društvenih pojava općenito. Lakše je o svijetu razmišljati
kao o, u moralnom smislu, jednostavnom problemu, mjestu
gdje se čisto dobro bori sa čistim zlom. Pred moralno
kompleksnim i zahtjevnim situacijama često smo skloni
zatvoriti oči i naprosto zanijekati njihovo postojanje; takve
situacije traže dugotrajno i posvećeno promišljanje koje,
osim što uzrokuje značajan napor, rijetko vodi apsolutno
osiguranom i izvjesnom rezultatu. Osim toga, glede same
bosansko-hercegovačke političke scene, postojala je i još
uvijek postoji sklonost da se o srpskoj strani razmišlja kao
o glavnom krivcu za izbijanje rata na osnovi sljedeće dvije
premise: Srpska je strana općenito ocrtana kao strana koja
je sustavno kršila zakone (i norme) ratovanja, uključujući
Ženevske konvencije; i srpska je strana, tijekom najvećeg
dijela ratnog razdoblja, bila apsolutno superiorna u smislu
raspolaganja ogromnom vojnom infrastrukturom i naoružanjem.
No, te dvije teze nemaju implikacije koje im se
obično prešutno pripisuju. Ne postoji apriorna nužnost
da strana, koja je u vojnom smislu najjača, bude glavni ili
jedini krivac za početak nekoga rata. Također, ne postoji
apriorna nužnost da strana, koja se najgore ponaša tijekom
rata, u smislu kršenja pravnih i etičkih normi ratovanja,
bude i krivac za početak samoga rata. Pitanje motivacije
neke strane za rat bitno se razlikuje od pitanja njezine sposobnosti
u vojnome smislu. Također, pitanje civiliziranog
načina vođenja samoga rata bitno se razlikuje od pitanja
započinjanja samoga rata. Ništa ne jamči unaprijed da će
strana, koja prva ‘poteže obarač’, ujedno biti najgora u smislu
kršenja normi ratovanja i počinjenja zločina prema ili
civilnom stanovništvu ili ratnim zarobljenicima.
_____________________________ _____________________________ __________
To ne znači da se ja, kao autor, slažem sa tom tezom; također, za moj argument
apsolutno je irelevantno da li se ja slažem, ili ne, s tom tezom.

[Sunny day]

Također, postoji sklonost da se dopusti gledištu o uzrocima
rata u Bosni i Hercegovini da potpadne pod utjecaj
površnih psiholoških mehanizama u još jednome smislu –
naime, stav o uzrocima rata nastoji se prilagoditi pogrešnoj
pretpostavci da pripadnici naroda, koji se općenito uzima
kao najveća žrtva rata, također posjeduju apriorno pravo
na iskazivanje istina o tome ratu. Naravno, žalosno je da je
bilo tko bio realnom žrtvom nekog sukoba, u Bosni i Hercegovini
posebno je žalosno da je muslimansko-bošnjački
narod pretrpio tolike žrtve. No, te činjenice ne mogu nikada
poslužiti kao osnova za formiranje uvjerljive, historiografski
i epistemološki odgovorne slike o samim uzrocima
rata. Žrtvi nikada ne pripada posebno ili ekskluzivno pravo
da s autoritetom govori o počecima i posebno uzrocima
rata. Žrtva stoji na kraju, ne na početku lanca uzroka. No,
ljudi su neskloni činiti nešto što bi se moglo protumačiti
kao ‘dodavanje soli na ranu’, odnosno, kritiku stavova žrtve
smatraju nepristojnom. To samo po sebi ne bi značilo
mnogo kada ne bi često vodilo jednoj iracionalnosti – naime,
nerijetko smo skloni ne proturječiti žrtvinim opisima
zbilje isključivo zbog toga što ne želimo dodatno uvrijediti
žrtvu. To je i besmisleno i, u intelektualnom smislu, neodgovorno.
Tko može imati koristi od kultiviranja zablude,
zablude koja nastavlja vršiti utjecaj jedino zbog toga što
bi negiranje te zablude predstavljalo dodatnu uvredu za
onoga koji ili jest žrtva ili govori u ime žrtava? Primjerice,
u jednom nedavno objavljenom ogledu Gale Stokes nastoji
dokazati da je srpska optužba protiv Alije Izetbegovića,

op-
Naravno, to ne bi trebalo biti shvaćeno kao da implicira da ostale etničke
skupine nisu pretrpjele usporedive i užasne gubitke, ubojstva, torturu, i slično;
također, trebamo imati na umu da uopće nije jasno kako bi se nekakvo detaljnije
i preciznije ‘komparativno mjerenje stupnja podnošenja žrtve’ trebalo izvesti.

tužba prema kojoj je on islamski fundamentalist, bila neutemeljena;
da je Izetbegović bio umjereni Musliman, prije
glas modernizacije negoli radikalnog islama (Stokes 2010,
str. 92-96). Ta Stokesova obrana Izetbegovića površna je i
neutemeljena. No, važnije, ideologija njenog pod-teksta
savršeno je jasna: riječ je upravo o jednoj vrsti američke ‘zle
savjesti,’ savjesti zbog Srebrenice i ostalih mjesta počinjenja
masovnih zločina; nije riječ o objektivnom i odgovornom
opisu povijesne zbilje, nego o prilagodbi znanstvene
perspektive glasu ‘žrtve,’ prilagodbi koja svoj korijen ima u
gore opisanom, iracionalnom psihološkom mehanizmu.
Bez uvijanja i okolišanja, ovaj ogled nastoji dokazati da
je, u usporedbi s ključnim predstavnicima, i pregovaračima
u ime, srpskog i hrvatskog naroda, uključujući one iz Bosne
i Hercegovine, muslimansko-bošnjačka elita, posebice
Alija Izetbegović kao njen glavni predstavnik i kao neupitni
i ratni i poslijeratni lider bosansko-hercegovačkih Muslimana-
Bošnjaka, podjednako odgovorna, ili su-odgovorna,
za početak rata u Bosni i Hercegovini. Kada govorimo o
nečijoj krivnji ili su-odgovornosti za početak rata, onda
taj govor može biti manje ili više precizan. Primjerice, o
Izetbegovićevoj krivnji i odgovornosti za početak oruža-

Stokes (2010, str. 95), između ostaloga, dokazuje Izetbegovićevu umjerenost
i modernost na temelju navodne činjenice da Izetbegović tijekom 1991. nije
„iskoristio priliku“ za stvaranje „islamske republike“ (koja bi, po Stokesu, ostala
unutar Veće Jugoslavije, nakon slovenskog i hrvatskog proglašenja neovisnosti)
onda kada mu se ta prilika „ukazala“ (!)

Ova teza nije niti dovoljno obrazložena niti dovoljno raširena u društvenim
znanostima, iako je već odavno postala dijelom svijesti barem nekih karikaturista!
Primjerice, jedna od karikatura Hasana Fazlića, ratnog ilustratora Oslobođenja,
prikazuje tri seljaka, sa tri kape tipične za tri bosansko-hercegovačka
naroda, u poderanoj odjeći, kako očito izmoreni i ojađeni kleče. Između njih
je pobijena bijela zastava primirja, a oni sjede na okrvavljenom tepihu u obliku
Bosne i Hercegovine. Jedan pita ‘Ko nas gurnu u ovo???’, a u drugom oblačiću
stoji (ilustratorov) odgovor ‘Mi!!!’ (Fazlić 1993, poleđina knjige)

[Sunny day]

nog sukoba mogli bismo govoriti u smislu podjednakog
posjedovanja nekog inherentnog zla, ili u smislu prihvaćanja
izrazito religijski obojene nacionalističke ideologije.
No, ovaj se ogled nastoji oduprijeti takvim, nedovoljno jasnim
i nepreciznim načinima izražavanja. Pitanje o nečijoj
odgovornosti za izbijanje oružanog sukoba, preciznim
terminima koji dopuštaju znanstvenu elaboraciju, može se
postaviti isključivo na sljedeći način: Da li je dotični djelatnik,
u ovome slučaju Alija Izetbegović, u političkoj situaciji
koja nosi obilježje duboko kritične, a u kojoj situaciji dotičnome
jest bio ponuđen mir u obliku kompromisa, ipak
iskazao preferencu za maksimalnim zadovoljenjem svog
interesa, ili interesa skupine za koju smatra da ju legitimno
predstavlja, pa onda svjesno i namjerno donio odluku
da do takvoga zadovoljenja pokuša doći oslanjajući se na
sredstva oružanoga sukoba, to jest, putem nasilja? Isto se
pitanje može postaviti u donekle modificiranom obliku:
Da li je dotični djelatnik, u ovome slučaju Izetbegović, općenito,
tijekom jednog dužeg razdoblja političke povijesti,
dovoljno često pokazivao sklonost da političke probleme
riješi pregovorima, kroz traženje neke diplomatske i kompromisne
formule koja bi u podjednakoj mjeri zadovoljila
interese svih strana, odnosno, u podjednakoj mjeri ostavila
strane i djelomice nezadovoljenima (što je cijena koju plaćamo
za svaki kompromis)?
Nakon što proučimo političke stavove i strategije Alije
Izetbegovića, shvatit ćemo da je odgovor na prvo pitanje
potvrdan, a na drugo odrečan. Osim toga, tvrdnja da Alija
Izetbegović nije dovoljno često pokazivao sklonost rješavanju
političkih problema aktivnim ili samo-iniciranim pregovorima,
zapravo je, mjereno njegovim realnim političkim
mišljenjem i djelovanjem, slaba; postoji značajna empirijska evidencija
koja podupire mnogo snažniju tezu da
je Izetbegović, onda kada je i pokušavao pregovarati, djelovao
na partnere, odnosno sugovornike, tako da su potonji
stjecali intenzivno, i opravdano, vjerovanje da problemi
koji nastaju u komunikaciji, ili političkom partnerstvu ili
naprosto političkom koegzistiranju, sa njim najvjerojatnije
neće biti rješivi kroz uporabu jezika, kroz pregovaranje i
razmjenu riječi, nego kroz uporabu nasilnih, destruktivnih,
ne-jezičnih, i povremeno smrtonosnih, sredstava. Drugim
riječima, Izetbegović je na svoje sugovornike djelovao kao
generator ‘de-diskurzacije.’ To je jedna od, u teorijskome
smislu, najplodonosnijih hipoteza koje možemo dobiti
kroz analizu Izetbegovićeve uloge u počecima rata u Bosni
i Hercegovini jer fenomen se dediskurzacije, unatoč njegovom
lako dokazivom značaju za donošenje odluke za
rat, uopće ne spominje u standardnoj literaturi posvećenoj
temi ‘uzroka rata i mira.’
Nestrpljivi čitatelj ovdje bi mogao pomisliti na jednu poznatu
činjenicu, i na temelju nje bi mogao odlučiti prestati
čitati ovaj tekst. Riječ je o poznatoj činjenici – na početku
rata u Bosni i Hercegovini, oružana sila kojom je raspolagao
Izetbegović bila je slaba i zanemariva. Dakle, u smislu
kapaciteta sredstava za nasilno nametanje svojega stava ili
interesa, kapaciteta realnih vojnih efektiva, Izetbegović je
u Bosni i Hercegovini bio najslabija strana. Zar je moguće
da je najslabija strana svjesno išla u oružani sukob? Zar
nije najslabija strana upravo ona koja bi trebala biti najviše
sklona pregovorima i kompromisu? Postoje vrlo jasni i empirijski
provjerljivi odgovori na ova pitanja. Da, u slučaju
Bosne i Hercegovine, i najslabija je strana također svjesno
išla u oružani sukob, i najslabija je strana bila nesklona
pregovorima i kompromisu, zbog nekih činjenica koje će
biti objašnjene u nastavku ovoga ogleda. Zasada, dat ćemo
samo jedan preliminarni, tanki sloj odgovora: naime, odbacujući
model pregovaranja i racionalno kontrolirane razmjene
čisto verbalnih poruka, slaba strana može svjesno
ući u oružani sukob ukoliko posjeduje za sebe pozitivnu
sliku svoje ne trenutne, nego projicirane oružane moći, i to
moći projicirane u relativno blisku budućnost.
Time su glavne konture ovoga ogleda uglavnom ocrtane.
Prije nego se posvetim izlaganju dokaza za moje tvrdnje,
smatram važnim objasniti i epistemološke pretpostavke
ovog ogleda, neke općenitije perspektive o ratu i miru, kao
i historiografiji rata i mira, koje će kroz ovaj ogled dobiti
usputnu i posrednu potvrdu.

[Sunny day]

Epistemološke
pretpostavke ogleda

Četiri su ključne pretpostavke ovoga ogleda u epistemološkom
smislu.

Prvo, ogled je pisan u duhu
izrazitog neslaganja sa tako-zvanom ‘postmodernističkom
historiografijom’ (branjenom u White 1973, 1990,
i Jenkins 2003). Smatram neprihvatljivom i nedokazivom
tvrdnju da je moć, napose moć ideologije, onaj faktor koji
određuje važenje ili nevaženje određenih slika o našoj povijesnoj
prošlosti (Jenkins 2003, str. 29-30). Također, smatram
i nedokazivom i logički neispravnom tezu da se, za
svaki uvjerljiv opis jednog dijela političke prošlosti, može
formulirati podjednako uvjerljiv, no prethodnome suprotstavljen,
opis istoga dijela prošlosti. Drugim riječima, za
mene je tipična postmodernistička teza, da imamo i slobodu
i dužnost formuliranja mnogobrojnih alternativnih i
međusobno neuskladivih pogleda na prošlost (White 1990,
posebno str. 42-47), ne samo empirijski neutemeljena nego
je i logički apsurdna. To stoga što, i u povijesnim, kao i u prirodnim
i ostalim društvenim, znanostima, vrijedi logičko
načelo bivalancije: ili je istinita tvrdnja A, ili je istinita njena
negacija. Nemoguće je da i tvrdnja A i njena negacija budu
istovremeno istinite. Dodatno, postmodernistička historiografija
pokazuje još jednu crtu koja ju čini ne samo teorijski
manjkavom i nego i etički dubioznom. White je predložio
da se, na navodni nedostatak empirijskih standarda
u historiografiji, reagira tako što će se teorije procjenjivati
isključivo prema njihovom etičkom učinku (White 1973,
str. 432-433); ideja je otprilike sljedeća: ne znamo da li je
Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini
23
istinit povijesni opis A, ili povijesni opis B; no znamo da ti
opisi proizvode različite etičke efekte. Primjerice, opis A bi
nas činio, na neki način, u većoj mjeri moralno ispravnima,
primjerice, sklonijima nenasilju i mirotvorstvu. Ta je ideja
bizarna: naime, ne samo da je nedokazano da historiografija
zbilja pati od nedostatka empirijskih standarda, nego je
nemoguće procjenjivati teorije sukladno njihovom etičkom
učinku, prethodno ih lišavajući njihove ključne etičke osobine,
istinoljubivosti. Drugo, nelogično je a là White vjerovati
da historiografija ne može zadovoljiti precizne empirijske
standarde, a da može zadovoljiti neke, uglavnom
manje precizne i ne-jednoznačne, etičke standarde. Treće,
taj prijedlog moralnog procjenjivanja alternativnih teorija
povijesti samo dodatno produbljuje konflikt između teorija,
čini taj konflikt nerješivim, jer historiografi, ukoliko se
ne slažu oko empirijskih standarda, zasigurno se neće složiti
niti oko standarda etičkoga procjenjivanja. Dakle, ovaj
je ogled pisan pod pretpostavkom neprihvaćanja postmodernističkog
pristupa, i prihvaćanja onoga što bismo mogli
nazvati ‘zdravo-razumska, realistička filozofija povijesti’:
primjerice, politička povijest može se opisati i objasniti,
neke su teorije te povijesti adekvatne, uvjerljive, i poštene,
a neke su neadekvatne, neuvjerljive i nepoštene; dodatno,
temeljni standardi pod kojima operira analitičar povijesti,
ili historiograf, identični su standardima pod kojima operiraju
svi znanstvenici – riječ je o standardima empirijske
adekvatnosti, koherentnosti, epistemološke plodotvornosti,
jednostavnosti, i ekonomičnosti, kao i uskladivosti
s ostalim vodećim teorijama u bliskim i srodnim disciplinama
(kao što su psihologija, sociologija, antropologija
itd.) (vidi, primjerice, Suganami 1996).

Postmodernistički pristup ima mnogo više zagovornika u političkoj teoriji i
teoriji međunarodnih odnosa nego u povijesnim znanostima; zapravo
realni utjecaj toga pristupa na povijesno istraživanje skoro je zanemariv.

[Sunny day]

Drugo, teorija rata unutar koje ovaj ogled operira počiva
na premisama predloženim od strane prije svega T.
Hobbesa (Hobbes 1994) i C. von Clausewitza (Clausewitz
1997). I Hobbes i Clausewitz inzistirali su na jednoj jednostavnoj
činjenici: između razdoblja mira i razdoblja rata,
u političkome smislu, postoji kontinuitet. Uzroci rata moraju,
metaforički govoreći, biti sabrani tijekom razdoblja
mira koje prethodi ratu. To ne znači da se, za razumijevanje
uzroka rata u historiografskom smislu, moramo ograničavati
isključivo na podatke koji nedvosmisleno spadaju
u razdoblje mira. Naime, logično je pretpostaviti da se neki
stavovi, koji su prešutno prihvaćeni prije izbijanja oružanog
sukoba, javno iskazuju tek za vrijeme sukoba, ili čak
nakon njegova okončanja. U tome smislu, ne postoji neko
metodološko ograničenje koje kaže da se, za vrijeme formuliranja
hipoteza i teorija, moramo isključivo fokusirati
na razdoblje pred izbijanje rata. No, kada razumijevamo
uzroke rata, možda i na temelju stavova iskazanih, ili pojašnjenih,
tek nakon izbijanja rata, mi razumijevamo jednu
strukturu za koju moramo moći na uvjerljiv način pokazati
da je postojala i u pred-ratnom razdoblju. I Hobbes i Clausewitz
sugeriraju nam da je teorijski produktivno prihvatiti
sliku u kojoj pred-ratno razdoblje mira predstavlja jednu
osebujnu formu rata, ali u kojoj se i samo ratno razdoblje
može produktivno teoretizirati kao povremeno stvaranje
stanja krhkoga mira, kao razdoblje ‘interludija’ u kojem se
tu i tamo javlja fenomen ‘susreta umova’ (tzv. mind-meeting).
Tako je Hobbes slavno definirao rat kroz slikovitu metaforu
nepogodnog i neugodnog vremena koje se ne može
reducirati na dva ili tri pljuska kiše, nego predstavlja ‘sklonost’
(inclination) ‘nepogodnim vremenskim prilikama’
tijekom vremena u kojemu ne postoji garancija da će biti
drugačije (Hobbes 1994, str. 76). Drugim riječima, za Hobbesa,
nesigurni, neosigurani i nestabilni mir u bitnome se
ne razlikuje od rata. Clausewitz je, u Prvoj i Osmoj Knjizi
svog legendarnog djela O ratu, rat opisao kao „naprosto
nastavak politike drugim sredstvima“ (Clausewitz 1997,
str. 22, i str. 357-358). Naglasio je da se, u usporedbi s razdobljem
mira, za vrijeme rata ne mijenja logika nego samo
gramatika jezika koji se koristi (Clausewitz 1997, str. 358).
Drugim riječima, politički akteri i tijekom rata nastoje
postići one političke ciljeve kojima streme tijekom mira,
no, tijekom rata bivaju korištena drugačija, ‘nepametna’ i
nasilna sredstva. Važno je također naglasiti da je, unutar
‘Hobbes-Clausewitz’ perspektive, mir zdravo-razumski
shvaćen kao stanje superiorno stanju rata i u etičkom i u
političkom i u epistemološkome smislu.
Treće, ovaj se ogled djelomice oslanja i na strategiju
koju je Foucault slavno opisao kao ‘problematizaciju’ (Foucault
1984). Riječ je tome da se, između ostaloga, pokaže
da iz određenih (političkih) stavova ne slijede nužno određena
(politička) djelovanja. Problematizacija je jedna vrsta
igre misli, dokaz da je misao zbilja slobodna, u smislu da
se, u svijetlu određenih političkih stavova, mogu slobodno
izabrati neki od više predloženih ili zamišljenih modusa
djelovanja. ‘Moglo se izabrati drugačije,’ što također implicira
da je moguće da je bila potrebna neka radikalnija
modifikacija psihološke strukture donositelja odluke, kako
bi se drugačije izabralo, – to je ideja-vodilja Foucaultove
strategije problematizacije. Bez te ideje-vodilje, ideja slobode
mišljenja naprosto nema smisla. Za razliku od Foucaulta,
Alija je Izetbegović u više navrata opisao proces
otpočinjanja , pa i završavanja, rata u Bosni i Hercegovini
kao ‘prirodnu katastrofu’, kao proces koji je morao i mogao
ići isključivo u smjeru u kojem je išao. Izetbegović se pri
tome često pozivao na ‘antičke tragedije’ u kojima akteri
slijede sudbinu koja im je predodređena (Izetbegović 1996,
str. 30; 1998, str. 94, i str. 186-189). I novija povijest Bosne
i Hercegovine za Izetbegovića je predstavljala uprizorenje
antičke tragedije.
Jedna od glavnih pretpostavki ovoga ogleda glasi da to
naprosto nije istina. Slobodni, i kreativni, ljudi slobodno
odlučuju i uvijek mogu odlučiti i drugačije. Točno je da
ponekad pravimo greške pod dojmom da se na drugačiji
način „u ovoj situaciji“ ne može reagirati. No, gledano retrospektivno,
uvijek se može lako dokazati da se radilo o pogrešnome
dojmu. Prepoznavanje vlastite pogreške djeluje
također ozdravljujuće u moralnome smislu. Ukoliko smo
spremni priznati vlastitu pogrešku, spremni smo prihvatiti
i misao da se moglo odlučiti i drugačije, a također i misao
da u budućnosti ne bismo smjeli ponavljati iste pogreške.
Dakle, strategija ‘problematizacije’ može polučiti neke korisne
političke učinke. Ona bi nam mogla pomoći da, kroz
intenzivno i reflektivno suočavanje s prošlošću, posebice sa
prošlim šansama koje su propustili drugi, zauzmemo zdraviji
stav u odnosu na našu političku budućnost.

Djilas (1996), iako nudi odmjerenu i nepristranu analizu političkih odnosa u
Bosni i Hercegovini pred početak rata, također (str. 25) govori o ratu u Bosni
i Hercegovini kao nužnosti, kao neizbježnoj posljedici sukoba načelno nepomirljivih
političkih stavova; u svijetlu te hipoteze nemoguće je objasniti prihvaćanje
Daytonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu koncem
1995.

Zanimljivo je da je Alija Izetbegović, usprkos tome što je na pitanje o uzrocima
rata u Bosni i Hercegovini uvijek davao isti odgovor (‘Krivi su drugi.’ i
‘Rat se nije mogao izbjeći’), osjećao neku opsesivnu unutarnju potrebu da sebi
često i opetovano postavlja isto pitanje „Je li se rat mogao izbjeći?“. Primjerice,
na pitanje „Kad se osvrnete na dane izbijanja rata u Bosni, što biste – sadašnjim
iskustvom – učinili drugačije?“, u intervjuu za Tjednik 28. srpnja 1998., on odgovara
sljedećim, za njega tipičnim riječima: „Ne bih ništa bitno drugačije uradio,
jer ne bih mogao. Ipak, često sebi postavljam to pitanje. Ono se prije svega
tiče dvije kapitalne stvari: rata i mira. Da li se rat mogao izbjeći, a kad je do rata
već došlo, da li je trebalo prihvatiti ovakav mir“ (Izetbegović 1998, str. 94).

[Sunny day]

Četvrto, ovaj ogled nastoji ne povrijediti jedno temeljno
načelo interpretiranja ljudskoga ponašanja, kako verbalnog
tako i ne-verbalnog; naime, riječ je o ‘načelu milosrđa’ kako
ga je formulirao i branio jedan od najutjecajnijih američkih
filozofa dvadesetoga stoljeća, Donald Davidson (Davidson
1982, 1984; vidi također Evnine 1991, str. 101-114). To načelo
od nas traži da ljude nastojimo razumjeti kao, prije
svega, racionalne djelatnike koji djeluju pod standardima
racionalnosti, pa se to načelo također naziva ‘načelom racionalnosti’
ili, u nekim verzijama, ‘humanosti’. Ljudsko se
djelovanje može razumjeti kao zbirni rezultat kombiniranja
nekih želja i nekih vjerovanja. Razumjeti to djelovanje znači
razumjeti način na koji određena vjerovanja, kombinirana
sa određenim željama, vode do rezultata koji predstavljaju
ispunjenje dotičnih želja, i to upravo iz perspektive samoga
djelatnika. To implicira najmanje četiri pretpostavke: pretpostavku
dovoljne unutarnje koherentnosti vjerovanja,
dovoljne unutarnje koherentnosti želja, pretpostavku relevantnosti
dotičnih želja za dotična vjerovanja, i obratno,
te pretpostavku razumljivosti samih djelovanja u svijetlu
realno kombiniranih želja i vjerovanja.
Važno je razumjeti da načelo milosrđa ne implicira zahtjev
da djelatnik, odnosno, ljudsko biće, bude apsolutno i
savršeno racionalan. Ono implicira zahtjev jedino i isključivo
razumljivosti, odnosno dovoljne racionalnosti – nečija
djelovanja moraju biti razumljiva u svijetlu i želja i vjerovanja
koja je taj netko zbilja prihvatio, a te želje i vjerovanja
moraju biti shvatljivi i, iz neke perspektive, prihvatljivi (Za
teoretiziranje uzroka rata, koje izričito nastoji poštovati načelo
milosrđa, ili racionalnosti, vidi Dessler 1994 i Fearon
1995). Stoga se ovo načelo može bez problema primjenjivati
u istome dahu sa strategijom ‘problematizacije.’ Naime,
potonja strategija počiva na ideji da iz određenih političkih
stavova ne slijede nužno određena politička djelovanja. Načelo
milosrđa samo tome dodaje da određena politička djelovanja
moraju nam biti razumljiva (ne i nužna!) u svijetlu
određenih, realno zastupanih političkih stavova. Načelo je
milosrđa neobično važno – iako je riječ o načelu za koje ne
postoji pandan u prirodnim znanostima, na njega se moramo
oslanjati zbog toga što prema ljudskim bićima ne možemo
zauzeti čisto znanstveni stav, stav hladnog i distanciranog
promatranja, nego moramo računati i sa mogućnošću
suradnje i razgovora. Ne prihvatiti načelo milosrđa
znači široko otvoriti vrata dehumanizaciji onih o kojima
govorimo, odnosno, onih o kojima nastojimo donijeti znanstveno
utemeljen, ali i moralno odgovoran, sud. Stoga, ovaj
ogled djeluje pod jednim imperativom koji je ujedno i etički
i teorijski: da o Izetbegovićevom djelovanju, ili odlučivanju,
ne donosimo sud, posebno ne moralnu ili političku kritiku,
prije nego što nam je ono postalo uistinu razumljivo u svijetlu
Izetbegovićevih političkih projekata i vjerovanja; tek
nakon toga možemo sebi dopustiti da u svijetlu strategije
‘problematizacije’, za Izetbegovića, zamislimo propuštene,
alternativne, moduse političkog djelovanja.

[Sunny day]

Srbi kao nacisti, država kao naredbodavac –
– 10. siječanj 1992.

Do 10. siječnja 1992. godine postalo je jasno da se
Bosna i Hercegovina nalazi u dubokoj ustavnoj i
političkoj krizi. Konsenzus oko temeljnih normi
ustavnog i političkog uređenja ‘Jugoslavije u malom,’ bilo je
jasno svakom nepristranom promatraču, do početka 1992.
godine bio je razbijen. Neugodne scene, poput one od 14.
listopada 1991., kada su predstavnici bosansko-hercegovačkih
Srba napustili zasjedanje Skupštine Socijalističke
Republike BiH, zbog bošnjačko-hrvatskog prijedloga Memoranduma
o suverenosti BiH, a Karadžić pred kamerama
najavio mogućnost rata, označile su period u kojem je postalo
posve očigledno da se Bosna i Hercegovina nalazi u
pred-ratnom razdoblju (vidi Lučić 2007). Politički interesi
ključnih aktera, i konflikti između tih interesa, bili su do
siječnja 1992. jasno profilirani i prezentirani. Dok je Izetbegović,
zajedno sa hrvatskim predstavnicima, uz povremena
trvenja i trzavice, djelovao u cilju proglašenja suverenosti
i neovisnosti Bosne i Hercegovine, kao i njenog međunarodnog
priznanja, predstavnici su se Srba jasno opirali tom
djelovanju, izražavajući kao svoj ključni interes ostanak u
Jugoslaviji, odnosno, u najgorem slučaju, unutarnju transformaciju
Bosne i Hercegovine sukladno njenom etno-nacionalnom
ustrojstvu, transformaciju koja bi onemogućila
nekom pojedinačnom narodu da majorizira ostale, ili da o
pitanjima bitnima za Bosnu i Hercegovinu odlučuje sam ili
na štetu drugih naroda. Nakon ‘mjere’ jedne strane, dola
zila je ‘protumjera’ druge. Na unilateralne poteze odgovarano
je novim unilateralnim potezima. Vrlo predvidljivo,
predstavnici su bosansko-hercegovačkih Srba, okupljeni
u Srpskoj skupštini, 09. siječnja 1992. donijeli Deklaraciju
o stvaranju „Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine.“
Deseti siječanj 1992. predstavlja izuzetno bitan datum u
povijesti Bosne i Hercegovine. Naime, pod danim okolnostima,
bilo je jasno da se uzavrela politička situacija može
razriješiti samo na dva načina: ili snažnom i posve iskrenom
odlukom da se problemi riješe pregovorima, poštujući
načelo konsenzusa, u duhu kompromisa; ili ratom, odnosno,
upotrebom oružane sile, dakle, nasiljem. 10. siječanj
bitan je datum zbog toga što je već tada postalo posve jasno
da Alija Izetbegović zapravo odbacuje prvu opciju, opciju
zaustavljanja unilateralnih poteza, to jest, opciju ulaska u
pregovore na osnovi jednakovrijednih i jednakopravnih
početnih pozicija, pregovore kojima bi se nastojalo doći
do neke kompromisne formulacije. Zapravo, 10. siječanj
pokazuje da je rat već počeo, odnosno da su se svi ključni
uzroci rata ‘sabrali.’ Na temelju čega to možemo vidjeti? 10.
siječnja 1992. održana je 50. sjednica Predsjedništva Socijalističke
Republike BiH, kojom je predsjedavao Izetbegović,
a koja je kao jedinu točku dnevnoga reda imala Odluku
srpske skupštine o proglašenju Republike srpskog naroda
BiH (Transkript sjednice u NS F 2006a, str. 79-89). Sjednici
su prisustvovali i članovi Predsjedništva Socijalističke Republike
BiH iz reda srpskoga naroda, Biljana Plavšić i Nikola
Koljević, što je sjednicu činilo također, barem u potencijalnom
smislu, mjestom na kojem se mogla isprobati,
ili barem dati u orisu, opcija ‘pregovaranja.’ No, događa se
nešto drugo.
Pojednostavljeno govoreći, Alija Izetbegović drži lekciju
predstavnicima bosansko-hercegovačkih Srba. Uvredljivim
tonom, i sa pozicije nadmoćnoga aktera, on iskazuje jedan
jedini konkretni interes na toj sjednici – da uvjeri Predsjedništvo
BiH, uz neminovno otuđivanje predstavnika
srpskog naroda, kako je odluku Srpske skupštine potrebno
proglasiti protuustavnom, u smislu političke kvalifikacije.
Kako je Izetbegović naglasio, na toj sjednici „mi polemišemo
sa odlukom Skupštine“ (NS F 2006a, str. 81). Vrlo kratak
uvodnik dao je Ejup Ganić, Bošnjak koji je u Predsjedništvo
Republike BiH ušao kao predstavnik ‘ostalih’, jasno
naglašavajući da „mi [Predsjedništvo] se moramo ograditi
od ove odluke. Sada postoje dvije republike. Postoji Bosna
i Hercegovina i kako vi smatrate postoji neka druga republika.
Znate ne može jedan čovjek imati dva imena“ (NS F
ibid.) Nakon ovoga kratkog uvoda, dolazi Izetbegovića ‘baražna
paljba’ po predstavnicima srpskoga naroda.
Prije svega, Izetbegović smatra da bi, u normalnoj državi,
sudionici Srpske skupštine bili poslani u zatvor. On
to otvoreno kaže: „Normalno bi svaka država jutros na
ovakav akt podigla vojsku, pohapsila ljude, itd. Mi to ne
možemo raditi, ali i ne radimo to. Možda i ne bih ko zna.
Ali, prije svega, polazim od jedne činjenice, da mi to i ne
možemo uraditi. Ali je u Francuskoj to normalno, pa bi ti
ljudi bili pohapšeni svi“ (NS F 2006a, str. 83) Drugim riječima,
Izetbegović počinje svoje izlaganje tako što predstavnike
srpskoga naroda obilježuje kao kriminalce, zločince,
neprijatelje države. On im zapravo vrlo izravno i otvoreno
prijeti – parafrazirajući, on im zapravo upućuje sljedeću
poruku „protiv vas, najbolje je primijeniti sredstva državne
prisile;“ i „sa vama, opcija pregovaranja nije moguća.“ No,
još je zanimljivije uočiti jednu bitnu činjenicu: kada Izetbegović
govori o državi, to za njega znači jednu jednostavnu
stvar, stvar koju je politološka teorija odavno diskreditirala;
naime, on državu poima isključivo kao ‘naredbodavno’ tijelo.
To se vidi u jednome kratkom pasusu, Izetbegovićevoj
usputnoj opasci koja prethodi njegovoj usporedbi Bosne i
Hercegovine s Francuskom: „Predlažem da pozovemo organe,
da vrše svoju dužnost, da funkcionišu, koga treba da
slušaju, šta sad trebaju da rade. Postoje dvije republike, dva
tijela koja naređuju“ (NS F ibid.) Zapravo, zanimljivo je primijetiti
da se Izetbegović, dugogodišnji zatvorenik u državi
nastaloj na premisama marksizma, time potpisuje upravo
pod marksističku teoriju države, države kao instrumenta
moći kojim jedna skupina ljudi djeluje na drugu skupinu
(usporedi i Eriksen, Stjernfelt 2004, str.162-163).

[Sunny day]

Drugo, Izetbegović eksplicite odriče srpskoj Skupštini
pravo da odlučuje o nekoj posebnoj Srpskoj republici u Bosni
i Hercegovini. On naglašava da u Bosni i Hercegovini
Srbi uživaju sva prava koja su im potrebna. Njima, on tvrdi,
ne pripada pravo da prekrajaju državu Bosnu i Hercegovinu
ili da ostavljaju ostale narode, posebno muslimanskobošnjački,
„bez države zato da biste vi živjeli u komotnoj
velikoj državi“ (NS F 2006a, str. 85). Drugim riječima, u odluci
Srpske skupštine Izetbegović već vidi stvaranje takozvane
„Velike Srbije.“ On iskreno vjeruje da je odluka Srpske
skupštine već razorila Bosnu i Hercegovinu, i da je za
sve Srbe u Bosni i Hercegovini i krnjoj Jugoslaviji osigurala
zajednički politički prostor. Naravno, to je u tome trenutku
daleko od istine. No, Izetbegović ‘negativnost’ odluke Srpske
skupštine napuhuje do maksimuma. U jednome trenutku
on kaže: „Pokušavaju nam demontirati krov nad
glavom, da bi imali veliku kuću. Da bi velika država bila.
Mi treba da ostanemo potpuno bez države. Mi ne možemo
imati ni malu državu“ (NS F 2006a, str. 84). To dovoljno jasno
indicira da je Izetbegović potez Srpske skupštine doživio
kao jednu vrstu užasne nepravde, kao nešto preko čega
nije moguće preći, kao već ‘casus belli’ (povod za rat). On
otvoreno kaže da ne vidi nikakve razloge zbog kojih bi Srbi
trebali da čine to što čine (NS F 2006a, str. 85). To također
znači da se on u tom trenutku ne osjeća sposobnim pripisati
srpskim predstavnicima čak niti ‘minimalnu racionalnost.’
(On čak kaže: „možda smo suviše blizu događaja, pa
ne možemo da procjenimo“, NS F ibid.)
Stoga, posve predvidljivo, Izetbegović sada prijeti ratom.
Zapravo, za njega je rat već počeo, on tada već ratuje protiv
Srba rabeći riječi koje, za sve strane podjednako, znače
i potiču jedan ubrzani proces udaljavanja od mogućnosti
mira. „Vi možete glavu spašavati, sve dok vam neko ne kaže
da je pognete. Ponosan čovjek sve može, ali pognuti glavu
ne mogu, makar ostao bez glave. Poget glavu nećemo, makar
ostali bez nje. Svakom je drag život. Ako treba da se
tučemo, pa i to ćemo. Ako smo do toga došli ovdje“ (NS F
2006a, str. 83). U istome duhu, Izetbegović povlači jasnu
analogiju između predstavnika Srba i nacista: „Mnogi pametni
ljudi su stajali iza nacističkih stvari, pa su se kasnije
stidili toga. Jer nisu na vrijeme shvatili da se neke stvari ne
mogu raditi“ (NS F 2006a, str. 85).
Do sada je, dakle, očevidno da 10. siječnja 1992. Izetbegović
iskazuje tri stava i, protiv srpskih predstavnika, definira
tri interesa: a) stav o nepovredivoj državnosti Bosne i
Hercegovine kao instrumenta ‘naredbodavca’; b) stav koji
odluku Srpske skupštine interpretira kao ‘stvaranje Velike
Srbije’ i uništavanje ‘naše’ države, kao apsolutno nepravedno,
iracionalno, nacističko širenje/preuređivanje vlastitog
‘stambenog prostora’ (koje uništava ‘naš’ prostor); c) stav
o tom preuređivanju kao nečemu zbog čega vrijedi otpočeti
rat, odnosno, Izetbegovićevim rječnikom, nečemu što ‘od
nas’ traži da pognemo glavu, a ‘mi’ to nećemo „makar ostali
bez nje.“ Zanimljivo je vidjeti kako članovi Predsjedništva iz
reda srpskog naroda reagiraju na Izetbegovićeve optužbe,
napade, i prijetnje ratom. I Nikola Koljević i Biljana Plavšić
pozivaju na razum, naglašavaju poželjnost pregovaranja,
i Izetbegovića nastoje upozoriti na neke činjenice. Tako
Plavšićeva naglašava da su i Srbi u Bosni i Hercegovini morali
nekoliko puta naprosto ‘pognuti glavu’ (NS F 2006a, str.
85). Ona također dodaje da, kada govorimo o Deklaraciji
Srpske skupštine od 09. siječnja 1992., moramo govoriti
samo o bosansko-hercegovačkim Srbima. Radi se o njihovoj
odluci i ta se odluka tiče samo njih (NS F 2006a, str. 86).
Naravno, radilo se o proglašenju Republike srpskog naroda
Bosne i Hercegovine. No, Izetbegović uopće ne primjećuje
ključne poante iskaza Plavšićeve. On ih niti nastoji pobiti
niti Plavšićevoj daje za pravo. On sa tim iskazima naprosto
ne komunicira. Nadalje, Koljević čak priznaje da je odluka
Srpske skupštine protu-ustavna; ali on dodaje, „da li je u
redu, to je druga stvar“ (NS F 2006a, str. 87). On također
upućuje na poželjnost pregovaranja: „Mislim da možemo
doprinijeti miru, ako kažemo, nastali konflikti, jeste protivustavno,
biće razriješeni na razgovorima o Bosni između
tri stranke, ne mora ni tri nacionalne zajednice, jer ste vi
to shvatili kao neko podmetanje, to nije podmetanje, nego
realitet…“ (NS F ibid.)
Izetbegović ove pozive, kako na razum tako i na pregovaranje,
vrlo eksplicitno odbija tijekom ove sjednice
Predsjedništva. Prvo, on u jednome trenutku čak načelno
dovodi u pitanje reprezentativnost srpskih predstavnika i
Srpske skupštine. On sugerira da potonji ne predstavljaju

[Sunny day]

stvarne interese i zahtjeve srpskog naroda (NS F 2006a str.
86). Dapače, on smatra da on sam treba srpskom narodu
ponuditi nešto što taj narod, po Izetbegovićevom mišljenju,
ne bi trebao odbiti. Naravno, riječ je o referendumu za
neovisnost Bosne i Hercegovine. „Mislim da ću biti prinuđen
ovih dana da ponudim srpskom narodu i svima nama
da izađemo pa da kažemo, umjesto čeličnim kuglicama,
kažemo gumenim. Da kažemo šta hoćemo, tj. glasanjem.
Nisam siguran da srpski narod stoji iza ovakvih stvari. Jednostavno
ne mogu da zamislim da stoji iza toga. Preispitivao
sam se više puta“ (NS F 2006a, str. 85-86). Drugim riječima,
Izetbegović vrlo jasno kaže što misli o pregovorima
između predstavnika naroda – ti su pregovori za njega u
tom trenutku ‘mrtvorođenče.’ Kao jedinu legitimnu metodu
rješavanja problema on predlaže samo jedno: glas javnosti,
odnosno, preciznije, većinsko glasanje. Glede samih unutarnjih
razlika među stajalištima bosansko-hercegovačkih
stranaka i predstavnika naroda, Izetbetović te razlike koristi
na način na koji ih vjerojatno nikada nije koristio neki
političar, ili pregovarač, prije njega; on te razlike koristi kao
načelni argument protiv pregovaranja. On otvoreno i jasno
kaže da same razlike dokazuju da su šanse međusobnog
uvjeravanja vrlo male (NS F 2006a, str. 84). Dakle, i šanse
su za uspješne pregovore, prema Izetbegovićevom mišljenju,
vrlo male; prema tome, ukoliko su pregovori unaprijed
shvaćeni kao nužno neplodotvorni, s pregovorima je bolje
ne otpočinjati. Idemo na referendum – to je Izetbegovićeva
jasna i konačna poruka sa 50. sjednice Predsjedništva Socijalističke
Republike BiH. „To su različita gledišta [‘srpska’

Izetbegović je taj pseudo-argument, da početna distanca između pregovaračkih
pozicija indicira da pregovori neće biti uspješni i da to znači da ne vrijedi
raspravljati ili pregovarati, koristio u mnogim situacijama – vidi Izetbegović
(2005, str. 129), Komšić (2006, str. 228), NS F (2007a, str. 121-122).

i Izetbegovićeva]. Mi imamo razloga da vodimo razgovore
kad imamo neke šanse da jedni druge u nešto ubjedimo.
Naš je stav ovakav, vaš taj. U Bosni je demokratija, mogu
ljudi sazvati Konferenciju za štampu, saslušat će ljude,
objaviti to sve itd. Narod može da cijeni, čemu sve vodi, da
li su to ispravni putevi ili nisu. Sve ide na ocjenu javnosti.
Javnost može da procjenjuje na osnovu razloga koje ćemo
mi iznijeti“ (Izetbegovićeve riječi, NS F ibid.)
Nažalost, Izetbegović je tada možda namjerno zaboravio
na realnu mogućnost da ‘glas većine’ ne reflektira racionalnu
procjenu razloga, nego prije uske i sebične interese
pojedinačnih naroda i njihovih predstavnika. Bilo kako
bilo, očevidno je da Izetbegović, počevši najkasnije od 10.
siječnja 1992., pitanje i mogućnost referenduma koristi kao
ključno političko oružje u borbi protiv predstavnika srpskoga
naroda u Bosni i Hercegovini.
Zaključimo: do 10. siječnja 1992. za Izetbegovića je rat u
Bosni i Hercegovini, u psihološkome smislu, već započeo.
On s predstavnicima srpske strane ne pregovara o mogućem
kompromisu; on ih nastoji kazniti, održati im lekciju;
on u njima vidi kriminalce, naciste, iracionalne i duboko
nepravedne ‘preuređivače zajedničkog stambenog prostora,’
tobožnje a ne stvarne predstavnike srpskog naroda.
Njegov je cilj ili odmah poništiti odluke Srpske skupštine,
ili uskoro stvoriti situaciju u kojoj će te odluke biti poništene.
Na pozive na razum, kao i na iskazane želje za pregovaranjem
na osnovama jednakopravnosti, on uopće ne

Znakovito je i da, 25. veljače 1992., nakon povratka sa Lisabonskih pregovora,
sve izraženije zastupanje stava o potrebi ‘konfederalizacije’ (ili ‘kantonizacije’
ili ‘etničke regionalizacije’) Bosne i Hercegovine, od strane predstavnika
bosansko-hercegovačkih Hrvata, Izetbegović opisuje kao „nož pod grlom“
(Hećimović 2008, str. 32).

reagira. On već tada prekida normalnu, ljudsku komunikaciju
između (dojučerašnjih) političkih partnera, odbija
odgovornost izravnog suočavanja s problemima i rada na
njihovom rješavanju, odgovornost koja mu pripada po sili
mandata, i vidi u referendumskom izjašnjavanju jedino
sredstvo razrješenja političke krize. Je li se radilo o nekoj
vrsti Izetbegovićeve privremene neuračunljivosti na dan
10. siječanj 1992., u smislu da su ga predstavnici bosansko-
hercegovačkih Srba ‘izludili’? Mogu li se njegovi iskazi
i strategije uopće tumačiti u svijetlu načela milosrđa? Jesu
li ti iskazi i strategije barem iz neke perspektive razumljivi,
čak i ako nisu savršeno racionalni, i još važnije, je li riječ
o dugotrajnim iskazima, vjerovanjima, i strategijama; iskazima,
vjerovanjima i strategijama unutar jednog osmišljenog,
dugoročnog i ustrajnog projekta?

ITD.......................... ... 

Procitaj kompletnu knjigu


Izvori;
NS F (2006a), „Transkripti sjednica Predsjedništva BiH“,
21. lipanj 1991 – 6. svibanj 1992 (časopis National Security
and the Future 7:3, Zagreb: Udruga sv. Jurja)
NS F (2006b), „Transkripti sjednica Predsjedništva BiH“,
1.lipanj 1992 – 1.kolovoz 1992 (časopis National Security
and the Future 7:4, Zagreb: Udruga sv. Jurja)
NS F (2007a), „Transkripti sjednica Predsjedništva BiH“,
11. siječanj 1993 – 29.lipanj 1993 (časopis National Security
and the Future 8:2, Zagreb: Udruga sv. Jurja)
NS F (2007b), „Transkripti sjednica Predsjedništva BiH“,
2. siječanj 1994 – 25.prosinac 1994 (časopis National Security
and the Future 8:4, Zagreb: Udruga sv. Jurja)
Owen, D. (1995), Balkan Odyssey, London: Victor Gollancz
Pehar, D. (2005a), Language, Power, Law: Groundwork
for the Theory of Diplomatic Ambiguity, PhD Thesis, Keele

[Sunny day]

Iz ovih transkipata se jasno moze vidjeti kako je Alija poveo BiH u rat,sa jedne strane imamo naoruzavanje i organizovanje islamske paravojske pod Alijinom komandom(SDA) a sa druge se jasno vidi da Alija ne zeli pregovarati(srpski predstavnici nude kompromis,pregovore do izlaska iz politicke krize) ,izbjeci ratnu opciju ,vec prisliliti Srbe na muslimanske zelje...

[Sunny day]

upozorio bi da cu brisati trolovanje i spam....samo ozbiljni diskutanti su pozeljni za diskusiju...

[debian]

upozorio bi da cu brisati trolovanje i spam....samo ozbiljni diskutanti su pozeljni za diskusiju...

Kolega, nemoj pomisliti da trolujem ali samo sam ti zelio iznjeti svoju verziju dogadaja. Nadam se da mi ne zamjeras.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

“Neće li Velika Srbija srušiti sumnjivu ravnotežu između Srba, Hrvata i Muslimana u BiH.”
Sociolog Veljko Rus
 


“Dvije su bitne karakteristike svih ratova - osvajanje teritorija i primjena najtežih oblika nasilja, u suštini genocida”
Pukovnik Ahmed Đonlagić
 


RAT – RATOVI U BOSNI I HERCEGOVINI (1991 – 1995)

“Sve smo mogli mi… Ali, i tada i danas, smatram da bi pravovremena intervencija rezultirala boljim rešenjem – nego što je Dejton i ne bi došlo do tragedije do koje je došlo.”
Ričard Holbruk
 


“Srpski i hrvatski nacionalistički lideri mogu, istina, pokušati da dođu do kompromisa ali, uglavnom, na račun trećih. Ne isključujem mogućnost da Bosna plati ceh!”
General-pukovnik Koča Popović
 


BIH PRED RAT U SLOVENIJI I HRVATSKOJ



Poslije izbora, novembra 1990, nacionalne stranke u BiH bile su više preokupirane konstituisanjem tropartijske vlasti nego problemima koje je nametala jugoslovenska kriza. Raspodjelile su čelne republičke funkcije i resorne položaje u vladi, odnosno njenim institucijama. Sporili su se oko funkcije Bogića Bogićevića, člana Predsjedništva SFRJ, jer je Karadžić nastojao da ona pripadne nekom iz SDS, što nije prihvaćeno.

Ljudi, koji su u većini vjerovali obećanjima nacionalnih stranaka, osjetivši se prevarenim, pokrenuli su u početku 1991. talas štrajkova, ali je taj socijalni bunt prigušen međustranačkim sukobima.

Političkom scenom počelo je da preovladava (tro)nacionalno jednoumlje, prožeto mitovima i obojeno klerikalnim sadržajima sve tri konfesije koje se pojavljuju kao politički faktori. Takvo stanje ispoljilo se i u funkcionisanju Skupštine. Iako su na izborima ukupno osvojile samo 44% glasova, nacionalne stranke su pretendovale na to da predstavljaju volju “svojih” naroda. Napustile su građansku opciju, koja je bila dio izbornih obećanja. Njihovi poslanici su se pojavljivali kao predstavnici Srba, Muslimana ili Hrvata. Pošto ni jedna stranka u Skupštini nije imala apsolutnu većinu, zbog oprečnih globalnih ciljeva nisu pristajale na kompromise, a istovremeno su bile protiv “preglasavanja” u Skupštini, koja je imala multietnički i višestranački sastav. Shvativši da u takvoj Skupštini neće moći imati podršku za svoju politiku, protiv parlamentarnog (većinskog) odlučivanja prva se pobunila Srpska demokratska stranka (SDS). Blokirala je rad Skupštine i negirala legitimnost odluka koje nisu odgovarale njenim ciljevima i politici (čija je suština bila da svi Srbi moraju da žive u jednoj državi).

Sociološka istraživanja su pokazivala da se većina stanovništva BiH opirala eskalaciji nacionalističkih raskola. Ali, kako su mediji iz Beograda i Zagreba dominirali BiH prostorom i indukovali sve više onoga što je bilo negativno i šovinizmom natopljeno u srpsko-hrvatskim odnosima, koji su bili čvorište jugoslovenske krize i sudbonosni za BiH, situacija se počela mjenjati u negativnom smislu.

Iako široka javnost još nije shvatala opasnosti koje je po nju nosila opcija o podjeli BiH, u vrhovima sve tri nacionalne stranke ona je postajala osnova njihove politike. U SDS i HDZ BiH ta politika se počela provoditi u ostvarivanju dva povezana zadatka: ilegalnog formiranja paravojnih formacija i politikom “teritorijalizovanja” pretenzija na dijelove BiH. U te sukobe se uključivala i SDA i to na takav način što se prikazivala neutralnom, mada je u praksi naginjala na stranu HDZ. Počelo je rastakanje BiH i opšta paraliza njenih institucija, a nacionalizam je počeo da gospodari životom.

Sredinom 1991. Predsjedništvo i Vlada BiH su bili nemoćni da se odupru procesima koji su paralisali i najosjetljivije poluge vlasti. O tome govori izjava ministra unutrašnjih poslova (Delimustafića), koji je na sjednici Vlade (8. juna) izjavio da je republički MUP “totalno blokiran stranačkim i nacionalnim podjelama, te da uveliko liči na libanonsku policiju”. Okrivio je Izetbegovića, Karadžića i Kljujića, da su povezani sa (kriminalnim) podzemljem.

Bosna i Hecegovina je bila dezorganizovana, sistem vlasti paralisan, međunacionalni sukobi u porastu, a privreda u kolapsu.



Nacionalne stranke su imale različit odnos prema BiH kao multietničkoj zajednici. SDS je imala negativan stav. Jaka struja u HDZ (tzv. hercegovačko krilo) imala je sličan odnos, dok su se drugi dijelovi te stranke kolebali između te i bosanske opcije, koja je bila za jedinstvenu BiH. SDA je težila da se BiH sačuva i osigura njen ravnopravni položaj s drugim jugoslovenskim republikama.

Gledajući šire regionalne prostore, nijedna od nacionalnih grupa u BiH u njima nije imala apsolutnu većinu.

Tako, na primjer, u Hercegovini od oko 456.000 stanovnika, 47,8% su Hrvati, 26,3% Bošnjaci (Muslimani), 20,4% Srbi, a 4% su Jugosloveni. Imajući u vidu te činjenice, HDZ je mogućnost da zagospodari Hercegovinom vidjela u povezivanju zapadne Hercegovine i okolnih opština u kojima je hrvatsko stanovništvo većinsko. Od 755.895 građana hrvatske nacionalnosti u BiH, u opštinama koje čine zapadnu Hercegovinu bilo ih je 138.819 (18,3%)*), a kada se njima priključe Hrvati iz Livna, Prozora, Mostara, Stoca i Neuma, onda na tom prostoru hrvatski etnos dobija većinu (od 63,3%), što je omogućavalo toj stranci da osigura dominaciju na većem dijelu Hercegovine, tj. stvaranje - tzv. Hrvatske zajednice Herceg-Bosna i njeno povezivanje sa Hrvatskom.

*) Statistički podaci su iz popisa stanovništva marta 1991.

Regionalno i republičko rukovodstvo SDS je na stanovištu da se granica između “srpskih” i “hrvatskih” teritorija u Hercegovini uspostavi na Neretvi. Od oko 93.000 Srba, istočno od Neretve živjelo je oko 85.000. SDS je oživjela ideju o tzv. staroj Hercegovini i nastojala da se u nju uključe Kalinovik, Foča, Goražde, Čajniče i Rudo. Tako uobličena oblast imala bi 182.607 stanovnika, od toga 101.104 (55,3%) Srba. Ovim povezivanjem eliminisala bi se bošnjačka većina (od 55,4%) u gornjem Podrinju i ostvarile teritorijalne veze sa Romanijom i Glasincem, gdje je srpsko stanovništvo bilo većinsko.

U 29 krajiških i srednjebosanskih opština živjelo je 1.263.482 stanovnika, od toga 126.794 (10,0%) građana hrvatske, 473.378 (37,4%) bošnjačke i 566.269 (44,9%) srpske nacionalnosti, a 59.553 (4,7%) Jugoslovena. Imajući u vidu takvu međunacionalnu situaciju, krajiško i republičko rukovodstvo SDS rješilo je da postojeću stvarnost izmjeni, regionalno da poveže (u srpsku autonomnu oblast) oko 20 opština u kojima je ostvarena politička dominacija, da stvara uslove za integraciju najvećeg djela Bosanske krajine sa onim područjima Hrvatske gdje su Srbi većinsko stanovništvo, i da priključi “srpskim” prostorima i uže “srpske” cjeline i pojedina naselja iz opština gdje Srbi nisu većinsko stanovništvo. To djeljenje i spajanje vršilo se bezobzirno i trajalo je do kraja rata.

U istočnoj Bosni, bošnjačko stanovništvo je ostalo u većini (iznad 50,1%). Imajući u vidu tu činjenicu, rukovodstvo SDS je regionalizaciju u toj oblasti vršilo na užim područjima, objedinjavanjem dvije ili tri opštine. Na toj osnovi od proljeća 1991. počelo je stvaranje tri srpske autonomne oblasti: romanijske, semberijsko-majevičke i birčanske.

Između Sarajeva i Vlasenice srpsko stanovništvo je većinsko u opštinama Sokolac i Han Pijesak. Da bi se od njih stvorila srpska autonomna oblast (SAO), u maju 1991. izdvojena je iz Sarajeva - paljanska opština i priključena SAO Romanija koja je tada imala 37.489 stanovnika, od toga 25.149 (67,0%) Srba, 11.386 (30,0%) Bošnjaka i 799 (2,1%) ostalih. U SAO Semberije i Majevice uključene su opštine (Bijeljina, Lopare i Ugljevik) sa 154.837 stanovnika, od toga 89.940 (58,0%) Srba, 52.941 (34,4%) Bošnjaka, 1.861 (1,2%) Hrvata, 5.090 (3,3%) Jugoslovena i 5.007 (3,2%) ostalih.

Reorganizacija, koju su vršila rukovodstva SDS I HDZ, obuhvatila je 50 od 109 opština u BiH. U njima je vršeno i paravojno organizovanje. Rukovodstva tih stranaka nisu krila da se sve to radi da bi se ti regioni BiH uključili u Srbiju i Crnu Goru, odnosno Hrvatsku, kada se za to stvore uslovi.

U junu 1991. je Tomislav Šipovac, član Glavnog odbora SDS izjavio: “Za nas BiH kao suverena, samostalna, posebno antisrpska državna tvorevina u kojoj bi Srbi bili manjina, ne dolazi u obzir. Mi smo za federalnu, jedinstvenu BiH u Federativnoj Jugoslaviji. Svaki drugi model za nas je neprihvatljiv. Između Srba u BiH i drugih dijelova jedinstvenog srpskog naroda ne može biti državnih granica i neće ih biti. U slučaju rušenja Jugoslavije i stvaranja nezavisne bosanske države mimo naše volje, došla bi u pitanje cjelovitost Bosne. Bosanska krajina, koja obuhvata više od dvadeset opština, pripojila bi se SAO Krajini i, preko Slavonije, vezala se sa Srbijom. Istočna Hercegovina sa romanijskom regijom išla bi sa Crnom Gorom. Uspostavljene bi bile i druge regije, tj. kantoni, kao što su dobojski, semberijski, ozrenski... Ali smatram da (bi) te podjele, posebno u naznačenim granicama, bilo nemoguće izvesti mirnim putem.” Nastavljajući te zloslutne misli, Šipovac se upitao: “Kako, na primjer, podjeliti Sarajevo”, i odgovorio: “Ono je dobrim dijelom u romanijskoj regiji. Ukoliko, pak, dođe do podjele putem građanskog rata, te granice bi bile iracionalne. Ne bi važilo samo etničko pravilo, postavilo bi se i istorijsko, a posebno pravo jačeg! Ali pozivanje na takvu vrstu rješenja može pasti na um samo ljudima van pameti. Srpski narod je, ponavljam, prije svega za BiH u današnjim granicama u Federativnoj Jugoslaviji” (D. Čičić, “NIN”, br. 228, jun 1991.)

U vrijeme kada su nacionalistički sukobi narasli, a vođstva nacionalnih stranaka ostala ukopana iza suprotstavljenih ciljeva, u raspravama oko položaja BiH i njenog preuređenja po nacionalnoj osnovi, vođa SDS, R. Karadžić je zaprijetio ratom u kome će “Muslimani vjerovatno nestati sa lica zemlje” (M. Tomić, “Nedjelja”, 20. oktobar 1991.) I u tim okolnostima su SDA i HDZ ostale na zahtjevu da BiH mora imati ravnopravan položaj sa Srbijom i Hrvatskom i da mora biti suverena i nezavisna. Konferencija u Hagu je insistirala da se BiH izjasni o svojoj sudbini. Političkoj javnosti bilo je jasno da Muslimani ne mogu prihvatiti cjepanje BiH, Srbi – dozvoliti da ih trećina živi van matice u dvije države (BiH i Hrvatska), a Hrvati, naročito oni iz Bosne, da ih veći dio ostane van Hrvatske. Analizirajući te dileme, komentator je zabilježio: “Pa tako svaka hladna analiza nužno dolazi do avnojevskih principa kao zasad jedino moguće polazne tačke za zajedničko rješenje. Ništa bolje, naprosto nije pronađeno” (T. Loza, “Nedjelja”, 20. oktobar 1991.) Tih dana je u Skupštini BiH izglasana opcija za nezavisnost i suverenost BiH.

Na proglašavanje BiH za nezavisnu i suverenu državu, rukovodstvo SDS je reagovalo povlačenjem poslanika iz Skupštine (prije glasanja o nezavisnosti), organizovanjem referenduma “o opstanku srpskog naroda u Jugoslaviji” (novembar 1991) i predlogom vođstvima SDA i HDZ da te stranke počnu pregovore “kako bi se kriza rješila političkim sredstvima i izbjegao građanski rat”, i obrazovanjem Skupštine srpskog naroda BiH od poslanika SDS koji su napustili Skupštinu BiH.

Predloge za pregovore SDA je uslovila time da se ne može pregovarati o tome da su Muslimani narod i da je “BiH suverena ni gram više ni gram manje od Srbije i Hrvatske”. HDZ je poziv za razgovor shvatila kao ultimatum, pa je njen bosanski lider Stjepan Kljujić, tražio da SDS ispuni dva uslova: da se njeni poslanici vrate u republički parlament i da se “distancira od vojnog odlučivanja” (E. Štikovac, “Vreme”, 16. decembar 1991). Na te zahtjeve SDS je odgovorila Rezolucijom novoformirane Skupštine o formiranju Republike srpskog naroda BiH (9. januara 1992).

[debian]

“To je čuveni tzv. plan RAM. Cilj je bio da se BiH očisti od muslimanskog naroda i da se podjeli linijom bivše podjele rimskog carstva.”
Književnik Vladimir Srebrov
 


PODJELA BIH



Rat u BiH se mora posmatrati povezano s ratom u Hrvatskoj. Ratne ciljeve, i u ovom slučaju, odredile su one snage koje su razbile jugoslovensku državu, a početak seže u vrijeme prije raspada SFRJ i otvaranja jugoslovenske krize, koja se zaoštrila poslije izbora u Sloveniji i Hrvatskoj 1990, kada se aktueliziralo pitanje preuređenja jugoslovenske državne zajednice po dvije opcije: federalna ili konfederalna.

Prije slovenačkog zahtjeva za “razdruživanjem”, vladajuća oligarhija u Srbiji je odustala od cjelovitosti jugoslovenske države. Te političke snage su ocjenile da ne mogu ostvariti dominaciju nad SFRJ, posebno nad Slovenijom i Hrvatskom, pa su se opredjelile da dopuste izlazak Slovenije iz SFRJ i da stvore srpsku državu, čije će se zapadne granice protezati linijom Virovitica-Karlovac-Karlobag. Ekspanzija na zapad nije bila cilj samo nacionalističkih srpskih stranaka, nego je kao nacionalni program i vladajućih i opozicionih snaga pretočena u operativne planove JNA, o kojima piše Veljko Kadijević u knjizi “Moje viđenje raspada” (str. 125-136).

Široki sloj vladajućih i opozicionih pobornika nacionalne države u kojoj će živjeti svi Srbi, bio je svijestan da se ona može ostvariti samo ratom. Ljudi iz tih krugova, ranije, a posebno u proljeće 1991, “govorili su u odajama Patrijaršije, ponavljajući procjene memoranduma akademika, da rat za Veliku Srbiju neće odnijeti više od 70 hiljada srpskih života” (Dragan Veselinov, “Borba”, 20-21. avgust 1993)

U okviru tog ratnog cilja, podrazumjevalo se uključivanje (“uramljivanje” – po planu “RAM”) Bosne i Hercegovine u novu srpsku državu, koja bi teritorijalno ličila na onu iz programa četničkog pokreta iz 1941, koju je pokušao da ostvari u Drugom svjetskom ratu (Zbornik dokumenata i podataka o narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, tom XIV/l, dok. br. 6 i br. 34).

Nacionalističko vođstvo Hrvatske (na vlasti od aprila 1990), imalo je u vidu ne samo samostalnu hrvatsku državu, izdvojenu iz SFRJ, nego i aspiracije prema Bosni i Hercegovini. Ono je kao minimum tražilo da Hrvatska dobije ono što je sporazumom Cvetković-Maček 1939. dobila Banovina Hrvatska, u koju je uključeno trinaest bosansko-hercegovačkih srezova (Dragan Čičič, “NIN”, 28. juna 1991).

Glavni razbijači SFRJ pokušali su da te oprečne ciljeve pomire. Na sastanku predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, 25. marta i u aprilu 1991. u Karađorđevu i Belju, koliko je do sada poznato, glavne teme razgovora bile su podjela Bosne između Srbije i Hrvatske i obaranje Ante Markovića sa čela SIV-a. Od proljeća 1991. do danas, u štampi je objavljeno više nagađanja o tome šta se dogodilo u Karađordevu i Belju. Prvi nagovještaj o tome da je dogovarano o podjeli BiH dao je Tuđman u londonskom “Tajmsu”, kada je izjavio da bi, radi rješavanja jugoslovenske krize, najbolje bilo podijeliti tu jugoslovensku republiku. Poznato je, međutim, da je ta izjava - čim je naišla na negativne reakcije u javnosti - pripisana jednom od njegovih savjetnika. Članke i komentare, čak i mape o podjeli BiH donijeli su juna 1991. zagrebački listovi “Globus” i “Danas.”

Sa dogovorom u Karađorđevu i Belju bila je upoznata i nova vladajuća vrhuška u Sarajevu. Njeni srpski i hrvatski eksponenti stajali su iza mentora iz Beograda i Zagreba, a oni iz muslimanskih redova su se opirali tim namjerama. Povodom te srpsko-hrvatske nagodbe, Alija Izetbegović je izjavio: “... Hrvatska i srpska strana su se u svojim isključivostima toliko zaplele da se izlaz skoro ne vidi. Ipak, ključ rata ili mira drži Milošević”, i dalje: “... Uostalom, nama je nuđena nekakva muslimanska država i mi smo to odbili”. Na pitanje novinara (Dragice Pušonjić): “Ko Vam je nudio?”, Izetbegović je odgovorio: “Bili su to djelioci Bosne i Hercegovine, a djelioci su - zna se - Milošević i Tuđman. Mi smo tada jasno i nedvosmisleno odgovorili: hoćemo građansku republiku BiH, jer, da se razumijemo, to je jedino realno i moguće” (“Borba”, 16. avgusta 1991)

O razgovorima u Karađorđevu oglašavao se i dr Dušan Bilandžić, zvanični savjetnik Tuđmana i učesnik u radu grupe eksperata, nadležne da ponudi rješenje srpsko-hrvatskog spora (“Oslobođenje”, 22. septembar 1991). U zagrebačkom “Slobodnom tjedniku” (septembra 1991), pod naslovom “S Miloševićem sam dogovarao o podjeli Bosne”, Bilandžić je naveo i sljedeće: “Srbija je hrvatskoj strani otvoreno rekla da cijela BiH, osim zapadne Hercegovine, mora pripasti Srbiji. Na pitanje šta je sa rezultatima Drugog svjetskog rata, koji je stvorio sve republike, pa i BiH, Srbi su rekli da oni ni pod kojim uvjetima ne priznaju pravo građanima BiH da oni mogu imati svoju državu.” Rečeno je i sljedeće:”Čak kada bi Jugoslavija ostala kao federacija, mi Srbi ne priznajemo avnojevske granice. Hrvatska strana, iznenađena rigidnim memorandumskim stavovima srpske delegacije, prekida razgovor...” U nastavku teksta se govori da je hrvatska strana u te pregovore ušla “sa željom da se izbjegne rat zbog BiH i da se postigne neki sporazum koji bi i Srbiji i Hrvatskoj omogućio da mirnim putem ostvare svoje nacionalne države...”.

Dobar poznavalac jugoslovenskih prilika, dr Bogdan Denić, na pitanje novinara: “Verujete li u ono što tvrdi Ivan Zvonimir Čičak, da postoji sporazum Tuđmana i Miloševića o podjeli Bosne?”, odgovorio je: “Taj dogovor postoji, ali nije formalizovan ni u kakvim dokumentima. To je jedan od razloga zbog čega on ne štima bolje nego što štima. Štimovao bi i bolje da su se konkretnije dogovorili. Tuđman je mnogo manje vešt političar od Miloševića i on ne čuje ono što ne želi da čuje...” (Dragan Bisenić, “Borba”, 9. jul 1993).

Tuđmanovi saradnici, Stipe Mesić i Josip Manolić, oglasili su se (kada su se razišli sa Tuđmanom), o dogovaranju u Karađorđevu. Mesić je izjavio da je on predložio Borisavu Joviću da se održi razgovor između njega i Tuđmana, na jednoj, i Jovića i Miloševića, na drugoj strani, kako bi se izbjegao rat. Milošević je prihvatio tu inicijativu, pa se sastao sam sa Tuđmanom u Karađorđevu. Mesić tvrdi da ne zna “šta su se dogovarali, ali se vidjelo kako su se procesi odvijali i kako je rat eskalirao” (Paripović, “Borba”, 14-15. maj 1994). U pismu Tuđmanu (16. aprila 1994), Manolić je određen i kaže: “… od početka ste išli na podjelu Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Nalijepili ste se na Miloševićev lijepak u Karađorđevu i na tome do kraja nastojali...” (“Politika”, Beograd, 20. april 1994).

Dogovor o djeljenju BiH našao se i u izvještaju Helsinškog odbora za ljudska prava. U njemu se kaže: Postoje podaci da je deoba po principu 70:30 odsto u korist Srbije dogovorena na Belju i u Karađorđevu, pre otpočinjanja oružanih sukoba, uz jasno izraženu viziju srpskih stručnjaka da na toj teritoriji više neće biti Muslimana…” (“Naša borba”, 4. april 1995)

Iako su dogovori o podjeli Bosne počeli u Karađorđevu, uz obezbeđenje i druge usluge vojne ustanove, general Kadijević o njima nije rekao ni jednu riječ. On je glavne protagoniste razbijanja Jugoslavije (svijesno) ostavio u tami. Ta “zaboravnost” ili “omaška” nije bila posljedica neznanja i neobaviještenosti, nego promišljen čin prikrivanja glavnih aktera jugoslovenske tragedije.

Ima osnova da se vjeruje da je srpska strana odustala od daljeg dogovaranja poslije razgovora u Belju, jer je prihvatila opciju da dopusti izlazak Slovenije iz SFRJ, a da vojno porazi novu vlast u Hrvatskoj i uspostavi nove granice na pomenutoj liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Već tada je u srpskom establišmentu, u onom kako oko vladajućih struktura, tako i u onom koji je pripadao opoziciji (izuzimajući uski krug demokratski orijentisanih pojedinaca i grupa), dogovorno ili prećutno prihvaćen konsenzus o srpskim nacionalnim ciljevima i o ratu kao sredstvu da se oni ostvare.

Ratom u Hrvatskoj dio projekta o Velikoj Srbiji privremeno je ostvaren do kraja 1991. Prihvatanjem Vensovog plana, režim u Srbiji stvorio je pretpostavke da realizuje maksimalističke ciljeve. Međutim, priznavanjem Hrvatske i Slovenije (januara 1992), ta izvjesnost je dovedena u pitanje. Cijeneći novu realnost i težeći da učvrsti svoje pozicije preko Drine, vladajući krugovi u Srbiji riješili su da obnove pregovore o podjeli BiH. Ima osnova da se tvrdi da je inicijativa potekla sa hrvatske strane. Uoči Nove 1992. Tuđman je izjavio “da srpske nacionalne pretenzije treba zadovoljiti podjelom BiH, pa će i pritisak za proširenje Velike Srbije na hrvatsku teritoriju biti oslabljen” (R. Arsenić, “Politika”, 10. januar 1992). To je bio signal za nova dogovaranja. U Zagrebu su se sastali dr Nikola Koljević i Franjo Boras (SDS i HDZ iz BiH) sa Tuđmanom i saradnicima. Prema onom što je procurilo u javnost, saglasili su se da “nestane turska imperijalna tvorevina” i da se, kako je izjavio Tuđman, u BiH osnuje”nekoliko srpskih, nekoliko hrvatskih i više od jednog, ali nikako manje od dva, kantona za svojeglave i neposlušne Muslimane...” (Tihomir Loza, “Nedelja”, Sarajevo, 26. januar 1992). Sudeći po stavovima koje su zauzimale delegacije SDS i HDZ BiH, može se zaključiti da je načelan dogovor postignut, a pošto nisu usaglašena teritorijalna pitanja, obje strane su se zbog toga sastajale u Gracu (Austrija).

Poslije uspostavljanja primirja u Hrvatskoj, Evropa je, prateći aktivnost glavnih protagonista rata, zapazila i u javnost pustila informaciju o polučasovnoj zajedničkoj šetnji Miloševića i Tuđmana (9. februara 1992), u parku briselske palate Egmon (poslije IX sjednice Karingtonove konferencije o Jugoslaviji), vezujući to ćaskanje za nastavak dogovora o podjeli Bosne, koji su počeli u Karađorđevu (M. Klarin, “Borba”, 8. april 1992).

Februara 1992. u Gracu su se (tajno)sastali Josip Manolić i Radovan Karađžić. Taj susret je zabilježen u javnosti (“Vreme”, Beograd, 9. mart 1992. i “Nedjelja”, 15. mart 1992). Zapadne diplomate su došle do mape podjele BiH, nacrtane u Gracu, što je podstaklo njihovu odluku da ubrzaju priznavanje BiH, vjerujući da će time spriječiti njenu podjelu i rat (Milena Dražić, intervju s Horstom Grabertom, “Borba”, 20-21. mart 1993). Izgleda da se pregovarači nisu dogovorili oko nekih regiona u dolini Save (tzv. koridor) i Kupreške visoravni, pa je oko tih područja došlo do oružanih sudara snaga Republike Hrvatske i Hrvatskog vijeće odbrane (HVO), na jednoj, i jedinica JNA, na drugoj strani. Počeli su 20. marta, kada je, u stvari, i počeo rat u Bosni i Hercegovini.

Slijedeći susret oko podjele Bosne imao je Karadžić u Gracu (5. maja 1992), sa Matom Bobanom (“Borba”, 6. i 15. maja 1992). Tada su regulisana neka tekuća pitanja (razgraničenje u Hercegovini i uspostavljanje primirja) i stvarane su osnove za kasnije koordinirano djelovanje SDS i HDZ na diobi BiH.

[debian]

BOSNA I HERCEGOVINA - OPERATIVNA OSNOVICA ZA RAT U HRVATSKOJ I NEPOSREDNE PRIPREME ZA RAT



Procesi u BiH u mnogom su zavisili od raspleta jugoslovenske krize, ali i od značaja koji je svaka od sukobljenih strana davala bosansko-hercegovačkom prostoru u operativnim planovima. To se može zaključiti i iz onoga što je saopštio i V. Kadijević. On piše: “Glavne ideje iz osnovne zamisli na kojim su razrađeni planovi upotrebe JNA na cijelom jugoslovenskom prostoru su bile: poraziti hrvatsku vojsku potpuno, ako situacija dozvoli, obavezno u mjeri koja će omogućiti izvršenje postavljenih ciljeva; ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj Krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih dijelova iz Slovenije; posebno voditi računa da će uloga srpskog naroda u BiH biti ključna za budućnost srpskog naroda u cjelini. Tome prilagoditi lociranje snaga JNA” (V. Kadijević, n.d. str. 134).

Približavanjem rata u Sloveniji i nastavka rata u Hrvatskoj, intenzivirao se SDS u Bosanskoj krajini i istočnoj Hercegovini, jer su ti prostori dobijali sve veći značaj za projektovane operacije JNA u Slavoniji, ka Zagrebu, Splitu i Dubrovniku. Došlo je do još tješnjeg povezivanja komandi JNA i rukovodstava SDS u BiH.

Jedna od značajnijih akcija bio je upad milicijskih i drugih formacija iz Knina u Titov Drvar, kao i smotra pred funkcionerima SDS i narodom (28. juna 1991). Time se (opet na Vidovdan) manifestovalo povezivanje Kninske i Bosanske krajine u vrijeme kada je počinjao rat u Sloveniji U istoj funkciji je bila i promocija akademika dr J. Raškovića za predsjednika banjalučkog Srpskog demokratskog saveza “Otadžbinski front” i “vidovdanska skupština” u Bosanskom Grahovu, na kojoj je usvojena Deklaracija o ujedinjenju Kninske i Bosanske krajine.

Tim aktima, uz saglasnost Beograda, željelo se politički povezati te prostore, koji su bili važna operativna osnovica za rat u Hrvatskoj, i prisiliti SDA da se opredjeli za opciju tzv. krnje Jugoslavije, koja je tih dana plasirana u javnost. Pojavila se i tzv. beogradska inicijativa o istorijskom sporazumu Srba i Muslimana, a splasnula je tek kada su se SDA, HDZ BiH i većina opozicionih stranaka, opredjelile za suverenu i nezavisnu BiH.

Ratna histerija je zahvatila cio jugoslovenski prostor. U Srbiji i Crnoj Gori je (početkom jula 1991) izvedena djelimična mobilizacija. Desničarske opozicione stranke (SRS, SPO, SNO) ubrzano su formirale paravojne formacije, same ili u saradnji sa JNA i SUP-om Srbije (SRS je tada od JNA dobila više od 30.000 automata). Isto su činile i vladajuće partije u Srbiji i Crnoj Gori, prikriveno ili preko paravojnih organizacija. Djelovi tih formacija su krenuli preko BiH na ratišta u Hrvatskoj ili su se zadržali u nekim krajevima BiH.

Ratne pripreme zahvatile su veći dio BiH. U istočnoj Hercegovini su (srpske) paravojne formacije preuzele kontrolu saobraćaja, a uz podršku organa unutrašnjih poslova pod kontrolom SDS. Isto su činile (hrvatske) paravojne jedinice u zapadnoj Hercegovini. S obe strane Neretve preduzeta je mobilizacija. Početkom jula dolazi do djelimične mobilizacije i u Bosanskoj krajini.

Predsjedništvo BiH (muslimanski i hrvatski dio), imalo je rezervisan ili negativan stav prema vojnim pripremama i upotrebi JNA sa teritorije BiH u ratu u Hrvatskoj. Tražilo se da se odgodi slanje regruta u JNA. Oko toga su se zaoštravali odnosi između nacionalističkih stranaka, naročito između SDS i HDZ. U BiH se javio snažan otpor njihovoj ratnoj politici (antiratni miting u Sarajevu, upad građana u Skupštinu u toku zasjedanja i pohodi velikih grupa građana iz Sarajeva, Zenice, Jajca, Doboja, Brčkog i drugih mjesta u Beograd.)

Armijski vrh je u antiratnim akcijama vidio prepreke koje su mu kvarile operativne zamisli, jer nepopunjene jedinice nije mogao upotrebiti u skladu sa planovima. Zato se obrušio na proteste “roditelja, majki, sestara, mirotvoraca, pacifista itd. širom Jugoslavije”, ukazujući da “takvih akcija nije bilo u Hrvatskoj protiv hrvatske vojske, iako je ona izvršila opštu mobilizacju” (V Kadijević, str 136).

Od jula 1991. širili su se ratni sukobi u Hrvatskoj, gdje je srpsko stanovništvo bilo većinsko. Oni su se prenosili i na bosanske pogranične krajeve u dolini Une (Bosanski Novi i Bosanska Kostajnica). Umnožavali su se i incidenti (Vlasenica, Teslić, Modriča, Gradačac, Velika Kladuša i dr) između JNA i milicije i lokalnih organa vlasti.

Grupisanje JNA za operativne poduhvate iz BiH na pravcima Bosanska Gradiška-Virovitica, Bihać-Karlovac-Zagreb, Mostar-Split i iz Herceg Novog i Trebinja ka Dubrovniku i dolini Neretve, izazivali su usijavanje međunacionalnih i međuljudskih odnosa u BiH, ali i u Srbiji i Crnoj Gori. Za planirane operacije bilo je nužno dovesti nove jedinice JNA ili postojeće popuniti rezervistima iz Srbije i Crne Gore ili iz krajeva BiH, gdje ih se moglo mobilisati i motivisati za rat u Hrvatskoj.

U takvim okolnostima, Predsjedništvo BiH zauzelo je antiratni stav i oduprlo se mobilizaciji i upućivanju regruta iz drugih republika u jedinice JNA na teritoriji BiH, s čim se nisu saglasili Nikola Koljević i Biljana Plavšić. Isticano je da BiH, sa 32.000 milicionara i 100.000 rezervista i TO, može obezbjediti mir na svojoj teritoriji. Generalštab JNA se nije obazirao na stav Predsjedništva BiH, već je rješio da se jedinice JNA u BiH popune dijelom rezervista iz Srbije i Crne Gore, koje su u BiH počele pristizati od sredine septembra 1991. Dio tih rezervista je bio agresivan i izazivao incidente, a slično su se ponašali pojedinci iz jedinica Užičkog i Titogradskog (Podgoričkog) korpusa, koji su (u septembru 1991) izbili u istočnu Hercegovinu. To je naišlo na osudu dela javnosti. Mirovnjaci iz Titograda ocjenili su “da slanje crnogorskih rezervista van Crne Gore i nedolično ponašanje u Hercegovini znači uvlačenje ove republike u građanski rat” i da je time “crnogorski režim od ratnohuškačkog postao i stvarno ratni...” (“Borba”, 25. septembra 1991).

Ratom u Hrvatskoj, pogranični krajevi BiH se susreću s prvim talasom izbjeglica: u dolini Une stanovnici srpskih naselja sklanjaju se u susjedne bosanske krajeve; ispred jedinica JNA u istočnoj Hercegovini u izbjeglištvo kreću mještani iz muslimanskih i hrvatskih sela ka Mostaru, Splitu i Dubrovniku. Početkom oktobra, jedinice Titogradskog korpusa porušile su selo Ravno. U isto vrijeme, ispred paravojnih formacija HVO počinje egzodus srpskog stanovništva iz Mostara i Čapljine ka istočnoj Hercegovini.

U Bosanskoj krajini, ratni problemi rješavaju se - sa stanovišta potreba JNA i političkih snaga kojima ona služi - uspješnije nego i u jednom kraju BiH. Dvanaestog septembra je opšta mobilizacija, na koju se srpsko stanovništvo odaziva. Peti korpus JNA (Banja Luka) izrasta u najsnažniju operativnu jedinicu i u jesen 1991. postiže zapažene rezultate u Zapadnoj Slavoniji.

U tom periodu rata u Hrvatskoj, u BiH vlada “haos na svim nivoima”. Vlada se ne sluša, milicija se usteže da razoruža pripadnike paravojnih formacija, koji sve više postaju paralelni “čuvari reda”. Septembra 1991. republički MUP saopštava da je Republika puna oružja, koje je podjeljeno po nacionalnoj osnovi, navodeći mjesta lokacije srpskih i muslimanskih paravojnih odreda i ističući kako hrvatske paravojne jedinice stiču iskustva na ratištima u Hrvatskoj i blokiraju saobraćajnice oko Travnika da bi spriječili odvoženje naoružanja iz tamošnjih fabrika u jedinice JNA.

Ta konfuzna situacija, u vrijeme kada operacije u Hrvatskoj, uključivši i one oko Dubrovnika, sve do ušća Neretve, zapinju i nailaze na otpor hrvatskih snaga, prisilila je Generalštab JNA da, zbog nedostatka snaga, odustane od prodora iz Mostara prema Splitu.

Radi svih ovih problema, u Sarajevu je (15. oktobra 1991), održan sastanak između Predsjedništva i Vlade BiH (B. Plavšić, N. Koljević i drugi). S bosanske strane izražavano je uvjeravanje da se ništa neće uraditi protiv JNA, a Kadijević je obećao da će sve učiniti da se ratni sukobi ne prenesu na BiH. U saopštenju s tog sastanka navedeno je da će JNA obezbjediti međunacionalni mir u BiH i razoružati paravojne formacije. Kadijević je taj sastanak i njegove rezultate prešutio u svojoj knjizi.

Četnički vojvoda V. Šešelj, došao je novembra 1991. u Trebinje da izvrši smotru jedinica JNA. Taj prividno marginalni slučaj pokazivao je koliko je odmakla saradnja vladajućeg režima u Srbiji i armijskog vrha sa jednom pronacističkom strankom. Pošto je bilo izvjesno da Republika srpskog naroda BiH (kasnije Republika Srpska) neće moći da se mirnim putem izdvoji iz BiH, srpski (i armijski) politički vrh je računao sa vojnom opcijom. Ona se zasnivala na superiornom položaju JNA, posebno na BiH prostoru, u odnosu na moguće protivnike, to jest, oružane snage i paravojne formacije Hrvatske, kao i na one snage TO, milicijske jedinice i paravojne sastave u BiH, koje u vrijeme početka ratnih operacija mogu biti pod kontrolom političkih snaga koje će se suprotstaviti izdvajanju “srpskog” dijela iz BiH. Ranije je pomenuto da je vojni vrh predviđao ključnu ulogu srpskog naroda u BiH za budućnost srpskog naroda i odgovarajući raspored snaga JNA radi osiguranja te uloge.

Poslije poraza i napuštanja Slovenije i djela Hrvatske, Generalštab JNA je zaključio da u BiH treba imati jake snage radi svake sigurnosti i radi podrške snagama u Srpskoj Krajini. Krajem 1991. odlučeno je da se snage na teritoriji BiH, zapadne Slavonije, Baranje, Korduna, Like i Kninske krajine objedine pod komandom novoformirane 2. armije, za čijeg je komandanta postavljen general Milutin Kukanjac. U to vrijeme, već je bila rasformirana komanda 5. vojne oblasti (Zagreb), a iz Slovenije i Hrvatske stigli su djelovi 13. korpusa (iz Rijeke) u Hercegovinu, 10. zagrebačkog korpusa - u Bihać i 14. ljubljanskog u Zenicu i Doboj. Operativno područje 9. kninskog korpusa je prošireno na južne djelove Bosanske krajine do linije Bosansko Grahovo-Livno-Kupres. Iz Hrvatske je prebaziran 5. korpus RV i PVO u Bihać i Banja Luku. Tako se januara 1992. na teritoriji BiH prikupilo osam korpusa JNA (sarajevski, tuzlanski, banjalučki, bihaćki, hercegovački, užički, titogradski i 5. korpus RV i PVO).

Iz rata u Hrvatskoj JNA je izašla pod teškom moralnom hipotekom zbog saradnje s paravojnim formacijama s četničkim obilježjima, razračunavanja s civilima, uništavanja naselja (Vukovar, Dubrovnik, Konavle i dr), istorijskih spomenika, bogomolja i drugih objekata. Pod uticajem HDZ-a, a više zbog nedjela koje su počinile pojedine njene jedinice na prostorima Hrvatske, zbog razaranja i svojatanja Dubrovnika “kao prestonice srpske Hercegovine i Crne Gore” i ponašanja u Hercegovini, većina Hrvata u BiH doživljavala je JNA kao okupatorsku vojsku (S. Cerović, “Vreme”, 9. decembra 1991).

U demokratskoj javnosti vladao je, takođe, nelagodan osjećaj zbog nedoličnog ponašanja pojedinih jedinica JNA. Zaokret je nastao svrstavanjem vrha JNA iza politike i ciljeva populističkog režima u Srbiji. To je od JNA udaljavalo i mnoge komuniste koji su bili u redovima SDP BiH, reformiste i druge demokratske stranke BiH, ali je, takođe, odvajalo komandne strukture JNA od onih koji se nisu svrstavali iza SDS BiH. U armijskim jedinicama se tada još uvijek nalazio veliki broj starješina vezanih za Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju - kojima je bio bliži SDS i, posebno, režim u Srbiji, od lijevih demokratskih snaga u BiH. Sve je to uticalo da se u JNA otvori proces diferencijacije po nacionalnoj osnovi. Iz njenih redova su se osipali starješine i vojnici hrvatske i muslimanske nacionalnosti, jer je već bilo jasno da se JNA “nacionalno odredila i stavila u službu samo jedne političke stranke i zastupa njene interese”, a “raspoređena je na one teritorije koje je već od ranije kao srpske odredio R. Karadžić” (N. Sarač, “Nedjelja”, 1. marta 1992).

Pored JNA, u BiH je postojala i druga, važna strategijska komponenta vojne moći: snažni kapaciteti vojne industrije i infrastrukture za rat, a snage koje su gospodarile tim potencijalima imale su veliku prednost. U Novom Travniku nalazila se fabrika (evropskih mogućnosti) za proizvodnju artiljerijskog naoružanja, u Vogošći (kod Sarajeva), Goraždu, Konjicu i Bugojnu - preduzeća za proizvodnju municije i minsko-eksplozivnih sredstava; u Vitezu - proizvodnja eksploziva, u Sarajevu - fabrike za proizvodnju sklopova za tenkove, transportere, optičke i druge instrumente; u Mostaru - fabrika školskih i borbenih aviona i helikoptera. U Banja Luci - fabrika za izradu elektronskih uređaja i instrumenata. U Hadžićima (kod Sarajeva), Travniku i Banja Luci bili su remontni zavodi za održavanje i opravku raznih vrsta borbenih sredstava, a u Rajlovcu (kod Sarajeva) - Zavod za potrebe RV i PVO. Iako su u 1991. iz nekih od tih fabrika u Srbiju i Crnu Goru izmještene vitalne instalacije, postrojenja i tehnička dokumentacija, u BiH su ostali snažni vojnoindustrijski potencijali. Otuda će držanje ili preotimanje Goražda, Konjica, Viteza, Bugojna, Novog Travnika ili Vogošće, najčešće imati cilj da se ostvari kontrola nad proizvodnjom vojnih fabrika.

JNA je u BiH izgradila komandnu infrastrukturu, sposobnu da djeluje i u uslovima nuklearnog rata. Na području Sarajeva je postojalo komandno mjesto za operativno-strategijsko komandovanje, a oko Han Pijeska (ispod planine Žepe) komandno mjesto za strategijsko-operativnu komandu. U Foči i Konjicu podignuti su pod zemljom objekti za rad vojnih ili saveznih institucija. U rejonu Bjelašnice izgrađen je centar veze velikih mogućnosti, povezan sa manjim centrima i TV relejima i repetitorima. Izgrađena je mreža aerodroma sa radarskim i drugim instalacijama - aerodromi kod Bihaća (sa podzemnim hangarima), Tuzle, Mostara i Banja Luke i aerodrom za civilno vazduhoplovstvo kod Sarajeva. Za oružanu borbu bile su od značaja velike ratne rezerve opreme na tlu BiH.

Poseban vojni činilac u BiH bile su paravojne formacije pod kontrolom tri nacionalne stranke, odnosno njihovih mentora iz Srbije i Hrvatske. Te neregularne jedinice imale su, zbog specifičnog karaktera rata, veći značaj i ulogu nego što je bila njihova snaga. Njihova namjena je bila da podstiču, počinju, rasplamsavaju oružane sukobe i da izvršavaju “prljave” zadatke (masakri stanovništva, druge vrste nasilja i etničko čišćenje regiona od stanovništva protivničkih strana). Na muslimanskoj strani, njihov zadatak je bio da budu jezgro otpora i da služe za organizovanje Armije Republike BiH. Neke od muslimanskih paravojnih jedinica takođe su vršile nasilja. O organizaciji, brojnosti i naoružanju paravojnih jedinica, koje su formirane u BiH, ili su pristigle iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske, nedostaju potpuniji podaci, jer su formirane prikriveno, najčešće u saradnji sa policijskim organima i komandama JNA, Hrvatske vojske ili organa bezbjednosti, koji su bili u službi nacionalnih stranaka.

Koncem 1991. u BiH je legalizovana trgovina oružjem, koje je doturano mnogim kanalima i iz raznih izvora: iz skladišta JNA, preko ratnog plijena sukobljenih strana u Hrvatskoj, iz Srbije, Crne Gore i inostranstva. Javno se govorilo i pisalo o tome da se naoružanje paravojnih formacija vrši po stranačkoj osnovi. Pristalice SDS su oružje i opremu dobijali od JNA, iz Srbije i Crne Gore. Oružje za oružane snage HDZ stizalo je iz inostranstva i od jedinica hrvatske vojske. Privrženici SDA, oružje su dobijali iz islamskih zemalja preko Turske i Sandžaka. U 1991. je milicija u Sarajevu (na Bistriku) četiri puta otkrivala rakete u civilnim kamionima (umjesto banana), koje su iz Bara (Crna Gora) stizale u BiH! Poznavaoci trgovine oružjem tvrde da glavni akteri, koji su po pravilu ostajali u sjeni, nisu imali nikakvih “nacionalnih” predrasuda. Oni iz muslimanske sredine, prodavali su oružje i srpskim i hrvatskim paravojnim formacijama. Srpski “patrioti” su naoružavali muslimansku “Patriotsku ligu” i Paragine “hosovce”.

U okviru neposrednih ratnih priprema - fortifikacijske radove su izvodile jedinice JNA i paravojne formacije HVO i HOS-a i u zapadnoj Hercegovini i u srednjoj Bosni. Najviše podozrenja izazvalo je utvrđivanje topografskih tačaka oko Sarajeva, posebno uređivanje vatrenih položaja za artiljeriju i raketne sisteme oko Crepoljskog i Bukovika. General Đurđevac, komandant sarajevskog korpusa, je tvrdio da su ti radovi u funkciji potreba protivvazdušne odbrane. Ali, to nije moglo obmanuti ni domaću, a još manje evropsku javnost. Događaji koji će usljediti od aprila 1992. pa nadalje, razotkrili su i ovu vojnu tajnu.

[debian]

NEUSPIO PUČ U SARAJEVU



Uporedo sa vojnim pripremama besmislenog rata, sve strane su intenzivirale političke pripreme za ratni sukob. U to se umješala i međunarodna zajednica, pokušavajući da ga spriječi kompromisom. U decembru 1991. je Predsjedništvo BiH podnijelo Evropskoj zajednici (EZ) zahtjev da i BiH prizna kao nezavisnu i suverenu državu. Tim povodom je Alija Izetbegović izjavio: “Morali smo izabrati između tog da budemo nezavisna država ili da postanemo dio neke velike Srbije”, a 31. decembra rekao je da BiH “daje prednost nekom obliku labave konfederacije kao rješenju za Jugoslaviju” (Ratni zločini u BiH, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava, Zagreb, rujan 1993).

U beogradskim opozicionim krugovima tada su postojale snage za koje je bilo prihvatljivo konfederalno preuređenje. S tom idejom je, 11. januara 1992, došao u Sarajevo i Vuk Drašković i predložio Radovanu Karadžiću da potpiše ugovor, po kome bi Srbija, Crna Gora, Makedonija i Bosna i Hercegovina obrazovale “konfederaciju južnobalkanskih država, u kojoj će svaka članica biti suverena, ali će i konfederacija, takođe, biti suverena: Karadžić je taj predlog odbio, jer, po mišljenju Draškovića, ti su “ljudi bili rešili da počne rat po svaku cenu, jer je to veliki žrec zla iz Beograda zahtevao i plan je već ranije bio sklopljen” (“Srpska reč”, Beograd, 10. maj 1993).

Rukovodstvo Republike Srpske i njegovi pokrovitelji u Beogradu više nisu bili spremni ni na kakav kompromis. Dr Jovan Rašković je, na YUTEL-u i u sarajevskom “Oslobođenju” izašao sa stavom da Srbi u BiH “nemaju čega da se boje u eventualno nezavisnoj Bosni” i da čak imaju “interes da podržavaju nezavisnost BiH” (T. Loza, “Nedjelja”, 26. januar 1992). U Bosanskoj krajini pojavile su se kritike postupaka R. Karadžića, a dr N. Koljević je tih dana “iskočio iz monolitnog srpskog stroja”, nazvavši proglašenje Republike Srpske “neustavnim potezom”. To je bio izraz kratkotrajnog kolebanja. Rukovodstvo SDS je nastavilo akcije na dezintegraciji BiH, a Beograd je, blokadom na isporuke hrane i prekidom platnog prometa pojačavao pritisak na BiH sa ciljem da ista ostane u tzv. krnjoj Jugoslaviji. U rastakanju BiH, SDS je glavne napore prenijela na dezintegraciju Sarajeva, kao administrativnog i političkog centra Republike, koji je imao deset općina, od kojih četiri prigradske (Pale, Trnovo, Hadžići i Ilijaš). U Sarajevu je živjelo, prema popisu stanovništva marta 1991. godine, 525.980 stanovnika (6,6% Hrvata, 49,3% Muslimana, 29,9% Srba, 10,7% Jugoslovena i 3,5% ostalih). Proces razbijanja ove multietničke zajednice počeo je pobjedom nacionalnih stranaka na izborima. Prvi korak učinjen je (maja 1991), kada je Skupština općine Pale odlučila da se otcjepi od grada i priključi tzv. SAO Romanija, a 3. januara 1992. i opština Ilidža (10,3% Hrvati, 42,2% Muslimani, 37,2% Srbi, 7,6% Jugosloveni i 1,9% ostali). Kasnije je to učinila i općina Ilijaš (6,8% Hrvata, 42,2% Muslimana, 45,1% Srba, 4,6% Jugoslovena i 1,3% ostalih). Odbornici SDS izglasali su izlazak tih općina iz dotadašnjih društveno-političkih zajednica i priključenje SAO Romaniji.

Razbijanje BiH po nacionalnim kriterijima se pravdalo i ekonomskim motivima. U sarajevskom slučaju, međutim, nisu se krili pravi, politički ciljevi. Njih je, u jednom napisu (“Naša borba”, 24. mart 1995), o susretu sa R. Karadžićem i dr N. Koljevićem, tim “jezivim parom, profesorom engleske književnosti i psihijatrom”, sljedećim riječima opisao V. Zimerman: “Karadžić je razgovor počeo tiradom kritika na račun Evropljana... i žalopojkama na to što su SAD tako slijepe, pa napuštaju tradicionalne saveznike Srbe. Onda je... krenuo da pravda sve što radi.” “Morate da razumijete Srbe” - rekao je Zimermanu. “Oni su vekovima bili žrtve izdaje. Danas oni ne mogu da žive s drugim narodima.”Karadžić je izjavio da će prestonica Srpske Republike biti Sarajevo, koje će “biti podjeljeno na muslimanski, srpski i hrvatski dio, pa ni jedna etnička grupa neće morati da živi ili radi zajedno sa drugima”. Takvu su sudbinu namjenili Sarajevu protagonisti velikosrpskog projekta u budućoj “jugoslovenskoj” državi.

Međutim, dok su bile u toku pripreme da se definitivno dovrši - milom ili silom - podjela BiH između upravljača u Beogradu i Zagrebu, problemi su se javili zbog bosanske HDZ, ali i zbog stava međunarodne zajednice prema podjeli BiH. Dio rukovodstva HDZ oko Stjepana Kljujića, bio je protiv podjele BiH. Tuđmanu i istomišljenicima iz proustaškog krila HDZ BiH smetala je “bosanska” struja u stranci, naročito kada se založila za referendum o nezavisnosti BiH. Zbog toga će Kljujić biti zaobiđen u razgovorima sa SDS (u Zagrebu) februara 1992. U HDZ BiH pobjedila je manjina, vezana uz Tuđmana i snage koje su radile na podjeli BiH.

Na zahtjev Predsjedništva BiH o priznavanju BiH za nezavisnu i suverenu državu, međunarodna Badinterova arbitražna komisija dala je pozitivni odgovor “ukoliko građani Republike na referendumu potvrde takvo opredjeljenje”. Stav arbitražne komisije su podržale SAD, Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija, Turska i nekoliko drugih zemalja. Prihvatajući međunarodnu podršku, Skupština BiH je (bez poslanika SDS-a) donijela odluku da se na referendumu izvrši izjašnjavanje o nezavisnosti i suverenitetu BiH. Protiv su bili SDS (i njeni mentori iz Beograda) i vrhovništvo HDZ, u Zagrebu i Grudama (stvarno sjedište BiH HDZ), jer su i jedni i drugi bili svjesni da će se većina građana BiH izjasniti protiv velikosrpskog i velikohrvatskog projekta. Oko referendumskog izjašnjavanja je izbio sukob u HDZ BiH. Zagreb i njegovi štićenici u BiH su pokušali da u tekst uključe i nacionalistički obojena pitanja i da mu na taj način izmjene smisao i svrhu. Međutim, pod pritiskom katoličke crkve i demokratskih snaga iz hrvatskog nacionalnog korpusa, taj je manevar propao. SDS je bojkotovala referendum, jer nije bila spremna da se sukobi sa voljom svoje biračke baze pod međunarodnom kontrolom, zbog koje su mogućnosti manipulisanja bile ograničene. Na referendumu (29. februara i 1. marta 1992), glasalo je 63,44% građana, od kojih su 99,4% podržali opredjeljenje za suverenu i nezavisnu BiH. SDS nije priznala referendum.

Da bi obesnažili rezultate referenduma i proveli svoje ciljeve, vrh Srbije i njihova ekspozitura na Palama rješili su da BiH, prije nego što dobije međunarodno priznanje na osnovu rezultata referenduma, stave pod svoju kontrolu na taj način što će pučem oboriti Predsjedništvo i Vladu BiH. Do sada su se pojavila u javnosti tri strana izvora s komentarima o tom puču. Dr Paulo Shoupa piše: “Nije jasno kakvu je ulogu Karadžić igrao u događajima u martu 1992. koji su doveli do izbijanja i širenja građanskog rata. Nema sumnje, pokušaj udara u Sarajevu bio je njegovo maslo...” Taj autor konstatuje: Paradoksalno je da se JNA pokazala kao ozbiljna prepreka za ostvarenje plana koji su Milošević i Karadžić smislili da bi srušili Vladu u Sarajevu, početkom marta 1992.” U članku “Zarobljeni um”, Tompson tvrdi: “... U martu 1992, mesec dana pre srpskog napada, ekstremno srpska partija R. Karadžića, SDS, pokušala je da izvede puč u Sarajevu...” (“Naša borba”, februar 1995). Kasnije, V. Zimerman u feljtonu (“Partneri u zločinu”), svjedoči da su Milošević i Karadžić pokušali 2. marta 1992. da izvrše puč u Sarajevu (“Naša borba”, 13. marta 1995).

Na drugi dan referenduma (1. marta), na Baščaršiji, ubijen je jedan svat (barjaktar) i ranjen pravoslavni sveštenik. Izvršioci su, iako poznati, ostali van dohvata pravde. Poslije tog ubistva, “... grad se u kratkom roku ispraznio, da bi potom, po sarajevskim ulicama, kako će reći Velibor Ostojić, iz rukovodstva SDS, ‘spontano’ nikle barikade, prvo ‘srpske’, a potom i ‘muslimanske’”. “Prvi rafali su počeli zasjecati noć...”, a u Skupštini BiH se za to vrijeme održavao koktel. “U toku noći mobilizirali su se svi koji su na ovaj ili onaj način došli do naoružanja... Paralelno sa ovim aktivnostima u Sarajevu, širom BiH, takođe, ‘spontano’, postavljene su barikade, a u Bosanskom Brodu stvar su malo ubrzali, pa se uskoro otvorio pravi rat, sa nekoliko žrtava...” R. Karadžić se neočekivano javio iz Beograda. Rekao je “da je mnogo grešaka učinjeno, a da su naročito griješili EZ i A. Izetbegović. Sada ljudi žive pod pritiskom i mislim da ne možemo izbjeći međuetnički i religiozni rat...” (Zehrudin Isaković, “Vreme”, 9. mart 1992).

Komandant 2. armije, general Milutin Kukanjac, tim povodom je izjavio: “... Poznati referendum u režiji A. Izetbegovića, završen je 1. marta 1992. On je izazvao spontane reakcije Srba, koji su iz straha od napada Muslimana u noći 1. i 2. marta podigli barikade na ulicama Sarajeva. Međutim, naša komanda je uspjela da spriječi oružani sukob...” (M. Mišović, “Borba”, 23. novembar 1993).

Drugog marta SDS i SDA demonstracijama su odmjeravale snagu u blokiranom gradu. U taj sukob umješali su se građani, spontano ili organizovano, koji su pokušali da rasture neke barikade. Međutim, dočekani su vatrom, od koje su ranjena četiri lica. To je zaustavilo demonstrante, ali građani su iz zapadnog Sarajeva krenuli ka centru. “Poput bujice, kolona se uvećavala. Tkala se sarajevska plišana revolucija. Kada je ‘savladana’ najveća prepreka na Pofalićima, put je bio otvoren prema centru grada, pa tako i za uspjeh akcije. Te noći se tiho šaputalo da Predsjedništvo, Vlada i ostali organi vlasti ‘moraju pasti’. Ipak, neko je ljude te noći neprimjetno i bezglasno poveo, prvo pored zgrade Skupštine, pa potom i Predsjedništva, ostavljajući tako za neka druga vremena da se uradi ono što se baš te noći možda moralo uraditi” (“Vreme”, 9. mart 1992)

Dva glavna rivala, sarajevske događaje su objasnila sa svojih pozicija. Vođstvo SDA - koje se, ishodom referenduma osjećalo ojačanim - podizanje barikada je povezalo sa izjašnjavanjem za nezavisnu BiH, a ubistvo na Baščaršiji je osudilo i ocjenilo kao provokaciju. Portparol te stranke, Irfan Ajanović, izjavio je: “... Mi smo ljubavlju, slogom, zajedništvom pobjedili silu. Mladost Sarajlija je to dokazala kada je više od deset hiljada Sarajlija srušilo barikade. To je srušilo barikade a ne dogovor koji je postignut u Predsjedništvu BiH. Na kraju krajeva, bilo je mnogo nacionalno izmješanih barikada... U Dobrinji, Vogošći, čujem i na Kozjoj ćupriji. Tamo su i Srbi, i Muslimani, i Hrvati bili na barikadama da Sarajevo čuvaju od četnika V. Šešelja...” “Mi smo zadovoljni ponašanjem Armije” (“Vreme”, 9. mart 1992.)

Rukovodstvo SDS bilo je nezadovoljno ishodom puča. U glasilu “Javnost” iznijeta je hronologija događaja. U pretposlednjem pasusu stoji: “19,30 h. Naredba ljudima sa svih gradskih barikada da se mirno povuku. Do viđenja, bezimeni heroji, srpska braćo, junaci. Doviđenja u sljedećem ratu! Biće toga, znamo mi njih, ali neka znaju i oni nas!” (“Nedjelja”, 15. mart 1992)