To nindža :Nestanak SRJ zaustavio rasprodaju 13 Titovih automobila
Kolekcija 13 luksuznih automobila u kojima se vozio Josip Broz Tito i 10 motocikala za pratnju, koji su i danas u besprijekornom stanju, trebali su biti rasprodani na aukciji krajem mjeseca ali se 6. veljače, dva dana poslije prestanka postojanja SR Jugoslavije, od dražbe odustalo
Jedan od luksuznih Titovih MercedesaJedan od luksuznih Titovih MercedesaGotovo istodobno kad je ime Jugoslavija nestalo sa zemljovida, u Beogradu se pokušao rasprodati i posljednji trag SFRJ – ergela luksuznih automobila u kojima se vozio Josip Broz Tito. Ministarstvo obrane bučno je najavilo aukcijsku prodaju 12 Mercedesa, jednog Rolls-Roycea i 10 motocikala BMW. O tim se vozilima brinuo specijalni autovod gardijske brigade VJ čiji zapovjednik, pukovnik Radoš Jeftović tvrdi da su oldtimeri proizvedeni između 1960. i 1980. u savršenu stanju jer se “nikad nisu kvarili” i pažljivo su održavani: “Automobili su održavani tako da budu u stanju da se pokrenu čim dobijemo naredbu. Unatoč tomu od Titove smrti 1980. gotovo i nisu upotrebljavani.”
U SFRJ je bio običaj da Tito svakog 25. svibnja, na svoj rođendan, dobije automobil na dar. Prema Jeftovićevim riječima, svi automobili su u savršenom stanju, a u kolekciji ima i nekoliko pravih bisera, kao blindirani Mercedes 600/8 Pullman sa šest vrata, jedini takav na svijetu. Proizveden je 1978., dugačak je 6,24 m, prešao je manje od 23.000 km.
“Gume su promijenjene lani, akumulator je mijenjan svake godine, među ostalim i stoga što ga je nemoguće upaliti guranjem. Tko može gurati automobil težak više od četiri tone? Unatoč motoru od 250 KS, ovaj Mercedes zbog težine može razviti maksimalnu brzinu od samo 120 km/h”, veli Jeftović.
Blindirani Mercedes kupljen je 1978. sredstvima saveznog ministarstva unutarnjih poslova za 667.100 njemačkih maraka. Lim je debeo 3,5 mm, stakla 28 mm i otporna su na metke. Tito se u njemu vozio samo u inozemstvu. Kad je putovao na Kubu, na summit nesvrstanih, na Mercedesu su u avionu, zbog promjene tlaka zraka, popucala sva stakla. Automobil je hitno vraćen i postavljena su nova višeslojna stakla.
Nakon Titove smrti blindiranim se Mercedesom 1992. vozio tadašnji premijer SRJ Milan Panić. Milošević je u njega sjeo samo dvaput – prilikom proglašenja predsjednikom SRJ i posjeta bjeloruskog predsjednika Aleksandra Lukašenka. Početna aukcijska cijena tog tenka na kotačima određena je na pola milijuna eura.
Drugi biser iz Titove kolekcije je Mercedes 600 Pullman Landaulet, kabriolet sa šest vrata, kakvih je napravljeno samo sedam. Ti su automobili bili vrlo popularni na Balkanu – SFRJ je kupila dva, a u takvim su kabrioletima vozili i predsjednike Bugarske i Rumunjske Todora Živkova i Nicolaea Ceausescua. Tvornica “Mercedes” bila je toliko ponosna na taj automobil da ga je stavila u svoj muzej. Proizveden je 1967., dugačak 6,24 m, težak 3,6 t, s motorom od 250 KS, a prešao je nešto više od 53.000 km. Bio je Titov omiljeni automobil kojim je putovao po SFRJ. I njegova isklična aukcijska cijena bila je pola milijuna eura.
Na aukciji su trebala biti ponuđena na prodaju još tri Mercedesa 600/8, iz serije od 124 komada, proizvedena između 1963. i 1981., kao i sedam “standardnih” automobila istog proizvođača. Bila je predviđena i prodaja 10 bijelih motocikala BMW od 750 ccm koje su vozili Titovi gardisti.
Jedino vozilo koje nije njemačke proizvodnje jest Rolls-Royce Phantom V iz 1960. težak 3 t, dugačak 6 m, s motorom od 250 KS, s prevaljenih 20.500 km. Njegova isklična cijena je 200.000 eura, relativno skromna jer je serijski model – proizvedena su 93 komada. Uz njega ide i 600 rezervnih dijelova, od kojih se može sastaviti novi automobil bez karoserije. Rolls-Royce se vozio do 1976. Tito ga nije volio pa ga je prepuštao gostima, kao 1972. Elizabeti II., britanskoj kraljici.
Jeftović, koji se priprema za mirovinu nakon 36 godina u specijalnom autovodu, čiji je zadatak bio održavanje vozila za šefa države i njegove goste, veli da Tito nikad nije sjeo za upravljač ni jednog od tih automobila osim Rolls-Roycea, iako je 1912. bio pokusni vozač u Austro Deimleru: “Na Brijunima je Tito vozio Cadillac, koji je ostao u Hrvatskoj. Od 1945. je imao dvojicu vozača – Marko Agbaba je umro, dok Ivo Kužnik živi u Sloveniji.” Kaže da su za osnovno održavanje vozila zaduženi vozači – oficiri i podoficiri VJ. Tehničko održavanje je posao radionice, uz angažman 15 do 20 ljudi. Za svaki auto postoji knjižica u koju su upisani svi podaci – koliko je vozilo prevalilo kilometara, kad je upotrebljavano, koliko je minuta radilo u mjestu, koliko u vožnji. “Ovi auti gotovo i nisu upotrebljavani više od 20 godina. Tehnička nepouzdanost i komplicirana procedura održavanja tako starih i rijetkih vozila nametnula je prodaju kao jedino moguće rješenje”, veli Jeftović.
Najava dražbe Titovih automobila 27. veljače nije prošla bez negativnih reakcija. Tvrdilo se da su to gotovo unikatni primjerci, povijesnog značaja, čija će prodaja doneti novac koji će možda biti nekontrolirano potrošen.
Kustos beogradskog Muzeja znanosti i tehnike Jovan Božinović izjavio je da se dva Mercedesa i Rolls-Royce ni pod kakvim uvjetima ne mogu izvesti preko granice jer su proglašeni kulturnim dobrima: “Premda muzej ima pravo prvokupa, novac koji bi trebalo izdvojiti umalo premašuje cjelokupan godišnji iznos naših plaća.”
Kad se pojavio podatak da je Mercedes kabriolet Titu 1967. darovao Zagrebački velesajam, postavilo se pitanje bi li ti automobili trebali biti predmetom rasprave o podjeli naslijeđa bivše SFRJ. Uostalom, Tehničkom muzeju Slovenije 1987. je iz Maršalata privremeno ustupljeno 15 Titovih automobila, uključujući četiri Cadillaca, Horch 951A – dar ruske 3. armije, Rolls Royce iz 1952., Ford Continental, Mercedes 540K iz 1939., koji je Brozu darovao SUP Hrvatske. Ta su vozila i dalje u Sloveniji i navodno nikad nisu spomenuta u diobenoj bilanci SFRJ. Možda se netko u Beogradu dosjetio da bi prodaja Titovih automobila mogla prerasti u problem u odnosima s državama s područja bivše SFRJ, ali kako god bilo, 6. veljače, dan nakon što je SRJ prestala postojati, od dražbe se odustalo s obrazloženjem da se “nisu stekli uvjeti za prodaju, jer nije dobivena suglasnost nadležnih institucija”. Direktor savezne direkcije za imovinu Dragomir Popov ocijenio je da odluka o prodaji Titovih auta nije prošla zakonsku proceduru: “Ti su automobili registrirani u evidenciji imovine Jugoslavije. Ako neko savezno tijelo nema potrebu upotrebljavati stvar, nju najprije treba ponuditi drugim saveznim tijelima, a ako ni njima nije potrebna, provodi se postupak za otuđenje stvari. Prema tome, jedina je nadležna savezna vlade.”
Tako će Mercedesi i Rolls-Royce do daljnjega biti na raspolaganju šefu zajedničke države Srbije i Crne Gore i njegovu protokolu i ostat će u garažama autovoda gardijske brigade na beogradskom Topčideru.
Kralj Aleksandar Karađorđević ubijen je 1934. u Marseilleu u autu Delage D8. Dvije godine poslije taj je auto dospio u Beograd, kao dar francuske vlade i smješten u Vojni muzej. Poslije II. svjetskog rata povučen je iz muzeja i njime su se razvozili ostaci hrane iz beogradskih vojarni, da bi prije 50 godina bio razrezan na otpadu u Loznici. Dva destljeća poslije mnogi su automobili iz voznog parka Maršalata prodani na vojnom otpadu po iznimno niskoj cijeni.
Ovo je samo dio titove ergele.
Pa neće vladika ići na biciklu !
Il si, znaš već šta 
!
