Trebinjka na prvim borbenim linijama u Avganistanu

[free2020]

TitleBox

Trebinjka na prvim borbenim linijama u Avganistanu: Talibani je ciljali mjesecima




Vesna Duka - 12.12.2011 09:45

TREBINJE - Danica - Dada Đikov iz Trebinja jedina je žena na Balkanu koja se u posljednjih 11 godina bavi poslom hendlera, vodiča pasa koji otkrivaju eksplozivne naprave, i jedina žena iz BiH koja je u Avganistanu bila na prvoj borbenoj liniji - preko žice, odnosno, van vojnog kampa Masumgar, domu talibana, u koji je poslata iz glavne baze u Kandaharu.

Ona je, u okviru kanadskog bataljona snaga NATO pakta, 14 mjeseci bila najisturenija meta talibanskim napadima, a ispred nje je na metar do najviše desetak metara uvijek išao njen pas tragač za eksplozivom, koji kada otkrije eksploziv ispod površine zemlje, jednostavno sjedne na to mjesto i čeka nagradu.

"Ono što je najbitnije jeste da moj pas nikada nije omanuo i svako otkrivanje eksploziva uspješno je okončano, ali smo, s druge strane, znali upadati i u zasjede, oko mene su ginuli ljudi, pri čemu je uvijek trebalo zadržati samokontrolu i zdrav razum dok ne dođe kopnena ili vazdušna podrška koja nas je izvlačila", počinje priču ova neustrašiva djevojka, koja je od avgusta ove godine, kada se vratila iz Avganistana, već uspjela završiti i Izraelsku akademiju za VIP body garda u Makedoniji.

   Nikada neće zaboraviti trenutke kada joj je najviše nedostajala porodica, naročito sin
Trenutno je u rodnom Trebinju posvećena porodici, ponajviše sinu Stefanu, koji u vrijeme njenih angažmana ostaje sa djedom, Dadinim ocem, koji joj je, kako kaže, najveća podrška.

"Najprije sam, kao ljubitelj i uzgajivač pasa, uz koje je prohodao i moj jedanaestogodišnji sin, počela da se bavim ovim poslom ovdje u Trebinju, a onda sam kao hendler obišla sva nekadašnja bojišta iz proteklog rata u bivšoj Jugoslaviji, pa i liniju razgraničenja Turaka i Grka na Kipru, nakon čega je došla ponuda za Avganistan od Kanađana sa kojima sam i ranije sarađivala. Prihvatila sam je brzo i spremila se za 72 časa, jer nisam imala mnogo vremena", objašnjava Dada.

Nedostatak vremena da o svemu podrobnije razmisli, najvjerovatnije ju je i odvelo u kamp Masumgar, dom talibana, u Pandžvai distrikt, gdje je bilo nekoliko kanadskih kampova i u kojem je poginulo 157 Kanađana. Iako se danas uz osmijeh prisjeća tih dana, kaže da je od njih devetoro šestoro odmah odustalo, ali i od njih troje u komandi niko nije vjerovao da je upravo ona hendler, pa je čak ni u prve dvije, tri patrole nisu pozivali.  Kada su se uvjerili u njenu sposobnost, tražili su da produži ugovor na dva mjeseca, pa je umjesto 12, ostala 14 mjeseci, a i njeni pretpostavljeni su joj kasnije i pismeno iskazali poštovanje.

Iako se trudila da ni u jednom momentu ne pokaže svoju slabost, Dada kaže da nikada neće zaboraviti trenutke kada joj je najviše nedostajala porodica, naročito sin, a od svega joj je najteže pao tromjesečni period kada se, tek dvadesetak dana po dolasku u kamp, nije mogla javiti porodici, jer je bila na prvoj borbenoj liniji.

"Od najtežih doživljaja koje sam imala u Avganistanu, izdvojila bih moj prvi izlazak preko žice kada je ispred mene iz zasjede iskočio taliban i počeo da puca, gdje me je, naravno, spasao pancir, jer je pribranost stigla sa zakašnjenjem od nekoliko sekundi, ali je zato reagovao moj kolega koji je pucao. Veoma teško je bilo i moje prvo suočavanje sa bombašem samoubicom koji se pred mojim očima raznio, ali su mi momci iz podrške s ranijim iskustvom kazali šta je u pitanju i upozorili me da idem u zaklon, koji mi  je, zajedno sa pancirom, spasao život", kaže ova neustrašiva djevojka.

Spasavanje života jednih drugima, teški uslovi u kojima su djelovali, gdje osim pancira teškog preko 20 kg, svaki vojnik nosi i svoje sljedovanje hrane i vode, koji se kod Dade zbog psa množio sa dva, što je težilo još oko 50 kg, kao i neuslovna spavanja, održavanje lične higijene, učinili su valjda da u ovoj Hercegovki svaki od njenih kolega prepozna istinskog heroja.

"Oni su meni pomagali koliko su mogli, ponijeli bi mi i dio tereta koji nosim i u svakom momentu mi bili toliko dobri prijatelji da i danas održavam kontakte sa svima njima, od kojih me mnogi zovu u dalje zajedničke misije, ali ja čekam onu koja mi odgovara", ističe Dada, dodavši da su Kanađani najprofesionalnija vojska u kojoj je bila i sa kojom je dolazila u kontakt.

Na kraju podvlači da je jako ponosna na svoju avganistansku misiju, jer zna da je i direktno i indirektno spasila brojne živote i dala doprinos boljem i pravednijem životu u ovoj azijskoj zemlji.

Tri minuta pod tušem
U vrijeme kada dame sve češće provode više vremena u kupatilima i spa centrima nego li da se bave ostalim aktivnostima, Danica - Dada Đikov je u avganistanskom kampu za tuširanje imala tačno tri minuta.

"Prva tri puta mojih tuširanja sam bila kažnjena, jer iz improvizovane tuš kabine nisam izašla na vrijeme, ali sam zato kasnije utempirala vrijeme na tačno 180 sekundi ili koji sekund manje", prisjeća se sa osmijehom Dada i dodaje da se te navike dugo nije mogla odviknuti i kada je došla kući, u sopstveno kupatilo.
Panično buđenje

Po dolasku u Trebinje prvih nekoliko dana se budila u panici, jer je redovno iz mirišljave posteljine ustajala misleći da je u pitanju košmar, tražeći lično naoružanje sa kojim je, kaže, i spavala i u toalet odlazila.

"Najsmješniji i možda i najtužniji momenat je bio kada sam stajala sa prijateljima na ulasku u Stari grad u Trebinju kada je iznenada pred nas izašao dječak s plastičnom puškom, a mene uhvatila panika, tražeći lično naoružanje, jer su naoružana djeca u Avganistanu gotovo uobičajena stvar", kaže Danica Đikov.
http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Trebinjka-na-prvim-borbenim-linijama-u-Avganistanu-Talibani-je-ciljali-mjesecima-118888.html

Svaka joj čast!

[free2020]

TitleBox

ponedeljak, 05 decembar 2011 09:45
Mama iz Avganistana

Izvor: Dnevnik.rs

 Jednima je bilo čudno što se vratila, kao da su očekivali njenu pogibiju; jer zaboga u ratu se gine, a drugima je bilo drago što se rodnog Trebinja dokopala još luđa i otresitija nego što je bila. Danica Đikov jedina je žena koja je bila na prvoj borbenoj liniji u Avganistanu, žena koja je izašla van žice.

Ona i njen pas Aleks uvek su bili za korak ispred svih, takav im je posao, jer Dada je u NATO snage stupila kao hendler - čovek koji sa psom otkriva eksplozivne naprave. A priču smo započele...

- Deš’ me bona to pitat, jesi l‘ normalna?! - podiže glas Danica odskačući od stolice, k‘o da se pred njom našao bombaš samoubica.

Postavila sam joj obično pitanje. Za mene obično, za nju teže od odlaska u Avganistan. A samo me je interesovalo kako je to kada kao žena hendler polazi u rat i ostavlja sina, kako se pozdravi sa njim, šta mu kaže?

- Šta mu mogu reći? Zna dijete gđe idem, veliki je, ne moš’ to od njega sakriti - priča u dahu i pali ko zna koju cigaretu po redu. - Ima evo skoro 12 godina kako radim sa psom i minama. Stefan mi je imao četiri meseca kada sam 2000. sa 21 krenula po ratištima i minskim poljima. Prvo na Kupresu, slede Sarajevo, cela Hrvatska i granica sa Srbijom, Kipar, Makedonija, Turska i na kraju Avganistan, tako da je dijete odrastalo s mojim poslom - govori Danica, kao da nabraja mesta u kojima je letovala.

A i posao hendlera nije izabrala iz čiste obesti, muka ju je naterala. Pre toga bavila se odgojem pasa. Možda bi i istrajala u tome da se u međuvremenu nije zaljubila i ostala trudna. Umesto podrške, koju je očekivala od oca svog deteta, ostala je sama. Nije se pokolebala. Rodila je sina i odlučila da će kroz život ići uzdignute glave, da nikoga nikada neće moliti i da će sama podići dete. Olakšavajuća okolnost ovoj samohranoj majci je velika podrška oca, bivšeg oficira vojske JNA.

- Majka mi je poginula kad sam imala 18 godina, tako da mi je stari bio i otac i majka. Kada sam zatrudnela rekao mi je da ga ne interesuje što će moje dijete biti rođeno u vanbračnoj vezi, to je njegovo unuče i za nas će u njegovoj kući uvek biti mesta. I danas sam mu zahvalna na tim riječima - sa prkosom priča otresita Hercegovka, dok joj glas dobija neku novu boju, a lice sija od zadovoljstva što zna da je sve u životu sama postigla.

Kako u Trebinju nije bilo posla za nju završila je kurs, prijavila se da radi kao hendler i otišla na Kupres. Taj prvi put kada je otišla na teren Stefan je ostao sa đedom. Bez straha mu je poverila dete od četiri meseca, a pazio ga je bolje nego bilo koja žena.

- Brzo mi je proteklo tih 12 godina. Tereni su se ređali, nisam osjetila ni strah ni bol. Ništa. Samo sam po Stefanu primetila koliko vreme leti. Kada sam počela bio je beba, sada je već pred pubertetom.

Pogledah je popreko kad reče da nije osetila ni strah ni bol. Znam da je tri puta pas prevario i da je isto toliko puta završila na mini.

- Jeste, bona, al se nisam uplašila. Ma, nisam mislila ni na šta. Stala sam ko ukopana i čekala pomoć. Šta ću!? Od panike nema ništa. Nisam ni na Stefana mislila. Možda smatraš da sam luda, al’ da sam pomislila na njega uspaničila bih se i to bi bio kraj - pravdala se.

Avganistan. Nervira je priča o osećanjima. Nema tu osećanja, samo akcija, adrenalin, ludilo koje te uhvati, zbog kog zaboraviš da si žena. Izgubiš pojam o vremenu, ali ne zaboraviš da si majka. Kako da zaboraviš?

- Kako? Šta misliš kako je majci kad tri meseca ne čuje dete? - začuđeno me upita i priznaje da je dolazak u Avganistan i privremena zabrana komunikacije sa spoljnim svetom bilo nešto najteže u dotadašnjem radu. Izdržala je, ali se slomila kad je posle dužeg vremena preko skajpa čula glas sina. Drhtala je kao dete prvi put u životu, nije mogla ni da progovori. Tad su joj, kako kaže, pred očima bile slike sve one nedužne dece koju u Avganistanu talibani žrtvuju zarad „višeg cilja”.

Njen odnos sa sinom je uvek bio „muški”, strog, ali pravedan i pun ljubavi. A Stefan? On je, razumno dete, svesno situacije i načina na koji njegova majka zarađuje novac. Skroman je, odličan đak, trenira dva sprota i svira gitaru. Da liči na majku dokaz je i velika ljubav prema psima.

- Ne priča ti on puno, ali znam da je jako ponosan na mene. U svom sastavu je napisao „o mojoj majci ne mogu da pišem, nju morate upoznati”. Kad sam kretala u Avganistan ostavio mi je poruku na fejsbuku „majko čuvaj se”...

  Zorica Dragojević

Ratnik, a ne domaćica

Rođena je u Trebinju 1978. Od 2000. radi kao hendler (vodič psa koji otkriva eksplozivne naprave), a poseduje i sertifikat za deminera i trenera pasa.  Danica je velika enigma za muškarce. Većina njih kada je upozna opčinjena je njenom manekenskom građom, dugom crnom kosom, prodornim crnim očima i tetovažama iznad ušiju. Oduševi ih svojim izgledom, a razočara ratobornim „sve mogu sama” stavom. Ubrzo shvate da pored sebe imaju „Tomb Rajder”, a ne ono što bi želeli - domaćicu. Ipak je ovo Balkan, a Danica nije Anđelina Žoli.

http://tvojportal.com/drustvo/item/15771-mama-iz-avganistana.html