"Šta sa Srbima u muslimanskoj Republici BiH"-Najavljeni genocid nad Srbima u BiH

[Matovilo]

"Šta sa Srbima u muslimanskoj Republici BiH"





"Mila majko, idem sadit vrbe,

o njih ćemo povješati Srbe.

Mila majko, idem oštrit kame,

Skoro ćemo opet punit jame.

Mila majko, nareži salate,

Pozovi nam i braću Hrvate.

Kad se naši povežu barjaci,

svi će Srbi završit u raci."

Najavljeni genocid nad Srbima u BiH
Written by FOKUS

Mada je napisana još početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka, a njen autor Aliji Izetbegovića je u poznatom sudskom procesu zajedno s grupom islamskim fundamentalista iz Sarajeva bio osuđen na zatvorsku kaznu u Foči, "Islamska deklaracija" je od 1990. godine postala omiljena i nezaobilazna literatura ne samo kod pristalica Stranke demokratske akcije, već i većine Muslimana u tadašnjoj Socijalističkoj Republici BiH.

Istina, ovaj najmračniji anticivilizacijski pamflet dugo je držan u tajnosti, da bi se tek od januara 1990. godine, poslije duboke političke krize, koja je kulminirala trajnim razlazom republičkih delegacija na 14. Kongresu Saveza komunista Jugoslavije, počele javno manifestovati stavovi i ideje iz "Islamske deklaracije".

Tako je list "Oslobođenje", kao zvanični organ SSRN BiH, na svojim stranicama dopustio upotrebu svih varijanti srpsko-hrvatskog jezika, ali je izričito zabranio korišćenje ekavice iako su mnogo ranije, u vrijeme dok je direktor ove izdavačke kuče bio Nikola Nikić, rodom iz Livna, dnevna novina je štampana naizmjenično ćirilicom i latinicom. U stvari jedna stranica je štampana ćirilicom, a sljedeća latinicom, sve dok nekome nije zasmetalo ova ustavna ravnopravnost pisama u zvaničnom republičkom glasilu.

Uoči i poslije prvih višestranačkih izbora u BiH na kojima su poslije višedecenijske vladavine komunista, pobijedile tri nacionalne stranke - SDA, SDS i HDZ, kiosci u BiH su bili preplavljeni mnogim novim listovima i revijalnim izdanjima. Vaskrsla su čak i ona izdanja koja su bila štampana još u vrijeme NDH, poput "Nedjelje", "Sabaha" i drugih listova.

Međutim, najekstremniji među novopokrenutim listovima, koji je na svojim stranicama otvoreno propagirao patološku mržnju i prizivao genocid nad srpskim narodom svakako je bio sarajevski list "Novi voks".

U stvari ovaj fundamentalno-profašistički list slijedio je ideje i stavove iz Izetbegovićeve "Islamske deklaracije".

Kada su još 1993. godine muslimanski predstavnici, odnosno Smail Čekić i muslimanski lobista iz Amerike Frensis Bojl sastavili su i u ima Alijine BiH podnijeli tužbu Međunarodnom sudu pravde u Hagu protiv tadašnje Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) za navodni zločin genocida, pravni zastupnik SRJ, Bogoljub Etinski podnio je preliminarne primjedbe 25. juna 1995. godine pod naslovom "Slučaj primjene Konvencije o sprečavanje i kažnjavanju zločina genocida".

U tom dokumentu se između ostalog citira nekoliko veoma otrovnih i profašističkih tekstova objavljenih u trećem broju fundamentalističkog lista "Novi voks" za oktobar 1991. godine. Dakle, samo desetak dana prije nego što će se u krnjoj Skupštini Socijalističke Republike BiH, bez prisustva srpskih poslanika, izglasati Memorandum o suverenoj i nezavisnoj BiH, kao izvorni dokument iz "Islamske deklaracije" u pomenutom broju sarajevskog lista "Novi voks" objavljen je mržnjom zatrovni tekst pod naslovom "Šta sa Srbima u muslimanskoj Republici Bosni i Hercegovini".

Podsjetimo u to vrijeme Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina je po ustavu i formalno bila u sastavu SFRJ i zato nije nimalo slučajno što je u medijima stvarana euforična atmosfera, kao priprema za uspostavljanje unitarne muslimanske BiH.

U skladu sa stavovima i idejama iz "Islamske deklaracije" u pomenutom tekstu "Novog voksa" se, pored ostalog, zagovara povratak islamskog poretka kao u vrijeme najmračnije turske tiranije:

"1. Svaki pojedinac Srbin mora biti svjestan odgovornosti cjelokupnog naroda za njegove nekontrolisane postupke. Kazna za učinjena zlodjela biće kolektivna - za jednu srušenu muslimansku kuću biće srušeno deset srpskih, za jednog mrtvog muslimana biće likvidirano 100 Srba. Za jednog ranjenog muslimana zavisno o težini rane 10 do 50 Srba.

2. Svi Srbi rade radno vrijeme od 12 sati na dan, plate su im srazmerne lojalnosti svih zaposlenih i u pravilu su za 30 odsto manje od plata muslimana na istom radnom mestu.

9. Dobar Srbin je živ i poslušan Srbin; ili mrtav neposlušan Srbin...".

Inače, na naslovnoj strani pomenutog broja "Novog voksa", koji se pojavio na kioscima pola godine prije nego što je 8. aprila 1992. godine krnje Predsjedništvo BiH s Alijom Izetbegovića na čelu, proglasilo takozvanu Republiku BiH, objavljena je prijetnja upućena Srbima koja glasi: "Sprema se 'Handžar divizija'" i "Četvrti Rajh dolazi - dobrodošao". Kao ilustracija, takođe preko cijele prve stranice objavljen je crtež u boji naoružanog muslimanskog "handžarca" ispod koga se nalaze odsječene glave tadašnjih srpskih lidera, Radovana Karadžića, Nikole Koljevića, Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Muslimanski "handžarac" s automatom i handžarom drži jednu podignutu nogu na Karadžićevoj odsječenoj glavi.

Zar treba podsjećati da je ovaj jezivi prizor s crtežom u novinama od prije rata, poslužio kao inspiracija zločincima muslimanske Armije RBiH koji su na krvnički azijatski način odsijecali glavu zarobljenim srpskim borcima a potom se, poput krvoločnih zvijeri iživljavali i fotografisali sa odsječenim glavama, kao što je to bio slučaj sa poznatom fotografijom koja svjedoči o zločinima u okolini Teslića.

Nije naodmet još jednom podsjetiti da je 13 SS "Handžar divizija" bila zločinačka jedinica sastavljena od muslimana iz Bosne i Hercegovine koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata, pošto je prethodno prošla obuku u Francuskoj i Njemačkoj, borila na strani fašističke Njemačke, a ostala je zapamćena po ratnim zločinima koje su pripadnici ove divizije počinili nad srpskim narodom.

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=535:najavljeni-genocid-nad-srbima-u-bih&Itemid=172


(Nastaviće se)

 

[Matovilo]

Zločinci najavili novu Ćele-kulu

Written by FOKUS

   

Bogoljub Etinski, kao agent Savezne Republike Jugoslavije, upozorio je 25. juna 1995. godine u preliminarnim primjedbama Međunarodnom sudu pravde u Hagu pod naslovom "Slučaj primjene Konvencije o sprečavanje i kažnjavanju zločina genocida", da je još prije izbijanja građanskog rata muslimanska strana pripremala genocid nad srpskim narodom u BiH.

U dokumentu se, između ostalog, navodi da je muslimansko vođstvo odgovorno za ratne zločine nad Srbima u BiH, jer je podsticalo akte genocida iz "Islamske deklaracije", koju je napisao Alija Izetbegović. Tako je po uputstvima i obrascu za genocid iz navedene deklaracije, kao u vrijeme Drugog svjetskog rata, sarajavski profašistički list "Novi voks", u broju iz oktobra 1991. godine, objavio tekst muslimanske "domoljubne pjesme" pod naslovom "Srbe na vrbe":

"Mila majko, idem sadit vrbe,

o njih ćemo povješati Srbe.

Mila majko, idem oštrit kame,

Skoro ćemo opet punit jame.

Mila majko, nareži salate,

Pozovi nam i braću Hrvate.

Kad se naši povežu barjaci,

svi će Srbi završit u raci."

U istom broju, na 22. i 23. stranici ovog profašističkog lista, objavljen je širok spisak u to vrijeme najviđenijih Srba, čije bi glave, prema redakciji "Novog voksa", trebale da budu uzidane u neku novu Ćele-kulu.

Kao što je iz istorije poznato, poslije poznate bitke kod Čegra 1809. godine, Turci su kao osvetu i opomenu Srbima nedaleko od Niša podigli kulu sazidanu od 952 odsječene srpske glave, koja je nazvana Ćele-kula.

Na tom spisku po želji i izboru neofašista iz "Novog voksa" nalaze se sljedeća imena:

Radovan Karadžić, Milorad Ekmečić, Nikola Koljević, Ljubo Bosiljčić, Velibor Ostojić, Milivoj Nadeždin, Slavko Leoveac, Biljana Plavšić, Vojislav Maksimović, Aleksa Buha, Miroslav Toholj, Nenad Kecmanović, Gajo Sekulić, Slobodan Milošević, Dušan Kanazir, Dobrica Ćosić, Ljuba Tadić, Borislav Mihajlović, Antonije Isaković, Vuk Drašković, Vojislav Šešelj, Milan Babić, Jovan Rašković, Milan Martić, Blagoje Adžić, Stevan Mirković, Dragan Kecman, Dubravka Kenjić, Milan Zorić, Ilija Guzina, Konstantin Jovanović, Ljilja Smajlović, Đuro Kozar, Zoran Kurtović, Rajko Petrov Nogo, Vojislav Lubarda, Darko Tanasković, Miroljub Jevtić, kapetan Dragan, Borisav Jović, Novak Kilibarda, Momir Bulatović, Milo Đukanović, Marko Negovanović, Života Avramović, Mirjana Marković Milošević, Mirjana Bobić Mojsilović, Aleksandar Tijanić, Miljan Miljanić, Dragan Džajić, Milutin Šoškić, Svetozar Vujović, Svetozar Kuč, Vlade Divac, Dragan Kićanović, Žarko Varajić, Miroslav Ilić, Bata Živojinović, Zaharije Trnavčević, Mladen Paunović, Đorđe Balašević, Dragoljub Mićunović, Kosta Čavoški i tako redom.

Uz izuzetak nekolicine, koji su u međuvremenu preminuli, mnoge ličnosti s pomenutog spiska su i danas, dvije decenije od objavljivanja za odstrel, veoma aktivne, to jest žive i zdrave.

Nažalost, postoje neoborivi dolazi o masovnim ubistvima i genocidu nad srpskim civilima tokom rata u Sarajevu, koji se posebno ispoljavao u ubistvima odsjiecanjem glava, što je bilo karakteristično za period turske tiranije na ovim prostorima, kada su takođe Srbima bile odsijecane glave. To je najslikovitije opisano u brojnim djelima naš nobelovac Ivo Andrić. Što se tiče Garašaninovog "Načertanije", s kojim i danas bošnjački mediji i lideri zastrašuju svoj narod, s punim pravom se može konstatovati da zbog ovog bezazlenog djela nije pala nijedna žrtva, a kamoli odsječena glava. Nasuprot "Načertaniju", u proteklom građanskom ratu najbrutalniji zločini počinjeni su po obrascu pisanom u "Islamskoj deklaraciji".

Evo samo nekih slučajeva o ubistvima Srba kojima je bila odsječena glava:

1. Pripadnik združenih hrvatsko-muslimanskih snaga Zvonko Zovko iz Podorašca, kod Konjica, zarobljenom Srbinu Sretku Kuljaninu iz Bradine, kod Konjica, odsjekao je glavu 26. maja 1992. godine.
Potom je odsječenu glavu odnio u Konjic, kao trofej, šutirao po ulicama i na kraju nabio na kolac. Kada je 28. maja za ovaj zločin saznala njegova supruga Branka, koja je bila u sedmom mjesecu trudnoće, otpočeo je porođaj.

Međutim, kada su je odveli u Konjic kod ginekologa, dr Jusufbegovića, on je odbio da joj pruži pomoć, iako joj je bio pukao vodenjak, i vratio je u logor "Musala" u Konjicu, gdje je 14. juna 1992. godine rodila dijete, koje je po nalazu Instituta za majku i dete u Beogradu rođeno s atrofijom mozga i očnog živca.

Po mišljenju ljekara ove ugledne dječje zdravstvene ustanove, ovo je posljedica prijevremenog porođaja i nepovoljnih faktora koji su prethodili rođenju djeteta sa prognozom da će dijete biti doživotno težak invalid. Kao dokaz Etinski je naveo dokumentacija Komiteta broj 106/94.

2. U selu Ledići, kod Trnova, poslije 8. juna 1992. godine ostalo je svega 13 starijih srpskih muškaraca i žena, od kojih su većinu poubijale muslimanske jedinice kojima je komandovao Ethem Godinjak, koji je prije rata bio načelnik SUP u Trnovu.

Tada je ubijen Rade Mijovčić (70), sin Alekse. Kako je utvrđeno prilikom pronalaska njegovog tijela 7. avgusta 1992, ustanovljeno je da je glava pokojnog Rada bila odvojena od ostalog dijela tijela.

Takođe, pronađeno je i tijelo bez glave Slavke (Nikola) Vasić (78), koja je zaklana na kućnom pragu.

Priredio Radovan JOVIĆ

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=536:zlo%C4%8Dinci-najavili-novu-%C4%87ele-kulu&Itemid=172
(Nastaviće se)

[Matovilo]

Ne Hrvatska do Drine, nego Srbi preko Drine


Written by FOKUS


Dok većina boraca i komandanata Vojske Republike Srpske nikad nije ni čula za, a kamoli pročitala, Garašaninovo "Načertanije", već su u proteklom građanskom ratu bili zaokupljeni odbranom pradjedovskih ognjišta i svoje Republike Srpske, dotle su pripadnici muslimanske Armije RBiH bili zadojeni otrovnim idejama iz "Islamske deklaracije" u cilju stvaranja unitarne islamske BiH.

Hrvati su u to vrijeme, koliko god to nekome izgledalo nestvareno, vješto kalkulisali u kojoj je većina hrvatskog naroda više brinula o tome kako će i na koji način najbolje pomoći Hrvatskoj, a onaj najekstramniji dio poput Hrvatske stranke prava, koja se ni danas nije odrekla Starčevićeve ideje - Hrvatska do Drine. Na sve ovo predsjednik SDA u Hrvatskoj, Šemso Tanković, i jednim i drugima poručuje:

"Mi ne volimo one koji kažu, Hrvatska do Drine, već one koji kažu Srbi, preko Drine." Tako i danas, poput košmara u glavi, čak i Lagumdžijine platformaše poput Denisa Bećirevića proganja ideja o uspostavljanju muslimanske BiH.

Autori ranije citirane knjige "Sanski Most u ratu 1992-1993" nastavili su da veličaju navodne ratne uspjehe neofašističke "Handžar divizije", a pritom svjesno prećutkuju monstruozne pokolje nad srpskim civilnima, što je bio glavni cilj njihove zločinačke strategije.

"Prema planu, jedinice su zaobišle Derventu i krenule prema Doboju sa ciljem oslobađanja ovog grada. Na nekoliko kilometara od Doboja vođene su izuzetno teške borbe s neprijateljem, koji je po svaku cijenu nastojao sačuvati Doboj, kako zbog geostrateškog položaja, tako i zbog značaja putnih i željezničkih komunikacija sa sjeveroistočnom BiH, odnosno Bijeljinom i Brčkom", navedeno je u knjizi i podsjeća se da su do 25. maja formirane linije fronta sve do početka operacije Vojske Republike Srpske pod kodnim nazivom "Koridor 93".

Potom se naglašava navodna hrabrost i kvalitet pripadnika jedinice "Zmaj od Bosne", koja je takođe formirana u Hrvatskoj, a koju su popunjavali Muslimani, među kojima je bilo nekoliko boraca i s područja Sanskog Mosta.

"Očigledno da je HVO nije u stanju od sačuva Brod, pošto su za veoma kratko vrijeme pale sve linije odbrane koje su držali HVO bojovnici. Jedino je ostao branjen prostor na linijama odbrane koju su drzali ‘handžarci’. Interesantno je da je u to vrijeme jedna grupa ‘handžaraca’, predvođena Ramom Kreštićem i Irfanom Talićem Arkanom, uspjela ući u potpuno praznu Derventu i izvući pun kamion naoružanja i municije koji su ostavili bojovnici Hrvatskog vijeća odbrane, napustivši Derventu. Ramo i Arkan su sa svojom grupom dovukli kamion u Brod, i pored peripetija s HVO uspjeli ga zadržati i naoružanje podijeliti ‘handžarcima’. Zbog ovog umalo nije došlo do oružanog sukoba HVO policije i ‘handžaraca’.

VRS je operaciju ‘Koridor 92’ detaljno isplanirala i u njoj angažovala velik broj ljudstva, tehnike i oklopno-mehaniziranih snaga... Poslije ranjavanja 7. jula 1992. godine, Irfan Talić Arkan prvo je prebačen u Brod, potom u Zagreb na liječenje. U međuvremenu snage VRS uspjele su ući u Brod...

Pod veoma dramatičnim okolnostima, ‘handžarci’ poslije pada Broda, sa 620 dobrovoljaca kreću iz Jastrebarskog u opkoljeni Bihać. Put ka Krajini vodio je preko Ogulina, Kamenice, Slunjskih brda i Bugara. Najveći dio pređenog puta bio je pod četničkom kontrolom. I pored toga u Bihać je stiglo 570 dobrovoljaca. Tokom puta trideset ih je zarobljeno u borbama sa četnicima, dok su neki poginuli", stoji u pomenutoj knjizi.

Zagrebački "Večernji list" je u broju od 19. juna 2006. godine objavio izuzetna značajnu informaciju o mjestima u kojima su se nalazili centri za obuku muslimanske Armije RBiH na području Hrvatske.

U tekstu se navodi da je "Večernji list" u posjedu dokumenata iz kojih je vidljivo da su prije rata i u toku njega na teritoriju Hrvatske osnivani centri za obuku muslimanske Armije Republike Bosne i Hercegovine, ali i jedinica te vojske.

"Tako su 1992. godine formirane, 77. brigada u Rijeci, Berbir brigada u Zagrebu, 17. brigada takođe u Zagrebu, kao i ‘Handžar divizija’ u Sisku. Osim toga, tokom 19992. godine u Hrvatskoj su djelovali centri za obuku muslimanske Armije RBiH i to u: Zagrebu, Kutini, Sisku, Rijeci, Delnicama, Vrgorcu i Đakovu. U Zagrebu, Velikoj Gorici i Puli su se čak obučavali i malobrojni piloti muslimanske Armije RBiH", stoji na početku taksta u "Večernjem listu".

Potom se navodi da su muslimanski predstavnici iz Bosne i Hercegovine u Hrvatskoj osnovali i Vojno-ekonomska predstavništva u Zagrebu, Splitu i Rijeci.

Hrvatska je bila jedini tranzitni most za prevoz oružja u BiH, iako je međunarodna zajednica i jednoj i drugoj državi nametnula embargo na uvoz oružja. Tako je oružje u BiH otpremano iz Krka, Karlovca, Sambora, Krapine, Zagreba, Varaždina, Pule, Osijeka, Opatije, Rijeke, Splita, Slavonskog Broda, Ploča… Aktualni predsjednik "Zelenih beretki" Sarajevskog kantona, Muhamed Švrakić, potvrdio je za "Večernji list" informacije o centrima za obuku muslimanske Armije RBiH.

- I ja sam se nalazio u jednom od takvih centara u Vrgorcu. Sve se odvijalo pod pokroviteljstvom generala Mate Šarilije Daidže - priznaje Švrakić. Prema njegovim saznanjima, kroz centre za obuku prošlo je preko 400 ljudi i to većinom onih koji su kasnije postali komandanti muslimanske Armije RBiH. On navodi da su jedinice koje su bile u Sarajevo na početku rata dobile i naoružanje od Hrvatske vojske, navedeno je u tekstu "Večernjeg lista".

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=534:ne-hrvatska-do-drine-nego-srbi-preko-drine&Itemid=172

(Nastaviće se)

[Matovilo]

Dokazi o zločinima i agresiji na BiH


Written by FOKUS

   

Knjiga "Zločin je zaboraviti zločin" (Sanski Most u ratu 1992-1995), autora Zilhada Ključanina i Hazima Akmadžića, napisana je u stilu Izetbegovićeve "Islamske deklaracije" pa zato ne treba da čudi što se u njoj veličani zločini neofašističke jedinice "Handžar divizije", koja je zajedno sa formacijama iz Hrvatske počinila prvi masovan zločin na tlu BiH i to nad nadužnim srpskim civilima u selu Sijekovac, kod Broda.

Autori nijednom riječju u ovoj knjizi od skoro 390 stranica, ne pominju nevine žrtve staraca i žena iz Sijekovaca jer se, po njihovom vjerskom ubjeđenju, radi o "nevjernicima", ali su zato bezočno lagali i izmišljali nekakve žestoke borbe tokom marta u Brodu i navodne zločine četnika.

"Činjenica je da su Brođani u prvim danima četničkih udara na Brod bili organizovali odbranu koja je onemogućavala dalje napredovanje neprijatelja. Bile su formirane vojne jedinice, a logistička pomoć u naoružanju i hrani stizala je još uvijek iz susjedne Hrvatske. Ukratko, jedinice teritorijalne odbrane su funkcionisale i bile osposobljene da pruže adekvatan otpor agresoru", glasi jedan od citata iz pomenute knjige.

Sve gnusne laži. A, nepobitna je istina da su regularne jedinice iz Hrvatske zajedno s pripadnicima neofašističke formacije "Handžar divizije", u drugoj polovini marta 1992. godine prešle preko Save i izvršile agresiju na teritoriju BiH, odnosno okupirale dijelove opštine Brod. Podsjetimo, prije nego što je zvanično počeo građanski rat u BiH u noći između 3. i 4. aprila 1992. godine izvršena je agresija na BiH od strane regularno vejske Hrvatska na Kupres u kojoj su počinjeni masovni zločini i pokolj srpskih civila u selu Donji Malovan. Postoje neoborivi materijalni dokazi o prva dva masovna zločina, a još niko od učesnika ovih zločina, u kojima je ubijeno skoro stotinu srpskih civila, nije procesuiran

Jedan od brojnih dokumenata na veoma jasan i nedvosmislen način potvrđuje da je vojska iz Hrvatske, još u martu 1992, prešla most na Savi i izvršila agresiji na teritoriju BiH, a potom počinjila stravične zločine nad Srbima u opštini Brod. Tek mjesec dana poslije agresije i masakra srpskih civila u selu Sijekovcu, navodni Krizni štab opštine Brod dostavio je 16. aprila 1992. pisano obavještenje krnjem Predsjedništvu BiH, kao i Vladi BiH i Štabu TO, kojim ih obavještava da se stavljaju pod komandu Štaba teritorijalne odbrane u Sarajevu.

Evo i kompletnog transkripta tog dokumenta:

"Obavještavamo vas u ime Kriznog štaba opštine Brod i Prve bosanskobrodske brigade da smo uz vas i da se priključujemo Teritorijalnoj odbrani BiH. Brod je čvrsto u našim rukama, a svakog dana postižemo nove ratne uspjehe (pokoljima civila, pr. a.). Juče je oslobođen Dubočac, a naši položaji su tik uz rubne dijelove Dervente.

Od vas tražimo da preuzmete sve na što boljem uvezivanju svih jedinica kao i na osvješćivanju naroda. U tom kontekstu mislimo da je potrebno preuzeti kontrolu nad državnim medijima bez kojih je put do konačne pobjede i oslobođenja drage nam domovine mnogo teži.

Niko nema pravo da bude neutralan u ovom ratu protiv velike srpske agresije. Dok naši borci ginu za slobodu BiH gospoda i drugovo na RTV i dalje vrše sistemsko zaglupljivanje naroda. Ukoliko pod hirni RTV ne počne s ratnim programom učinićemo sve da se nače jedinice kat-tad dočepaju onih koji ništa ne čine da narod konačno progleda i da srušimo taj komunistički RTV - bastion.

Ustanimo svi kao jedan u borbi protiv zajedničkog neprijatelja, neka nam živi naša BiH i Hrvatska."

Pismo su spotpisali Ivica Brzić, kao predsjednik i Armin Pohara, kao potpredsjednik Kriznog štaba, a prema protakularnim napomenama pismo je dostavljeno predsjedniku i potpredsjedniku Vlade, Juri Pelivanu i Muhamedu Čengiću, zatim Rusmiru Mahmutčehajiću, Jerku Doki i drugim službama.

Iako je u svojoj knjizi Dragan Lukač, aktuelni direktor Federalne uprave, poimenično naveo 32 hrvatske i muslimanske civilne žrtve u oružanim sukobima od marta do oktobra 1992. godine, kada su jedinice Vojske Republike Srpske, pod komandom generala Slavka Lisice definitivno oslobodile Brod i agresorske snage protjerale preko Save u Hrvatsku, dvojica pomenutih autora knjige "Sanski Most u ratu 1992-1995." bez imalo srama navode podatak da je samo u drugoj polovini marta u selima Gornje i Donje Kolibe "od strane četnika poklano 28 Bošnjaka i 30 Hrvata". Niko tako krupno kao Ključanin i Akmadžić ne može da slaže, kako je napisao Petar Patrović Njegoš.

"Formiranjem 101. brigade HVO handžarci (njih između 500 i 600) ulaze u sastav ove brigade i učestvuju u svim borbama za odbranu Broda. Komandant bataljona handžaraca bio je Ramo Kreštić a njegov zamjenik Irfan Talic Ika ili Arkan, obojica iz Sanskog Mosta. On je u Hrvatsku stigao 17. marta 1992. godine i bio među onima koji su iz Zagreba krenuli autobusima za Brod", navode autori knjige i navode da su "handžarci" držali linije na pravcu Sijekovca sve do 25. maja 1992. godine.

Potom se veličaju vojni uspjesi "Handžar divizije" tvrdnjama da su  25. maja poslije stalnih četničkih napada krenuli u kontranapad 25. maja 1992. godine.

"Njima su se suprotstavile jedinice bivše JNA u kojima je bio izvjestan broj Bošnjaka i Albanaca koji su se odmah predavali i prelazili na stranu Hrvatske vojske da se bore. Tog dana oslobođene su Gornje i Donje Kolibe, a u sadejstvu s dijelovima 108. Slavonsko-brodske brigade oslobođena su sela Grk i Bukovci, a prodor je nastavljen prema Derventi".

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=533:dokazi-o-zlo%C4%8Dinima-i-agresiji-na-bih&Itemid=172
(Nastaviće se)

[Matovilo]

Neofašisti u sastavu "Handžar divizije"


Written by FOKUS


garasanin-35Kada je 1830. godine Srbija dobila status autonomne kneževine, počinje postepeno da se oslobađa protektorata Rusije i da svoju spoljnu politiku usmjerava prema zemljama Zapadne Evrope, oslanjajući se, prije svega, na Francusku i Englesku. Tako je u okviru tog nastojanja 1844. godine nastao prvi nacionalni program države Srbije, "Načertanije" sa ciljem rješavanja nacionalnog pitanja srpskog naroda.

Ilija Garašanin je "Načertanije", kao osnovni dokument srpske istorije devetnaestog vijeka pisao pod uticajem poljske emigracije, a posebno Adama J. Čartorijskog (1770-1861), poljskog političara i književnika, koji je u evropskim krugovima važio za vodećeg eksperta za istočno pitanje. Bilo je to, dakle, u vrijeme kada su odbrajani posljednji dani viševjekovne turske tiranije na Balkanu. Konstatovala je to i Nagorka Idrizović, autorka feljtona u muslimanskom "Oslobođenju" (mart-april 2006), ali je svjesno propustila da objasni otkud tolika količina mržnje sa Baščaršije i kako to da su se krajem 20. i početkom 21. vijeka mnogi bošnjački lideri okomili upravo na Garašaninovo "Načertanije", odnosno na cjelokupan srpski narod.

Ne postoji, zaista, nikakvo razumno objašnjenje za takve napade osim da pojedini bošnjački lideri ni danas ne mogu prežaliti propast turske imperije, pa u svojoj nemoći i bijesu iskaljuju patološku mržnju prema Republici Srpskoj, Srbiji i srpskom narodu u cjelini.

Po "Načertaniju", kao sasvim bezazlenom djelu i prvom modernom srpskom nacionalnom programu, koji je nastao u određenim istorijskim okolnostima, radilo se samo dok je Ilija Garašanin bio na vlasti u Srbiji, a naročito u oblasti obavještajne i političke djelatnosti u Bosni, koja je u to vrijeme još bila pod okrutnom turskom okupacijom. Treba naglasiti da je "Načertanije" izniklo iz tadašnje srpske stvarnosti, a ne obrnuto smatra Nikola B. Popović u predgovoru knjige "Srpski nacionalni program", i kategorički tvrdi "da bi sve bilo isto i bez Garašaninovog 'Načertanija'".

Otkud, dakle, toliki napadi i mržnja bošnjačkih lidera prema planu kojeg je vrijeme odavno prevazišlo i koji se čuva još samo u istorijskim arhivima. Napadima na program "Načertanije" se u stvari nastoje ostvariti davnašnje težnje muslimanskih vođa za uspostavljanje islamskog poretka u BiH. Predosjećajući da će padom komunizma izgubiti mnoge privilegije početkom devedesetih godina prošlog vijeka počela je prikrivena primjena anticivilizacijskih stavova iz "Islamske deklaracije" Alije Izetbegovića.

I, dok su se, u vrijeme nasilnog razaranja SFRJ, u BiH vodili intenzivni pregovori na nivou političkih lidera i poslaničkim klupama, muslimanska strana se paralelno s tim procesima počela tajno pripremati za rat, kako bi se u skladu s Alijinom "Islamskom deklaracijom" stvorila prva islamska država u Evropi.

Rukovodstvo muslimanske Stranke demokratske akcije, već poslije prvih višestranačkih izbora regrutovalo je nekoliko hiljada mladića koji su poslije kratkotrajne obuke u Hrvatskoj bili raspoređivani u policijske stanice u mnogim opštinama u BiH, kao obučeni "specijalci i čuvari reda".

Procjenjujući da je, poslije neuspjelog pokušaja Huseina Gardaševića u vrijeme turske okupacije i muslimanskih autonomaša u periodu Drugog svjetskog rata, nastupio povoljan trenutak da se u BiH uspostavi islamski poredak, muslimansko rukovodstvo, koje je predvodio Alija Izetbegović je pored jačanja policijskih struktura počelo i sa stvaranjem muslimanske vojske. Tako je oživljena fašistička ideja i već 1991. godine formirana je zloglasna "Handžar divizija" i poslata u Sisak na obuku u tamošnjem kampu.

Kao što su muslimani u vrijeme NDH u pokoljima nad Srbima bili vjerne sluge Ante Pavelića, tako su u drugoj polovini 1991. godine pripadnici novoformirane neofašističke formacije "Handžar divizija" pomagali Franji Tuđmanu u stravičnim zločinima, progonu i istrebljenju srpskog stanovništva Hrvatskoj.

Zločinačka formacija "Handžar divizija" počinila je najmonstruoznije zločine nad srpskim civilima u Hrvatskoj, a pred kraj 1991. godine i početkom 1992. godine počeli su pripreme za rat u BiH. Zločinačkom jedinicom je komandovao Ramo Kreštić iz Sanskog Mosta, koji je poginuo a njegov zamjenik bio je Irfan Talic, takođe iz Sanskog Mosta. Iz Prema navodima iz knjige "Sanski Most u ratu 1992/1995", koju su 1998. godine izdali Zilhad Ključanijn i Hazim Akmadžić, iz ove opštine u "Handžar diviziji" bili su još i Edin Talić, Ismet Kurbegović Kevo, Mirsad Grozdanić, Ermin Mulalić, Velid Avdić Žuta, Vehid Avdić Rođo i Samir Alihodžić.

Inače, prema pomenutoj knjizi u Zagrebu je krajem februara 1992. godine bio formiran Centar za obuku i pripreme Bošnjaka za rat u Bosni i Hercegovini. Svesrdnu podršku u radu i svim aktivnostima ovog centra pružao je "Islamski centar" u Zagrebu. Već, 17. marta 1992. godine pripadnici zločinačke jedinice "Handžar divizije" su pod punom ratnom opremom i naoruženjem krenuli iz Zagreba i stigli u Slavonski Brod. Tamo su ostali nekoliko dana u jednoj kasarni da bi potom prešli preko Save u Brod, gdje su 26. marta 1992. godine počinili prvi masovni i najmonstruoziniji ratni zločin u BiH nad nedužnim srpskim civilima u selu Sijekovac, kod Broda.

U pomenutoj knjizi, pak, dvojica autora plasiraju bestijalne laži tvrdnjom da su u to vrijeme u Brodu "već uveliko vođene borbe". Izgleda da jedino tužiocima u Sudu BiH nije poznato da je, poslije ubistva Nikole Gardovića, koga je počinio Ramiz Delalić Ćelo, 1. marta oko 15.30 časova kod Stare pravoslavne crkve u Sarajevu, u bivšoj Ulici Danila Ilića broj 7, na svadbi njegovog sina Milana Gardovića i Dijane Tambur, u Sijekovcu počinjen prvi masovni zločin nad civilima u BiH

 

Priredio Radovan JOVIC

(Nastaviće se)

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=532:neofa%C5%A1isti-u-sastavu-hand%C5%BEar-divizije&Itemid=172

[Matovilo]

Pakistan Alijin uzor za islamski poredak

Written by FOKUS

   
U skladu sa stavovima iz svoje "Islamske deklaracije" Alija Izetbegović je 8. aprila 1992. godine, kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, bez prisustva srpskih članova i bez ikakve ustavne procedure tadašnju Socijalističku Republiku BiH preimenovao u "Republiku BiH". Mada to, zbog mogućih reakcije, nije eksplicite naglasio, Izetbegović je u potaji bio ubijeđen da je tim činom inaugurisao drugu islamsku državu na svijetu uz već postojeći Pakistan.

Uostalom, evo šta je u vezi s tim deceniju ranije napisao u "Islamskoj deklaraciji":

"Kada je riječ o islamskoj vlasti, primjer Pakistana, kao danas jedine deklarisane islamske republike, ne može se mimoići. Mi pozdravljamo Pakistan, bez obzira na izvjesne neuspjehe i teškoće, jer je on plod ove težnje za uspostavljanje islamskog poretka i jer su oni koji su ga zamislili, kao i oni koji su ga ostvarili, bili rukovođeni jasnom islamskom mišlju. Pakistan je generalna proba uvođenja islamskog poretka u suvremenim uslovima i na današnjem stepenu razvoja. Na primjeru Pakistana, protagonisti islama trebaju i mogu učiti kako treba i kako ne treba raditi.

Negativno iskustvo Pakistana - a negativna iskustva su uvijek važnija - možemo sažeti u ove dvije tačke:

1. Nedovoljna jedinstvenost i izgrađenost osnovne organizirane snage koja je oživotvorila Ikbalovu zamisao o Paksitanu. Uskoro, pošto je Pakistan stvoren, pokazalo se da je Muslimanska liga okupljala veoma nejednake elemente, koji nisu imali ujednačene poglede na osnovna pitanja uređenja društva i organizaciju države. S te strane Liga je bila jedva nešto više od političke stranke klasičnog tipa i, pred velikim dilemama pred kojima se našao Pakistan ona nije mogla održati svoje jedinstvo.

2. Formalistički i dogmatski prilaz realizaciji islamskih postavki u praksi Pakistana. Mislioci i pravnici Pakistana, umjesto da se okrenu gorućim pitanjima prosvjete, iscrpljivali su svoju energiju i konačno se podijelili na pitanjima o manje ili više striktnoj primjeni šerijatskog krivičnog i bračnog prava. Dok su oni vodili beskonačne rasprave o tome da li kradljivcu odsjeći ruku ili ga jednostavno poslati u zatvor, jedan poseban vid krađe - korupcija, uzela je nezapamćene razmjere i dovela do krize, koja je potresla temelje Pakistana kao države. Pouke iz dvadesetogodišnjeg postojanja Pakistana jasne su. One glase:

Prvo, borbu za islamski poredak i osnovnu rekonstrukciju muslimanskog društva mogu sa uspjehom voditi samo prekaljeni i izgrađeni pojedinci, svrstani u čvrstu i homogenu organizaciju. Ova organizacija nije nikakva politička stranka iz arsenala zapadne demokratije; ona je pokret zasnovan na islamskoj ideologiji i s jasnim moralnim i idejnim kriterijima pripadnosti;

Drugo, borba za islamski poredak danas je borba da se ostvari suština islama, a ovo znači da se u praksi obezbijedi vjerski i moralni odgoj naroda i osnovni elementi društvene pravde. Forme u ovom trenutku imaju sekundarni značaj; i

Treće, funkcija islamske republike nije prvenstveno da deklariše ravnopravnost ljudi i bratstvo svih Muslimana, nego da se bori da ostvari nešto od ovih visokih načela u praksi. Probuđeni islam treba da u svakoj sredini uzme u svoje ruke zastavu za pravedniji društveni poredak i da jasno istakne da s borbom za islam počinje i rat protiv neznanja, nepravde i siromaštva, rat u kojem neće biti kompromisa i uzmicanja. Ako to ne učini, tu zastavu će uzeti demagozi i lažni spasioci društva, da bi ostvarili svoje licemjerne ciljeve.

Ove poruke imaju okus gorčine. Mi ipak ostajemo vjerovati u Pakistan i u njegovu misiju u službi svjetskog islama. Jer, nema muslimanskog srca koje neće zatreptati pri spomenu nečeg tako dragog kao što je Paksitan, mada ova ljubav, kao i svaka druga, zna za svoje strahove i zebnje. Pakistan je naša velika nada, puna iskušenja", naveo je Izetbegović u "Islamskoj deklaraciji".

O ovim i mnogim drugim anticivilizacijskim tezama iz Ieztbegovićevog političko-vjerskog pamfleta nije se bavila muslimanska štampa u Sarajevu. Umjesto toga list "Oslobođenje" se opredijelio da plaši svoje čitaoce lažnim predstavljanjem sadržaja iz Garašaninovog "Načertanija".

Tako već u prvom nastavku feljtona, od 26. marta 2006. godine, Nagorka Idrizović, čiji su se izvještaji, tokom proteklog rata s montiranog sudskog postupka, u Sarajevu, protiv troje zarobljenih i nevinih Srba, našli u skandal knjizi "Obuka za genocid", puna mržnje i zlobe navodi sljedeće:

"Kada se dvadeseti vijek približavao kraju, Srbija je po peti put ratovala u tom vijeku. Istoričari skreću pažnju na zapanjujuće paralele između uloga Srbije u balkanskim ratovima (1912-1913) i događaja devedesetih godina.

U dva balkanska rata primarni strateški ciljevi srpskog vodstva bili su teritorijalna ekspanzija i istrebljenje "tuđeg stanovništva". Ista je odlučnost srpskog vodstva u stvaranju etnički homogene velike Srbije bila prisutna u dva svjetska rata, kao i u ovom posljednjem, devedesetih godina."

To su najbestijalnije laži, koje mogu izmisliti i javno plasirati samo ljudska ništavila. Srbija i srpski narod su vodili samo oslobodilačke, a ne osvajačke ratove. Zar nisu varvarski azijati u svom osvajačkom pohodu u 14. vijeku došli na ove prostore i porobili jedan slobodarski narod, koji je trpio i istrpio kao nijedna druga nacija na svijetu. Idrizevićeva je svjesno prećutila da kaže da je i Srbija vodila ratove i u 19. vijeku kada se definitivno oslobodila od turskog tiranina. Notorna je laž da je Srbija devedesetih godina prošlog vijeka učestvovala u ratu, kako to tvrdi Nagorka Idrizović.

(Nastaviće se)

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=531:pakistan-alijin-uzor-za-islamski-poredak&Itemid=172

[Matovilo]

Zločini "Handžar divizije"

Written by FOKUS

   

Otvarajući stari "testament" germanskih osvajača, muslimani su u Drugom svjetskom ratu stali na stranu nacista i fašista i počinili mnoge zločine nad srpskim narodom. Evo samo nekih od zločina u istočnom dijelu NDH, koji je dopirao čak do Zemuna:

27. regimenta I, II i IV bataljon

Kuzmin - ubijeno 11 ljudi, Grk - 15 djevojaka silovano i zaklano, Bosut - 160 ljudi, od toga 30 djece i žena, Jamena - 70 staraca, žena i djece, 300 odvedeno u logor Sremske Laze - 68 ljudi ubijeno, Sremska Rača - 350 ljudi, Zabrđe sa zaseocima - 260, Srednje Zabrđe - tražili od mještana da ih nahrane, a kada su se najeli i napili, počeli su klanje i spaljivanje živih ljudi, ubijeno 92. Zabrđe Posavci - 90 ljudi, od toga 27 djece od jednog mjeseca do 14 godina, Donji Trnavci - pobijeno 68 ljudi klanjem, ubijanjem ili spaljivanjem živih. Tu su pronašli za centralnu bolnicu III korpusa NOV, pobili oko 300 ranjenika i bolesnika.

28. regimenta

Na području Brčkog počinjeni su zločini u selima:

Donja Bunovica - ubijeno 27 ljudi, od toga jedno dijete od 18 mjeseci i jedno dijete od dvije godine i sedam žena: Vražići - 24 muškarca. Popovo Polje - 15 ljudi. Zločini su počinjeni i u selima Mrtvice, Rašljevo, Pipersi, Donji Bukvik - odvedeno 62 starca, žena i djece. Stravično zlostavljani i svi pobijeni. Gornji Bukvik - odvedeno u logor 60 ljudi.

Na teritoriji Gradačca ubijeno 10 ljudi, Srebrenica - poubijani ranjenici NOV. Jablanica - ubijeno 78 poimenično utvrđenih lica - muškaraca, žena i djece, a iz sela Jablanica, Mačkovac, Vuksavac i Tobuta odveli oko 200 ljudi u Lopare gdje su ih na bestijalan način sve odreda poklali, Vakuf - 18 žena i djece spalili u jednoj kući, Koraj - ubijeno 14 ljudi. Čelić, Miroslavci i Ratkovici - 27 ljudi. Humci, Navioci i Sitari - 22 muškarca, žena i djece, Lukavica, Brusnica i Brnjik - ubijeno 29 žitelja itd. Zločini su činjeni i na prostorima srezova Zvornik, Tuzla, Vlasenica, Kladanj itd.

Svi navedeni zločini dokazani su iskazima svjedoka i izvještajima Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača broj 341/47, od 3. marta 1947. godine, a podaci su sakupljeni na osnovu iskaza svjedoka, očevidaca koji su preživjeli ove zločine, koje je počinila 13. SS "Handžar divizija" na teritoriji Srema i istočne Bosne.

Formiranje 13. SS "Handžar divizije" izrazito muslimanskog sastava praktično je značilo da je Njemačka prihvatila, poslije posjete jerusalimskog muftije Bosni, autonomaški zahtjev da BiH bude njemački protektorat, u kojem bi muslimani predstavljali apsolutnu većinu bosanskohercegovačkog stanovništva.

Na ovakav zaključak ukazuje i komandni sastav 13. SS "Handžar divizije". u kojem su, pored njemačkih oficira, bili i muslimanski oficiri, pukovnik Biševićbeg, kapetan Ahmet-beg Cerić, poručnik Sead Kurtović, major Derviš-beg Čengić, poručnik Hasanbegović, poručnik Skoka-imam iz bataljona 28. puka (regimente), kapetan Halim Malnoč - pukovski imam 28. puka, natporučnik Terzić-imam u diviziji, podoficir Lelija Šuvalić. Brojnim zločinima nad Srbima, na području srezova Brčko, Gradačac, Bijeljina, Lopare, Zvornik, Tuzla, Lukavac, Kladanj i Vlasenica, pripadnici 13. SS "Handžar divizije'' imali su za cilj ostvarivanje autonomije u kojoj bi muslimani predstavljali apsolutnu većinu i priključivanje Sandžaka Bosni i Hercegovini.

U sastavu 13. SS divizije bio je i jedan šiptarski bataljon. Prema njemačkim izvorima, u ono vrijeme, Nacionalni komitet Albanske lige, pod predsjedništvom Bedri Pejanija, imao je u planu protjerivanja Srba s Kosova i priključenja Albaniji Sandžaka i Bosne i Hercegovine.

Iako je jerusalimski muftija smatrao da plan odgovora interesima islama, Nijemci ga nisu prihvatili, jer je bio suprotan strateškim ciljevima Rajha. Po njemačkoj koncepciji, muslimani Sandžaka, i BiH predstavljali su objekt politike Rajha u okviru novog svjetskog poretka u hrvatskom i srpskom prostoru. Po njihovoj zamisli, u federaciji koju bi činili, ostatak Srbije, Sandžak i Crna Gora, Sandžak bi imao zadatak da se suprotstavlja beogradskom centralizmu, dok bi u hrvatskom prostoru, u državnom interesu Njemačke, muslimanima bila zagarantovana široka kulturna autonomija.

Autor ove koncepcije, specijalni opunomoćeni ambasador Njemačke za Jugoistok, Herman Nojerbaher, smatrao je da će se na taj način muslimani zalagati za jednu državnu formu kao u doba Otomanskog carstva i Habsburške monarhije i da će dobro poslužiti protiv kompaktnog nacionalnog povezivanja Srba i Hrvata.

Pred slom Njemačke, jezgro autonomaša, u saradnji s Nijemcima, formira organizaciju "Mladi muslimani". Politička osnova povezivanja Nijemaca i "Mladih muslimana" je bila autonomija na liniji svjetske uloge islama i novog svjetskog poretka Njemačke. Slom "velikog zaštitnika muslimana" 1945. nije značio i kraj "Mladih muslimana".

Od početka šezdesetih godina prošlog vijeka, separatističku politiku državnih vrhova Slovenije i Hrvatske prate i muslimani u BiH. U tom smislu, od posebnog je značaja davanje statusa naroda po osnovu pripadnosti islamskoj vjeroispovijesti. Od tog trenutka, dotle poluilegalni i relativno politički slabi, sljedbenici ideja autonomaša i "Mladih muslimana" dobijaju ne samo politički uticaj već i zakonsko pokriće za ostvarivanje svojih ciljeva, posebno na području regiona Tuzle i Sarajeva, zaključio je Miloš kerezović u tekstu objavljenom u listu "Javnost" pod naslovom "Muslimanski autonomaši od Gardaščevića do Izetbegovića".

Inače, Alija Izetbegović je, kako se moglo i očekivati, bio istaknuti član organizacije "Mladi muslimani".


Priredio: Radovan JOVIC

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=530:zlo%C4%8Dini-hand%C5%BEar-divizije&Itemid=172
(Nastaviće se)

[Matovilo]

Muslimanski autonomaši uz skute Adolfa Hitlera
Written by FOKUS

   

Istoričari su odavno napisali i upozorili da je u suštini svake zajednice sadržana cjelina pređenog puta. Ako se ta činjenica izgubi iz vida onda društvo svjesno osiromašuje, gubi mogućnost da sveobuhvatno i kritički razmišlja, a kamoli da vidi jasne vizije u budućnosti.

U prošlom sistemu koministički ideolozi su sve učinili da prikriju istinu i falsifikuju istorijske činjenice, a na istim polugama danas funkcioniše paklena mašinerija iz federalnog Sarajeva, koja nastoji da minimizira istorijske zasluge srpskog naroda i optuže rukovodstvo Srbije i Republike Srpske za stvaranje velike Srbije, po programu iz "Načertanija" autora Ilije Garašanina i nepostojećeg memoranduma SANU.

Pomenutim napadom želi se prikriti nečasna uloga i neuspjeli pokušaji muslimanskih autonomaša, počevši od Husein-bega Gardaševića na kraju osmanske tiranije, preko austrougarske okupacije, kao i u vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata pa sve do "Islamske deklaracije" Alije Izetbegovića, kako bi se uspostavila unitarna islamska država BiH.

"Tako su u vrijeme Drugog svjetskog rata u sprovođenju programa NDH, muslimanski autonomaši radili na priključenju Sandžaka NDH, pri čemu su se oslanjali na Islamsku vjersku zajednicu bivše zemljoposjednike-begove i na trgovce iz Sandžaka koje je sam postavljao na određene dužnosti, a posebno u tzv. politički odbor Sandžaka. Zadatak ovog odbora se sastojao u tome, kako u pismu Hitleru od 17. maja 1941, kažu, da: "sljedećih 9 oblasti Sandžaka kao - Berane, Bijelo Polje, Sjenica, Novi Pazar, Tutin, Prijepolje, Pljevlja, Nova Varoš i Priboj - budu pripojene NDH, pri tome želimo pripojenje Bosni i Hercegovini, a potom Hrvatskoj narodnoj državi...", piše Miloš Kerezović u listu "Javnost" i nastavlja:

"Ademaga Mešić, tešanjski zemljoposjednik-beg i trgovac, i još 11 bivših zemljoposjednika, 20. jula 1941. donose rezoluciju kojom se od Vlade NDH traži da im se u posjed vrate "slobodne zemlje-begluci" i isplati "pravedna odšteta" za druge posjede koji su im oduzeti po zakonu o agrarnoj reformi Kraljevine Jugoslavije. Ubrzo poslije toga, na području velike župe Usora (Doboj) i Soli (Tuzla) formira se dobrovoljačka legija narodnog ustanka, Hadžiefendića legija, koja, iako formalno u sastavu oružanih snaga NDH, u suštini je predstavljala oružanu snagu begova, trgovaca i Islamske vjerske zajednice i kao takva bila snažno uporište muslimanskom autonomaštvu do sredine 1943. godine, kada je transformisana u 13. SS "Handžar diviziju".

Krajem 1942. i početkom 1943, muslimanski autonomaši su radili na ostvarivanju svoja dva cilja: prvi - da se u Bosni očuva islamska tradicija, i drugi - da se BiH trajno integriše kao autonomna jedinica u Treći rajh. Međunarodni okvir za ostvarivanje ovih ciljeva određivali su odnosi između zvaničnih predstavnika islamskog svijeta i vođstva Njemačke. Dok je u vrijeme održavanja sveislamskog kongresa u Jerusalimu (1932) mali broj muslimana Sandžaka i Bosne imao priliku da čuje muftiju El Huseina njegov dolazak u Rim, gdje mu je Musolini pružio gostoprimstvo i uslove za njegovu sveislmasku i panarapsku aktivnost, omogućava mu da u Berlinu 18. decembra 1942. osnuje i otvori Islamski centralni institut. Poslije toga, u misiji islamsko-njemačkog savezništva, El Husein u aprilu 1943. dolazi u Bosnu, gdje ima sastanke s predstavnicima Islamske vjerske zajednice i ličnostima muslimanskih autonomaša - stoji u Kerezovićevom tekstu.

Inače, ova posjeta Berlinu je nosila poruku da su muslimani s malog prostora dio islamskog svjetskog stabla i da su ovdje, i na evropskom i na drugim kontinentima, solidarni s Hitlerovim nastojanjem da stvori novi svjetski poredak, u kojem neće biti mjesta za "englesku plutokratiju, jevrejske kapitaliste, ruski komunizam - neprijatelje islama". Prijemi su održavani u italijanskom i njemačkom konzulatu u Sarajevu.

"Sedmog aprila, predstavnici Islamske vjerske zajednice priređuju banket u čast palestinskog velikog muftije El Huseinija, a muslimani Albanci predaju muftiji na dar mač u Italijanskom konzulatu. Uz to, 11. aprila, on prima i delegaciju muslimana iz Sandžaka. Tok posjete prati i štampa Njemačke i Htvatske. DMB, njemački obavještajni biro u Zagrebu, daje osvrt na tok posjete muftije u kojem kaže da su muslimani dobili svoju državu, da su za to dali veliki doprinos u žrtvama i da su njemačko-hrvatske trupe pružile veliku pomoć muslimanima u akciji čišćenja muslimanske teritorije od Srba. S druge strane - ističe DMB - muftija dodaje sa svoje strane da muslimani čine jedinstveni front s Arapima Palestine, Sirije, Egipta i drugih islamskih zemalja, u borbi protiv "moskovskih potpaljivača, engleskih nasilnika i američkih izrabljivača" za slobodu i pravo na strani sila Osovine.

Pred povratak u Berlin, muftija je podržao odluku o formiranju muslimanske 13. SS divizije po kojoj za njeno osnivanje "Legija Hadžiefendića stoji na raspolaganju" Hadžiefendića legija pokrivala je prostor od Tešnja i Teslića do doline rijeke Krivaje, preko Olova i Kladnja do Tuzle, uključujući Brčko, Gradačac i Bijeljinu. Do transformacije u 13. SS "Handžar diviziju", pripadnici ove legije, od 1941. do maja 1943, počinili su mnogobrojne zločine nad golorukim srpskim stanovništvom na ovom području. Proma podacima Arhiva Srbije, samo na području Vozuće, u dolini rijeke Krivaje, poklano je, ubijeno i živo spaljeno 1.320 Srba, od toga 408 djece, 226 od jedan mjesec do sedam godina i 101 dijete od sedam do 14 godina", precizirao je Miloš Kerezović.

Iako su ovi podaci bili skriveni od javnosti oni su ipak izašli na svjetlost dana iz starih arhiva.

(Nastaviće se)

Priredio: Radovan JOVIĆ

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=529:muslimanski-autonoma%C5%A1i-uz-skute-adolfa-hitlera&Itemid=172

[Matovilo]

Povelja Kulina bana napisana ćirilicom
Written by FOKUS

   
Iako je po sadržaju savršeno tolerantan i apsolutno bezazlen Garašaninov program "Načertanije" iz 1844. godine kojim su date osnovne smjernice u obnovi srpske državnosti, poslije viševjekovne turske tiranije, ovaj dokument se preko dvije decenije nalazi pod bestijalnim napadima političkih lidera, medija i kvazinaučnih krugova iz Sarajeva.

I, dok na jednoj strani ne prestaju napadi na "Načertanije", istovremeno razna izdanja i publikacije u Sarajevu su prepune najgrubljih istorijskih falsifikata kojima se želi dokazati da je teritorija BiH ekskluzivitet jednog, to jest bošnjačkog, naroda. U današnje vrijeme, na početku druge decenije trećeg milenijuma, normalnom i civilizovanom čovjeku je teško objasniti otkud toliko sezanje u istoriju i svojatanje teritorije kada BiH nikad u istoriji od 1463. godine nije bila nezavisne i samostalna država.

Odavno politički lideri iz Sarajeva bez ikakve rezerve preuzimaju sve ono što im s "mindera" serviraju samozvani naučnici i bezočni falsifikatori istorije, a sve u duhu "Islamske deklaracije" Alije Izetbegovića. U vječnoj potrazi za nacionalnim identitetom i stalnom prilagođavanju vremenu i političkim režimima muslimanski aotonomaši su se u vrijeme Drugog svjetskog rata udvarali Hitleru tvrdeći da su gotskog porijekla, a danas se u skladu sa "Islamskom deklaracijom" mnogi bošnjački lideri hvališu s državnošću iz doba Kulina bana.

Povelja Kulina bana, kao istorijski dokument iz 1189. godine, postala je predmet besprizornog svojatanja i to baš od onih koji na to imaju najmanje pravo.

Mada nam, zaista, nije namjera da se upuštamo u bilo kakvu raspravu, a pogotovo ne onu za koju su pozvaniji naučni radnici, moramo skrenuti pažnju na nekoliko bitnih momenata koji se odnose na Povelju Kulina bana. Prije svega, Povelja je pisana na ćiriličnom pismu kojeg se Srbi od svog nacionalnog postanka i kroz dugu istoriji nisu odrekli, niti su mijenjali svoje ime i vjeru. Dakle, ne treba posebna nauka da bi se izvukao jasan i nedvosmislen zaključak ko je bio i kojem narodu pripada Kulin ban (1180-1204). Istina tekst Povelje je pisan staroslovenskim jezikom, kao i mnoge crkvene knjige iz tog vremena, ali naučnici su dešifrovali šta na njoj piše:

"U ime Oca i Sina i Svetog duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati s Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ.

Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davaću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli.

Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Jevanđelje."

Na kraju Povelje nalazi se sljedeće pojašnjenje:

"Ja, Radoje, banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Hristova hiljadu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Jovana Krstitelja."

Dakle, od 1189. godine kada je napisana Povelja do danas i pravoslavna molitva počinje s: "U ime Oca, Sina i Svetog duha", a katolička "U ime Oca, Sina i Duha svetog". Molitva ili bilo koja zakletva u pravoslavlju se završava sa: "... Neka mi Bog pomogne i Sveto Jevanđelje".

I, ono što otklanja i najmanju sumnju da je Kulin ban bio pravoslavac jeste tekst na kraju Povelje u kojoj pisar Radoje pojašnjava da je povelja napisana 29. avgusta 1189. na Usjekovanje glave svetog Jovana Krstitelja. Inače, radi podsjećanje ovaj veliki pravoslavni svetac po starom julijanskom kalendaru, pada 29. avgusta, odnosno 11. septembra po novom gregorijanskom kalendaru.

Moguće je da je Kulin ban pripadao katoličkoj vjeri, ali u svakom slučaju u povelji nema ni najmanje naznaka o postojanju pripadnika islamske vjere u tadašnjoj Kulinovoj Bosni.

Inače, poslije Kulina bana, srpski kralj Bosne Tvrtko I Kotromanić (1353-1391, bio je namoćniji bosanski vladar, koji je u manastiru Mileševa, na grobu svetog Save, 1377. krunisan za kralja Srbije i Bosne, čemu je 1382. dodao titulu kralja Dalmacije, Hrvatske i Primorja. U bici kod Bileće 1388. potukao je Turke, a njegova vojska pod vojvodom Vlatkom Vukovićem učestvovala je 1389. u Kosovskoj bici protiv Turaka. Bio je rodbinski vezan s Nemanjićima: unuk je Jelisavete, kćerke srpskog kralja Stefana Dragutina.

Grb tog srpskog monarha - dva polja podijeljena kosom linijom, sa po tri ljiljana u svakom polju u obliku trougla i u pravoj liniji - muslimanske vlasti u Sarajevu s Alijom Izetbegovićem na čelu i s Tvrtkovim grbom na bijeloj zastavi započela je građanski rat 1992. godine protiv Srba sa ciljem da uspostavi islamsku državu BiH. Isko su na zastavu nakalemili, odnosno ukrali i stavili grb srpskog velmože, nisu uspjali da preotmu i srpsku zemlju. Inače, radi se zaista o bezočnoj krađi i istorijskom paradoksu, ne samo stoga što je riječ o grbu srpskog velmože već i zato što je ljiljan u srednjovjekovnoj evropskoj heraldici simbol Bogorodice.

Podsjetimo, žena Kulina bana zvala se Vojislavka, a kako navodi Vladimir Ćorović lična imena toga vremena u Bosni i Srbiji su bila čisto narodna, bez uticaja rimske i grčke crkve. Tako se u Kulinovom natpisu nalaze imena: Kulin, Vojislava, Desivoj, Krile, Radohnja, Vit (od Vitomir), Rade i Miogost. Da je i Kulin narodno ime, iako neobično, na to nas upućuje pomen toga imena među mnogobrojnim narodnim imenima u povelji kralja Stevana Prvovenčanog, kojom daruje manastir Žiča, i u povelji kralja Milutina, kojom poklanja mnoga sela i zemljišta manastiru Hilandaru.

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=528:povelja-kulina-bana-napisana-%C4%87irilicom&Itemid=172

(Nastaviće se)

Priredio: Radovan JOVIĆ

[Matovilo]

Čuvanje begovskih posjeda
Written by FOKUS

    
Kao i u vrijeme najokrutnije turske tiranije, muslimanski feudalci su i pod Austro-Ugarskom okupaciji obezbijedili sebi privilegije tako što su dobili punu vjersku i vakufsku (zadužbina za vjerske i humane svrhe, pr. a.) autonomiju od Austro-Ugarske. Kako je podsjeto Miloš Kerezović u svojoj studiji objavljenoj u listu "Javnost" razlike u civilizacijskom pogledu između austrougarskih upravljača i vođstva muslimana nisu predstavljale prepreku da, sarađujući, slijede svoje interese, jedni da bi trajno ostali u BiH, a drugi da u novoj državi, uz njenu pomoć, trajno očuvaju svoj privilegovan položaj.

"Od spremnosti na kompromis, sljedeći korak autonomaša bila je saradnja s austrougarskim vlastima i izrazito aktivno učešće muslimana u borbi protiv Srbije u Prvom svjetskom ratu. Štaviše, na samom kraju austrougarske uprave u anektiranoj BiH 1917. godine, politički prvaci autonomaša su zagovarali da se BiH priključi Mađarskoj.
 

Odvojeni islamizacijom od matičnog južnoslovenskog naroda, u prvom redu srpskog, neutemeljeni u svom istorijskom biću, vođeni od Austro-Ugarske, privilegovanih begova, trgovaca i Islamske vjerske zajednice, islamizovani Južni Sloveni su ušli u zajednicu južnoslovenskih naroda bez nužnog osjećanja pripadnosti južnoslovenskom biću.

Propašću Austro-Ugarske monarhije i formiranjem zajednice južnoslovenskih naroda, jedina tradicija koju su imali islamizovani Srbi - muslimani i njihovi politički predstavnici, bio je autonomaški pokret koji formira, 1919. godine, Jugoslovensku muslimansku organizaciju (JMO).

JMO je u novim uslovima nastavila da radi na autonomiji BiH uz podršku određenih krugova iz Austrije i Mađarske, a kasnije i Njemačke, koji su preko Slovenije i Hrvatske radili na razbijanju prve Jugoslavije. U zavisnosti od procjene koja joj politička grupacija potpunije omogućava realizaciju postavljenih ciljeva JMO, u duhu tradicije naizmjeničnog sklapanja paktova iz autonomaškog pokreta postaneksionog perioda i bosanskog sabora, prvo je ulazila u vladu s demokratskom koalicijom, potom se pridružuje Hrvatskoj radikalnoj seljačkoj stranci, odričući se privremeno autonomije, da bi od sredine tridesetih godina postala jedan od stubova Jugoslovenske radikalne zajednice (JRZ) i njene vlade", podsjetio je u pomenutoj studiji Kerezović.

On dalje navodi da iako je, iz taktičkih razloga, prividno odstupala od autonomaštva, JMO se čvrsto držala Islamske vjerske zajednice i njenih vakufa, braneći njenu autonomiju i na taj način uspijeva da se predstavi kao opšta organizacija islamizovanih Južnih Slovena - muslimana.

"Dominirajući položaj među muslimanima ona je obezbijedila prvenstveno odbranom i zaštitom begova, muslimanskih trgovaca i Islamske vjerske zajednice i njenih vakufa. Sveislamska konferencija, održana 1932. godine u Jerusalimu, pod predsjedništvom muftije Emina el Huseinija, kojoj su prisustvovali, Mehmed Spaho, predsjednik JMO, Uzeiraga Hadžihasanović, Spahin najbliži saradnik, i predstavnici Islamske vjerske zajednice u mnogome će uticati na opredjeljenje JMO prema Njemačkoj i događajima koji će uslijediti", zaključio je Kerezović.

Iako je bilo dosta riječi o muslimanskim autonomašima u prethodnim nastavcima treba podsjetiti na kontakte koje su tada uspostavili politički i vjerski prvaci muslimana s El Huseinijem, jednim od propovjednika islama i promoterom novog svjetskog poretka nacističke Njemačke i njene svjetske dominacije, koji će imati presudan uticaj na kasnija politička opredjeljenja političkih prvaka JMO i njihovu podršku stvaranju NDH i podršku Njemačkoj.

Do sloma Kraljevine Jugoslavije član Simovićevog kabineta, predsjednik JMO, Džafer Kulenović, daje podršku NDH i u novembru 1941. postaje potpredsjednik njene vlade i u smislu Starčević-Pavelićeve politike, koja je podrazumijevala progon i istrebljenje srpskog stanovništva s teritorije NDH, zalaže se za puno nacionalno jedinstvo muslimana i Hrvata.

"Gospodo, ja sam Hrvat i hrvatski nacionalist... i ne samo da sam ja Hrvat i hrvatski nacionalist nego su bosanski muslimani kao cjelina Hrvati, dio hrvatskog naroda."

Smisao i duh politike koju je potpredsjednik NDH Kulenović zastupao, najbolje se ogleda u pismu ministra za spoljne poslove Lorkovića ambasadorima u NDH, u kojem se navodi:

"Hrvatska država ne može postojati ako u njoj živi 1.800.000 Srba i ako mi za leđima imamo snažnu srpsku državu, koja bi uvijek zadirala u naša područja i predstavljala vječnu opasnost za nas... Zato je sreća za nas što je do uspostavljanja NDH došlo u ovakvim vremenima, jer samo sad možemo riješiti taj problem. Zato nastojimo da nestane Srba iz naših zemalja i u tom pravcu je već mnogo učinjeno... Ali mi mislimo i na pitanje srpske države preko Drine. Ni ta ne može ostati. I zato sam još prošle godine stupio u službene kontakte s predstavnicima Rajha, kod kojih sam naišao na puno razumijevanje pa je odlučeno da se Srbi nakon podjele isele u Sibiriju".

Među muslimanima u BiH najvatreniji zagovornik i izvršilac starčevićevsko-pavelićevske politike bio je Hanija Hadžić, do 1927. godine srednjoškolski profesor koga je Pavelić 22. aprila 1941. postavio za svoga povjerenika "nad cjelokupnom historijskom teritorijom Bosnom i Hercegovinom, osim Vrbaske banovine". Sprovodeći politiku NDH, Hadžić otpušta iz službe Srbe i uklanja s vodećih položaja Srbe i Jevreje. Zajedno s Alijom Šuljkom, Ademagom Mešićem i Osmanom Kulenovićem, oslanjajući se na predratnu dugogodišnju politiku JMO - kojom su Srbi okrivljavani za "težak položaj muslimana" u cilju suprotstavljanja agrarnoj reformi Kraljevine Jugoslavije, kojom su ukinuti begovati, a zemlja uz naknadu oduzeta begovima - raspaljivana je mržnja prema Srbima sa ciljem da se oni unište na prostoru BiH, u duhu programa NDH.

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=527:%C4%8Duvanje-begovskih-posjeda&Itemid=172


(Nastaviće se)

Priredio: Radovan JOVIĆ

[Matovilo]

Ne postoji posebna bosanska narodnost
Written by FOKUS

   

To što je danas mržnja u BiH narasla do neslućenih granica kakve čak ni naš poznati Nobelovac, Ivo Andrić nije mogao predvidjeti u svojim djelima, što su se podijelili čak i đaci u desetinama škola u Federaciji BiH, najveću krivicu snose unitaristi iz Sarajeva, koji su poslije rigidnih stavova SDA predali palicu u ruke Zlatku Lagumdžiji i njegovoj SDP da pod plaštom građenske države uspostave islamski poredak u BiH.

Tako se unitaristički san s Huseina Gardaševića, muslimanskih autonomaša iz 1942. Hamdije Pozderca i Alije Izetbegovića prenio na Zlatka Lagumdžiju. Da bi pretvorili snove u stvarnost unitaristi su koristili razna sredstva i metode, a u posljednje dvije decenije da bi se realizovali stavovi iz "Islamske dekleracije" politički diletanti su mislili da će do cilja najlakše stići ukoliko svu mržnju i bijes iskale prema Srbima, tako da su bjesomučno napadali na jedno vizionarsko djelo "Načertanije" Ilije Garašanina iz 1844. godine i, naravno, nepostojeći memorandum SANU.

Da su naprijed iznijete konstatacije tačne treba se još jednom podsjetiti na citate iz Memoranduma kojeg su krajem 1942. godine muslimanski autonomaši iz Sarajeva poslali svom voljenom Adolfu Hitleru. Ono što su tada napisali muslimanski prvaci iz Sarajeva i to u vrijeme kada su u vladi NDH imali svog potpredsjednika i više nižerangiranih službenika, zatim pripadnike u ustaškim redovima, zloglasne "Handžar divizije" i "Mladih muslimana", i danas snuju mnogi bošnjački lideri. Dovoljno je na bilo kojem televizijskom kanalu u kontakt emisijama pročitati SMS poruke i uvjeriti se da su, ne samo politički lideri, već i obični građana postali zarobljenici mračnjačkih ideja iz Memoranduma upućenog Hitleru:

"U crnim trenucima Krstaškog rata Srba, Hrvata i Mađara protiv naše države, kada se naš položaj činio bezizglednim, pokazala nam se sa Istoka zvijezda spasa islamskog turskog carstva. Mi Bošnjaci primili smo Turke kao spasioce. Turci su dali Bošnjacima punu autonomiju a Bošnjaci su se borili s Turcima protiv njihovih neprijatelja, Hrvata i Mađara da bi njihove zemlje priključili turskom carstvu. Odlukom Berlinskog kongresa 1878. Bosna je došla pod okupaciju Austrije. Bošnjaci su pružili otpor Austriji iz straha, jer je to bila apostolska carevina, povezana s Mađarima i Hrvatima, koji su kao predstavnici pape u srednjem vijeku vodili krstaške ratove protiv nas. Međutim, za vrijeme 40-godišnje vladavine nije nam naturala hrišćanstvo, naprotiv, dala nam je punu vjersku autonomiju, a djelimično i političku autonomiju...

Stvaranjem jugoslovenske države na osnovu Versajskog ugovora ponovo se raspalila stara slovenska mržnja protiv nas. Prvi akt jugoslovenske vlade bila je konfiskacija 95 odsto našeg zemljišnog posjeda, koji se od našeg dolaska u Iliriju pod imenom Gota u III vijeku neprekidno nalazio u našem posjedu. Vrijednost oduzetog imanja iznosila je 15 milijardi dinara, a nama je data odšteta od pola milijarde dinara, i to u državnim papirima, koji su bili 50 odsto obezvrijeđeni. Naša politička borba za autonomiju BiH u Jugoslaviji imala je toliko izgleda na uspjeh, koliko su Hrvati za sebe tražili hrvatsku autonomiju".

Akademik Enver Redžić u svojoj knjizi podsjeća da je zbog sadržaja i vojno-političkim zahtjevima Memorandum "Narodnog odbora" bosansko-hercegovačkih Muslimana od 1. novembra 1942. bio različito tretiran u vojnim i političkim vrhovima Trećeg rajha - od potpunog ignorisanja i odbacivanja do kritičkog razmatranja.

"Prvi podatak o Memorandumu koji smo pronašli u njemačkim izvorima potiče iz druge polovine januara 1943, a saopštava nam da je u novembru 1942. godine preko jednog njemačkog službenog punkta u Zagrebu upućen dalje, navodno na inicijativu jednog majora iz političkog odjeljenja vrhovne komande, koji je u jesen 1942. godine boravio u Sarajevu. U ovom izvještaju, koji nosi potpis Gordesa, kao autori Memoranduma označavaju se Uzeir Hadžihasanović i njegov zet Mustafa Softić, koji je u to vrijeme bio gradonačelnik Sarajeva i inž. Suljaga Salihagić iz Banje Luke.

Koliko je Gordes bio u mogućnosti da utvrdi autore Memoranduma, ostaje za nas otvoreno pitanje, ali je sasvim izvjesno da su navedene ličnosti pripadale najužem krugu muslimanskih autonomista, koji su rješenje pitanja bosanskohercegovačkih Muslimana tražili u najjačem osloncu i povezanosti s Hitlerovom Njemačkom", naveo je u svojoj knjizi akademik Redžić.

Interesantno je njegovo podsjećanje da je insistiranje autonomaša na gotskom porijeklu bosanskohercegovačkih Muslimana i traženje primata u vezi s kukastim krstom, ali i to da bi ovaj dio Memoranduma mogao biti motivisan potrebom da se osmisli ideološki i dobije karakter nacionalsocijalističkog manifesta Muslimana BiH.

Poput ranije citiranog Rudolfa Troja, njemački poslanik vlade NDH Zigfrid Kaše u analizi od 12. februara 1943. godine navodi da je njemački komandujući general u Hrvatskoj Glez fon Horstenau vidio Memorandum, kojem, po njegovom mišljenju, ne treba pridavati veliki značaj i ne zaslužuje da se pokaže Hitleru. Kaše saopštava da u Memorandumu ima dosta netačnog, ali i pretjerivanja. On naglašava da ne postoji posebna bosanska narodnost, na čemu Memorandum insistira. Među Muslimanima takođe nema jedinstvenog shvatanja, jer su pocijepani na mnogo grupa.

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=526:ne-postoji-posebna-bosanska-narodnost&Itemid=172

(Nastaviće se)

[Matovilo]

Obrazac za stvaranje izmišljenog genocida
Written by FOKUS


28-adolfhitlerNema bošnjačkog lidera, javnog ili kulturnog radnika, a pogotovo štampanog i elektronskog medija u Sarajevu koji se od 1990. godine do današnjih dana, po oprobanom komunističkom receptu, nije uključio u bjesomučnu kampanju i bestijalnim napadima na Garašaninovo "Načertanije" i nepostojeći memorandum SANU, a da pritom, osim nesuvislih optužbi o velikoj Srbiji, nije citiran niti jedan sporni momenat iz prvog srpskog nacionalnog plana od prije 167 godina.

U isto vrijeme, niko od tih ostrašćenih jurišnika na ponosnu srpsku istoriju, tradiciju i kulturu, nije se makar jednom riječju osvrnuo i javno osudio političke stavove iznijete u memorandumu muslimanskih autonomaša, kojeg su 1. novembra 1942. godine uputili Adolfu Hitleru, a kamoli na memorandum o suverenoj BiH koji je proizašao iz "Islamske deklaracije", čiji su anticivilizacijski stavovi doveli do građanskog rata od 1992. do 1995. godine.

Očigledno da su memorandumi odavno postali opsesija bolesnih umova, koji pišu Hitleru u nastojanju da dokažu lažnu rasnu superiornost nad slavenskim susjedima: "Po svojoj rasi i krvi mi nismo Slaveni; mi smo gotskog porijekla. Mi Bošnjaci doselili smo se na jug, na Balkan, u trećem vijeku kao germansko pleme!"

Međutim, čak ni Hitler, koji je od 1939. godine počeo sprovoditi plan o čistoj arijevskoj rasi, uz prethodno istrebljenje Jevreja, Roma i slovenskih naroda, nije mogao prihvatiti ovu stupidnu i ljigavu kvaziteoriju iz Sarajeva. Nauka je u tom pogledu odavno rekla svoje i bilo bi neozbiljni upuštati se u teoretisanje sa stavovima iznijetim u memorandumu muslimanskih autonomaša. Ipak, treba podsjetiti one koji i danas u BiH, poput platformaša Zlatka Lagumdžije, na perfidan način i lažnoj priči o građanskoj državi žele da postignu ono što nije uspjelo muslimanskim autonomašima i Aliji Izetbegoviću i da uvede islamski poredak u BiH.

Knjiga akademika Envera Redžića "Muslimansko autonomaštvo i 13. SS divizija", u izdanju sarajevske "Svjetlosti" iz 1987. godine, poput brojnih istorijskih dokumenata u raznim arhivima, najbolji je dokaz o nečasnoj ulozi većine muslimana u Drugom svjetskom ratu. Čak i danas u postdejtonskoj BiH iz Sarajeva se stalno potenciraju priče o fašistima i antifašistima, ali tako što se protagonisti lažne istorije kite tuđim perjem i pripisuju sebi zasluge, koje je uz ogromne žrtve ostvario srpski narod u Drugom svjetskom ratu.

I dok se uporno prećutkuju preko 750.000 žrtava u Jasenovcu, Donjoj Gradini, Prebilovacima, Drakuliću, Garavicama, Livnu, Cebari, Kozari, Sutjesci, Neretvi i mnogim drugim stratištima iz Drugog svjetskog rata, pakleni planeri sva stradanja u posljednjem građanskom ratu u BiH žele da svedu na bošnjačke žrtve prilikom borbi i pada Srebrenice. Iako je tokom rata u muslimanskom dijelu Sarajeva ubijeno više srpskih civila nego što je poginulo bošnjačkih boraca u proboju prilikom pada Srebrenice, u Sarajevu se taj vojni poraz želi predstaviti kao navodni genocid. U namjeri da se predstave kao lažne žrtve, preuzet je obrazac iz memoranduma u kojem autonomaši obavještavaju Hitlera o 150.000 poginulih muslimana.

"Odgovornost za to snosi Ante Pavelić, koji je silom uključio BiH u okvir hrvatske države i predao je u ruke agresivnoj "Crnoj internacionali", svom povjereniku u BiH, izrazitom klerikalnom katoličkom svešteniku Božidaru Brali. Fireru i njemačkom narodu najbolje je poznato kako je njegovim velikim idealima nepomirljiv neprijatelj "Crna internacionala".

Pošto je riješio problem Jevreja, koje je na energičan zahtjev njemačke vojne komande uputio u koncentracioni logor, crni kler se oborio na pravoslavne Srbe. Iz Zagreba su pozvani ustaški bataljoni sa muslimanskim fesom u BiH da bi ubijali Srbe dozivajući se pri tome muslimanskim imenima. (Muslimanski autonomaši pokušavaju da svu odgovornost za pokolje prebace na ustaše, iako je iz brojnih dokumenata poznato da su muslimani bili masovno uključeni u ustaške redove, pr. R. J). Masovno ubijanje Srba prouzrokovalo je njihovo bježanje u šume i izazvalo ustanak.

Srpski narod u Srbiji, ogorčen vijestima o ovom krvoproliću, pristupio je stvaranju organizacije "Osveta", čije su jedinice u pograničnim područjima Bosne počele da pljačkaju i ubijaju muslimansko stanovništvo. Kada je izbio rat sa sovjetskom Rusijom komunisti su iskoristili teškoće, pa je došlo do opšteg haosa, u kojem su najviše stradali muslimani. Dok su nas srpski četnici i komunisti ubijali u šumama, crni kler nas je u gradovima uništavao na drugi način: proglasio je muslimane komunistima i preduzeo masovna hapšenja, naročito muslimanske omladine.

Uprkos protivmuslimanskom nastupanju crne mafije, prvi dobrovoljci na istočnom frontu iz hrvatske države bili su muslimani, a za njima su krenuli na rad u Njemačku muslimani i muslimanke da bi dokazali svoje povjerenje i ljubav prema njemačkom narodu.

Danas u Hrvatskoj, a naročito u Bosni, svaki dan padaju njemački vojnici od ruke ustanika. Da nisu počinjene navedene greške i da u Bosni nije uveden ovaj ludački režim, ustanak Srba imao bi u svakom slučaju manje razmjere i manje posljedice. Da se sa Bosnom drukčije postupalo, da su muslimani bili naoružani pod vodstvom njemačke armije i bili privučeni na saradnju u upravi, ne bi u Bosni do svega ovoga došlo. Pavelić je znao da hrvatska država nema nikakvog prava na Bosnu i oslonio se na katolički kler i one muslimanske političare, koji nemaju nikakvog oslonca u narodu. Ako bi ove nemoralne prilike potrajale duže, treba se bojati da će svi muslimani poći u šumu, jer naš narod vidi da su se Srbi na ovaj način spasili", stoji u pomenutom memorandumu kojeg su muslimanski autonomaši iz BiH poslali Adolfu Hitleru.

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=525:obrazac-za-stvaranje-izmi%C5%A1ljenog-genocida&Itemid=172


(Nastaviće se)

Priredio Radovan JOVIĆ

[Matovilo]

Bećirević prevodi fašiste u antifašiste
Written by FOKUS

   
U memorandumu Narodnog odbora, kojeg su vodeći muslimanski autonomaši iz Sarajeva, 1. novembra 1942. godine, poslali Adolfu Hitleru s molbom da im omogući formiranje autonomije BiH u sastavu Trećeg rajha, iznijete su najordinarnije gluposti, a pogotovo one koje se odnose na tendenciozne ocjene, lažne karakteristike i osobine pripadnika pojedinih naroda.

"Po dolasku na Balkan Srbi su primili istočno hrišćanstvo, Hrvati rimsko-katoličko hrišćanstvo, dok smo mi Bošnjaci ostali kod svoje stare gotske arijevske vjere. Ovu vjeru, pod imenom bogumila, zadržali smo do dolaska Turaka 1463. godine. Kada smo primili islamsku vjeru, jer islam, poput naše stare gotske, odnosno bogumilske vjere, usvaja princip da je bog nevidljiva svemoćna sila, a Isus je njegov prorok. Bošnjaci su uporno zadržali kukasti krst koji su donijeli kao Goti u Iliriju, odnosno Bosnu i s ovim znakom ukrašavali grobove. Poslije primanja islamske vjere svi muslimani, uprkos tome što islam zabranjuje neislamske znake na grobovima, zadržali smo kukasti krst na nekim grobovima", navedeno je u memorandumu.
 
Takva sramota, ljigavost i ništavilo još nigdje u svijetu nije zabilježeno. Ne treba se, međutim, čuditi tadašnjim muslimanskim vođama kada se i danas iz Sarajeva mogu čuti teške i zločinačke optužbe na račun Srba da su fašisti, iako je opštepoznata i nepobitna istorijska činjenica da su u partizanskim jedinicama od početka do kraja Narodnooslobodilačkog rata po nacionalnom sastavu Srbi bili zastupljeni s preko 80 procenata.

 Međutim, taj postotak je bio mnogo veći sve do kapitulacije Italije, 9. septembra 1943. godine, kada je Josip Broz Tito proglasio amnestiju i dopustio prelazak domobrana, ustaša, pripadnika "Handžar divizije", "Mladih muslimana", balista, bjelogardejaca i drugih otpadnika iz neprijateljskih redova u partizanake jedinice. Upravo oni koji su amnestirani i koji su tek pred kraj rata stupili u partizane danas obavljaju visoke funkcije, poput predsjednika nekakvog SUBNOAR-a u Sarajevu, koji kao nekadašnji domobran, na bezočan način optužuje Srbe za fašizam, iako je srpski narod podnio najveće žrtve i genocid u Drugom svjetskom ratu.

Zar treba podsjećati na legendarnu bitku na Sutjesci u kojoj je kao partizanski borac učestvovao 11.851 Srbin, 5.220 Hrvata, i to isključivo iz Sinja i zaleđa Splita, koji su otišli u partizane, jer nisu željeli prihvatili Italijane za svoje gospodare, zatim 3.295 Crnogoraca i svega, slovom i brojem, 866 muslimana. Poput muslimanskih autonomaša i njihovog memoranduma iz 1942, sad se pojavljuje ostrašćeni i mržnjom zadojeni Lagumdžijin junoša Denis Bećirević, koji zamjenom teza u parlamentu BiH stalno drži lekcije u parlamentu iz istorije tako što fašiste proglašava za antifašiste, a srpski narod, koji je listom bio uz antifašistički pokret, svrstava u fašiste. Uostalom, on je sklon da prema potrebama prilagođava i svoje prezime - pa je tako za jedne Bećirović, a za druge Bećirević.

U nastavku memoranduma muslimanski autonomaši okupljeni oko "Narodnog odbora" podsjećaju vođu Trećeg rajha i na sljedeće činjenice:

- Kada su Njemačka, Austrija i Turska 1914. godine stupili u Prvi svjetski rat kao saveznici, bosanske regimente ubrajane su među najbolje na ratnom frontu. To je bio izraz zahvalnosti Austrije za njeno časno držanje u doba 40-godišnje okupacije. U Prvom svjetskom ratu s Njemačkom nas je povezivalo krvno srodstvo, s turskom islamska vjera i istorija. Činilo se da nam predstoji divna budućnost: da mi kao muslimani našoj krvnoj braći, Nijemcima, budemo most od Zapada prema islamskom istoku sa 300 miliona muslimana.

Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata (26. avgusta 1939), u strahu od germanskog napredovanja, Srbi i Hrvati sklopili su sporazum kojim su poravnali svoje razlike podjelom naše Bosne. Za nas su ponovo nastupili crni dani. Sada nas nisu nazivali "crno-žutim", "šuckorima", već "Petom kolonom", jer smo željeli i na tome radili da Njemačka umaršira u Jugoslaviju - završavaju muslimanski prvaci svoje obraćanje Adolfu Hitleru u stilu kojim su i započeli ovaj sramni memorandum.

Uvjereni da su dokazali poniznost i odanost fireru, autori memoranduma su formulisali konkretne prijedloge za ostvarenje viševjekovnih ideala Bošnjaka, koji su u duhu Hitlerovih ideja.

Među tih osam zahtjeva od Hitlera je zatraženo da se proširi operativno područje muslimanske bosanske legije pod komandom majora Muhameda Hadžiefendića. Ova legija dobila bi novi naziv, "Bosanska straža", jer "samo Bošnjak može da brani i štiti svoju Bosnu", da se postavi političko-administrativna uprava pod nazivom "Župa Bosna" sa sjedištem u Sarajevu, čijeg šefa imenuje jedino i isključivo Hitler.

Tragom ovog memoranduma Hitlerov izaslanik Rudolf Troj je razgovarao sa muslimanskim vođstvom u Sarajevu, Banjoj Luci i drugim mjestima u BiH, a potom je u izvještaju zapisao sljedeće:

- Muslimani su zaslužni, kako ističu njihovi prvaci, što je teško prohodna Bosna brzo pala u njemačke ruke. Oni su svjesni da cijeli islamski svijet ima u Njemačkoj prijatelja i ponosni su što su još prije rata u Jugoslaviji bili obilježeni kao njemačka peta kolona. Muslimani imaju duboko poštovanje prema Hitleru i vjeru u velikog njemačkog prijatelja, pa ako Njemačka dijelom potvrdi da joj na srcu leži dobro muslimana i Bosne, muslimani će manifestovati isti onaj osjećaj kojim su njemačke trupe pozdravili kao oslobodioce.

Hrvati i Srbi su se, po njima, u istoriji potvrdili kao "dobre sluge" zato što su Slaveni, iz čega se nameće zaključak da bosanski muslimani nisu Slaveni, jer u istoriji nisu bili "sluge", već naprotiv, kako vole da kažu, "vladajući gospodujući narod" - podvukao je Troj.

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=524:be%C4%87irevi%C4%87-prevodi-fa%C5%A1iste-u-antifa%C5%A1iste&Itemid=172


(Nastaviće se)

 

Priredio Radovan JOVIĆ

[Matovilo]

Ehhh umorih se jbga 

Citaoce koje interesuje nastavak evo ovde ....>>>

http://www.fokus.ba/nov/index.php?option=com_k2&view=item&id=523:muslimani-germansko-pleme&Itemid=172

ps
Najbolje bi bilo ako neko uzmogne da nastavi kopirati i sve delove ovde slozi ...za istoriju za budusnost ...da se zna ....da se Srbima zlo ne ponovi jer Srbi imaju jedan negativan gen...brzo zaboravljaju pa tako i prastaju.

A ko zaboravlja...osudjen je da mu se zlo ponovi.