Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. godine

[Sunny day]

Bošnjaci sami sa sobom
   
Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH



Piše: Esad Hećimović

Prošlo je 15 godina od održavanja Drugog bošnjačkog sabora, 27. i 28. septembra 1993, u sarajevskom hotelu Holiday Inn. U podsjećanjima na ovaj skup uglavnom se naglašava da je Sabor usvojio Odluku o vraćanju historijskog imena Bošnjaci. Na osnovu ove odluke Bošnjačkog sabora, dotadašnji Muslimani u BiH i na području država bivše Jugoslavije su, bez izjašnjavanja na bilo kakvom popisu stanovništva, preimenovani u Bošnjake. U svim kasnijim političkim i pravnim dokumentima unutar BiH, na osnovu Ustavnog zakona iz aprila 1994. godine, izvršeno je jednostavno preimenovanje Muslimana u Bošnjake. Već bi ovakvo preimenovanje bilo dovoljan razlog za javno preispitivanje organizacije i toka Bošnjačkog sabora. Daleko od toga da je jedini.

Bošnjaci o podjeli BiH

U javnosti je ostalo nepoznato šta se zaista dešavalo na Bošnjačkom saboru. Javnost je mogla da prati samo uvodne govore Alije Isakovića, Alije Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH, Mustafe Cerića, naibu-reisa, prof. dr. Muhameda Filipovića i Harisa Silajdžića, ministra vanjskih poslova Vlade RBiH. Nakon toga je skup nastavljen iza zatvorenih vrata. Ovaj feljton pokazuje šta se dogodilo nakon što se prof. dr. Enes Duraković zahvalio gostima i novinarima i nakon što su "Bošnjaci ostali sami sa sobom". Završni dio, na kome su proglašene odluke Sabora, ponovo je bio otvoren za javnost. Snimak otvorenog dijela je prikazan na TVBiH u ratnom vremenu, kada signal nije pokrivao velike dijelove teritorije ili većina stanovništva uopće nije mogla da prati televizijski program zbog nestanka električne energije. Tiraž novina, u kojima su objavljeni uvodni govori, bio je veoma mali, a njihova distribucija ograničena na samo Sarajevo te eventualno izbjegličke centre u inozemstvu ili dijasporu.

Uvid u snimak Bošnjačkog sabora pokazuje tri bitna utiska. Postojala je potpuna saglasnost učesnika o vraćanju naziva Bošnjak kao historijskog nacionalnog imena. O tome gotovo da nije ni bilo rasprave. Značajne razlike su postojale u tome kako su definirani Bošnjaci kao nacija te kako je definirana Bosna i Hercegovina kao država. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH.

Takav uvid potvrđuje da Sabor nije sazvan samo zbog vraćanja historijskog imena. To je bila prigodna dimenzija skupa. Najvažniji razlog sazivanja Bošnjačkog sabora jeste politička priprema za izjašnjavanje u ime Bošnjaka-Muslimana u BiH o predloženom mirovnom sporazumu koji je poznat po imenima britansko-norveških mirovnih posrednika Davida Owena i Thorvalda Stoltenberga. Ovaj mirovni plan je podrazumijevao stvaranje tri etnički zasnovane republike i međunarodno legalizirao mogućnost podjele BiH nakon dvije godine života u Uniji.

U poslijeratnom periodu odnos bošnjačkih političara prema pitanjima etničkih republika i moguće podjele BiH ostao je svojevrsna tabu tema. O tome se ne govori u javnosti. Jedini politički korektan govor za bošnjačke političare u javnosti je zalaganje za BiH kao zajedničku državu ravnopravnih naroda i građana. Stoga je snimak zatvorene sjednice Bošnjačkog sabora važan historijski dokument koji svjedoči o bošnjačkim političkim stavovima o mogućnostima izgradnje bošnjačke nacionalne države i podjele BiH. Pitanje nacionalnog samoopredjeljenja je bilo pitanjem unutrašnjih, internih rasprava nacionalnih i političkih lidera u BiH, ali i pregovora pod međunarodnim posredovanjem od 1991. do 1993. Poslije američke intervencije, koja je, krajem 1993. i u proljeće 1994, dovela do stvaranja Federacije BiH, pitanje nacionalnog samoopredjeljenja više nema politički i diplomatski legitimitet. Kao politički korektno je prihvaćeno mišljenje da već i sama rasprava o mogućoj etničkoj podjeli BiH vodi do pogoršanja sigurnosti ne samo u BiH i regionu nego i šire. Dakle, ponovno je Bošnjački sabor posljednja historijska prilika na kojoj su bošnjački politički, vjerski i kulturni predstavnici raspravljali i o mogućoj nacionalnoj državi Bošnjaka-Muslimana i podjeli BiH. Ova rasprava počinje tvrdnjom Ediba Bukvića, člana Izvršnog odbora SDA, da je dosadašnja BiH s tri naroda između Une i Drine postala nerealna i nemoguća te da Bošnjaci treba da definiraju svoju nacionalnu državu. Bukvić je potom postao prvi kandidat SDA za predsjednika Vlade RBiH. Izabran je za potpredsjednika Vlade RBiH predsjednika Harisa Silajdžića.
   
Dvije definicije Bošnjaka

Drugo važno pitanje jest o načinu na koji su definirani Bošnjaci kao nacija na ovom skupu. U svom uvodnom govoru Alija Isaković je rekao: "Ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju." Profesor Muhamed Filipović je u svom uvodnom govoru ostao samo pri tumačenju postojanja integralnog, prvobitnog bošnjačkog naroda i parcijalnih dijelova tog naroda u sadašnjosti. "Ko smo mi, Bošnjaci? Mi, Bošnjaci, smo onaj dio našeg prvobitnog bosanskog naroda koji kontinuira svojstva narodnog bića ove zemlje, ostvaruje unutar tog bića povijesni smisao i sadržaj ove zemlje i nosi njeno povijesno i državno pravo. Mi smo, dakle, nasljednici onoga što je Bosna kao zemlja, kao država, kao povijesni subjekt bila", rekao je Filipović, tvrdeći da ta identifikacija nije onemogućena odlukom "dijelova prvobitnog bošnjačkog naroda da se identificira i veže za narodnosnu ideju, interese i državno pravo nekih drugih država i naroda". "Ta njihova odluka, naprotiv, ne da nas same ograničava, kako nam je to bilo često nametano pod izlikom 'pa vi ne možete biti Bošnjaci jer biste time sami apelirali i prisvajali Bosnu i njenu tradiciju za sebe', nego nas upravo ovlašćuje na taj korak, naređuje nam da budemo Bošnjaci, da osiguramo i sačuvamo ono što je povijest stvorila dugim svojim radom, dugim djelovanjem najdubljih povijesnih snaga i što je kao takvo preživjelo od osmog stoljeća do danas. Da u tome nije bilo duboke povijesne logike, ne bi se to ni desilo, da Bosna nije milenijska tvorevina svjetskog povijesnog duha, ne bi ona opstala unatoč tolikim protivnicima", rekao je akademik Filipović. "Bosnu nisu stvorili nikakvi konstitutivni narodi, nego je Bosna proizvela sve svoje ljude i sve svoje narode, dala im krilo u kome rastu i žive", dodao je akademik.

Ovo integralno bošnjaštvo nije bila jedina definicija Bošnjaka. U drugoj ponuđenoj definiciji Bosna se određuje ne kao država porijekla nego kao država koju prihvataju slavenski muslimani jugoistočne Evrope kao svoju domovinu. Druga ponuđena definicija, dakle, predstavlja Bošnjake kao sublimat muslimana jugoistočne Evrope: "Mi, Muslimani - sad ovdje prvi put, izvan mog običaja, ne kažem Bošnjaci - mi smo ovdje muslimani ustvari cijelog jugoistočnog evropskog prostora. Među nama se nalaze i Paloši, i Hiloši, i Hadžiegrići, i Udžvarlići, među nama se nalaze i Dalmatinci, i Hrvati, i Srbijanci, mi smo sublimirani u bosanskom narodu, sada stjerani u jedan mali prostor, ali prvi put naš prostor. To će biti naš prostor", rekao je prof. dr. Muhamed Nezirović. Dakle, definicija Bošnjaka se mijenjala u ovisnosti od toga kako se definirao državni teritorij BiH.

Već ovaj kratki uvod u probleme postavljene na Bošnjačkom saboru jasno potvrđuje da su nespornim prihvatanjem imena Bošnjaka ključna pitanja Sabora postala definiranje Bošnjaka i bošnjačke nacionalne teritorije. Ova pitanja nacionalne samoidentifikacije Bošnjaka, odnosa Bošnjaka prema drugim nacijama u BiH te bošnjačkog odnosa prema državi BiH imaju presudan politički značaj i 15 godina kasnije. Ključna razlika je u historijskom kontekstu u kome se ovo pitanje postavlja. Dok je 1993. godine postojala međunarodna mogućnost uspostavljanja entiteta s bošnjačko-muslimanskom većinom i postupne podjele BiH, danas nema ni naznaka da bi uspostavljanje takvog etniteta ili podjele BiH bilo međunarodno prihvaćeno. Stoga transkript rasprava na zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora ostaje prvenstveno historijski dokument. Njegovo objavljivanje, međutim, nije doprinos samo proučavanju historije nego i aktuelnim političkim debatama - od pitanja o popisu stanovništva do mogućnosti i pravca ustavnih promjena u BiH te aktualnim nacionalno-vjerskim i kulturnim debatama o nacionalnom identitetu Bošnjaka.

***

Prof. dr. Enes Duraković, predsjedavajući plenarne sjednice Bošnjačkog sabora: "U ovom drugom dijelu Bošnjačkog sabora evo smo ostali sami sa sobom, u jednom teškom trenutku, kad je pred nama izuzetno teška zadaća. Suočiti se sa sobom znači možda i najveće iskušenje koje stoji i pred pojedincem i pred kolektivom. Iz svega onog što govorimo u posljednje vrijeme stoji samo jedan i jedini zaključak - ostati jedinstveni. A kako ostati jedinstveni pred dilemom koja nam je nametnuta, koja zapravo nikad nije bila naša dilema, dilema koja je apsurdna. Saznanje o neophodnosti jedinstva bošnjačkog naroda nije izraz homogenizacije zasnovane na ideologiji plemenske svijesti. Ono se ne temelji na mitskim predstavama, nego na tragičnim iskustvima svakodnevlja zasvjedočenim stotinama hiljada ubijenih i masakriranih, prognanih i raseljenih, silovanih i obeščašćenih. Narod koji je u ciglih godinu i po dana pred ravnodušnim očima svjetske javnosti bio izložen svim oblicima zla što ih svjetska historija pamti, a i onim koji su u toj sveopćoj historiji beščašća nezabilježeni, svojim jedinstvom danas brani tek osnovno i ljudsko i Božije pravo na biološki opstanak. Stoga vam se i kao predsjedavajući Radnog predsjedništva, a prije svega u ime Kulturnog društva Muslimana "Preporod" obraćam molbom da, uz puno poštovanje različnosti što ih naš narod nosi kao dugovjeko iskustvo demokratičnosti, ali ovaj put i različitih iskustava iste nesreće koja nam se dešava, na kraju donesemo odluke koje će nas sve jednako obavezivati. Danas niko od nas ne odgovara samo za sebe, svoju čast i, konačno, svoj život. Danas, u ovoj sali, niko ne odgovara samo za život svoje porodice, samo svog doma, samo svojih sela, samo svoga grada, danas ne govorimo u ime političkih stranaka i političkih probitaka, danas odgovaramo za sve što je Bosna i sve što je bošnjačko. Zato ne smijemo smetnuti s uma ni u jednom trenutku da bi nakon svega što nam se desilo naše nejedinstvo bilo i naš definitivni kraj. Budimo zato danas strpljivi kad budemo slušali i one stavove s kojima se pojedinačno ne slažemo, ali i dovoljno razboriti i razložni da, nakon što odvagamo sve razloge i sve razložnosti, prihvatimo stav većine kao onaj stav koji nas obavezuje sve."


BHDANI, broj 592; 17.10.2008.

[Sunny day]

Feljton Dana: Ekskluzivno - Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. (II)
 
Bosna tri naroda više nije moguća

Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru, vođenih uoči sjednice Skupštine RBiH o prihvatanju ili odbijanju Owen - Stoltenbergovog plana, koji je predviđao uspostavljanje Unije tri etnička entiteta i mogućnost podjele BiH nakon dvije godine održavanja Unije, pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH

Dr. Safet Ćibo, predsjednik ratnih predsjedništava općina Konjic, Jablanica i Prozor, na osnovu Odluke Predsjedništva RBiH od 13. marta 1993: "(…) Donoseći naš historijski odgovor ovdje: 'ne' ustavnom sporazumu o Uniji BiH iz Ženeve, predlažem sljedeći papir u pet tačaka usaglašenog teksta ratnih predsjedništava Jablanice, Prozora i Konjica. (…) Nema promjena granica države BiH bez promjena granica ostalih republika bivše Jugoslavije jer je suverena država BiH najjače sredstvo u borbi i ostvarenju naših ciljeva, što potvrđuje i borba našeg predsjednika države u tom cilju, s jedne strane, i borba agresora, s druge strane, za uništenje tog suvereniteta iznutra - recept isproban na SFRJ. Odluka 'da' je kapitulacija, a odluka 'ne' je pravična, oslobodilačka borba za suverenu BiH."

Dr. Arif Smajkić: "(…) Ako se pogleda broj žrtava o kome se govori, da je evidentirano 140 hiljada žrtava, a to pokriva svega 65 posto teritorije, znači da je negdje 216 hiljada ljudskih žrtava. To je jedan broj za pretpostaviti, on nije evidentiran. Proizlazi, znači, da je broj ranjenih sada 9,84 posto od populacije na kojoj je sada zvanična vlast svoju kontrolu ustanovila s Armijom BiH. Ako pogledamo ukupan broj ranjenih i pothranjenih iz logora i raznoraznih kazamata, onda idemo na cifru s 24 posto ukupne mase našeg stanovništva. Treba dodati blizu 8 posto hroničnih bolesnika, koji su, faktički, nemoćni, a na brizi su ukupnog društva. Dodajmo i jedan broj već verificiranih invalida koji s minimalnim procentom od broja ranjenih, recimo ako idemo s pet posto, iznosi 11 hiljada i 900 i već evidentiranih amputiranih osoba nekoliko hiljada. Imajmo na umu jug Hercegovine, specijalno Mostar, Maglaj, Goražde, Žepu, Žepče, i čitav niz područja i enklava čije stanovništvo niti možemo zaštiti uspješno, brzo i efikasno niti bilo kakvu garanciju dati. Ostaje mi jedna poruka, kao ljekaru i humanisti, da političari i vojni stratezi ove elemente uzmu u obzir i da svoju definitivnu odluku sutra ovdje, na Saboru i na Skupštini BiH, donesu sa što više uvažavanja i razumijevanja ovih podataka."

Tri uvjeta za državu

Edib Bukvić, član Izvršnog odbora SDA: "U ovom trenutku, kada svi ovdje prisutni moramo da budemo svjesni težine prihvatanja ili neprihvatanja ponuđenog paketa, to jest svjesni kratkoročnih i dugoročnih posljedica tog čina, bez obrazlaganja posljedica onoga što bi nam trebalo biti jasno, želim da upozorim da radi nekih mogućih kratkoročnih olakšanja ne donesemo odluku koja će budućnost sviju nas učiniti nesnošljivom. Do sada je bosanska odnosno muslimanska strana optuživana da nema svojih inicijativa, da nema svojih karata, svojih definiranih ciljeva. Mislim da smo mi sve do sada imali jasan cilj: to je ona BiH između Une i Drine i sada, kada je taj cilj postao nedohvatljiv, postao neostvariv, jer ga naše komšije nisu htjele ili ga nisu dovoljno voljele da bi se za taj cilj sa nama borile, mi moramo definirati svoj, samo svoj, realan, dohvatljiv i ostvariv cilj koji će biti ono za šta ćemo se boriti i što ćemo, uz Božiju pomoć, za sva vremena sačuvati. Pokušavajući da sagledam naše stanje u kome se nalazimo, došao sam do sljedećih zaključaka: dosadašnja Bosna i Hercegovina, sa svoja tri naroda, postala je nerealna. Poslije ovakvog genocidnog rata, dugoročno, Muslimani, Srbi i Hrvati nisu u stanju da stvore bilo kakvu zajedničku državu. Ovaj će rat jednog dana završiti formiranjem nacionalnih država Muslimana, Srba, Hrvata, Albanaca i, eventualno, Makedonaca. Postojeće granice država doživjet će znatne izmjene i umnogome će zavisiti od toga ko će biti najjači i najspremniji u vrijeme definitivnog pada srpskog i hrvatskog fašizma.
Uvažavajući navedeno kao i naše realne mogućnosti, neophodno je definirati prostor države muslimanskog naroda, koji će zadovoljiti sljedeće kriterije:
- da je to kompaktan prostor koji se može braniti;
- da ima svoj izlaz na more;
- da obuhvata grad Sarajevo kao historijski centar bosanskih Muslimana.

Na ovaj način definiran prostor države Bosne s minimalnim odrednicama ustrojstva te države, podržan od ovog sabora i širokih muslimanskih masa, treba da bude motiv i cilj naših boraca i, ako bude trebalo, i budućih generacija. Ovako definiran cilj, poslije doživljenog genocida, ne bi trebao da bude tajna, ni pred našim građanima ni pred svjetskom javnošću. Pripremljeni za realizaciju ovakvog cilja, uz mobilizaciju raspoloživih privrednih i ljudskih potencijala, postat ćemo i ravnopravan pregovarač za zelenim stolom. Dakle, ja sam za negativan odgovor ponuđenom paketu, ali za definirano 'ne', to jest da tačno znamo šta je to što muslimanski narod hoće. Smatram da bi nas današnje 'da', s ovakvom našom organizacijom i komunikacijskom rascjepkanošću, samo još više razjedinilo i potaklo da i dalje nastavimo da razgrađujemo i ono što nam je ostalo od države i slobodnih teritorija, da nam se sa svih strana počnu javljati neki novi autonomaši koji bi da sami urede svoj dio države kako se njima čini da je najbolje ili kako to nekim pojedincima odgovara."
Ibrahim Poplata, predsjednik Ratnog predsjedništva općine Foča: "Ja bih htio na ovom skupu samo da vas sve skupa zamolim da pomognete fočanskom narodu, fočanskim izbjeglicama, fočanskoj brigadi, borcima, kojih nije malo, i koji se bore na teritoriji čitave Bosne i Hercegovine, i gdje ih je palo preko 700 žrtava samo boraca. Isto tako, ne smijemo se oglušiti i ostaviti mezarove tih naših boraca tamo jer mi sad svoje teritorije nemamo. Molim vas, ovaj skup kao i sve ostale, da nam pomognete da bismo se vratili na svoja ognjišta jer drugog izlaza nama nema. I mi se uopće ne slažemo, ma kakav bio potpis, mi ćemo se boriti do zadnjega. Hvala!"

Armatura za državu

Prof. dr. Ibrahim Bušatlija iz Sarajeva: "Budući da nisu postignuti ratni ciljevi, ne bih žurio s nekim potpisima, nego bih predložio da se oklijeva jedno vrijeme, ako se može, da se jedno vrijeme ponašamo, kako bi se reklo, fleksibilno. Da ovako kažemo: pošto znamo da niste ispunili ratne ciljeve, možemo li se nešto prije konačnog obračuna dogovoriti? I to teritorijalno. Vi ćete nama svakako, kadli-tadli, historijski vratiti šest općina uz Drinu i šest na zapadnoj strani, prema Krajini i to ćete morati vratiti isto onako kao što su partizani izašli iz Trsta, Crnogorci z Skadra, Srbi iz Soluna, Rusi iz Berlina, ili Amerikanci iz Pariza, recimo, ili Rima. (aplauz) Ne bih žurio pa bih kazao ovako, evo vam prolaz, prođite, ali vi ćete meni dati sada 13 općina koje ste zauzeli i jedan važan most između Jajca i Ključa. Taj most nama je jako važan kao i vama ovaj prolaz. Sad nešto za nas. Ako bi se taj most ostvario, onda bi osovina od Bihaća do Foče figurirala kao osnova armature za BiH, koja ima sad drugu armaturu - od Neuma - Kleka pa do Brčkog. Bez te armature, nema države. To znači jedan i drugi element, on čuva državu od centrifugalnih sila. Budući da su Muslimani najmnogobrojniji narod, oni su odgovorni za ovu državu. Više nego ijedan drugi narod. Kao Srbi u Srbiji ili Rumuni u svojoj državi. To znači da bi muslimanski narod, koji je ionako naučio da pati, morao još da stisne zube i svojim političarima kaže da maksimalno budu fleksibilni, da znaju ove činjenice. I još jednu, vrlo važnu. SAD i Amerikanci su rekli, to je ovdje spomenuo Ćiba, da će oni stati iza pravednih stvari. I još su nešto važno rekli, da ako nešto proglase nacionalnim interesom Amerike, da im ne trebaju zato UN. Iz te dvije činjenice koješta se može izvesti. Zato opet povlačim potrebu fleksibilnosti. (…)"
Mr. Ibrahim Čolakhodžić: "(…) Ja mislim da bi bilo nužno jasno i glasno ukazati na neodrživost nepravde prema bosansko-muslimanskom narodu, koja se nudi u ovom sporazumu, i predložiti nepotpisivanje ali otvoren stalni dijalog i proces pregovaranja i dogovaranja da se dođe do kvalitetnog i pravičnijeg rješenja i podnošljivog za život za sve. Ovako će prostor (bosanske republike) biti prenapregnut, prenatrpan i jedan rat ćete zamijeniti drugim ratom, ratom ekonomije za preživljavanje."

Ejub Topić iz Bihaća: "Pozdravljam vas kao predstavnik Okruga Bihać u ime nepokorenog Okruga Bihać, koji će sigurno biti čvrst temelj za ovu armaturu koju ćemo, akobogda, morati da izgradimo, o kojoj je govorio jedan od prethodnika, Bihać - Foča, Neum - Brčko. Inicijativa o kojoj je bilo riječi je bila pokrenuta i zaustavljena, ali ja vas uvjeravam da u narodu i institucijama bihaćkog okruga nema ni 'S' od separatizma niti bilo čega što bi vodilo u odvajanje tog neraskidivog dijela države Bosne i Hercegovine. (aplauz) Ja ću dodati nešto i citirat ću gospodina Izetbegovića: on nam je na prošlom sastanku Kluba poslanika rekao nešto što je meni jako teško palo, ali sam sad shvatio da je to naša neminovnost, a to je da je Bosna i Hercegovina sredstvo a ne cilj. To nam je bilo vrlo teško prihvatiti. Naš cilj je opstanak muslimanskog naroda na ovim prostorima. Ako Bosna i Hercegovina, srcolika, okvirna, međunarodno priznata, ako borba za nju vodi u propast muslimanski narod i nemogućnost opstanka, onda mi to ne smijemo dozvoliti. Na argumente za potpis ja ću dodati sljedeće: s potpisom se definitivno dobija međunarodno priznati prostor za muslimanski narod. Koliki je toliki je, kakav je takav je. (…)"

Nije podjela nego pljačka

Nijaz Duraković, član Predsjedništva RBiH: "(…) Dakle, koliko smo sigurni u te garancije i neće li upravo taj zahtjev za mir pod svaku cijenu, mir uz poniženje, mir uz nepravdu, mir uz dalje etničko čišćenje, mir uz progone i ubijanja, mir uz gubitak dvije trećine historijskog teritorija države BiH, hiljadugodišnje države, dvije trećine definitivno dajemo. Ako potpišemo, sigurni budite da ih više niko neće vratiti. To su iluzije. Hoće li to, dakle, biti potpis za novi rat. Naravno, možda ne rat, ako vojnici naše armije nisu spremni da ratuju ovako kao što su do sada, jer smo iscrpljeni i znamo svi s kojim ograničenjima i uz kakve teškoće i uz kakvu lošu logistiku, itd. Ali rat može da se vodi i gerilskim načinom i diverzantskim i stravičnim terorizmom i drugim vidom osvete i na jedan način koji može biti još stravičniji i pogubniji i po naš narod i po čitav ovaj prostor. Preveć toga, mi sve dajemo i gubimo i već sada smo izgubili. Ovo nije etnička podjela, kako mnogi kažu. Nažalost u ovoj situaciji, čak i nažalost. Ona jeste nametnuta, diktirana, vojnom silom producirana, ali ovo je podjela, ovo je, zapravo, pljačka teritorija države BiH. Ovo je borba prije svega za teritorije. Jer da je etnička podjela, onda, gospodo, ne bismo se tako lako odrekli ni Zvornika, ni Bratunca, ni Vlasenice, ni Višegrada, ni Foče, ni Rogatice, ni Prijedora, ni Sanskog Mosta, ni Doboja, ni Jajca, ni tako dalje. To su sve gradovi u kojima su Muslimani po zadnjem popisu bili većina." (aplauz)

Dr. Bajro Golić: "Prvo, ovo rješenje, koje je svakome sasvim jasno, nije dobro rješenje, posmatram ga kao rješenje u procesu i nije konačno. Ako bi bilo konačno, bio bih protiv toga da se potpiše. To je jedno. Drugo, ja sam od onih koji su za to da se potpiše ovaj sporazum, ali isključivo pod uvjetom garancije implementacije ovog rješenja. (…) Mi nismo za etničko čišćenje i nikad se nećemo za njega opredijeliti, ali u redistribuciji stanovništva BiH mi nemamo pravo da našeg čovjeka-izbjeglicu ostavimo na ulici samo zato što nije zadovoljen princip reciprociteta. Mislim da sam jasan. Kad je riječ o Republici Bosni, možda će to zvučati malo disonantno, ali svjetska iskustva i praksa pokazuju da prostor nije dominanta i odlučujuća kategorija. Pogotovo kvantitet prostora. Niko se danas na svijetu ne bori za kvantitet prostora, izuzev Dinarci, koji su živjeli u kotlinama i nikad preko brda nisu vidjeli, imaju osjećaj samo borbe za prostor, a ne za vrijeme. To su ti naši Balkanci, naši agresori, to su Dinarci. (…) Ono čemu se treba posebno okrenuti jeste ta buduća Bosna. Ja podrazumijevam potpis. Prvo da mi napravimo državu! Ja moram tu biti kritičan da mi nemamo dovoljno znanja, sposobnosti ili umijeća da mi napravimo jednu modernu, savremenu državu u ovom trenutku. Ne zato što mi to nećemo, nego zato što mi u posljednjih 50 godina nismo gradili državu. Mi smo samo neki sudionici a neko je to drugi radio. (...) I drugo da gradimo taj naš privredni sistem. Ne želim da pričam priče o njemu, ali je suština u tome da individualne vrijednosti dođu do izražaja. Počeo je tržišni privredni sistem prije rata i neka istraživanja pokazuju da se u tome najbolje snašao muslimanski narod. I nemojte da o meni brine drugi. Pustite me da ja brinem o svojoj sudbini."

[Sunny day]

Feljton Dana: Ekskluzivno - Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. (III)
 
Država kao avlija, ali naša


Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava na Bošnjačkom saboru, vođenih uoči sjednice Skupštine RBiH o prihvatanju ili odbijanju Owen - Stoltenbergovog plana, koji je predviđao uspostavljanje Unije tri etnička entiteta i mogućnost podjele BiH nakon dvije godine održavanja Unije, pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH

Suad Rešidbegović iz Tuzlanskog okruga: "U Tuzli je 3. jula, na inicijativu Regionalnog odbora (SDA), održan veličan stveni svemuslimanski skup područja sjeve roistočne Bosne. Mi smo tada, shvativši sve one probleme na našem prostoru, koje ima narod s Drinskog pojasa, iz doline Drine, Zvornika, Bratunca, zatim Janje, Bijeljine i ostalih općina gdje je učinjen genocid nad našim narodom, spoznali jednu činjenicu - da je teritorij sveta kategorija. Moja zadaća je da ovdje kažem da je minimum strateških interesa muslimana na području BiH determiniran izlaskom na more, kontrolom dolina Neretve i Save, kontrolom doline Drine od Janje do Foče, centralne Bosne s Jajcem i Cazinske krajine, gdje muslimanski narod živi u većini. E, sada, gospodin predsjednik nije tu i on je vrlo često znao pitati: 'A kako doći do toga?' Ja mislim da je to pravo pitanje. Naš stav je da se ovakav sporazum ne prihvati, a da se svakako razgovori o miru nastave."
Šemsudin Musić iz Sarajeva: "(...) Ukratko, podržavam prijedlog potpisivanja, uz dodatak garancija koje je naveo ministar Silajdžić."

Ibrahim Spahić: "(...) Ako je mudrost danas dati podršku jednom mirovnom procesu, onda to ne znači da BiH i ovaj narod, zajedno sa svim onima koji BiH doživljavaju kao svoju zemlju, treba da odustane od onog što je temeljni interes ove zemlje i temeljni interes ovog naroda."

Šaćir Redžepagić iz Sarajeva: "Ja sam otac dvojice šehida koji su prvog dana agresije na našu zemlju stupili u redove TO, današnje Armije BiH. Pali su bezmalo prije godinu dana u Azićima. (...) Cijeneći da sada, u ovom času, ne možemo dobiti BiH cjelovitu, ja sam za potpis mira. Ne bi bilo dobro, znate, ja, bez obzira što sam izgubio dvojicu sinova, to govori jedan roditelj, to nije lako govoriti, ali ja sam protiv toga da gubimo novu mladost."

Bakir Alispahić: "Ova faza mirovnog procesa je odlučujuća u smislu određivanja daljnjih pravaca razvoja i budućnosti Republike. Sama ta činjenica otvara dilemu da li potpisati ili ne potpisati predloženi Ženevski paket. Jednako su značajni elementi i za jednu i za drugu opciju. Očito je da predloženi plan nije povoljan za našu republiku niti predstavlja konačno rješenje za bh. prostore. Radi se u osnovi o kratkoročnom rješenju koje ne predstavlja nikakvu garanciju zaustavljanja daljnjih procesa razgrađivanja Republike, niti se njime garantira prekid ratnih dejstava. (…) U ponuđenim rješenjima ne vidimo garancije da će se zakonskoj odgovornosti privesti počinioci najtežih oblika krivičnih djela protiv međunarodnog prava, genocida, zločina protiv čovječnosti i zločina protiv civilnog stanovništva i drugih, odnosno protagonisti i izvršioci politike nasilja, etničkog čišćenja, konclogora, silovanja i slično, koji su ovim metodama uspostavili svoje paradržavne tvorevine te takve sada nastoje pravno i politički legalizirati. Prihvate li se ponuđena rješenja, procjenjujemo da će u državama uspostavljanim na navedenim principima prevladati anarhično stanje bez pravne sigurnosti građana, naročito muslimanskog življa. Zakonski nivo će dobiti propisi koji su bili u funkciji etničkog čišćenja. Neće se moći osigurati uvjeti za gonjenje počinilaca najtežih krivičnih djela, koji će naći utočište u nekoj od konstitutivnih republika. Manjinsko stanovništvo će i dalje biti izloženo represalijama, povratak prognanih bit će onemogućen, a etnički i vjerski sukobi postat će latentni. Na ove činjenice ukazivali smo i na posljednjoj sjednici Skupštine RBiH. Stvaranje pretpostavke za povratak prognanih i raseljenih lica smatramo uvjetom svih uvjeta. Ukazujemo na neophodnost najčvršćih međunarodnih i drugih garancija na slobodan povratak prognanih i garantiranje svih prava, na obezbjeđenje svih instrumenata koji će omogućiti realizaciju ovog principa. I dalje je prisutna enormna razlika u borbenom potencijalu agresora i oružanih snaga. Velike su teškoće u snabdijevanju kako borbenih jedinica Armije tako i stanovništva Republike. Mogućnosti revitalizacije i normalizacije života u ratnim uvjetima su minimalne, s obzirom da obnova zemlje podrazumijeva dugoročni proces. Sve to nameće potrebu određenog predaha i sagledavanja svih mogućnosti za rješenje bh. krize i upravo je u tome sadržana argumentacija za prihvatanje predloženog mirovnog plana. Ženevski koncept otvara još jednu dilemu - pitanje unutrašnjeg uređenja i odnosa unutar bosanskog dijela predložene Unije, s obzirom da su subjekti angažirani u ovom procesu permanentno nametali atribute muslimanske države ovom dijelu Unije, što također znači podršku potpunom etničkom čišćenju Republike BiH. Ministarstvo je izvršilo analizu operativnih saznanja u vezi s aktuelnom situacijom i prezentiralo je u informaciji Neki aspekti mikro i makro uvjeta u kojima se vode mirovni pregovori o razrješenju krize u BiH, koju ćemo dostaviti svim učesnicima ovog skupa. Zaključci koji proizlaze iz ove informacije ne podrazumijevaju a priori odustajanje od mirovnog procesa niti sugeriraju prihvatanje mirovnog plana u datom obliku, nego upućuju na neophodnost da se mirovni proces nastavi."

Ejup Ganić: "(...) Drugo pitanje je pitanje Neuma. Čitava igra se vodi da se ova nekakva bosanska republika zatvori. Okružena je Srbijom, s jedne strane, s druge strane Hrvatskom, sad treba napraviti dupli obruč jednom Karadžićevom državom i jednom Bobanovom državom. Ljudi kažu u inostranstvu: 'Pa znate šta, ako vi date ovih 26 kilometara obale ove međunarodne granice, kako vi mislite da mi vama pomognemo ubuduće, ako vas opet napadnu?' Kao što je vjerovatno, kad se potpiše, da će onda intenzivirati napad, onda je to rat nekakve tri republike unutar BiH, Tuđman i Milošević se oslobađaju umiješanosti, jer je to sad unutrašnja stvar. Zašto vi dajete Neum toj nekakvoj hrvatskoj republici? Prije svega, dobro se zna da su Neum izgradili radnici Željezare, Pretisa, Unisa i drugih, da su do prije desetak godina tamo bile samo nekakve tri kuće, tamo nema nikakvih ni bogomolja ni tako dalje, nikakvih svetih mjesta, i zašto bi se sad taj Neum, koji je jedino parče međunarodne granice, sve ostale granice su s Bobanom i s Karadžićem, trebao predati njima. To nije nikakvo sveto mjesto, kad su poklanjali Posavinu, kad su poklanjali bogomolje, jednostavno, sve je na rasprodaju, a kad je u pitanju Neum, ja mislim da se to ne može dati jer onda svaka odbrana postaje iluzorna, ukoliko se agresor dalje odluči na rat. (...) Da se mi zaključamo, da nemamo ni komad međunarodne granice, to bi bilo samoubistvo. Vi ne možete sjesti u auto iz Sarajeva i otići u inostranstvo a da ne tražite dozvolu od Bobana i Karadžića. Mi možemo, šta ja znam, da imamo neki feribot od Neuma do Barija itd., naša je stvar da li ćemo razvijati dolje petrohemiju, trgovinu ili nešto drugo. Jednostavno, mnogo je uloženo u taj dio BiH, tamo, uostalom, ako izbrojite čije su kuće, najviše ima Sarajlija, sad, prema tome, to je prostor na kome se ne može popustiti."

Ismet Hatibović: "U historiji se po prvi put desilo da je jedna kompletna država uhapšena. Mi smo svi, gospodo, zatvorenici, jedino neki povremeno dobiju dopust da negdje odu. Nas drže u zatvoru ustaše i četnici, a čuvar tog zatvora je organizacija UN-a preko svoje institucije koja se zove UNPROFOR. Nama je jedini izlaz u Armiji i njenoj snazi."
Enes Duraković: "Molim vas, prije nego što dam riječ profesoru Numiću, upravo sam saznao da su stigli heroji Srebrenice, Žepe i Goražda, pa vas molim da ih pozdravimo! (aplauz delegaciji iz Srebrenice koja ulazi u salu)"
Prof. dr. Hajrudin Numić: "Trebalo bi birati između dva zla - jedno se zove nepravedan mir, a drugo se zove nepravedan rat i oba su zla - da između ta dva zla biramo manje. Sve govori u prilog da bi manje zlo bilo nepravedan mir, ma koliko to paradoksalno zvučalo, jer takav mir valja shvatiti kao prvu etapu procesa mira, a takvih etapa bit će, vjerovatno, mnogo, da ne kažem koliko, jer je to u ovom trenutku teško predvidjeti."

Azra Begić: "(...) Želim da vas pozdravim u ime akademske organizacije koju vodim. To je Muslimanski akademski krug 'Bosanka'. Ima nešto što oni poručuju vama svima ovdje, posebno ljudima iz vlasti i ljudima iz Armije. Njih strahovito boli što njihova djeca nisu jednako tretirana, što postoje 'tatini sinovi' koji su zaštićeni, bilo izmještanjem u inozemstvo, bilo tako što su se za njih našla vrlo važna uhljebljenja u ovom gradu. S druge strane, dešava se da se pojedini komandanti, budimo otvoreni, ponašaju šićardžijski, ponašaju se lešinarski i, umjesto brige za svoje vojnike, oni u ovom gradu opremaju barove, opremaju kafiće, a onda tu svoju hrđavu savjest zbog nebrige za svoje vojnike iskupljuju tako što dijele neku sadaku, crkavicu porodicama šehida, a možda su ti šehidi umrli upravo zbog njihove nebrige. Eto, to je poruka MAK 'Bosanke'. (...) Čini nam se da je Sarajevo, ovo koje nam se nudi, jedna velika podvala. Ja vam ovo govorim i kao historičar umjetnosti. Nama se nudi, kao naš glavni grad, te bosanske avlije-države, Tuzla ili Zenica. Vi znate da je Zenica jedan poslijeratni grad, znate da je Tuzla grad koji tone, to su industrijski gradovi, tu nema mjesta naše duhovnosti, nema tragova naše arhitekture, jedino je još ostalo Sarajevo. Mostar je porušen, toliki su čudesni gradovi porušeni, ovdje nam je još Begova džamija, ovdje nam je Ferhadija, Kuršumli medresa, ovdje nam je Ali-pašina džamija, one su ranjene, ali one su još tu, prema tome - Sarajevo moramo sačuvati za nas, nema Bosne bez Sarajeva i nema Sarajeva bez Bosne."

Muhamed Nezirović: "Slušajući komentare s posljednje Ženevske konferencije, da će se dozvoliti pojedinim članicama bosanske Unije da se kroz dvije godine odvoje od Unije, digla mi se perda pred očima. A digla mi se tako jer sam shvatio da je BiH na koncu one povijesne evolucije, koja je započela Francuskom revolucijom, koncem XVIII stoljeća, i da se ona tek završava. A ta evolucija je počela stvaranjem nacionalnih država. Svuda su stvorene nacionalne države, stvorena je Njemačka u krvi, stvorena je Italija u krvi, stvorene su balkanske države, nacionalne, male države, u krvi, ali ipak stvorene i evolucija se završava, u Evropi će se stvoriti svuda nacionalne države. To je ireverzibilan proces koji mi ne možemo zaustaviti. On je nama diktiran, pokušalo se taj proces zaustaviti poslije Prvog svjetskog rata silama pobjednicama, kada su mislili da će od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stvoriti posebnu zemlju koja će postati Srbija. Slaba Srbija to nije uspjela jer su ostali ovdje drugi narodi da žive. Usporeno je tim što je komunizam kao pokret pokušao da izgladi razlike i da stvori pojedine zemlje. I padom Berlinskog zida se završava ova evolucija stvaranja nacionalnih država u Evropi, htjeli mi ili ne htjeli. Sada se, poslije ovoga, težište prenosi na Rusiju i tamo će se stvoriti nacionalne države van evropskog procesa, tako da se završava zadnji dio Versaja. Mi vidimo - nestale su Češka i Slovačka, podijelile se u dvije federacije, nestala je stara Jugoslavija, dijeli se na nacionalne države. A sada se zapitajmo da li nacionalna država ima nešto loše, sama po sebi, ako bude naša muslimanska nacionalna država? Mislim da nema, jer mi ovdje, Muslimani - sad prvi put izvan mog običaja ne kažem Bošnjaci - mi smo ovdje muslimani ustvari cijelog jugoistočnog evropskog prostora. Među nama se nalaze i Paloši, Hiloši, Hadžiegrići, i Udžvarlići, među nama se nalaze i Dalmatinci, i Hrvati, i Srbijanci, mi smo sublimirani u bosanskom narodu, sada stjerani na jedan mali prostor, ali prvi put naš prostor. To će biti naš prostor. Znači li nešto velika zemlja? Među arapskim zemljama najmanja zemlja Liban ima samo osam hiljada kvadratnih kilometara, a bila je snažnija od svih velikih arapskih zemalja s tisućama kilometara. Dvadeset i dva odsto obradivog zemljišta! Pa Švicarska nema toliko obradivog zemljišta, a to joj ne smeta. Ta nacionalna država ima više muslimana nego Albanija, koja je jedina muslimanska zemlja u Evropi, sa 75 posto stanovništva ovdje, a nama naša Časna Knjiga neće dozvoliti da gonimo druge. Neka žive i ti drugi s nama jer mi smo naučili da živimo i da druge ne progonimo. Turska nije bila naša zemlja. Mi prvi put na ovim prostorima imamo šansu u koju smo gurnuti, ne našom voljom, da stvorimo našu nacionalnu državu. I neka ona takva i bude, jer mi ćemo tada imati i našu vojsku, koja će biti mala vojska, ali koja će biti izvanredno dobro naoružana, a takva vojska će tada svakako biti prijetnja onima koji će je napasti. Pitajmo se imamo li snage sada, kad nas je ostalo 800 hiljada u našoj Bosni, da se borimo sa 16 miliona ljudi koji su naši neprijatelji zakleti. Mislim da je nama predah neophodan. Ja mislim da će se pitati neki mogu li da ostanu u Bosni, ovdje, poslije toga kad ova Bosna koja će nam ostati procvjeta. Ne zaboravite, nemojmo da izgubimo sve. Arafat je sada, tek poslije toliko i toliko godina, dobio samo malo Jerihona i Gazu. (...) Ja sam jučer u ulici Kralja Tomislava vidio Brojglerovu scenu iz srednjeg vijeka. Pored jednog kontejnera jeo je i pas i čovjek u istom položaju, zato razmislimo kad kažemo 'za' i 'protiv', i kod tih naših dušmana će radikalne snage da spadnu, onoga trenutka kad prestane rat. Zašto se jednom ne kladimo u mir? Ja glasam za mir."

Tarik Sadović: "Uzmimo naprimjer slučaj mog Trebinja, gdje je protjerano oko šest hiljada Bošnjaka-Muslimana kao i Hrvata. Oni su danas rasuti po bijelom svijetu u preko 25 zemalja, a najviše u Danskoj, Švedskoj, Turskoj, Njemačkoj i Austriji. U BiH ih je danas oko 25 ili manje od 5 posto. Gdje će se oni vratiti? Ko će im to moći pogledati u oči i reći da se vrate dok su na vlasti oni koji su ih ubijali, maltretirali i protjerivali, oni koji su pred vratima čekali da se isele iz svojih kuća da bi se oni uselili. To je, nažalost, sudbina mnogih manjih mjesta gdje su Bošnjaci bili manjina. Ta mjesta više niko ni ne spominje. Jednostavno su precrtana, jer se i u ona mjesta gdje su bili u većini, a sada su okupirana, neće moći vratiti. Ne možemo graditi ni tu skraćenu Bosnu na toj izbjegličkoj katastrofi a niti se sad ponašati. Pošto su odgovori na sva tri pitanja postavljena na početku ovog izlaganja negativni, zaključujem da potpisivanjem Ženevskog paketa ne dobijamo ni mir, ni cjelovitu državu, ni povratak prognanih."

[Sunny day]

Feljton Dana: Ekskluzivno - Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. godine (IV)
 
Borili smo se za Bosnu, a nismo dobili ništa

Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH


Dr. Bajram Redžepagić:"Ja sam za to da se potpiše ovaj plan. Danas sam intervjuirao 12 osoba na možda 500 metara na putu dovde, od 12 osoba - 11 mi je reklo da su za mir i za potpis iako je taj mir nepravedan. Samo je jedna osoba rekla da bi trebalo nastaviti boriti se. Potpis ne znači kapitulaciju. (...)"

Zijad Rašidagić: "Ja ću da iznesem stav koji ima Matica muslimanska u vezi s ovim pitanjem. (...) Između mnogo razloga koji su za ili protiv, smatramo da su razlozi koji su protiv prihvatanja dokumenta mnogo ubjedljiviji i opravdaniji od onih koji su za prihvatanje. (...)"

Dr. Bećir Heljić: "Ko ima pravo, nakon onakvog etničkog čišćenja koje je izvršeno u tim općinama i raseljavanja svih izbjeglica, sad odreći se tih teritorija? S prihvatanjem bilo kakvog ugovora i formiranjem međudržavnih granica, ko god se sutra pokuša boriti za te teritorije, bit će proglašen da vrši agresiju na srpsku republiku. Mislim da nemamo pravo to oduzeti nikome, pogotovo našoj djeci i našim suborcima. (...)"

Faruk Sijerić: "(...) Molim vas, ako ga potpišemo, hajdemo da se ne zavaravamo - za nekoliko mjeseci niški graničar će stajati na Kozijoj ćupriji ili 100 metara gore ili dolje, nije sad bitno, tamo gdje je linija razgraničenja. To će biti granica Republike ili Kraljevine Srbije. (...)"

Sakib Hodžić: "(...) Ne mogu da shvatim i van svake pameti je ova naša žurba da navrat-nanos, preko noći, sami sebi vršimo pritisak da to moramo potpisati, a iza toga sami ćemo ukinuti priznatu Republiku BiH, čije Predsjedništvo, Vladu, Ministarstvo vanjskih poslova svijet jedino priznaje i izgubiti kontinuitet međunarodno priznate države, koji moramo, kao malo vode na dlanu, čuvati i time se staviti u istu ravan s Republikom Srpskom i Herceg-Bosnom, što je njihova želja, a iza toga ponovno tražiti međunarodno priznanje. Onaj ko to ne vidi, pravi katastrofalan previd, poguban za cijeli muslimanski narod. Eksplicitno sam protiv potpisivanja ovog sporazuma. (...)"

Halid Čengić iz Foče: "Kad sam nazvao selam, znači za mir sam, ali za jedan pošten mir, nikako za mir u kome nemamo pravo na pošten život i pravo na prostor. Ako se traži od ovog skupa da donosi jednu sudbonosnu odluku, mislim da mi nismo dovoljno informirani. Ministarstvo za vanjsku politiku trebalo je da nam kaže šta to Evropa, odnosno svijet, od nas hoće ili šta hoće od ove naše Bosne. Koliko sam ja informiran ili barem koliko osjećam, ovaj prostor nije predviđen za nas. Ovaj prostor je predviđen za katoličanstvo. Prema tome, nama je ostala jedino smrt. A da gledamo istini u oči, znači ostalo nam je da biramo kako ćemo umrijeti. Da li junački ili kukavički? To je naše pravo. Vjerujte, ako izaberemo smrt, i to junačku, sigurno je da će neko preživjeti. Ako izaberemo ovo drugo, svakako se vidi da se nabijamo u geta, što i jeste cilj evropske politike i kršćanstva, a to nam ovdje nije ni kazano niti je naša služba vanjskih poslova htjela ili možda nije mislila da je na ovom skupu takve podatke potrebno obrazlagati. (...) Na međunarodnom planu, tražili smo spas od onih koji nas žele uništiti. Po meni, Zapad želi uništiti nas, islam i konfrontirati nas i pravoslavlje. Mi bismo trebali pokušati da animiramo islamski svijet da se s Rusijom nađe neko rješenje, jer ovo slijedi odnosno najvjerovatnije čeka i Rusiju. Prema tome, zajednički neprijatelj i muslimana i pravoslavlja je katoličanstvo. To je na djelu, to se vidi. I mislim da bez borbe svoje prostore nećemo sačuvati, a na političkom odnosno diplomatskom planu mislim da smo najmanje učinili."

Alija Šačić iz Kalinovika: "Na kraju, bez uvjeta (za povratak izbjeglica i teritorija), ponuđeni plan se ne može prihvatiti jer bismo svojim potpisom nagradili zločince, a kaznili žrtvu i uništili Bosnu. A na to, gospodo, nemamo pravo."

Rasim Delić: "(...) Da li možemo nastaviti rat? Obavještajni podaci koje imamo pokazuju da će rat i dalje da traje na ovim prostorima, neovisno od potpisa, neovisno od toga šta se dogovore i da li se dogovore na nekim od zasjedanja i konferencija. Također, evo na ovoj karti ovdje svi su primijetili da jedna ovakva država ne može funkcionirati. Spojimo ta dva faktora i onda, umjesto da pitamo da li možemo nastaviti rat, mi jednostavno nemamo dileme - mi moramo nastaviti jer ćemo biti prisiljeni na to. (...) Bez obzira što možemo očekivati, najteži mogući način vođenja rata jeste rat u totalnom okruženju i rat na dva fronta. Sve ovo o čemu govorim, svi ovi problemi, postoje na drugoj strani i zbog toga kod njih postoji žurba da se sve ovo potpiše. Prema tome, mi, kao pripadnici Armije BiH, ne izjašnjavamo se ni za ni protiv potpisivanja, izjašnjavamo se za jačanje Armije BiH kao garanta da očuvamo ovo što imamo, eventualno da nešto i uradimo, a u budućnosti očuvamo državu koju ćemo graditi."

Smail Klarić iz Mostara: "(...) Dugo smo taktizirali s Hrvatima radi poštivanja zahtjeva Vlade i Predsjedništva BiH da bi se u BiH, preko Mostara, uvezli hrana, materijalno-tehnička sredstva, repromaterijal i slično. Treće, imali smo prohrvatsku struju u stranci na čelu s Hadžiosmanovićem, ali smo je eliminirali zahvaljujući Regionalnom odboru SDA, koji ima bosansku ili bošnjačku orijentaciju, i Armiji BiH. Usput da kažem da druge stranke u Mostaru ne postoje. Četvrto: borili smo se za Bosnu i očekivali od nje vojnu i drugu pomoć, a nismo dobili maltene ništa. (...) Već mjesecima smo bez struje, pijemo zagađenu Neretvu, bez lijekova smo, dobili smo samo devet posto od potrebne humanitarne pomoći, sedamdeset posto naroda je u javnim kuhinjama s jednim obrokom dnevno, uz samo jednu šnitu hljeba. Prognano stanovništvo, kojeg je preko 50 posto, bez odjeće je, obuće, prostirki niti ima minimalne uvjete za stanovanje, pogotovo bez ogrjeva i goriva. Strah me je pomisliti kako dočekati zimu, jer smo u totalnoj medijskoj i fizičkoj blokadi, ispresijecani prema Sarajevu na više mjesta, a drugih koridora nema. Po ovom, prijeti nestanak Muslimana iz doline Neretve. Da li ovo dozvoliti? Svakako ne, jer onda nema Bosne. (...) Što se tiče statusa Mostara kao otvorenog grada, on mora da ima isti status ili tretman kao Sarajevo, a on će onda biti naš jer ne može biti grad onih koji su ga rušili i ubijali njegov narod. Mi smo se tukli i dalje ćemo se tući za Bosnu, ali se s pravom očekuje da se Bosna interventno tuče i za Mostar."

Kemo Ademović: "Zaista je ovo impozantan skup. Mnogo pameti na jednom mjestu, ali ja mislim da u dosadašnjem dijelu rata ovaj skup nije ispunio očekivanja. Jeste li to spremni u nastavku rata? Jeste li spremni dati svoj maksimum? Ja u to sumnjam, zaista. Mnogi ovdje potežu izbjeglice. Među izbjeglicama je veliki broj vojno sposobnih. Vi odavde, s ovog skupa, dali ste im razne papire da odu, a sad plačemo kako će se vratiti. (aplauz) (...) Moralne podrške nam je dosta. Nemojte sklanjati svoje sinove! (...)"

Bakir Tanović: "(...) Da ne bi doživjeli sudbinu Granade, mi treba, bez razmišljanja, da odbacimo Ustavni sporazum Unije o podjeli Bosne. Njime se derogira suverenitet i cjelovitost naše zemlje, on je duboko nepravedan. Optimalni cilj bošnjačkog muslimanskog naroda je cjelovita država, čije današnje granice nisu promijenjene skoro 300 godina. Našem nacionalnom interesu ponajbolje odgovara jedinstvena, cjelovita država u današnjim njenim granicama, država u kojoj će svi njeni građani biti vraćeni na svoja ognjišta, a zločinci kažnjeni. To je naš optimalni nacionalni interes. (...) Kao drugi, ne manje važan, nacionalni cilj Bošnjaka treba odrediti jedinstveni teritorij unutar cjelovite BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom. To bi, uglavnom, sačinjavalo prostor od 53 općine s većinskim muslimanskim stanovništvom, pri čemu treba dodati dijelove općina Ključ, Mrkonjić Grad, Šipovo, zatim Čapljinu i cijeli Neum, kako bi se prostorno i geografski povezao cijeli teritorij s izlaskom na more."

Smail Čekić: "(...) Predlažem da ovaj sabor usvoji i predloži Skupštini RBiH da ona prihvati zaključak da se u ponuđenom Ženevskom dokumentu obavezno i decidno ugrade i sljedeći stavovi i principi: prvo, da će svim ratnim zločincima biti suđeno; drugo, da sve države budu obavezne da izruče lica koja su počinila zločine; i treće, svim onim licima za koja se osnovano sumnja da su počinila zločine ili su na bilo koji drugi način učestvovala u njima, da se zabrani angažiranje u svim državnim organima, ustanovama i preduzećima."

Šaćir Ćerimagić: "(...) Naspram agresora, u cilju opstanka, može da stoji jedino naš muslimanski borac s muslimanskom puškom na muslimanskom ramenu. U našoj političkoj, civilnoj i vojnoj vlasti mora da uz njega stoji rukovodstvo koje je izabrano po muslimanskim kriterijima. To je prvo lično poštenje, drugo muslimanska ideološko-politička organizacija i treći kriterij je tek stručnost. Hvala vam i mislim da ne treba zaboraviti danas da odlučimo o tome da se ide na plebiscit i referendum. To je treća alternativa koju treba postaviti."

Ramo Đapo iz Bileće: "Sada se polovina bošnjačkog/muslimanskog naroda iz Bileće nalazi u Turskoj, skoro polovina u zapadnoevropskim zemljama, a manji broj na slobodnim teritorijima RBiH i u republikama bivše Jugoslavije. Taj narod se nalazi pred općim rasulom i katastrofom. Postaju teški i Bogu i ljudima. Svakodnevno se čuju očajnički vapaji za spas. Jednostavno, žele da se vrate u svoju državu, u svoju općinu, u svoj dom. (...)"

Sadik Beširović: "Udruženje građana Sansko-unske regije, znači općina Prijedor, Ključ, Sanski Most, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, razmatralo je prijedlog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Mislimo da bi trebalo iznijeti nekoliko podataka kakve su posljedice agresije na ovom području i iz toga će vrlo lako proizići odgovor na pitanje. (...) Mjesta (u kojima je počinjen zločin) moraju se osloboditi i obilježiti za nauk budućim pokoljenjima, a nipošto ne dozvoliti da agresor okupacijom pokrije i prikrije zločine. Najveći zločini su urađeni upravo u Prijedoru i Kozarcu."

Fahrudin Salihović iz Srebrenice: "Čast mi je pozdraviti vas na ovako impozantnom skupu u ime srebreničke delegacije odnosno svih žitelja Srebrenice. Moram da kažem da smo mi prvi koji su izašli iz Srebrenice u roku od 17 mjeseci na civiliziran način. Nismo, zbog blokade, dovoljno informirani, ali ono što znamo jeste da se predlaže etnička podjela Bosne. I samo rješenje koje se nudi za Srebrenicu je neprihvatljivo jer na tom prostoru nisu osigurani ni najmanji uvjeti za biološki opstanak. Nama se nudi etapa laganog umiranja s kojom se mi ne možemo pomiriti. Dosadašnje žrtve koje je podnio ovaj kraj obavezuju nas da ne smijemo prihvatiti kapitulaciju. Vama su vjerovatno poznate žrtve koje je Srebrenica dala, a one su 1.552 poginula borca i 2.781 ranjen. Srebrenica je u prijeratnom periodu teritorijalno zapremala 530 kvadratnih kilometara prostora i imala je 35 hiljada stanovnika. Danas je situacija sasvim drugačija. Na prostoru od 140 kvadratnih kilometara sabijeno je 52.000 ljudi, žena i djece. Izvolite pa sami razmislite da li je podnošljiv život u ovakvom ambijentu u ovakvim uvjetima. Da bismo ekonomski opstali, trebamo imati prije svega cjelokupnu teritoriju Srebrenice. Ako imamo i cjelokupnu teritoriju Srebrenice a nemamo teritorijalnu povezanost s ostatkom naše Republike, također nismo u mogućnosti da opstanemo. Naime, opcija koja se nudi nama u ovom mirovnom paketu, teritorijalna povezanost - koridor prema Žepi i Goraždu - svakako je neprihvatljiv. Mi insistiramo i zahtijevamo da se traži teritorijalna povezanost s Tuzlom. Jedino u toj opciji možemo razmišljati o opstanku kakvom-takvom na prostorima na kojima se trenutno nalazimo. Teza koju mi zastupamo, djelomično iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Vlasenice, na ovom skupu jeste da u Bratuncu, Vlasenici i Zvorniku, gradovima koji nas fizički vežu za Tuzlu, tražimo našu vlast jer nam ona, po svim etničkim normama, pripada po osnovu popisa stanovništva iz 1991, gdje smo mi svakako većinski narod. I ne vidim nijednu konferenciju, nijednog kopredsjednika koji gore navedene gradove i sve gradove diljem BiH može i treba dati za okruglim stolom agresorskoj strani. Imajte na umu, gospodo sabornici, ako date svoju riječ za potpis, tim činom osuđujete na smrt 50 hiljada ljudi u Srebrenici. A ni Srebrenica ni njeni ljudi zasigurno nisu to zaslužili."

Nedžad Bektić, istočna Bosna, opunomoćenik Nasera Orića: "Dozvolite da vas s nekoliko riječi upoznam s porukama boraca istočne Bosne, s centrom u Srebrenici, koji su se proteklo vrijeme borili da sačuvaju komune Srebrenicu, Bratunac, Vlasenicu, južni dio Zvornika. Kao opunomoćenik našeg legendarnog komandanta Orić Nasera, koji je, zbog zauzetosti izuzetno važnim poslovima, spriječen da učestvuje u radu ovog historijskog i sudbonosnog skupa, prenosim selame i pozdrave svim učesnicima ovog plenuma. (...) Ujesen 1992. godine dolazi do stvaranja prave oružane sile, pod jedinstvenom komandom dvadesetpetogodišnjeg komandanta, koji postaje imidž i moral za borbu očuvanja svojih ognjišta, pod imenom Orić Naser. Moralom koji historija ne pamti, u želji da se stekne sloboda i vrati na svoje, borci kreću u oslobađanje teritorija s kojih su protjerani, nezapamćenom brzinom oslobađaju teritoriju općine Srebrenica - 95 posto, 90 posto općine Bratunac, 60 posto općine Vlasenica i 50 posto općine Zvornik. Istočna Bosna i ovaj narod bili su na pragu konačne pobjede jer je ostalo samo šest kilometara od Snagova do Nezuka ka Tuzli. Komanda Drugog korpusa Armije BiH s komandantom Željkom Knezom, umjesto logističke pomoći, na sve to nijemo gleda. (...) Od polovine januara 1993. godine do 17. aprila iste godine trajala je žestoka ofanziva na ovaj narod. Izolirani od svijeta, prepušteni sami sebi, Naserovi borci uspijevaju očuvati narod i dio teritorije sa srcem u Srebrenici. Uistinu, nekadašnji prostor od 527 kilometara kvadratnih sveden je samo na 140 kilometara kvadratnih općine Srebrenica. Uz ovu slobodnu teritoriju sačuvana je i mjesna zajednica Bratunca, Blječeva i jedno selo općine Vlasenica. (...) U slučaju da se ostane na ponuđenom, narod će za vrlo kratko vrijeme napustiti Srebrenicu jer ona ne može pružiti egzistenciju sebi i svojim žiteljima. Borci Srebrenice poručuju da je njihov izlaz i izlaz njenog naroda u povratku na vjekovna ognjišta i samo njihovo totalno uništenje ih može u tome spriječiti. Poruka boraca Srebrenice glasi - mi smo za mir, ali pravedan mir, jednom smo izigrani i prevareni i to više nikad nećemo dozvoliti."

[Sunny day]

Feljton Dana: Ekskluzivno - Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. godine (IV)

Borili smo se za Bosnu, a nismo dobili ništa

Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH

Dr. Bajram Redžepagić:"Ja sam za to da se potpiše ovaj plan. Danas sam intervjuirao 12 osoba na možda 500 metara na putu dovde, od 12 osoba - 11 mi je reklo da su za mir i za potpis iako je taj mir nepravedan. Samo je jedna osoba rekla da bi trebalo nastaviti boriti se. Potpis ne znači kapitulaciju. (...)"

Zijad Rašidagić: "Ja ću da iznesem stav koji ima Matica muslimanska u vezi s ovim pitanjem. (...) Između mnogo razloga koji su za ili protiv, smatramo da su razlozi koji su protiv prihvatanja dokumenta mnogo ubjedljiviji i opravdaniji od onih koji su za prihvatanje. (...)"

Dr. Bećir Heljić: "Ko ima pravo, nakon onakvog etničkog čišćenja koje je izvršeno u tim općinama i raseljavanja svih izbjeglica, sad odreći se tih teritorija? S prihvatanjem bilo kakvog ugovora i formiranjem međudržavnih granica, ko god se sutra pokuša boriti za te teritorije, bit će proglašen da vrši agresiju na srpsku republiku. Mislim da nemamo pravo to oduzeti nikome, pogotovo našoj djeci i našim suborcima. (...)"

Faruk Sijerić: "(...) Molim vas, ako ga potpišemo, hajdemo da se ne zavaravamo - za nekoliko mjeseci niški graničar će stajati na Kozijoj ćupriji ili 100 metara gore ili dolje, nije sad bitno, tamo gdje je linija razgraničenja. To će biti granica Republike ili Kraljevine Srbije. (...)"

Sakib Hodžić: "(...) Ne mogu da shvatim i van svake pameti je ova naša žurba da navrat-nanos, preko noći, sami sebi vršimo pritisak da to moramo potpisati, a iza toga sami ćemo ukinuti priznatu Republiku BiH, čije Predsjedništvo, Vladu, Ministarstvo vanjskih poslova svijet jedino priznaje i izgubiti kontinuitet međunarodno priznate države, koji moramo, kao malo vode na dlanu, čuvati i time se staviti u istu ravan s Republikom Srpskom i Herceg-Bosnom, što je njihova želja, a iza toga ponovno tražiti međunarodno priznanje. Onaj ko to ne vidi, pravi katastrofalan previd, poguban za cijeli muslimanski narod. Eksplicitno sam protiv potpisivanja ovog sporazuma. (...)"

Halid Čengić iz Foče: "Kad sam nazvao selam, znači za mir sam, ali za jedan pošten mir, nikako za mir u kome nemamo pravo na pošten život i pravo na prostor. Ako se traži od ovog skupa da donosi jednu sudbonosnu odluku, mislim da mi nismo dovoljno informirani. Ministarstvo za vanjsku politiku trebalo je da nam kaže šta to Evropa, odnosno svijet, od nas hoće ili šta hoće od ove naše Bosne. Koliko sam ja informiran ili barem koliko osjećam, ovaj prostor nije predviđen za nas. Ovaj prostor je predviđen za katoličanstvo. Prema tome, nama je ostala jedino smrt. A da gledamo istini u oči, znači ostalo nam je da biramo kako ćemo umrijeti. Da li junački ili kukavički? To je naše pravo. Vjerujte, ako izaberemo smrt, i to junačku, sigurno je da će neko preživjeti. Ako izaberemo ovo drugo, svakako se vidi da se nabijamo u geta, što i jeste cilj evropske politike i kršćanstva, a to nam ovdje nije ni kazano niti je naša služba vanjskih poslova htjela ili možda nije mislila da je na ovom skupu takve podatke potrebno obrazlagati. (...) Na međunarodnom planu, tražili smo spas od onih koji nas žele uništiti. Po meni, Zapad želi uništiti nas, islam i konfrontirati nas i pravoslavlje. Mi bismo trebali pokušati da animiramo islamski svijet da se s Rusijom nađe neko rješenje, jer ovo slijedi odnosno najvjerovatnije čeka i Rusiju. Prema tome, zajednički neprijatelj i muslimana i pravoslavlja je katoličanstvo. To je na djelu, to se vidi. I mislim da bez borbe svoje prostore nećemo sačuvati, a na političkom odnosno diplomatskom planu mislim da smo najmanje učinili."

Alija Šačić iz Kalinovika: "Na kraju, bez uvjeta (za povratak izbjeglica i teritorija), ponuđeni plan se ne može prihvatiti jer bismo svojim potpisom nagradili zločince, a kaznili žrtvu i uništili Bosnu. A na to, gospodo, nemamo pravo."

Rasim Delić: "(...) Da li možemo nastaviti rat? Obavještajni podaci koje imamo pokazuju da će rat i dalje da traje na ovim prostorima, neovisno od potpisa, neovisno od toga šta se dogovore i da li se dogovore na nekim od zasjedanja i konferencija. Također, evo na ovoj karti ovdje svi su primijetili da jedna ovakva država ne može funkcionirati. Spojimo ta dva faktora i onda, umjesto da pitamo da li možemo nastaviti rat, mi jednostavno nemamo dileme - mi moramo nastaviti jer ćemo biti prisiljeni na to. (...) Bez obzira što možemo očekivati, najteži mogući način vođenja rata jeste rat u totalnom okruženju i rat na dva fronta. Sve ovo o čemu govorim, svi ovi problemi, postoje na drugoj strani i zbog toga kod njih postoji žurba da se sve ovo potpiše. Prema tome, mi, kao pripadnici Armije BiH, ne izjašnjavamo se ni za ni protiv potpisivanja, izjašnjavamo se za jačanje Armije BiH kao garanta da očuvamo ovo što imamo, eventualno da nešto i uradimo, a u budućnosti očuvamo državu koju ćemo graditi."

Smail Klarić iz Mostara: "(...) Dugo smo taktizirali s Hrvatima radi poštivanja zahtjeva Vlade i Predsjedništva BiH da bi se u BiH, preko Mostara, uvezli hrana, materijalno-tehnička sredstva, repromaterijal i slično. Treće, imali smo prohrvatsku struju u stranci na čelu s Hadžiosmanovićem, ali smo je eliminirali zahvaljujući Regionalnom odboru SDA, koji ima bosansku ili bošnjačku orijentaciju, i Armiji BiH. Usput da kažem da druge stranke u Mostaru ne postoje. Četvrto: borili smo se za Bosnu i očekivali od nje vojnu i drugu pomoć, a nismo dobili maltene ništa. (...) Već mjesecima smo bez struje, pijemo zagađenu Neretvu, bez lijekova smo, dobili smo samo devet posto od potrebne humanitarne pomoći, sedamdeset posto naroda je u javnim kuhinjama s jednim obrokom dnevno, uz samo jednu šnitu hljeba. Prognano stanovništvo, kojeg je preko 50 posto, bez odjeće je, obuće, prostirki niti ima minimalne uvjete za stanovanje, pogotovo bez ogrjeva i goriva. Strah me je pomisliti kako dočekati zimu, jer smo u totalnoj medijskoj i fizičkoj blokadi, ispresijecani prema Sarajevu na više mjesta, a drugih koridora nema. Po ovom, prijeti nestanak Muslimana iz doline Neretve. Da li ovo dozvoliti? Svakako ne, jer onda nema Bosne. (...) Što se tiče statusa Mostara kao otvorenog grada, on mora da ima isti status ili tretman kao Sarajevo, a on će onda biti naš jer ne može biti grad onih koji su ga rušili i ubijali njegov narod. Mi smo se tukli i dalje ćemo se tući za Bosnu, ali se s pravom očekuje da se Bosna interventno tuče i za Mostar."

Kemo Ademović: "Zaista je ovo impozantan skup. Mnogo pameti na jednom mjestu, ali ja mislim da u dosadašnjem dijelu rata ovaj skup nije ispunio očekivanja. Jeste li to spremni u nastavku rata? Jeste li spremni dati svoj maksimum? Ja u to sumnjam, zaista. Mnogi ovdje potežu izbjeglice. Među izbjeglicama je veliki broj vojno sposobnih. Vi odavde, s ovog skupa, dali ste im razne papire da odu, a sad plačemo kako će se vratiti. (aplauz) (...) Moralne podrške nam je dosta. Nemojte sklanjati svoje sinove! (...)"

Bakir Tanović: "(...) Da ne bi doživjeli sudbinu Granade, mi treba, bez razmišljanja, da odbacimo Ustavni sporazum Unije o podjeli Bosne. Njime se derogira suverenitet i cjelovitost naše zemlje, on je duboko nepravedan. Optimalni cilj bošnjačkog muslimanskog naroda je cjelovita država, čije današnje granice nisu promijenjene skoro 300 godina. Našem nacionalnom interesu ponajbolje odgovara jedinstvena, cjelovita država u današnjim njenim granicama, država u kojoj će svi njeni građani biti vraćeni na svoja ognjišta, a zločinci kažnjeni. To je naš optimalni nacionalni interes. (...) Kao drugi, ne manje važan, nacionalni cilj Bošnjaka treba odrediti jedinstveni teritorij unutar cjelovite BiH s većinskim bošnjačkim stanovništvom. To bi, uglavnom, sačinjavalo prostor od 53 općine s većinskim muslimanskim stanovništvom, pri čemu treba dodati dijelove općina Ključ, Mrkonjić Grad, Šipovo, zatim Čapljinu i cijeli Neum, kako bi se prostorno i geografski povezao cijeli teritorij s izlaskom na more."

Smail Čekić: "(...) Predlažem da ovaj sabor usvoji i predloži Skupštini RBiH da ona prihvati zaključak da se u ponuđenom Ženevskom dokumentu obavezno i decidno ugrade i sljedeći stavovi i principi: prvo, da će svim ratnim zločincima biti suđeno; drugo, da sve države budu obavezne da izruče lica koja su počinila zločine; i treće, svim onim licima za koja se osnovano sumnja da su počinila zločine ili su na bilo koji drugi način učestvovala u njima, da se zabrani angažiranje u svim državnim organima, ustanovama i preduzećima."

Šaćir Ćerimagić: "(...) Naspram agresora, u cilju opstanka, može da stoji jedino naš muslimanski borac s muslimanskom puškom na muslimanskom ramenu. U našoj političkoj, civilnoj i vojnoj vlasti mora da uz njega stoji rukovodstvo koje je izabrano po muslimanskim kriterijima. To je prvo lično poštenje, drugo muslimanska ideološko-politička organizacija i treći kriterij je tek stručnost. Hvala vam i mislim da ne treba zaboraviti danas da odlučimo o tome da se ide na plebiscit i referendum. To je treća alternativa koju treba postaviti."

Ramo Đapo iz Bileće: "Sada se polovina bošnjačkog/muslimanskog naroda iz Bileće nalazi u Turskoj, skoro polovina u zapadnoevropskim zemljama, a manji broj na slobodnim teritorijima RBiH i u republikama bivše Jugoslavije. Taj narod se nalazi pred općim rasulom i katastrofom. Postaju teški i Bogu i ljudima. Svakodnevno se čuju očajnički vapaji za spas. Jednostavno, žele da se vrate u svoju državu, u svoju općinu, u svoj dom. (...)"

Sadik Beširović: "Udruženje građana Sansko-unske regije, znači općina Prijedor, Ključ, Sanski Most, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, razmatralo je prijedlog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Mislimo da bi trebalo iznijeti nekoliko podataka kakve su posljedice agresije na ovom području i iz toga će vrlo lako proizići odgovor na pitanje. (...) Mjesta (u kojima je počinjen zločin) moraju se osloboditi i obilježiti za nauk budućim pokoljenjima, a nipošto ne dozvoliti da agresor okupacijom pokrije i prikrije zločine. Najveći zločini su urađeni upravo u Prijedoru i Kozarcu."

Fahrudin Salihović iz Srebrenice: "Čast mi je pozdraviti vas na ovako impozantnom skupu u ime srebreničke delegacije odnosno svih žitelja Srebrenice. Moram da kažem da smo mi prvi koji su izašli iz Srebrenice u roku od 17 mjeseci na civiliziran način. Nismo, zbog blokade, dovoljno informirani, ali ono što znamo jeste da se predlaže etnička podjela Bosne. I samo rješenje koje se nudi za Srebrenicu je neprihvatljivo jer na tom prostoru nisu osigurani ni najmanji uvjeti za biološki opstanak. Nama se nudi etapa laganog umiranja s kojom se mi ne možemo pomiriti. Dosadašnje žrtve koje je podnio ovaj kraj obavezuju nas da ne smijemo prihvatiti kapitulaciju. Vama su vjerovatno poznate žrtve koje je Srebrenica dala, a one su 1.552 poginula borca i 2.781 ranjen. Srebrenica je u prijeratnom periodu teritorijalno zapremala 530 kvadratnih kilometara prostora i imala je 35 hiljada stanovnika. Danas je situacija sasvim drugačija. Na prostoru od 140 kvadratnih kilometara sabijeno je 52.000 ljudi, žena i djece. Izvolite pa sami razmislite da li je podnošljiv život u ovakvom ambijentu u ovakvim uvjetima. Da bismo ekonomski opstali, trebamo imati prije svega cjelokupnu teritoriju Srebrenice. Ako imamo i cjelokupnu teritoriju Srebrenice a nemamo teritorijalnu povezanost s ostatkom naše Republike, također nismo u mogućnosti da opstanemo. Naime, opcija koja se nudi nama u ovom mirovnom paketu, teritorijalna povezanost - koridor prema Žepi i Goraždu - svakako je neprihvatljiv. Mi insistiramo i zahtijevamo da se traži teritorijalna povezanost s Tuzlom. Jedino u toj opciji možemo razmišljati o opstanku kakvom-takvom na prostorima na kojima se trenutno nalazimo. Teza koju mi zastupamo, djelomično iz Srebrenice, Bratunca, Zvornika, Vlasenice, na ovom skupu jeste da u Bratuncu, Vlasenici i Zvorniku, gradovima koji nas fizički vežu za Tuzlu, tražimo našu vlast jer nam ona, po svim etničkim normama, pripada po osnovu popisa stanovništva iz 1991, gdje smo mi svakako većinski narod. I ne vidim nijednu konferenciju, nijednog kopredsjednika koji gore navedene gradove i sve gradove diljem BiH može i treba dati za okruglim stolom agresorskoj strani. Imajte na umu, gospodo sabornici, ako date svoju riječ za potpis, tim činom osuđujete na smrt 50 hiljada ljudi u Srebrenici. A ni Srebrenica ni njeni ljudi zasigurno nisu to zaslužili."

Nedžad Bektić, istočna Bosna, opunomoćenik Nasera Orića: "Dozvolite da vas s nekoliko riječi upoznam s porukama boraca istočne Bosne, s centrom u Srebrenici, koji su se proteklo vrijeme borili da sačuvaju komune Srebrenicu, Bratunac, Vlasenicu, južni dio Zvornika. Kao opunomoćenik našeg legendarnog komandanta Orić Nasera, koji je, zbog zauzetosti izuzetno važnim poslovima, spriječen da učestvuje u radu ovog historijskog i sudbonosnog skupa, prenosim selame i pozdrave svim učesnicima ovog plenuma. (...) Ujesen 1992. godine dolazi do stvaranja prave oružane sile, pod jedinstvenom komandom dvadesetpetogodišnjeg komandanta, koji postaje imidž i moral za borbu očuvanja svojih ognjišta, pod imenom Orić Naser. Moralom koji historija ne pamti, u želji da se stekne sloboda i vrati na svoje, borci kreću u oslobađanje teritorija s kojih su protjerani, nezapamćenom brzinom oslobađaju teritoriju općine Srebrenica - 95 posto, 90 posto općine Bratunac, 60 posto općine Vlasenica i 50 posto općine Zvornik. Istočna Bosna i ovaj narod bili su na pragu konačne pobjede jer je ostalo samo šest kilometara od Snagova do Nezuka ka Tuzli. Komanda Drugog korpusa Armije BiH s komandantom Željkom Knezom, umjesto logističke pomoći, na sve to nijemo gleda. (...) Od polovine januara 1993. godine do 17. aprila iste godine trajala je žestoka ofanziva na ovaj narod. Izolirani od svijeta, prepušteni sami sebi, Naserovi borci uspijevaju očuvati narod i dio teritorije sa srcem u Srebrenici. Uistinu, nekadašnji prostor od 527 kilometara kvadratnih sveden je samo na 140 kilometara kvadratnih općine Srebrenica. Uz ovu slobodnu teritoriju sačuvana je i mjesna zajednica Bratunca, Blječeva i jedno selo općine Vlasenica. (...) U slučaju da se ostane na ponuđenom, narod će za vrlo kratko vrijeme napustiti Srebrenicu jer ona ne može pružiti egzistenciju sebi i svojim žiteljima. Borci Srebrenice poručuju da je njihov izlaz i izlaz njenog naroda u povratku na vjekovna ognjišta i samo njihovo totalno uništenje ih može u tome spriječiti. Poruka boraca Srebrenice glasi - mi smo za mir, ali pravedan mir, jednom smo izigrani i prevareni i to više nikad nećemo dozvoliti."

[Sunny day]

Feljton Dana: Ekskluzivno - Bošnjački sabor, 27. i 28. septembar 1993. godine (V)

Hoćemo mir - vratite nam teritorije

Javnosti je 15 godina bilo nepoznato šta se dešavalo na dvodnevnom zatvorenom dijelu Bošnjačkog sabora, kada su bošnjački političari, ostavljeni sami sa sobom, bez gostiju i novinara, počeli da raspravljaju o tome kako se ustvari definiraju Bošnjaci, treba li graditi bošnjačku nacionalnu državu i na kojem teritoriju. Transkript rasprava pokazuje kako su bošnjački predstavnici vidjeli sebe i svoje odnose s drugim nacijama u jednom od najosjetljivijih trenutaka savremene historije BiH
Esad Hećimović

Mirsad Ćeman: (…) Argumenti jedni i drugi, i za i protiv, čine se toliko razložnim da vjerujem svima koji još uvijek odluku nisu donijeli i vjerovatno će se duboko zamisliti sutra prilikom čina izjašnjavanja. Ja se nadam da će naša odluka, bila za ili protiv, biti u interesu ovoga naroda i ove zemlje. U svakom slučaju, kazao bih na kraju još i to, da zaista ovoga puta moramo prije svega misliti na narod. A kad smo već došli u stadij da smo postali politički zreo narod, onda nemamo prava na kockanje s jednim tako snažnim kapitalom, koga smo konačno stekli.

Ševko Šabović: (…) Zaključak je jasan - ova podjela ne odgovara muslimanskom narodu.

Lamija Hadžiosmanović: (...) Od sveg srca glasam za mir!

Mesud Duvnjak iz Bugojna: (...) S obzirom da se dira u osnovne temelje države, s obzirom da se dira u ustavno uređenje, zakonitost bi bila referendum i ja predlažem, gospodo, da nam gospoda iz međunarodnih organizacija pomognu i omoguće da provedemo referendum.

Edhem Bičakčić, predsjedavajući: Gospodin Haris Silajdžić dat će jedno objašnjenje.

Haris Silajdžić: Ja ću uzeti riječ vrlo kratko, pošto su dosad 3-4 govornika spomenula pitanje međunarodnog subjektiviteta, kontinuiteta i tako dalje. Evo, ovo je objašnjenje pravnika: "S međunarodno-pravnog stanovišta, Savjet bezbjednosti UN-a je (na naš poticaj, dakle) Rezolucijom 859, nedvosmisleno potvrdio da promjena naziva i unutrašnjeg ustavnog uređenja nema nikakvog utjecaja niti dovodi u sumnju međunarodno-pravni subjektivitet i kontinuitet države BiH kao ni njenog članstva u organizaciji UN-a. Ženevski dokumenti to u cijelosti, dakle, prihvataju. Prava i obaveze BiH, iz svih međunarodnih ugovora, ostaju nesporni kao i kontinuitet uspostavljenih diplomatskih odnosa i članstva u brojnim međunarodnim organizacijama. Njen ugovorni kapacitet je ovim modificiran, ali nije ničim umanjen. Unija zadržava vanjske međunarodno priznate državne granice." Dakle, u momentu, kad je nama ovaj dokument ponuđen, delegacija u Ženevi je tražila objašnjenje od Savjeta bezbjednosti da li BiH nastavlja kontinuitet u Ujedinjenim nacijama ili ne. Nama je to ovim potvrđeno, tako da bar što se toga tiče, situacija je sasvim jasna i najjasnija je u pogledu kontinuiteta našeg članstva u Ujedinjenim nacijama. Prema tome, tu nema problema.

Derviš Alija Hodžić iz Žepe: (...) Mislim da se u ovim vremenima svakom vjerniku postavljalo pitanje islamske države. Da li treba tražiti islamsku državu ili ne treba? U tom smislu sam mnoge ljude pitao, ne samo u Sarajevu nego idući iz Žepe redom, šta misle o tom pitanju. Uvijek sam dobijao jedan te isti odgovor. I to sam uvijek birao prave fundamentaliste, kako nas nazivaju, i uvijek sam dobijao jedno čuđenje, više tako i kako to i otkud to. Mislim, kao vjernik, uopće se ne osjećam dužan, hvala Bogu, da kažem da me Bog nije zadužio da se ja moram boriti, za ono što kažu naši neprijatelji da se borimo. Ako je to pitanje biti vjernik ili ne biti, onda bismo mi bili u vrlo teškoj situaciji ali, hvala Bogu, Bog nas nije tim opteretio jer mi smo ovdje samo zato da izborimo goli opstanak. (...)

Midhat Muzurović: (…) Predlažem da, uz sve korekcije koje su govorene, Bošnjački sabor predloži Skupštini BiH da prihvati Ženevski sporazum, s tim da sporazum stupa na snagu kad NATO-pakt donese stvarnu odluku o stvarnom izvršenju ovog sporazuma slanjem svojih trupa u BiH. (...)

Izet Mehinagić iz Zvornika: U cijelom Podrinju, Vlasenici, Bratuncu, Srebrenici, sjeveroistočnoj Bosni, živjelo je do rata svugdje većinsko muslimansko stanovništvo u izrazitom procentu od 60 do 73 posto. U ovom kraju je ubijeno 10 do 15 hiljada Muslimana civila, obeščašćeno na hiljade žena i opljačkana je sva državna imovina i imovina Muslimana, a preko 100 hiljada Muslimana je prognano. U borbi za goli opstanak poginulo je preko tri hiljade boraca, a ranjeno preko pet hiljada u tom kraju za oslobađanje kako ovog kraja tako i cijele Republike BiH. To je ovaj kraj uložio do sada za Republiku BiH i polaže pravo da mu ova država pomogne u borbi za potpuno oslobođenje i da teritorije koje su eminentno s većinskim muslimanskim stanovništvom, koje su privredno izuzetno značajne za ovu državu, ne ostanu izvan legalne bosanske vlasti. S tim u vezi, mi se negativno određujemo prema mogućem potpisivanju ponuđenog mirovnog sporazuma. (...)

Dr. Munib Maglajlić: (...) Ponuđene papire treba odbiti iz jednostavnog razloga, što čak i kada bi bili doslovno primijenjeni, onako kako to u njima stoji, ne osiguravaju mogućnost da preživimo na prostoru koji nam se nudi kao okvir za državu. Ne radi se, dakle, o časnoj ponudi, nego o svjesnoj ucjeni čija bi realizacija značila priznavanje i međunarodno-pravnu verifikaciju rezultata etničkog čišćenja kojemu su i na jednoj i na drugoj strani prethodili i danas se čine organizirani zločini nad bošnjačkim stanovništvom. (…)

Dr. Abdulah Konjicija: (...) I na kraju, uvalili su nam jednu udicu koju smo prihvatili - konstitutivnih naroda. Šta su to oni unijeli u konstituciju BiH? Došli su s torbama da bi bili kmetovi ovdje! Ja mislim, ko ima prst obraza, prst obraza, ne dva, ne može podržati ovaj mirovni sporazum, pogotovo zbog toga što je i Francis Boyle rekao da taj ugovor, što ga predlažu Stoltenberg i Owen, ne vrijedi ni onog potrošenog papira. (aplauz) Pa dobro razmislite, ja nemam straha, sve što mi mogu uzeti, mogu život, a ja i to mogu podnijeti i radije ću glavu dati nego istočnu Bosnu i Krajinu.

Ismail Hatab iz Trebinja: (...) Ja nisam za cjelovitu BiH. Neka je jasno. Nisam ja za cjelovitu BiH . Ovdje živi 44 posto Muslimana. Nama pripada 44 posto. Bosna i Hercegovina ne može biti komplet muslimanska, to je moje mišljenje. (...) Hoću da vam kažem, ja sam za mir. Ovo 30 posto nije bitno kako će se ona zvati, ali za mene - to je država muslimanskog naroda. (aplauz) U ustavu te države treba da bude da je ona država muslimanskog naroda.

Nijazija Koštović: Vidite šta se dešava; HVO je oružana sila HDZ-a, HDZ se odvojio, HVO i dalje postoji. Evo, neku večer je u Sarajevu bila gužva. Pobjegli su s linije. Mi to i dalje toleriramo. Zašto? Mogu li u jednoj državi, koja hoće da bude država, biti dvije vojske? Je li vrijeme da se fino kaže: ili ćete u Armiju ili ćemo vas rasformirati, pa sposobne u nekakve brigade i sve ostalo. (aplauz)

Sakib Ribić iz Travnika - BL okrug: Predstavljam ustvari vojnike, 17. krajišku, za koju ste čuli, (aplauz) i 27. krajišku, za koju ćete vrlo brzo čuti. (aplauz) (...) Mi smo protiv potpisivanja ovog sporazuma! (…) Predlažemo odbijanje ovog sporazuma. Imamo snage da nastavimo rat. Vjerovatno ćete vrlo brzo čuti nekakve rezultate oko srednje Bosne jer tu smo angažirani s dvije brigade. Mi, Krajišnici, smo spremni da idemo i na Grude, ali pomozite nam i vi. Smatramo, ako sad imamo dva neprijatelja, da jednog vrlo brzo možemo poraziti. On je ustvari poražen tehnički, još ga treba dotući, a poslije ćemo uzeti ovoga drugoga. (aplauz)

Ismet Fazlagić: Pripala mi je čast da vas pozdravim ispred Gačana, koji se nalaze u dolini Neretve. i da vam prenesem njihovu poruku, jednostavno - mole vas da ih ne zaboravite jer se inače osjećaju zaboravljenim i napuštenim. (...)

Brajanac Abdel iz Goražda: (...) Mi dajemo nespornu i maksimalnu političku podršku našem pregovaračkom timu, na čelu s predsjednikom Alijom Izetbegovićem. Također, zahtijevamo i tražimo da se na teritoriji okruga Goražde osigura dovoljno životnog prostora, minimalno onoliko koliko je bilo dovoljno za normalan i čovjeka dostojan život za preko 100 hiljada Muslimana, koji su živjeli do prije rata na tim prostorima. Jednako vrijedno za nas tom prostoru jeste i kvalitetnija komunikacijska i teritorijalna veza s centralnim dijelom Republike i našim glavnim gradom.

Samir Šutković: Muslimanski narod ne smije dozvoliti da ostane bez onoga što je njegovo - a to je muslimanska zemlja. Tamo gdje su živjeli muslimani to je naša zemlja, mi ne tražimo srpsko. Grahovo i ono što je tamo oko Užica, ali ne damo svoj Donji Vakuf, svoje Jajce, svoj Prijedor, svoju Bosansku Krupu, svoj Višegrad, svoj Zvornik, svoju Foču. (...) Dakle, Srbe i Hrvate trebamo pobijediti, ili im vratiti ono što su oni nama nanijeli.

Hasib Kapo: (…) Mi, braćo draga, živimo u džungli džahilijetskoj, a to je jedini pravi opis za Evropu, po džungli se ne smije hodati bez oružja, prema tome ne smijemo dozvoliti više nikada da nam neko pušku odnosno oružje iz ruke uzme. Ako smo ga već jednom uzeli i dobili, a dobit ćemo ga još, akobogda, nešto smo oteli, nešto nam je došlo sa strane, kupili dakle, nešto smo sami proizveli, ali znajte da će ga biti još, ali nikada više, braćo, po džungli džahilijetskoj bez oružja ne smijemo hodati, jer je to jedina garancija za opstanak. Dragi moji, savjetujemo se da se nastavi pravedna borba, pravda će na kraju pobijediti. Molimo vas da ne potpisujete nikakav dogovor ili sporazum koji će okončati ovaj nepravedni rat nametnut na štetu našu. Nastavak rata je u našu korist. To vam garantiram. (...)

Enes Duraković: Morat ćemo napraviti pauzu od nekoliko minuta da se s agregata prebacimo na pravu struju. I još jedna napomena - dolazi nam još 40 sabornika, ne znamo otkuda, ali im se radujemo. Prošli su tunel.

Ferhat Gurda iz Starog Grada: (...) Predlažem da se ovaj paket prihvati.

Mirsad Ćoralić iz Bihaća: (...) Ja imam puno povjerenje u delegaciju našu državnu, koja će naći adekvatan način da se ova dilema razriješi i da se uspostavi mir.

Natko Muhamedagić: Predlažem da se potpiše sporazum, uz obavezne garancije UN-a i NATO-pakta u sprovedbi istoga. Kao i traženje mogućnosti teritorijalnog proširenja bosanske republike u uniji republika.

Irfan Ljevaković: (...) Tešanj se herojski bori i jučerašnje su četničke napade odbili i zauzeli nove četničke linije s kojih su oni krenuli u napad i nadajući se da će, želeći mir, pozdravljajući pozdravom mira, boreći se za mir i slobodu, izdržati i sačekati mir i slobodu, ako ne drugačije, onda probijajući koridor koji je na Žepču odsječen od ostalog dijela slobodne teritorije.

Mehmedalija Hadžić, savjetnik naibu reisa za šerijatska pitanja: Ja sam, shodno svom zvanju, obavezan da vas podsjetim šta su Muhammed a.s. i ashabi činili uoči svog Lejletul-Bedra i u sličnim prilikama. Sve bi dobro dogovorili, sve bi snage upregli u šurom, kao što je ovaj naš sabor, dogovoreni cilj, sve bi dobro isplanirali, a onda bi klanjali istiharu-namaz poslije obaveznih namaza u posljednjoj trećini noći, negdje pred sabah, oko sehura, ovaj nafila-namaz od dva rekjata će i nama pomoći da svoju dilemu prelomimo, a odluku, kakva god ona bila, osnažimo Allahovom milošću i vođenjem. Ovako postupaju vjernici.

Enes Duraković: Rezimirajući raspravu na današnjem Saboru, Komisija za zaključke smatra da bi se sva ta različitost mišljenja iznesenih danas mogla sabrati u tri stava koja bi se mogla i pretočiti u pitanja koja će biti na glasačkom listiću. Jedan broj diskutanata iznio je mišljenje da valja odbiti ženevsku formulu rješenja. To je prvi stav. Jedan broj diskutanata je za prihvatanje ženevskog rješenja i, konačno, jedan broj diskutanata je za prihvatanje uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija. Mislim da ovako sabrani i sistematizirani stavovi se mogu onda pretočiti i u oblik tog referendumskog listića pa Komisija za zaključke predlaže da pitanje glasi: "Da li, po vašem mišljenju, treba prihvatiti najnoviju verziju Ženevskog sporazuma?" - uz mogućnost odgovora: "Da"; "Ne" i "Da, uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija." Da li se slažete da glasački listić izgleda ovako?

Mirsad Ćeman: Mislim da bi ovo treće pitanje trebalo da glasi: "Da, uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija s muslimanskom većinom"...

Enes Duraković: To se podrazumijeva. (...) Jer šta znači silom osvojena teritorija? Možda je silom osvojena teritorija i Grahovo? Pustimo da to našoj delegaciji onda posluži kao adut. A naravno da se podrazumijeva, prije svega, ovo što je sada gospodin Ćeman rekao.

Mirsad Ćeman: Ja to apsolutno prihvatam, samo sam mislio da je možda Komisija ovako mislila kako sam ja predložio da se dopuni, ali to je bolje rješenje.

Muhamed Filipović: Ne, ostavite vi za glasanje da svako ima svoju soluciju. Mi smo konstatirali da ima ljudi koji su protiv, ima ljudi koji su za i velika većina ljudi je s nekim uvjetima. Mi smo pokušali da rezimiramo, jer se najveći broj uvjeta odnosio na teritorijalno pitanje. Mislimo da, ja mislim i svi mi u Komisiji, da je ovo najbolji mogući rezime onoga što je danas u raspravi bilo.

Dževad Mlaćo: Ja samo da kažem da je bilo više prijedloga da se do konačnog odgovora dođe na referendumu pa da se i to kao pitanje postavi.

Enes Duraković: Znate šta, ovdje imamo sasvim konkretno pitanje. Zbog toga se Sabor i sastao. To je ženevska ponuda a ne sve ono što će slijediti nakon toga. Mi smo već glasali i ogromna većina je za ovako formuliran listić.

Hasib Kapo: Ja sam pomno pratio većinu glasača danas i ja mislim da je jedno 70 posto bilo za odbijanje. Ova treća tačka otvara vrata prihvatanja ženevskog plana pa je treba izbrisati…

Enes Duraković: Ne može se izbrisati. Usvojili smo listić.

Alija Izetbegović: Mi smo procijenili da je odbijanje najčešće bilo motivirano time što se nisu vratile teritorije. Recimo da se vrate teritorije… Da li je tad prihvatljiva formula? Za onoga za koga ni tada nije prihvatljiva formula, on može da zaokruži odgovor "Ne". Mi smatramo da je velika većina ljudi ovdje bila motivirana time što je vidjela ovakvu kartu. Ne vjerujem da je ta karta bila pravično sastavljena, da je ona obuhvatila muslimanske (teritorije), da bi ovdje bilo (takvo) izjašnjavanje. Bilo bi ljudi koji bi tada, iz nostalgije za ranijom Bosnom i Hercegovinom, kako je izgledala, zajednička država muslimansko-srpsko-hrvatska, možda bi i tada bilo ljudi koji bi to odbili, ali nakon svega što se dogodilo, mislim da bi većina ljudi, barem u muslimanskom narodu, bila spremna prihvatiti novi koncept Bosne i Hercegovine, kao jedne unije, u kojoj bi muslimanske teritorije bile pod kontrolom bosanskohercegovačke vlasti. Mislim, to je bila naša procjena. Ako smo tu pogriješili, vi sad recite. (...) S druge strane, imali smo još jednu stvar u vidu. Može biti da je ovaj treći odgovor praktički negativan odgovor, znate, to je praktički odbijanje paketa, to je negativni odgovor, jer postoji samo da ili ne u ovom momentu, ono što se kaže - uzmi ili ostavi. Prema tome, to je praktički negativan odgovor, koji u svijetu odjekuje na neki način prihvatljivo. Ljudi će shvatiti da moramo odbiti paket jer teritorije nisu vraćene, jer to svako može razumjeti, posljednja domaćica u Americi može to razumjeti, i u Evropi, da ne kažem obaviješteni ljudi. (...) I ja mislim da, kad bi se sad većina našeg naroda pitala, naročito ona izbjegla većina, ona bi rekla: "Vratite nam teritorije, pa ću glasati za taj paket!" (...) Referendum nije moguć jer je polovina ljudi odsutna, ali kad bi ona mogla da se skupi, ja mislim da bi svi rekli - hoćemo mir, ali vratite nam teritorije. To je bio glavni motiv što smo mi tako formirali ovo pitanje.

U nastavku sjednice, koja je bila otvorena za javnost, saopćeni su rezultati glasanja sabornika: za prihvatanje plana bilo je 53 glasa; protiv 78 glasova ili 22,30 posto; dok je 218 glasova ili 62,46 posto bilo za prihvatanje plana, uz uvjet vraćanja silom osvojenih teritorija.

BH DANI

[Blood_For_Blood]

Aj cime se ti bavis, majko??! 

Ja nebi sve da mi placaju. 

[Sunny day]

Aj cime se ti bavis, majko??! 

Ja nebi sve da mi placaju. 

na forumu smo da diskutujemo a ovi transkripti su istorijska cinjenica

[Blood_For_Blood]

Ovo ce ti u vrh glave procitati Fri i Matovilo maniti, hajd da se kladimo?! 

[Dilajla]

na forumu smo da diskutujemo a ovi transkripti su istorijska cinjenica

Cinjenica je jarane da si potencijalni musliman ili Bosnjacina,... s'obzirom koliko vremena trosis na iste a koliko na druge stvari,.. postenije i prakticnije se pridruziti.


Elem,.. ciljevi i kompromisi,.. cccc,.. nije li sve to palo u Dejtonu kada se Klinton samo malo zakasljao i prijeko pogledao?
Kao i ovi ciljevi skupstine RS nekad
-razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, drzavno razdvajanje. …
-koridor izmedju Semberije i Krajine. …  
-koridor u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice izmedju dva svijeta. …
-uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. …
-podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio  
-izlaz Srpske Republike BiH na more

[padobranac]

Cinjenica je jarane da si potencijalni musliman ili Bosnjacina,... s'obzirom koliko vremena trosis na iste a koliko na druge stvari,.. postenije i prakticnije se pridruziti.


Elem,.. ciljevi i kompromisi,.. cccc,.. nije li sve to palo u Dejtonu kada se Klinton samo malo zakasljao i prijeko pogledao?
Kao i ovi ciljevi skupstine RS nekad
-razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, drzavno razdvajanje. …
-koridor izmedju Semberije i Krajine. …  
-koridor u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice izmedju dva svijeta. …
-uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. …
-podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio  
-izlaz Srpske Republike BiH na more

- uspjelo
- uspjelo
- uspjelo
- propalo
- propalo

sto znaci uspjeh 60%, hebes more i podjeljene gradove.

[Blood_For_Blood]

Cinjenica je jarane da si potencijalni musliman ili Bosnjacina,... s'obzirom koliko vremena trosis na iste a koliko na druge stvari,.. postenije i prakticnije se pridruziti.

Zna on da je Bosanac, ko i mi, i da s onima preko Drine ima zajednicku samo vjeru - dakle nesto apstraktno, nesto sto u vecini glava vise i ne igra neku ulogu. Tako da ga je logicno zaintegriralo sve sto ima veze s Bosnom..Bosancima, pa i Bosnjacima kao jedinom unutrasnjem faktoru koji Sunnyevu Bosnu odrzava na okupu, cjelovitu.

[Dilajla]

- uspjelo
- uspjelo
- uspjelo
- propalo
- propalo

sto znaci uspjeh 60%, hebes more i podjeljene gradove.

- razdvajanje od druge dvije nacionalne zajednice, drzavno razdvajanje
propalo, sa druge dvije nacionalne zajednice je i dalje dijelis istu drzavu

-koridor izmedju Semberije i Krajine.
propalo, Krajine vise nema, a na koridoru je danas distrikt Brcko koji vise nije samo srpski

-koridor u dolini rijeke Drine, odnosno, eliminisanje Drine kao granice izmedju dva svijeta.
propalo, danas je Drina drzavna granica

-uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi. …
propalo, na Neretvi nema granice a Una je drzavna granica BiH

-podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski dio  
uspjelo, postoji opstina istocno Sarajevo

-izlaz Srpske Republike BiH na more
.......

za utjehu, vecina bosnjackih ciljeva nije ostvarena, pa prihvatite svi dzuture, da nikom nije ni skroz svanulo a ni skroz smrknulo,..

[Sunny day]

na bosnjackom saboru su zadati ciljevi stvaranja muslimanske drzave u kojoj nema mjesta za ostale narode.....to se jasno moze vidjeti iz transkripata sa zatvorenog dijela...od ovih ciljeva muslimani nikada nisu odustali,zbog toga je danas sa njima suzivot nemoguc ,ne samo srbima vec i hrvatima...milioni dokaza i cinjenica govore u prilog da se u BiH trebala stvoriti muslimanija ,nikakvo gradjansko multietnicko drustvo,to je cista laz koju bosnjaci kao papagaji ponavljaju a rade sve suprotno od toga....ovo je istorijski dokumet koji govori da muslimani citavo vreme lazu i da ce i dalje lagati.

[Blood_For_Blood]

De ne prosipaj se matere ti. Evo jedan dobar tekst na tu temu:

Šta su nama Srbija i Hrvatska?

Vrijeme je za bošnjačku politiku koja će graditi BiH u saradnji sa Srbijom i Hrvatskom, a ne protiv ili nasuprot susjedima. Nacionalnu politiku izdvajanja i razdvajanja Bošnjaka kao muslimana od drugih zaista simbolizira Bošnjački kongres održan 27. septembra 1993. godine u Sarajevu. Ali, Bošnjaci više nisu na mostu. Nema više razumnog razloga zbog kojeg bi se bojali saradnje sa Srbijom i Hrvatskom, Srbima i Hrvatima

Prva scena u filmu "Katyn", koji je poljski režiser Andrzej Wajda snimio 2007, odvija se na jednom mostu, negdje u Poljskoj, sredinom septembra 1939. godine. Sa jedne strane mosta bježe uspaničene porodice od progona koji su uslijedili nakon njemačke invazije na Poljsku 1. septembra. Na sredini mosta se susreću sa onima koji bježe od sovjetske invazije 17. septembra. Ovaj Wajdin film sam prvi put pogledao dvije godine kasnije, tokom boravka u Varšavi. Znao sam kako je taj mentalitet opsade, to osjećanje zarobljenosti između dva neprijatelja, imalo snažan uticaj na ratno formiranje bošnjačkog identiteta devedesetih godina. Znam kako su se Bošnjaci povlačili do rubnih granica identiteta kako bi opstali. Odlučio sam da saznam više.

Zahvaljujući ljubaznosti poljske ambasade u Sarajevu, dobio sam i knjigu "Katyn - zločin bez kazne", u kojoj se nalazi kolekcija 122 dokumenta, koja su zajednički iz ruskih i poljskih arhiva izabrala tri vodeća američka, poljska i ruska istraživača masakra nad 22 hiljade poljskih oficira, vojnika, žandara i civila. Želio sam da vjerujem da ćemo se i mi u BiH kretati tim poljsko-ruskim putem otvaranja arhiva, saznavanja istine i građenja uzajamno prihvatljivih tumačenja istorijskih događaja. Vjerovao sam da će u središtu tog novog i drugačijeg tumačenja biti stradanje civilnog stanovništva, vojnika i ratnih zarobljenika, bez obzira na stranu rata, etničku, vjersku ili vojnu pripadnost.

U toku 2009. godine saznali smo i za postojanje rudničkih jama, punih posmrtnih ostataka žrtava, uglavnom hrvatske i slovenačke nacionalnosti. Masovna ubistva poraženih su izvršili pripadnici pobjedničke, partizanske vojske. Mnogi među ubijenima su se vraćali ka svojim domovima u BiH. Naše jame u BiH, od Hercegovine do Krajine, i dalje čuvaju tajne o zločinima jednih nad drugim kroz više decenija XX stoljeća. Ali, kod nas i ta otkrića su bila više povod za ideološka i međunacionalna sukobljavanja, nego za ozbiljno preispitivanje vlastite istorije.

Sjetio sam se scene na mostu, čitajući još jedno Rijasetovo saopćenje u kojem se tvrdi da se "srpska i hrvatska politika prema Bošnjacima nije promijenila". Kao ključni argument za poređenje poljske i bošnjačke sudbine, Rijasetova Služba za odnose sa javnošću navodi citat iz govora Alije Isakovića na Bošnjačkom saboru 1993. godine, tvrdeći da je Isaković tada kazao da su Bošnjaci "uz Poljake jedini narod u Evropi s dva susjeda koji mu dogovorno rade o glavi". U citatu pripisanom Isakoviću se potom navodi: "Ako i dođe do prestanka rata, on će se nastaviti na brojne drukčije načine, novim perfidijama, lažima, podvalama i novim vidovima neprijateljstva. Nažalost, susjedi se ne biraju i valja biti realan. Mi nećemo posezati za oblicima zla koji nam se nude i nećemo projicirati zlo nikakvim svođenjem na ukupnost bilo koje nacije i bilo čije vjere. Naši susjedi opsjednuti su isključivošću i stoga bih volio da se u njima razvijaju svojstva sličnija našima, nego njihova u nama. Hoću reći, ako ne bi bilo Bošnjaka-Muslimana, Srbi i Hrvati dobili bi susjede kakve zaslužuju. Ovako, mi smo tu i nema te sile koja može uništiti naš narod ni u ratnim ni u poluratnim ni u polumirnodopskim uslovima."

Da li postoji razlika između srpskih i hrvatskih politika 1993. i 2012. godine? Na Balkanu se politike formuliraju na takav način da završe masovnim ubistvima i progonom stanovništva. Ako su tako formulirane politike devedesetih dovele do najmanje 100 hiljada mrtvih i progona još većeg broja ljudi, kako neko može porediti današnje srpske i hrvatske politike u BiH i regionu sa ratnim politikama? Vrijeme je da se umjesto takve politike žrtve na drugi način promišlja bošnjačko pitanje.

Šta su nama Srbija i Hrvatska, šta su nama Srbi i Hrvati? Ne postoje dvije bliže i važnije države za BiH od Srbije i Hrvatske i ne postoje dva bliža i važnija naroda za Bošnjake nego što su Srbi i Hrvati. Umjesto što nastavkom ratne politike afimiranja vjerskog identiteta gradimo saveze sa dalekim narodima na Srednjem istoku ili sa azijskim imigrantskim zajednicama u Evropi, trebamo se, u bogatstvu različitih identiteta koje posjedujemo, vratiti i svom slavenskom identitetu kako bismo afirmisali sve one vrijednosti koje nas povezuju sa Srbima i Hrvatima, sa Srbijom i Hrvatskom. Vrijeme je za bošnjačku politiku koja će graditi BiH u saradnji sa Srbijom i Hrvatskom, a ne protiv ili nasuprot susjedima.

Nacionalnu politiku izdvajanja i razdvajanja Bošnjaka kao muslimana od drugih zaista simbolizira Bošnjački kongres održan 27. septembra 1993. godine u Sarajevu. Ali, Bošnjaci više nisu na mostu. Nema više razumnog razloga zbog kojeg bi se bojali saradnje sa Srbijom i Hrvatskom, Srbima i Hrvatima. Stoga je vrijeme za drugačiju politiku. Vrijeme je za bošnjačku politiku koja će graditi drugačiji koncept nacije, koja neće biti zasnovana samo na etničkim i vjerskim elementima identifikacije i pripadnosti.

http://www.6yka.com/ta-su-nama-srbija-i-hrvatska


Pa da i vi jednom nesto normalno procitate.