Feljton

Vizija kao noćna mora (LXXV)

Džon Perkins - 21.12.2011 17:47
Vizija kao noćna mora (LXXV)

"Nezavisne novine" će u nastavcima objaviti roman "Prikriveni ekonomski ubica", autora Džona Perkinsa, koji je ove godine bestseler "New York Timesa".

Prikriveni ekonomski ubica je vrhunski profesionalac, plaćenik u funkciji velikog kapitala, a cilj njegovog djelovanja je uvjeravati zemlje Trećeg svijeta da su one strateški važne za ekonomiju SAD i da treba da prihvate zajmove u milijardama dolara. Njegova oružja su falsifikovani finansijski pokazatelji, podmićivanje, seks i često ubistvo.

 

(LXXV)

 

Taj rat neće zahtijevati vojsku SAD, jer će ga voditi nekoliko hiljada domaćih ratnika, opremljenih samo kopljima, mačetama i puškama s jednim metkom u otvoru cijevi. Oni će se suprotstaviti ekvadorskoj vojsci koja se sastoji od nekolicine američkih savjetnika za posebne zadatke i plaćenika koje su uvježbali šakali i angažovale naftne kompanije. To će biti rat kao onaj sukob Ekvadora i Perua 1995, za koji većina Amerikanaca ne bi ni znala, a najnoviji događaji povećali su vjerovatnost takvog rata. U decembru 2002. predstavnici naftnih kompanija optužili su domaću zajednicu da je uzela za taoce grupu njihovih radnika; tvrdili su da su domaći ratnici zapravo članovi terorističke grupe, čime su podrazumijevali moguće veze s Al Kaidom. To je bilo posebno komplikovano pitanje, jer naftna kompanija nije dobila Vladinu dozvolu da počne bušiti. Međutim, kompanija je tvrdila da njeni radnici imaju pravo obavljati preliminarne radove, bez bušenja - a ta tvrdnja oštro je odbijena kad su domaćini za nju saznali.

Predstavnici plemena tvrdili su kako su naftni radnici prekršioci jer su nedozvoljeno ušli na njihovo tlo. Ratnici nisu nosili oružje niti su prijetili naftnim radnicima bilo kakvim nasiljem. Oni su u stvari samo ispratili radnike do sela, gdje su im ponudili hranu i domaće pivo. Dok su se posjetioci častili, ostali ratnici su uvjerili radničke vođe da se maknu. Ipak, pleme je govorilo da radnici nisu zadržani tamo protiv svoje volje; mogli su otići gdje su htjeli. Vozeći se putem, sjetio sam se plemena Shuara. Godine 1990, kad sam prodao IPS i vratio se tamo da im ponudim pomoć u spasavanju šuma, rekoše mi: "Svijet je onakav kakvim ga sanjaš" i da mi na sjeveru sanjamo mnogo industrije, automobila i velikih nebodera. Sada smo otkrili da je naša vizija bila noćna mora koja će nas sve na kraju uništiti.

"Promijenite taj san", savjetovali su mi Shuari. Ipak, on je bio ovdje još i više od deceniju kasnije i unatoč radu mnogih ljudi u neprofitnim udruženjima, pa i onima za koje sam radio ja, noćna mora dostigla je nove i zastrašujuće razmjere. Kad se moj outback zaustavio u gradu Šelu, u džungli, potiho me odvedoše na sastanak. Ljudi koji su bili prisutni predstavljali su razna plemena: Kečue, Shuar, Akuar, Shiviar i Zaparo. Neki su danima pješačili džunglom, drugi su doletjeli malim avionima koje su platile neprofitna udruženja. Neki su nosili svoj tradicionalni kilt, obojili lice i imali poveze s perjem na glavi, iako je većina nastojala da izgleda kao ljudi iz grada, koji nose sportske pantalone, majice i sportske cipele.

Prvi su se za riječ javili predstavnici zajednice koja je optužena za uzimanje talaca. Oni su nam rekli da su, čim bi se vratili u kompanije, radnike dočekali ekvadorski vojnici. Podsjetili su nas da je to bio početak posebnog godišnjeg doba u kišnim šumama, kada ima plodova čonta. To je drvo sveto izvornim kulturama stanovništva, njegov plod dolazi jednom godišnje i označava početak parenja za mnoge lokalne ptice, uključujući rijetke i ugrožene vrste. Kad dolijeću u jatima, ptice su ekstremno ranjive. Plemena podržavaju stroge metode zabrane lova tih ptica u sezoni sazrijevanja čonta.

Isti san je bio ovdje još i više od deceniju kasnije i unatoč radu mnogih ljudi u neprofitnim udruženjima, noćna mora dostigla je nove i zastrašujuće razmjere

"Odabir vremena vojnika nije mogao biti gori", objasnila je jedna žena. Osjetio sam njen bol i bol njenih sadrugova dok su pričali svoje tužne priče o tome kako su vojnici ignorisali zabrane. Pucali su na ptice, iz zabave i za hranu. Osim toga, pustošili su porodične vrtove, nasade banana i polja manioke, često nepopravljivo uništavajući rijetko plodno tlo. Koristili su eksploziv za ribolov, a ubijali za hranu čak i kućne ljubimce. Konfiskovali su puške domaćih lovaca, kopali nepropisne javne toalete, zagađivali rijeke loživim uljem, seksualno zlostavljali žene i zanemarivali pravilno odlaganje otpada, što je privlačilo insekte i gamad.

"Imali smo samo dvije mogućnosti," reče čovjek. "Mogli smo se boriti ili smo mogli progutati svoj ponos i učiniti sve da popravimo štetu. Odlučili smo da još nije vrijeme za borbu." Opisao je kako su pokušali kompanzovati vojna zlostavljanja hrabreći svoje ljude da odu bez hrane. On je to nazvao postom, ali je zvučalo više kao dobrovoljno gladovanje. Starci i djeca bili su loše ishranjeni pa su bolovali.

Govorili su o prijetnjama i podmićivanju. Neka žena je rekla: "Moj sin govori engleski jednako dobro kao i španski i nekoliko izvornih dijalekata. Radio je kao vodič i prevodilac za ekološku turističku kompaniju. Pristojno su ga plaćali. Naftna kompanija ponudila mu je deset puta toliko. Šta je mogao učiniti? Sad piše pisma denuncirajući svoju staru firmu i sve druge koji dođu nama u pomoć, a naftne kompanije naziva našim prijateljima." Stresla se, kao kad pas trese sa sebe vodu. "On nije više jedan od nas. Moj sin..." Neki stariji gospodin je ustao. Imao je na glavi tradicionalni vračev ukras od tukanovog perja. "Znate, ona trojica koju smo izabrali da nas zastupaju protiv naftnih kompanija, koji su umrli u avionskoj nesreći? Pa ja neću stajati tu i govoriti ono što mnogi govore, tj. da su naftne kompanije uzrokovale nesreću. Ali vam mogu reći da su te tri smrti iskopale duboku rupu u našoj organizaciji. Naftne kompanije nisu gubile vrijeme i popunile su mjesta svojim ljudima."

Neki čovjek pokazao je ugovor i pročitao ga. U zamjenu za 300.000 dolara ugovorom je prepuštena široka teritorija nekoj kompaniji za obradu trupaca. Ugovor su potpisala tri plemenska službenika.

"Ovo nisu njihovi pravi potpisi", rekao je. "Ja bih valjda znao; jedan od njih mi je brat. To je druga vrsta ubistva da se diskredituju naše vođe."

Činilo se ironičnim i na čudan način značajnim da se ovo odvijalo u regiji Ekvadora gdje naftne kompanije još nisu dobile dozvolu za bušenje. One su bušile u mnogim predjelima uokolo, a domaći ljudi vidjeli su posljedice i bili svjedoci stradanja svojih susjeda. Dok sam tamo sjedio i slušao, pitao sam se kako bi građani moje zemlje reagovali kad bi se ovakvi skupovi prikazivali na CNN-u ili u večernjim vijestima. (Nastaviće se)

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Ostali naslovi

Newsletter

Registrujte se na besplatni newsletter.

Svako jutro najvažnije vijesti.

Upišite vašu e-mail adresu:

Delivered by FeedBurner

Mali oglasi

Predajte male oglase putem mobilnog telefona 065 1314! Uputstvo.