Ankete su bile kriminalne - možda i doslovce - pa je percepciji široke publike promaklo ono što su vidjeli novinari prateći kampanju na terenu. Ali, kao i u špijunaži, više se ne vjeruje očevicu, nego samo papirima koje isprinta kompjuter - ne oslanjaš se na humint, rad agenture, ne vjeruješ vlastitim očima i tuđim riječima, nego samo nekoj proceduralnoj analitici, kojom te najlakše obmanu.
Ali, to je u skladu s kurentnom idejom da je percepcija važnija od sadržaja. Ništa ne znači što ljudi raportiraju da su predsjednikovi skupovi formalni, neposjećeni, dok kod HDZ-a vrije! I zato je šokantno odjeknula vijest da su poslije prvog kruga Josipović (57) i Kolinda (48) izjednačeni, jer je magistrica Kitarović ne Grabar, tobože sustigla doktora Ivu, koji je pobijedio sa 38,46%, dok je ona ostvarila sjajan poraz sa 37,22% glasova! U stvari, niti je on prethodno vodio niti ga je ona sustigla, to je sve bila dirigirana percepcija medija i agencija za ispitivanje javnog mišljenja što žive od angažmana kod državnih tvrtki koje investiraju u regulaciju predodžbe. U realnosti, Josipović je slab jer je slaba Vlada, a predsjedničke ovlasti ne omogućavaju upravljanje bitnim funkcijama. Ezdepeovski predsjednik loše prolazi u paketu s Vladom, koliko god pokušavao objasniti da je on, zapravo, nešto drugo, jer zapravo nije - idejno i politički, dio je iste fronte. A pasatni su vjetrovi promijenili smjer i doći će, možda, do neke promjene…
Neočekivane, no zapravo potpuno razumljive rezultate prvog kruga mogao si sad pripisivati militarnoj organizaciji hadezeovske terenske operative, koju vodi bivši ravnatelj policije i ratni specijalac Milijan - Vaso Brkić. Mogao si, također, tumačiti kako u SDP-u nitko nije bio zaista spreman maknuti prstom za njihova vlastitog predsjedničkog kandidata, zato što šef stranke od njega zazire i vidi ga kao političku konkurenciju, a drugi oklijevaju zato što se šefa boje. No, to je sve utješna priča koja ne pogađa bit. Naprosto, jedan se imperij ruši, što ne znači da su barbari pred vratima do kraja artikulirali svoju političku viziju. Tek, svima je već na prvi pogled jasna demografija i aritmetika s kojom se 6,3% glasova što su u prvom krugu završili kod opakog desničara Kujundžića gotovo bez ostatka prelijevaju u Kolindin birački portfelj, dok je rikošet preostalih 16,42%, što ih je dobio dugokosi mlohovi antiestablišmentski bojovnik Ivan Vilibor Sinčić, prilično nepredvidiv. On je prikupio protestne glasove i to je jedini izvor iz kojega Josipović može crpsti da poveća svoju agregaciju. No, ti su birači možda nedostupni predsjedniku koji po definiciji utjelovljuje sve ono što mladi ljudi okupljeni u Viliborovoj udruzi "Živi zid" mrze. Kao šef države i vrh političke birokracije, on stoluje u vili na 104 hektara parka Pantovčak gdje pasu mufloni. Ljeti se odmara u Titovoj rezidenciji na Brijunima, na vlastitom otoku Vanga, okružen omanjim korpusom pretorijanaca 1. gardijskog zdruga. S te pozornice teško se uvjerljivo obratiti publici obespravljenih očajnika...
"Živi zid" nema politički program nego upražnjava određenu političku praksu, što ga čini nalik sekti, zavjetnom "prosjačkom redu" ili vojsci spasa - ljudi koji se tu okupljaju pomažu gubitnicima hrvatke tranzicije. Onima čiji su računi blokirani, jer im banke oduzimaju sav prihod i onima koje nasilno deložiraju iz jedine nekretnine budući da su, pod hipotekarnim zajmom, postali nesolventni. Samo u jednoj tako slabo uređenoj i vođenoj državi kao što je Hrvatska mogući su ekstremni oblici nasilja nad poreski i administrativno posve reprimiranim pučanstvom. Ne postoji precizna granica ovrha ni modalitet pravne i socijalne zaštite osiromašenih, koje se ne isplati gurati preko ruba egzistencije u beznađe, budući da je bolje imati klijenta pod razumnim opterećenjem, nego dužnika koji je posve propao i postao - tuđi - socijalni problem. U Hrvatskoj neke austrijske banke ovršuju sto posto prihoda i plijene nekretnine na temelju ugovora s promjenjivom kamatom, zbog kakvih bi u domicilnoj zemlji završili u zatvoru. To nije najčešći ili tipični slučaj, ali pokazuje do koje su mjere nadzor i pravnost upitni pa se lihva ne progoni po pozitivnim zakonima. Svu strogost administrativni aparat nezasitne države, koja hrani državnu birokraciju i političku kastu, primjenjuje isključivo na naivne i neodgovorne dužnike koji su se u konjunkturi što je trajala do 2007. doveli u neodrživ financijski položaj, iako su i financijske institucije, koje su podjednako neodgovorno te kredite davale, u sličnom stanju, samo što su one svoje dubioze parkirale u računovodstvene knjige, davši same sebi grace period, pa toksične kredite refinanciraju visokim kamatama na nove kredite istoj toj ludoj državi što sve to dopušta i omogućuje… Ukratko, ljudi koji u Hrvatskoj padnu u krajnju nevolju, nemaju se kome obratiti osim "Živom zidu". Ondje će ih uzeti u zaštitu i aktivisti svojim tijelima zaustaviti policiju koja postupa po sudskom nalogu. Hrvatski socijaldemokrati, ezdepeovci (zapravo postkomunistički socijalisti, koji s ideologijom i tradicijom socijaldemokracije nemaju baš nikakve veze) mogu jedino, pak, pomoći svojim članovima tako da ih prime na posao u državnu administraciju, dok bližim i daljim rođacima stavljaju na raspolaganje znatna budžetska sredstva rezervirana za udruge koje prakticiraju uglavnom nepronične i nepotrebne aktivnosti, navodno, od javnog interesa. HDZ, pak, može sirotinju jedino fanatizirati, a Crkva im dijeliti prnje iz "Caritasa". Stoga je gotovo petina birača u Hrvatskoj glasala za "Živi zid" i mladog vilenjaka Vilibora, dajući svoj protestni glas antiestablišmentskom i antipartitokratskom kandidatu, koji je, samom svojom pojavom, satira i gorka osuda hrvatskog demokratskog procesa.
Kakve su šanse da Josipović, preuzimanjem njihovih glasova, kompenzira glasove koje će njegova protukandidatkinja usisati od najljućih desničara, toliko žestokih i bezumnih, da ih se jedino u Splitu i Imotskom moglo naći više od deset posto u lokalnom izbornom korpusu? Zanemarive. Odoka, barem će pola viliborovaca, koji su uopće i izašli na birališta, jer su napokon našli nekoga kome bi mogli dati svoj glas, apstinirati, što je empirijski uzrok manjoj izlasnosti u drugom krugu svakih izbora. To znači da će se izborno tijelo u drugoj rundi smanjiti za pet do deset posto, a udio sadašnjih birača ljevice i desnice proporcionalno povećati i, ako baš svi izađu, za toliko će se povećati Josipovićevih 38,5% te Kolindinih ukupno 43% (37+6). I to na - zaokružujem - oko 48% za njega i 52% za nju… Aritmetički, konsolidirana opozicija pobjeđuje ukoliko baš svi kulundžićevci izađu za HDZ, a viliborovac ni jedan za Ivu, što, naravno, nije sigurno, jer politika nije matematika - jest da poniženi ne ljube vlastodršca, a desničari mrze komunjare još i više nego obični hadezeovci, ali mrze oni i HDZ, naročito ako su članovi HDSSB-a, pa je pitanje koja će antipatija prevagnuti… Nisu to smireni, refleksivni ljudi, koji na izazove odgovaraju kvalunkvističkim deliberacijama. Teško da će propustiti da ipak izađu na birališta, psuju crvene i po mogućnosti poslije se s njima ili međusobno potuku u birtiji. Pogotovo što to ne kolidira s jutarnjom misom, dapače, zborsko pjevanje psalama baš te dovede u prikladno raspoloženje...
Josipović bi se, teoretski, mogao provući s glasovima iz vilenjačke kvote, privlačenjem nekih od tih 300.000 Viliborovih glasača. Njihov broj precizno korespondira sa statistikama o nezaposlenosti (340.000 na burzi) i onima s blokiranim računima (300.000). Anarhisti, ljudi bez prihoda i oni kojima imovinu plijene, sačinjavaju populaciju od pola milijuna socijalnih slučajeva i članova njihovih obitelji, uključujući mlade s pravom glasa, koji teško da će pasti na riječi finog gospodina s Pantovčaka. Hoće li ih privući floksule malo grezije umjetne blodine s Grobinšine, koja se u međuvremenu uzvinula do najviših položaja u međunarodnoj administraciji? Konvencionalno se zaključuje da su Viliborovi birači zapravo "ljevičari", revolucionarno raspoloženi mladi ljudi, koji će prije birati lijevo, nego dosno, što bi teoretski moglo biti točno da nije riječ o skupini koja naprosto nema povjerenja u hrvatski politički proces. Osim toga, teško da je Josipović ljevičar koji bi se mogao svidjeti Viliborovim navodnim ljevičarima. On sigurno nije Commandante Ernesto Che Guevara (https://www.youtube.com/watch?v=JcPm5Rn36Kw) ili neki takav lik koji pobuđuje fantazije, potiče zanos i sljedbenike vodi ravno u legendu. Stoga se, ipak, najizglednijim čini da novu podršku Josipović potraži i nađe među glasačima koji su mu u načelu skloni, jer u najmanju ruku smatraju da bi Kolinda, kao paragon desnice, bila gora, ali su ipak ostali kod kuće, jer je padao snijeg, a zbog anketa što su njihovom kandidatu davale 10 do 12 posto prednosti, nisu smatrali vitalnim da i sami sudjeluju u demokratskom ritualu. Sad bi moglo doći do mobilizacije među tim i takvim "lijevima", ali ne "lijevim antiestablišmentskim" snagama (koje uopće nisu lijevo u smislu klasične političke stratifikacije) nego među "starim komunjarama” i klijentima birokratske države, koji će se osjetiti moralno i egzistencijalno ugroženi… Koliko ima takvih "rezervnih" glasova među 50% ljudi koji nisu izašli na izbore u prvom krugu? Poprilično. Sa druge strane, sva iskustva pokazuju da se u drugom krugu biračka populacija demobilizira. Izlaznost je uvijek manja pa bi bilo ravno čudo da se poveća, i to asimitrično, masovnim naprezanjem sa ciljem da se održi status quo ante…
I sam Josipović došao je do istog zaključka još u izbornoj noći poslije prvog kruga, što se iskazalo u njegovom pobjedničkom govoru. Stvar je postavio oštro - "mi" ili "oni"… Nema tu više mile-lale, malo ovako, malo onako, balans-sredina, nego drž - ne daj i udri - navali, jer u suprotnom, što bi rekao omiljeni strip-junak Krcko iz moje mladosti: "Pečeni smo, Malecki…"
Problem je što ta retorika Josipoviću ne leži. On je od onih ljudi koji bi te naveli da zaspeš dok pjeva "U boj, u boj, mač iz toka, braćo!" Dobro, idemo na Turke, samo da prestane arija. No njegovi pobornici ionako će glasovati iz interesa, a ne zato što ih je on energizirao - Ivo je izdržljiv i uporan kao onaj zec koji ide duplo dalje na Duracell baterije, ali nije tip koji bi mogao spektakularizirati politički proces. Što, naravno, nije ni nužno za njegovu publiku. Svi koji padaju na dramsku izvedbu i na "Majku Kuraž", bit će u drugom auditoriju…
Kako se Ivo Josipović doveo u sadašnju situaciju?
Izabran je prvi put u doba dok se rušila Sanaderova vlast - sam se Sanader namjeravao natjecati za mjesto predsjednika i već je dao svom najpouzdanijem čovjeku u Ministarstvu vanjskih poslova, Hidjatu Biščeviću, sad veleposlaniku Europske unije u Dušanbeu (Republika Tadžikistan), da mu napiše pristupni govor... Ovaj ga je taman stao drljati u svom visokoparnom stilu prokušanog analitičara glasila Saveza socijalističkog radnog naroda ("Vjesnik"), kad je do dr Ive stigao glas kako će, ne odstupi li sa svih položaja, biti izvrgnut krivičnom progonu zbog svoje uloge u aferi "Hypobanka" (iščeznuće kolosalnih svota novca u "srednjoeuropskom trokutu" država i pokrajina kojima su na čelu bili likovi sablasne trilaterale, tri lika s prezimenom na -er, Stoiber - Haider - Sanader). Sanader je tada odlučio da se hitno povuče pa je nastao politički vakuum, koji je u stranci privremeno ispunila Jadranka Kosor, dok je u trci za predsjednika, autsajder iz opozicionog SDP-a (Josipović) odmah postao favorit zbog neizbježne podjele što se zakonomjerno događa u HDZ-u kad god iščezne lider toga striktno ustrojenog pokreta. Tri nesuđena nasljednika kojima je Sanader svojedobno obećavao mjesto stranačkog kandidata za predsjedničku funkciju, izvršili su fratricid i otvorili prostor za Milana Bandića. Kandidata krugova koji su se bojali da bi konsolidacija SDP-a mogla naškoditi svim lijepim aranžmanima postignutim s ranijim režimom.
Protiv Bandića, Josipoviću je bilo dovoljno da se pokaže kao ono što zaista jest, ili je bio - profesor prava i kompozicije, urbana pojava, čovjek bez političke prošlosti i afera, lik koji preludira na bijelom klaviru. I to vlastite stvari kao - Diabolezza, Drmeš za Pendereckoga, Enypnion - etuda na harfi, Igra staklenih perli, Peter Perotinus Milenium Celebrat, Samba da Camera… Sjajno zvuči, iako možda baš i nije za slušanje. Suzdržan, flegmatičan, a politički, činilo se, posve umjeren, nesvrstan, manifestacija lijevog centra, gotovo dosadan, ali sasvim prikladan za učitavanje svih građanskih i malograđanskih vrlina… Pored sangviničnog Bandića, koji je od komunjare i sitnog komitetlije odjednom postao veliki vjernik s podrškom Crkve i teški Hercegovac, Josipović je mogao pobijediti ne makavši malim prstom - a tako je i bilo… Bandić je trčao maraton za sinjsku Gospu noseći voštanicu velikog kalibra, prije zore jurio na Sljeme i oznojen obećavao da će za narod raditi "kao konj" (iako je cijela kampanja bila dizajnirana na bazi očekivane usporedbe da će raditi "kao pčela", pa su med morali hitno zamijeniti za jabuke). Plazio je izuvši cipele po zamrznutom grobu palog borca u Bosni, ukratko, poduzeo je sve, a postigao ništa, dok Josipović nije ništa činio i sve ostvario. Malo ga je to zanijelo…
Činilo se da će mu cijeli mandat proći u istom tonu i da će mirno ići na reizbor suzdržavajući se od bila kakve unilateralne političke akcije. Distancirao se od vlastite stranke, čija je vlada kolabirala već u prvoj polovici mandata - zna on biti dosta hladan, proračunat. Nadavao se balansiranih izjava i u bezbroj intervjua naizjavljivao cijele plahte novinskog teksta bez ikakvog štofa, sama gola remitenda… No, posjećivao je sve skupove i fešte, dežuran kao simpatični i ispravni državnik s bogatom međunarodnom aktivnošću, koji uživa golemu popularnost u anketnim istraživanjima javnog mišljenja.
Što je onda pošlo krivo?
Prvo, strahovito ga je ranila afera "Zamp". Optužili su ga da je kreirao monstruoznu parafiskalnu ustanovu preko koje se odlijeva velik javni novac u džepove nekih njegovih prijatelja s kojima, doduše, nema formalne poslovne veze. Kako je tu antijosipovićevsku kampanju poveo srpski manjinski tjednik "Novosti", možda u sklopu nekog političkog pritiska u vezi s ozakonjenjem jedinstvenog kluba srpskih poslanika (tražili su da funkcionira po principu - svi glasovi većini), Ivina retelijacija dovela je do zategnutih odnosa s institucionalnom srpskom manjinskom politikom. Na ovim izborima Srbi masovno nisu izašli na birališta, što znači da realno optiraju za HDZ, s kojim su u doba Sanadera imali idealne odnose i aranžmane. No, percepcija te razine sukoba nikad nije doprla do šire publike, koja je upamtila samo omrznuti "Zamp", firmu koja uspješno posluje štiteći muzička autorska prava, te napreduje i ostvaruje sve veći prihod i u ovim najtežim trenucima hrvatske ekonomije. To su svi shvatili kao primjer bešćutnosti, stvar koju je najteže ignorirati ili zaobići u PR-menadžmentu na personalnim izborima. Uostalom, ekipa koja za Josipovića vodi kampanju, skupina je krajnje nesposobnih ljudi, bez ikakvih pozitivnih referenci. Ali, da su i puno bolji, teško bi se nosili s nerješivim bazičnim problemom - a to je debakl ezdepeovske vlade, te izostanak bilo kakvih Josipovićevih uspješnih inicijativa u prethodnom mandatu. Njegova je ustavna pozicija takva da ne omogućuje izravni utjecaj na ekonomsku i privrednu sferu, a ovlasti koje ima u vojnim i diplomatskim stvarima, te u obavješajnim djelatnostima, kontraproduktivne su, budući da narušavaju izravnu kontrolu parlamentarnih tijela svojstvenu demokratskom uređenju.
Negdje na polovici Josipovićeva mandata, ničim posebno izazvan, poslao sam mu jednu promemoriju o tome čemu bi mogao (ili trebao) ubuduće posvetiti svoje predsjednikovanje. Predložio sam mu da napusti Pantovčak i evakuira Brijune te da regalnu tuđmanovsku funkciju deprezidencijalizira. Zatim da inicira preuređenje hrvatskog državnog ustroja, uključujući predstavnička tijela, ali ne kakvom političkom nego jednom znanstvenom inicijativom. Okupljanjem stručnjaka pod okriljem Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za što je pozvan kao predsjednik i profesor ustavnog prava. Trebalo bi razbiti hrvatski partitokratski ustroj koji pogoduje stvaranju političke kaste. Zbog više razina izravno biranih predstavničkih tijela, ista "pigra masa" stranačkih funkcionerčića samo seli i vucara s jedne funkcije na drugu. Državi od četiri milijuna stanovnika ne trebaju direktno birani predsjednik, vlada, županijske skupštine i gradonačelnici s ovlastima koje se preklapaju i isključuju, a tu monstruoznu građevinu, pritom, nije čak sagradio etatist Tuđman, nego nemarni demokrat Račan. Kod Tuđmana, lokalna (županijska i gradska) vlast nije se birala izravno, nego su to bili niži državni, izvršni organi (u departmanima), većinom nepotrebni, uostalom, izlišni pogotovo u tom "raskošnom" obliku glorificiranih vladinih lokalnih ureda i službi. Porezni i ostali organi, koji se raspoređuju na terenu, trebaju biti obična administracija, a ne infrastruktura lokalne vlasti s autentičnim prihodima (prirezima koje sami određuju). Ovako je načinjeno puno malih, zasebnih državica u državici, što je toliko idiotski sustav da samo u Bosni postoji jedan još gluplje zasnovan. Da se sve to rasplete i stvar vrati na neku polaznu, zdravu ideju, nije prikladan saborski odbor ili stranačka komisija, tu je potreban angažman stručnjaka, od kojih je možda najbolji Josipovićeva vjenčana kuma, profesorica političkih nauka, koja je doktorirala u Heidelbergu. No, on se na ovo nije odlučio, a kad je poslije i formirao neki svoj tim ustavotvoritelja, nju nije uključio jer zna da se gospođa načelno zalaže za ukidanje institucije neposredno izabranog predsjednika… (Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.