Kolumne

Američka oluja

Jednom, dva, tri puta... i molim se - ne, ne opet, ali ne pomaže. Od skoro šest godina, od kada živim u Americi, već jedno, brat-bratu, desetak puta najavljuju nezapamćene, do tada neviđene snježne oluje. Mediji bruje non-stop, prodiru u mozak sve dok i njega ne prekrije bijeli pokrivač, ali ne snježni, nego onaj koji dijeli razum od ludila.

Gase se gradovi koji nikada ne spavaju, utišavaju se ulice, zatvaraju autoputevi i podzemne željeznice, otkazuju letovi, ma sve što možete zamisliti. Djeca ranije izlaze sa nastave, ili ih već odavno ni nema u školama. Svemu ovome prethode sumanuta i histerična kupovanja velikih zaliha hrane, vode, najraznovrsnijih alata koje ni ne znaju kako koristiti (ali eto... svi ih kupuju). Kupuju čak i oružje. Kažu, čuli su kako bi mogla biti velika nestašica hrane, pa da bi u slučaju socijalnog haosa mogli odbraniti svoju porodicu, kupuju oružje, koje kao što znamo u Americi bar nije teško nabaviti. Nije teško naslutiti ko od ovoga svega profitira?! Novinari kao lešinari trče pred tržne centre i bilježe kako u nekoliko minuta nestaju tone soli, na hiljade lopata i baterijskih lampi. Postoji neka luda statistika koja kaže da se u pripremama za uragan "Sendi" u roku od pola sata prodavao milion baterijskih lampi. Gradonačelnici i guverneri se obraćaju naciji sa smušenim i veoma zabrinutim izrazom lica, a napolju... jedva dva centimetra snijega. Ne zna čovjek da li da plače ili se smije.

Ja se već šestu godinu okrećem oko sebe i pokušavam da shvatim gdje su te oluje neviđenih istorijskih razmjera, ali ih ne nalazim. Kod nas se išlo u školu na nekoliko stepeni minusa i sjedilo u hladnim klupama bez grijanja, pa možda sam se i previše očeličila. Elem, ko se žali i kome se ne sviđa američki način "pripreme za oluju" može uvijek da ide i živi u Australiji, na Ekvadoru, ili se, na primjer, vrati u Bosnu i Hercegovinu. Caka je u tome što nije čitava Amerika ovakva. Oni u Ilinoju, Mičigenu ili Montani ne zatvaraju škole i biznise ni kada napada pola metra snijega, dok neki zatvore sa prvom jesenjom kišom.

A onda počinje i moj telefon da zvoni... bake, tetke, strine, ujne. Svi pitaju kako sam i kako li ću jadna i sama u tuđem svijetu preživjeti takvu katastrofu. Pih... Zaboravljam da i naši mediji često izvještavaju brže i od američkih o onome što se događa ovdje, a toliko naših gorućih tema guraju pod tepih. Objasnim da sam dobro u najkraćim mogućim crtama, jer ne vrijedi... senzacija je prevelika, naspem času vina i vratim se učenju za slučaj da jednom ipak otvore univerzitete. Let it snow...

(Autor Mirna Momčičević je specijalni dopisnik "Nezavisnih" iz Vašingtona)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije