Kolumne

Anatomija jednog demantija

Evo šta je u petak pročitano u večernjim vestima Radio-televizije Vojvodine:

"Predsednica Udruženja novinara Srbije Ljiljana Smajlović obratila nam se povodom prošlonedeljnog emitovanja osme epizode serijala Slaviše Lekića 'Mediji u Srbiji - Hronika propadanja' na Radio-televiziji Vojvodine. Iz uvida u dokumentaciju koju smo dobili od gospođe Smajlović proizilazi da je u serijalu izrečena neistinita tvrdnja po kojoj je prvi broj lista 'Politika', koji je kao glavna urednica potpisala, sadržavao intervju sa Dobricom Ćosićem i najavu na naslovnoj strani konferencije za novinare Demokratske stranke Srbije. Ta netačna informacija je propraćena ocenom da se 'takav tretman obične konferencije za novinare ne pamti još od vremena zloglasnog hadži Dragana Antića', zbog čega se izvinjavamo gospođi Smajlović".

Reklo bi se, rutinski demantij i izvinjenje, bez ljutnje i viška prideva. Prvo je Slaviša Lekić izneo ničim potkrepljene tvrdnje, koje sam ja sa lakoćom demantovala, da bi Televizija Vojvodine onda učinila ono što je jedino mogla: uz ispravku je izrazila i žaljenje što je do greške došlo.

Tako je zamišljeno da stvari funkcionišu u normalnom, uređenom demokratskom svetu: činjenice su svete, a komentari slobodni. Beogradski novinar Slaviša Lekić ima, dakle, pravo da o meni misli kao o hadži Struji u suknji, ali nema pravo da izmišlja činjenice kojima bi svoju teoriju podupro.

Razlog da se o tome piše je taj da je Lekićev serijal upravo pretendovao da secira loše, propagandističko i mestimično "zločinačko" srpsko novinarstvo iz poslednje dve decenije. Prava je šteta što njegov poduhvat pati od sličnih profesionalnih boljki, kao i učinci novinara iz devedesetih koje u serijalu neumorno, u osam epizoda od po 45 minuta, bičuje. Zaštitni znak serijala bi zato komotno mogla da bude sekvenca u kojoj jedan od njegovih junaka, novinar "Vremena" Miloš Vasić, kaže: Nemam dokaza, ali sam siguran... Površnost, uopštavanje, prejake reči i zapenušane tvrdnje, bez navođenja izvora i proveravanja činjenica, aljkavost: Lekićev je profesionalni obrazac zapravo vrlo sličan onom kog se grozi, obrascu propagandnog novinarstva devedesetih. Ne trebaju mu tvrdi podaci da bi izneo tvrde tvrdnje: njegov narator očas zaključuje da "Ne zvuči kao koincidencija: na dan kada je lansirana vest o zaklanim bebama, na farmi Ovčara u blizini Vukovara masakrirana su 264 hrvatska zarobljenika i civila".

Stvarno? Nije koincidencija, dakle hrvatski su zarobljenici zverski pobijeni u afektu? Srpska paravojska izvršila je zločin u stanju pomućene svesti zbog medijske podvale? Pravi krivci su novinari? Lepo bi se uklopilo u istragu zbog organizovanja i podsticanja genocida i ratnih zločina koju protiv srpskih novinara već godinama vodi tužilac Vladimir Vukčević, ali pravo je čudo da se niko od optuženih za ovaj strašni zločin nije setio ove linije odbrane. Možda i zato što bi im za tako nešto bili potrebni dokazi jači od "ne zvuči kao koincidencija..."

Slaviša Lekić pripada školi mišljenja po kojoj bi sve u Srbiji, pa i novinarstvo, danas bilo mnogo bolje da je samo bilo lustracije, da su "sklonjeni" oni koji su bili uz Miloševićev režim. Ali kakva korist od toga ako se metod novinarskog rada i tehnika izveštavanja nije mnogo promenila? Ako novinari zdravo za gotovo uzimaju ono što im "ne zvuči kao koincidencija", ako "nemaju dokaza, ali su sigurni", onda nema ko da kontroliše političare, nema ko da čuva čuvare. Onda smo mi psi čuvari koji nisu zalajali kad je trebalo.

A trebalo je, primera radi, 2009. godine, kada je "najproevropskija" vlada koju je Srbija ikad imala donela najgori zakon za zastrašivanje medija u Evropi. Lekića tada nije bilo među nama koji smo poveli bitku protiv drakonskog akta. U celoj Srbiji samo je on, uz Nadeždu Gaće i Jelenu Karleušu, javno i gorljivo podržao pogubni zakon za koji ni Ivica Dačić ni Aleksandar Vučić nisu hteli da glasaju. Čak je rekao da mu se "ne bi činilo rogobatnim da u preambuli zakona stoji: red u medijima donose profesionalnost, kvalitet, odgovornost, ali, pre svega - motka!"

To davanje prednosti motkama nije tako bezazleno kako se Lekiću u žaru diskusije verovatno činilo, i dodatno ga približava nekim od onih koje bi voleo da lustrira, mada su na drugačijim političkim pozicijama. Upravo je u tome problem, što se od ljudi koji mu se gade i koje naziva najpogrdnijim rečima Lekić više razlikuje po političkim stavovima nego po žurnalističkom metodu.

U njegovom ćete serijalu, koji vredi pogledati na YouTubu, naći nemali broj primera strašnog novinarskog rada koji s pravom zovu ratnohuškačkim. Među najgore spada izveštaj Rade Đokić koja na televiziji Republike Srpske 1992. citira tobožnje izvore po kojima u sarajevskoj Pionirskoj dolini izgladnele životinje hrane srpskim bebama. Gospođa Đokić ni pre rata nije bila poznata po suzdržanosti i skrupuloznom proveravanju činjenica. Sumnjam da je i sama verovala da je "glasina" koju je prenela na televiziji istinita, ali se svakako lepo uklapala u izvesno viđenje neprijatelja i onoga na šta bi bio spreman.

Na boljim fakultetima sveta studente žurnalistike uče: ako ti mama kaže da te voli - proveri. U slučaju naslovne strane prvog broja "Politike" koji sam uredila, objavljenog 18. oktobra 2005, ništa nije bilo lakše nego proveriti njen sadržaj. Dokumentacija "Politike" u centru Beograda otvorena je i građanima, a kamoli novinarima. U "dokumentarnom" filmu bi bilo logično rešenje da se prikaže snimak naslovne strane, umesto da narator prepričava njen zamišljeni izgled. Slaviša Lekić se ili nije setio da proveri, ili mu se "informacija" koju je objavio dopala po onom principu, si non e vero, e ben trovato (ako nije istina, dobro je smišljeno kako bi se diskreditovala bivša urednica "Politike").

Bez obzira na očigledne političke i druge razlike između njega i ratnih huškača, Lekiću još jedna stvar ne ide u prilog. Radio je serijal u vreme mira, sa bezbedne distance od događaja. Imao je sve vreme ovog sveta da proveri svaku činjenicu. Imao je i obavezu jer su ga finansirale međunarodne Vladine i nevladine organizacije koje se sve zariču u humanizam i profesionalne standarde (poput Sorosevog Fonda za otvoreno društvo, norveške vlade, holandskog Heartefacta, Civilnih branitelja), ali i novci poreskih obveznika Srbije. One godine kada je Ministarstvo kulture proguralo najgori medijski zakon u Evropi, koji je Lekić podržao, autor je za ovaj serijal dobio donaciju tog ministarstva, jednu od najvećih koje su te godine dodeljene (1.500.000 dinara).

Ne zvuči kao koincidencija, zar ne, da se baš tim zakonom, i njegovim uticajem na propadanje srpskih medija, Lekićev serijal i ne bavi...

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije