U posljednje vrijeme svjedoci smo sve napetije situacije u regionu zaoštrene retorike političkih lidera u regionu, nedostatak saradnje, rehabilitacija fašizma i sl.
Nekakav centar svih tih loših odnosa i dešavanja u regionu predstavlja Bosna i Hercegovina. Ovogodišnja proslava Dana Republike Srpske probudila je duhove prošlosti i produbila jaz na političkom, socijalnom i ekonomskom planu. A da li smo tako nešto mogli očekivati? Naravno da jesmo. Raspad Jugoslavije se nije desio tako davno i ako nas je išta istorija naučila na ovim prostorima, to je da više naroda u istoj državnoj zajednici teško mogu da žive. Zbog svega toga, Jugoslavija se raspala u krvi zbog, prvenstveno, velikih razlika u pogledima predstavnika naroda bivše države.
Slična situacija je i danas, par decenija poslije. Jer, BiH predstavlja samo jedan minijaturni oblik bivše Jugoslavije. Kada na to dodamo katastrofalnu ekonomiju i privredu i neujednačen odnos međunarodne zajednice prema narodima u BiH, jasno je da su tenzije kadtad morale dostići svoj vrhunac. One, realno, nikada nisu ni nestale, niti je u BiH kada postojalo suživota. Iako je visoki predstavnik Valentin Incko dao, u najmanju ruku, sramnu i beskrupuloznu izjavu poredeći Republiku Srpsku i zločinačku NDH, to ne treba tumačiti kao stav cjelokupne međunarodne zajednice. Istorijski gledano, ta međunarodna zajednica je od početka sukoba u BiH bila svjesna da je prekid sukoba jedino moguć ako jedna strana u pregovorima bude Republika Srpska i time joj dala kredibilitet za njeno postojanje i dalje razvijanje, a sve to je zvanično priznala Dejtonskim sporazumom. Tako da, kakav god da je odnos do sada bio međunarodne zajednice prema Republici Srpskoj, ona je sve vrijeme svjesna da je Republika Srpska istorijska činjenica i realnost odbranjena u ratu, kojoj je ona dala priznanje tim sporazumom. Izjava takvog jednog čovjeka predstavlja samo lični stav bez ikakvog značaja i puko pričanje u vjetar, jer je on ništa drugo nego pijun i udarna pesnica Bakira Izetbegovića.
Međutim, za rješenje tako složene situacije u BiH mora se uzeti i jedan širi faktor, a to su Srbija i Hrvatska koje su potpisnice Dejtonskog sporazuma i njegovi garanti. Bezbjednost Republike Srpske je na klimavim nogama od samog dolaska na vlast ove garniture i Vlade Andreja Plenkovića koja je u svom programu kao jedan od spoljnopolitičkih prioriteta navela Bosnu i Hercegovinu, čime je jasno krenula u obnovu spoljne politike zločinačke NDH, te stalna fašizacija hrvatskog društva i izjave Kolinde GrabarKitarović upućene Republici Srpskoj.
Zbog svega toga, Republika Srpska i njeni predstavnici, kao nikada do sada, treba da se ujedine i da se za očuvanje slobode, teritorijalnog integriteta i nacionalnog identiteta oslanja na Srbiju.
Koliko god da neko ima nešto protiv Vlade Republike Srbije na čelu sa premijerom Aleksandrom Vučićem, činjenica je da se Srbija veoma dobro pozicionirala na međunarodnoj sceni i izašla je van lokalnih, sitnih sukoba koji su karakteristični za ovo područje. Dok su se i bitni i nebitni uzalud bavili Danom Republike Srpske, premijer Aleksandar Vučić je bio u posjeti Indiji i dogovarao je velike i značajne privredne i ekonomske projekte. Da, Tomislav Nikolić i neki ministri su bili u Banjoj Luci i to je jasan pokazatelj podrške Srbije prema Republici Srpskoj i njenoj dejtonskoj poziciji, ali trebamo biti iskreni i priznati ko je "gazda" u Srbiji.
Ekonomski i privredno jaka Srbija znači i jačeg političkog igrača i čvršći oslonac za Republiku Srpsku.
Ne treba ni da se lažemo, Republika Srpska nije prioritet u spoljnoj politici Srbije. Njena borba na tom planu je okrenuta prema Kosovu. Sukobi u ovom regionu su došli do tačke ključanja kada je zaustavljen voz na relaciji Beograd Kosovska Mitrovica koji je vraćen iz Raške i terorističkog upada specijalne jedinice tzv. države Kosovo, ROSU, u srpski sjeverni dio. Međutim, bar privremeno rješenje pitanja Kosova se može očekivati ove ili početkom sljedeće godine. Jasno je da dijalog u Briselu nema nekog efekta i da kosovska strana neće ispoštovati dogovor o osnivanju ZSO i, prema nekim analizama svjetskih stručnjaka, realno je očekivati da će Srbija to učiniti samoinicijativno i da tu neće naići na otpor međunarodne zajednice, jer će to obezbijediti makar privremeni, prekopotrebni mir.
Pored svega toga, Srbija misli na Republiku Srpsku i to je jasno stavila do znanja svim zemljama regiona i međunarodnoj zajednici.
Ono što se sada pokazuje kao istina je to da je ideja ovakvog koncepta Bosne i Hercegovine nakaradna, ishitrena, neodrživa i da predstavlja propali eksperiment zapadnih zemalja i da su promjene u geografskom smislu neophodne.
Ono od čega svi strahuju je da ne dođe do onoga kroz šta smo prošli devedesetih godina. To nije realno u onom obliku i realnije je očekivati da će do prekompozicija doći na jedan drugačiji, mirniji način. Jednostavno, vjetrovi na međunarodnoj sceni duvaju sada u drugom pravcu izborom nove američke administracije na čelu sa Donaldom Trampom, Balkan je izgubio svoj pređašnji značaj, a evropske zapadne zemlje muče drugi problemi na unutrašnjem planu. Svi smo svjesni uticaja i značaja tih zemalja u vojnoj, logističkoj i finansijskoj pomoći ratnim zbivanjima na ovim prostorima. Sada se na tom planu dosta promijenilo i nije realno očekivati onakve sukobe kroz kakve smo prošli.
Ono što nam ostaje da vidimo je kako će se stvari odvijati na ovom brdovitom Balkanu, a jedno je sigurno u ovoj i narednim godinama nas očekuju neki veoma značajni i zanimljivi događaji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.