U nagvaždanju o kupovini izraelskih starih F-16 strahovito se puno trkeljalo, a oni koji su o tome govorili ili pisali, najčešće pojma nemaju o avionima i obrambenim pitanjima. Kapaciteti da se o tome povede kvalificirana rasprava postoje, ali takva je mogućnost unaprijed dokinuta jer je odluka donesena bez prethodnog razmatranja alternativa.
Stručnjaci koji su mogli najviše pridonijeti ekspertizom, oni iz vojnog resora, nisu se smjeli oglasiti, jer je Vlada odmah izašla s definitivnim zaključkom pozivajući se na neku svoju izabranu stručnu komisiju. Tko god bi to dovodio u pitanje, automatski bi se svrstao s onima koji pokušavaju srušiti Vladu, ali ne iz opozicije, jer tu donimiraju politički amateri, nego iz same stranke, gdje krajnja desnica, diskretno povezana s Pantovčakom, radi na neprijateljskom preuzimanju firme, šireći priče kako je Plenković ionako već našao izlaznu strategiju jer se sprema na neku briselsku sinekuru. Što znači da će predsjednica moratri preuzeti skrb za državu i instalirati nekog prikladnog tehnokratskog premijera, pa će se u njenoj nadležnosti naći i veliki, lukrativni ugovori o akviziciji naoružanja. Sukob Vlade i predsjedništa počeo je upravo oko toga - ministar obrane dao je ostavku jer nije htio dopustiti da se, kao u Milanovićevo doba, o poslovanju s oružjem, recimo o njegovom posrednom izvozu u Siriju, odlučuje u Glavnom stožeru. A naši predsjednici, bili oni profesori kompozicije ili španjolskog, uporno se žele insinuirati u komandiranje vojskom, iako za to nema nikakve osnove u Ustavu. Naravno, to je samo plan - zavjerenički plan ili teorija zavjere, jer predsjednicu prvo čekaju izbori, na kojima mora dobiti novi mandat, a oni koji misle da će to ići lako jer je konsolidirala svu desnicu, varaju se - istom je taktikom išao i Karamarko, pa se unaprijed onemogućio…
Kad je Vladina odluka o liferaciji izraelskih aviona objavljena, svi oni koji o tome najviše znaju i pozvani su da o tome govore bili su momentalno ušutkani, jer su zaposleni u Ministarstvu obrane, u vojsci i u drugim državnim institucijama. Opozicija i mediji su inferiorni, ne samo po moći kojom raspolažu, nego i po razini rasuđivanja. Čim je odluka objavljena, u realnom političkom svemiru postalo ju je nemoguće osporavati - na domaćem planu. Malo je složenija bila situacija na onom međunarodnom.
Uvjeti tendera bili su takvi da je odmah bilo jasno kako se ide na polovne avione i na unaprijed dogovorenu soluciju, kao u slučaju "Agrokora", gdje je intervencija američkog fonda bila osigurana unaprijed spremljenim zakonskim rješenjem. Činjenica je da odavno postoje prohodni kanali s Izraelom, izraelskom vojnom industrijom i tamošnjim posrednicima u trgovini naoružanjem. No, to je malo drukčije prezentirano - prvo je lansirano laskavo priznanje Plenkoviću da je taj historijski diplomatski proboj upravo on postigao prilikom službenog posjeta Izraelu. Drugo, po HDZ-u su stali širiti priče kako je bilo nužno uzeti izraelsku ponudu da se kompenzira potraživanje židovske imovine oduzete za vrijeme rata (što je teška glupost), te kako bi Aaron Franken i njegova žena mogli odustati od arbitražne tužbe kojom traži 500 milijuna eura jer su onemogućeni kao investitori na Srđu, iako su ishodovali uredne papire (ideja da bi se to moglo na neki način povezati još je veća glupost). Proces povrata imovine teći će bez obzira na tu akviziciju, kao i arbitraža oko Srđa, jer je riječ o privatnoj imovini, a što se tiče popularnosti HDZ-a i Hrvatske u Izraelu, ona će, bez obzira na poslovne kombinacije, ostati kakva jest i ovisti će puno više o hosovskim paradama i stupnju političke tolerancije antisemitske desnice, nego o trgovini rabljenim avionima.
Deal s rabljenim avionima u Hrvatskoj se precjenjuje - tom, naime, nikome drugome nije Bog zna kako velika stvar. Treba je staviti u realne proporcije…
Izrael raspolaže s oko 250 aviona F-16 generacije C/D, standardiziranih u proizvodnim blokovima od 40 do 52. (A je lovac jednosjed, B trenažni dvosjed iste generacije, tako se abecedno označavaju varijante, odnosno generacije svakog tipa). Sam zmaj aviona (njegov trup i struktura) prastari su, proizvedeni početkom osamdesetih, kad se Izrael i naoružavao tim tipom lovaca, odnosno lovaca bombardera. Modernizacija se uvijek provodi u valovima, da se očuva standardizacija i proceduralnost u održavanju (to su blokovi), a kako su Židovi šparni, jer imaju enormno veliko ratno zrakoplovstvo u odnosu na veličinu i ekonomsku snagu zemlje, oni su tome pristupali tako da su sami ugrađivali nove elektronske (avioničke) sklopove, te dograđivali trup, kako bi mogli smjestiti novu opremu i senzore. Time je avion gubio kompatibilnost s osnovnim tipom, što znači da se kod prodaje trećoj zemlji, sa čime se mora suglasiti izvorni proizvođač, s aviona sve skida, sve rastavlja i zamjenjuje originalnom opremom Lockheed Martina (koji je kupio tvornicu General Dynamics, gdje je avion konstruiran).
Što će Izrael napraviti sa svojih 250 "šesnaestica"? Oglasili su prodaju oko 40 komada najstarije verzije Natz (A/B) i inicijalne verzije Barak (C/D), koja je uvođena u naoružanje početkom osamdesetih godina, dakle 30 godina prije njihova preopremanja za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. Najnovija izraelska verzija, Soufa, također na platformi C/D, ostaje u naoružanju, a više od 100 komada pregrađuje se u konfiguraciju Barak 2020. Sve što se ne frkne onima koji će sami platiti upgrade, unapređivat će Izraelci sami, o svom trošku, uz tehnološku podršku Lockheed Martina. I druge zemlje koje raspolažu amortiziranim "šesnaesticama" nisu imale drugog izbora - modernizacija ili otpad. Grčka, koja ima dva puka "šesnaestica" (oko 120 komada), namjerava potrošiti milijarde dolara da unaprijedi te svoje avione, a pritom neke pokušava prodati i nudila je Hrvatskoj (neslužbeno) 12 komada po 180 milijuna dolara (ali to je Blok 30, verzija A/B, kojoj treba puno više dogradnje). Što je učinila Belgija? Svoje "šesnaestice" prodala je budzašto Jordanu, a oni će se već snaći, vjerojatno će im dogradnju platiti Amerikanci nekim vidom vojne pomoći.
Bit će da je Lockheed Martin računao da Hrvatska uzme grčke, a ne izraelske avione. Zašto? Prvo, iz interesa - jer bi onda sav novac za veliki upgrade išao u Ameriku, a drugo, zato što je to ipak racionalno, jer su izraelski avioni totalno izraubani, dok grčki nisu.
Nalet aviona vodi se u satima i ciklusima (broj letova). No, ima tu još jedan i te kako bitan element, a to je režim letenja. Grčki avioni letjeli su u mirnodopskom režimu. Izraelski su stalno bili u borbenim operacijama, a fenomenalni izraelski piloti bespoštedno su ih drapali na tehničkoj granici izdržljivosti (to je ono kad kapetan Kirk na "Enterpriseu" kaže: "Scotty, daj mu Warp 7!"). To je kao kad kupuješ polovni automobil - velika je razlika uzimaš li ga garažiranog kod penzionera ili iz taksi službe, gdje su mu istjerivali dušu.
Motor i avionika proći će reviziju, nešto kod Izraelaca, većinu u Lockheedu, pa je iz toga jasno zašto nije bilo velikih prosvjeda s američke strane oko ove hrvatske krajnje solucije… Tu se pokazao sav oprez Plenkovićeve vlade. On je, tipično, unaprijed pokrio sve baze. Kad je Božinović, čovjek njegova najvećeg povjerenja, putovao u Washington (tobože oko suradnje s FBI) rekli su mu sigurno dvije-tri stvari, a jedna od njih bila je oko tih aviona (a druge dvije nesumnjivo - LNG i preuzimanje Nove TV, u čemu je američka korporacija KKR naišla na određene poteškoće). No, kako se čini, sve je ispoštovano - a to što Hrvatska neće kupiti nove Lockeheedove avione (F-16V) nije presudno, jer je za zemlju to preskupo. Ili, naprotiv, nije, pa će još više otići na trošak održavanja… Jedino je bitno da nije švedski Gripen.
Kako je uopće tekao proces akvizicije?
Hrvatska vlada obratila se u pet zemalja tražeći ponude, ali stigle su samo dvije obavezujuće - izraelska i švedska. Amerikanci nisu pisali ponudu - nisu ni mogli, rok je bio daleko prekratak (45 dana). Njihova ponuda može stići najbrže za šest mjeseci. Ali, dali su suglasnot za prodaju i otvorili katalog (to je ono - oš, neš Bangladeš). Nisu se previše zamarali hrvatskim slučajem. Kad su umjesto grčkih Hrvati kupili izraelske avione, možda su se malo križali, ili im je bilo jasno da se tu stvaraju specijalni odnosi - ali ne strateški. Izraelci su obećali da će u Zagrebu osposobiti jedan područni centar za održavanje, ali on neće, naravno, imati velik tehnološki dijapazon, no nešto će se oprihodovati, pa će silan novac za održavanje ići - Amerikancima, Izraelcima i lokalcima koji takav centar osposobe. Bit će jako zanimljivo pratiti tko će to biti.
Kako je bio koncipiran tender za kupnju aviona?
Iako je sama ideja dobave lovaca za NATO zadaće (air-policing i sudjelovanje u savezničkim misijama) bila obrazlagana potrebom da se "za narednih 30 godina riješi pitanje zaštite zračnog prostora", u tenderu je specificirano da avion treba letjeti 3.000 sati u narednih 25 godina (iz čega se vidi da se "namještalo" izraelskoj staroj krami, jer je maksimalni resurs rabljenog F-16 nakon provedenog Service Life Extension Programme (SLEP) ukupno 10.500 sati, (a Baraci su odradili 8.000, dok su grčki podeksploatirani). To znači da će, praktično, u tih 25 godina avioni letjeti 100 sati godišnje. Tako je i naručeno, a kao ciljani koeficijent ispravnosti zatraženo je 65%. U JNA, Migovi 21 BIS (standardni, bilo ih je 110) letjeli su 110 sati godišnje i imali su koeficijent ispravnosti od 80%, ali oni su kupljeni - novi.
Na kraju vijeka trajanja avion će biti star 55 godina, a njegova vrijednost bit će - nula.
Izraelski isporučilac (a država iza toga stoji) daje garanciju od tri godine. Tko bi dao dužu za te stare kante? Koliko će održavanje koštati? Samo SLEP koštat će dvadeset-trideset milijuna dolara… A poslije? Ovisi o tome kakav ti se aviončić posreći. Tko će avione za isporuku birati? Izraelci. Ovaj Hrvatima, ovaj ćemo sebi zadržati… Njima, normalno, ove bolje, ipak su makli onu ustašku tablu iz samog Jasenovca, a nama za naše zrakoplovstvo, o kojem ovisi nacionalna egzistencija, naravno, ove lošije. Jer s Hrvatima smo ipak u strateškom partnerstvu.
Čak i kad bi nam omogućili da sami biramo, ne bismo znali. Što mi znamo o "šesnaesticama"? Apsolutno ništa. A propos, tko je ovaj genijalni deal ugovarao - tko je bio predstavnik izraelske vojne industrije u Hrvatskoj? SAAB Aerospace u Zagrebu dugo drži predstavništvo, ali, evo, oni nisu imali sreće…
Kakva je bila ponuda SAAB-a? Potpuno novi avion iste (četvrte) generacije s General Electricovim motorom F404 (nalazi se na modernijem američkom F18) i sa sposobnošću da lansira superiorne europske BVR raketu (Beyond Visual Range) Meteor, koja gađa leteće ciljeve na udaljenosti od 160 kilometara, koštaju oko 70 milijuna dolara po komadu. Cijena održavanja je oko 7.800 dolara po satu. Za novi F-16V (Viper), koji bi bio skuplji, cijena održavanja je oko 12.000, ali na starim kantama - to je oko 20.000 na sat. Znači, održavanje Baraka će koštati dva milijuna po avionu godišnje, 24 milijuna za sve, odnosno 600 milijuna u cijelom vijeku trajanja.
Nakon 30 godina eksploatacije Gripena predviđenim tempom, ostalo bi mu još 5.000 sati resursa, što znači da ne bi morao tražiti po svijetu još neke tako glupe ljude poput Hrvata da im ga, recimo, uvališ u pola cijene… Ova matematika čini se zastrašujućom! Ispada da bi Gripen koštao koliko i održavanje Baraka, a Barak košta više nego što bi koštalo održavanje Baraka. Uz rizik političke nekorektnosti dao bih ovdje usporedbu da mlada sponzoruša na kraju košta kao zanovetna stara ljubavnica, s tim što je doživljaj sasvim drukčiji!
Na koncu, trebalo bi napraviti usporednu tablicu - cijena aviona, troškovi održavanja, cijene borbenog kompleta, obuke, rezervnih djelova i zemaljske infrastrukture… Ja nemam za to dovoljno podataka, ali sam uvjeren da su u MORH-u napravili takvu analizu (ili su barem morali). Kad bi se to kompariralo, lakše bismo donijeli zaključke. Po mojem mišljenju ispalo bi - Gripen novi daleko najpovoljniji, pogotovo uzme li se na lizing (kao što su učinili Česi), F-16 grčki polovni drugi, Barak treći, a Viper naprosto nedostižan. S tom računicom mogli bi se onda opet malo produmati pa zaključiti - hja, švedski je najmoderniji, najbolji i najnapredniji, najljepši je i najlakše se na njemu nauči letjeti, u jednu riječ - pjesma, ali, budimo realni, mi smo u NATO-u gdje svi imaju "šesnaestice", jer je to Lockheed isforsirao još sedamdesetih godina, kad su potplatili nizozemskog princa Bernharda, pa su se dimina pdala jedno za drugim… Sad svi od Lockheed Martina kupuju tri puta skuplji F-35, a ne treba ih čak ni mititi, jer se europska obrambena industrija u međuvremenu autodestruirala jer je ušla u proizvodnju čak tri tipa. Dakle, nemaš tu što puno razmišljati - kud svi Turci, tu i mali Mujo. F-16, ovaj ili onaj… Na njemačke (Eurofighter) i francuske (Rafale) eskapade ne treba se ni obazirati - to su dvomotorci. Što je tim ljudima samo bilo u glavi kad su ih projektirali?
Ima li ovdje ikakva dobra vijest? Jedva. Krstičević će sigurno uspjeti dogovoriti "air-policing", nadzor zračnog prostora s Crnom Gorom, a možda i s Albanijom, što nije neka velika zarada, ali će Srbi podivljati, a za to su Hrvati spremni platiti bilo kakvu cijenu… Znači, zadovoljan narod, zadovoljni Amerikanci, zadovoljni Izraelci, a bome i domaći maheri, koji će lakše nešto isposlovati s valjanim Izraelcima, najvećim svjetskim švercerima naoružanja, nego s ovim kompliciranim državama koje dave s procedurama… Neki dan "Jerusalem Post" imao je jako zgodnu vijest na unutrašnjim stranicama - pišu kako su se svi živući šefovi njihove tajne službe Mossad (petorica) okupili i zajednički priopćili da je Netanjahu potpuno uništio državu Izrael, jer ju je premrežio strahovitom korupcijom. Izrael je ekstenzija Balkana na Bliskom istoku (ili obratno) pa se mi s njima u mnogim stvarima sjajno razumijemo. I njihovi najumniji muževi ostaju u inozemstvu, a samo sezonski navraćaju u napaćenu domovinu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.