Bauk bioetike širi se Hrvatskom. Moram priznati da isprva nisam obraćao pažnju na tu stvar - koliko sam mogao zaključiti bez velikog udubljivanja, činilo mi se da je po srijedi neka katolička ujdurma preko koje se klerikalni intelektualci, besposleni teolozi i novi konzervativci uvezeni iz Sjeverne Amerike (Opus Dei, katolički televangelisti i ta bratija) mogu uključiti u javne rasprave pa nametnuti svoja stajališta i svoju prisutnost na sceni kojom ovdje, kao i posvuda na Zapadu, dominiraju liberali ili ljevičarski paragoni političke korektnosti, kulturalnog relativizma i proširenih rodnih prava.
No, ubrzo sam shvatio da griješim i da stvar potcjenjujem. To sam zaključio kad je za rektora Zagrebačkog sveučilišta ponovo izabran profesor Damir Boras, koji sam ne bi uspio ni na izborima za predsjednika kućnog savjeta u zgradi u kojoj stanuje.
Prije nego objasnim o čemu je riječ, prenosim što sam o pojmu koji se kod nas tek odnedavno upotrebljava saznao na izvoru svega znanja, na Wikipediji, koja je doista silno koristan instrument, ako kao koleru izbjegavaš hrvatsku i ostale domaće inačice te svjetske baze, koju zagađuju lokalni nacionalni borci za vlastite istine. Kad sam zadnji put konzultirao Wikipediju na našiliju (što bi rekao Džoni B. Štulić) naišao sam na članak o sebi i informaciju da se "moja djelatnost povezuje s radom Udbe i KOS-a u Hrvatskoj". Nisam tome poklanjao posebnu pažnju, jer znam da hrvatsku Wikipediju na smjenu uređuju upravo bivši pripadnici Udbe i KOS-a i slični besposličari, ali sad to nije bitno osim kao opomena da se s odmakom pristupi baš svemu što se ondje nađe, a nije na engleskom, njemačkom, ruskom i ostalim kulturnim jezicima. Ali, za definiciju pojma "bioetika" bio mi je potreban baš hrvatski navod, jer je tu ključan domaći ugao. A definicija bioetike na hrvatskoj Wikipediji izgleda mi kao da ju je sastavio sam profesor Ante Čović, koji je za to područje u nas isto ono isto što Newton za gravitaciju, a Tesla za izmjeničnu struju. Bioetika je, kaže Wikipedija, disciplina koja proučava ljudsko djelovanje u odnosu na sav život, uključujući samoga sebe. To je interdisciplinarno i pluriperspektivno razmišljanje o temama ljudskog zdravlja, smrti, života, okoliša, odnosa prema neljudskim životinjama, razvoju znanosti, politici i ekonomiji u kontekstu života i okoliša i drugo. Po čemu se onda bioetika razlikuje od obične etike, kad zahvaća sva pitanja kojima se etika inače bavi, a u obuhvatu "u odnosu na sav život, uključujući samoga sebe" ne ostaje nikakva rupica kroz koju bi se mogao provući bilo kakav "obični" etičar?
Kao utemeljitelja ove nove discipline spominje se na istom mjestu njemački filozof, učitelj i pastor Fritz Jahr, koji je 1926. godine objavio članak "Znanost o životu i nauka o ćudoređu". Lik je imao vrlo neobičan život, s tim što se nikad nije maknuo iz rodnog mjesta Hallea blizu Leipziga, proživio svakojake neprilike (uključujući Drugi svjetski rat), u filozofiji slijedio sv. Franju Asiškoga i Herdera, te potkraj života i poslije rata potpisao peticiju u prilog Jedinstvene socijalističke partije Njemačke (SED), dakle partije njemačkih komunista, maskirane kao narodni front. Podučavao je sviranje violončela.
Jahr je "promišljao 5. božju zapovijed (ne ubij), život poslije smrti, sumnju u Boga i Isusa, kršćansku etiku, vjeru u onostranost, unutarcrkvene vjerske borbe, prakršćansku zajednicu, značenje nedjelje, seksualnu i društvenu etiku i tako dalje". Ukratko, čini se da nije bio sto posto osvjedočen u sve božje zapovijedi, a život poslije smrti valjda mu se činio kao prevara, još gora tlaka od samog života do smrti, dok je oko seksa imao neke svoje ideje, kao i o mnogim drugim stvarima. Očito, Jahr je bio prilagodljiv, da ne kažemo "etički relativist", pa je njegova osnovna metoda, navodi se, "multidisciplinarno i pluriperspektivno razmišljanje" o fundamentalnim pitanjima ljudskog života i smrti.
No, po čemu je Jahr zaslužio tako dug članak na hrvatskoj Wikipediji? Evo: "Ta je ideja, kada se dovede u vezu s bioetikom, pozitivno utjecala i potvrdila ideju integrativne bioetike profesora Ante Čovića s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji zagovara interdisciplinarno i pluriperspektivno shvaćanje bioetike, čiji je cilj integrirano orijentacijsko znanje utemeljeno upravo na dijalogu između znanstvenih i neznanstvenih disciplina. Osim toga, Čović zagovara i obogaćenje bioetike filozofskom i povijesnom tradicijom." Tu smo, dakle. Gdje je Jahr stao, Čović je nastavio, i to "integrativno", a sretna je okolnost pritom bila što je ideja njemačkog pastora praktički istodobno inspirirala još jednog podjednako važnog čovjeka, naime papu Ivana Pavla II, koji je 1995. enciklikom "Evangelium Vitae" utemeljio katoličku bioetiku, odgovorivši na suvremena pitanja o smrtnoj kazni, pobačaju, eksperimentima nad embrijima, eutanaziji i samoubojstvu, naravno - negativno.
Eto, tu su se susreli i onda mimoišli - papa je rekao "njet", a Čović je stvari sagledao više pluriperspektivno, jer je on ipak profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, pa mu nije bilo lako dići glavu među samim ljutim marksistima koji su se ondje rojili, a kojima je, zapravo, do toga časa i sam pripadao, možda ne kao najljući, ali sigurno najaktivniji.. Da, doista: prije svog "pluriperspektivnog obraćenja", i Čović je, kao i sv. Pavao, bio dopisni član partijskog Senhedrina, odnosno akademski marksist, koji je prvu knjigu - "Marksizam kao filozofija svijeta" objavio 1988. godine, ali je krije kao zmija noge, pa je nigdje ne navodi u svojim bibliografijama, ni u "Detaljima znanstvenika", a ni u "Hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji" i može se naći jedino na službenoj stranici fakultetskog Odsjeka za filozofiju. Čović je počeo kao i svi, na filozofskim fakultetima, marksist među marksistima, neugledni asistent na katedri etike kod profesora Danka Grlića, normalnog komunista koji je, štoviše, robijao na Golom kao staljinist - idealist i poslije postao idealistički ultraljevičar, praksisovac. On je 1976. uzeo sebi na katedru mladoga Antu (27), čim je ovaj diplomirao filozofiju i latinski, pa je tu gulio marksističku etiku dobrih 13 godina prije nego što je doktorirao 1989. Zatim se s Humboldtovom stipendijom zaputio na doškolovanje u Njemačku, u Augsburg i Tuebingen, te dva mjeseca pohađao specijalizirani kurs na Institutu za teologiju i društvo njemačkih Oružanih snaga (Bundeswehr). Uvojačen u Bundeswhrov teološki korpus uoči samog prevrata u Jugoslaviji, Čović otkriva Jahra i shvaća da više nisu u igri samo neomarksisti frankfurtske škole i Jurgen Habermas, kod kojeg je preko "Korčulanske ljetne škole" u organizaciji viđenih zagrebačkih "praksisovaca" i došao u Njemačku na studij. Obdaren socijalnom inteligencijom, svojstvenu ljudima s krša i iz provincije, Čović je shvatio da se jedan svijet ruši, a drugi stvara, te da će promjene zahvatiti i bioetičko, da ne kažemo etičko bojno polje, pa se već sredinom devedesetih okrenuo novim karijernim perspektivama, a Grlića, marksizam i frankfurtere odbacio kao prljave gaće.
Odmah je ušao u redove kabale koja kadrovira po ministarstvima i fakultetima u svim razdobljima kad je HDZ na vlasti, dok SDP te mreže, pokazalo se u oba mandata, tolerira. Paradoksalno, revolucionarno su raspoloženi samo konzervativci, dok su ljevičari previše konzervativni, pa tek priželjkuju povratak na staro, malo Tita, malo Jugoslavije, malo komunizma, ali se tome ne usuđuju zaista nadati, jer nisu tolike budale, a svakako su nespremni da za svoje ideje poginu, ako ih i imaju...
Ne sasvim neočekivano u to doba neslućenih mogućnosti, Čović 1991. ulazi u Gregurićevu ratnu Vladu narodnog spasa kao ministar znanosti. Okupio je još nekoliko filozofa sličnog kova, pa s njima naumio provesti jedan epohalni zadatak. Bio je tu još i drugi humboltovac, Pavo Barišić, splitski profesor prava, s kojim je Čović istodobno studirao u Augsburgu, gdje je Pavo, Posavljak iz Odžaka, postigao doktorat radom "Welt und Ethos" (Svijet i etika). Treći pajdaš, "jevo pridružajušči" širokobriješki hegelijanac Jure Zovko, bio je namješten kao Čovićev pomoćnik u Ministarstvu znanosti. Skupa su nakanili hrvatsku filozofiju egzorcirati od lažne znanosti "naučnog marksizma", pa se Čović odmah sukobio s vlastitim mentorom, praksisovcem Milanom Kangrgom, koji ga je ogorčeno optužio za nezahvalnost i, usput primijetio, da je zapravo riječ o trećerazrednom umu. Možda Čović doista nije etički Einstein, ali je svakako vještiji u politici od Kangrge, koji je svojedobno partijskog tuduma Juru Bilića pokušavao nagovoriti da partija ukine Udbu i novac, jer se u suprotnom revoluciji loše piše…
Čović i drugovi odmah su uspjeli osnovati vlastiti filozofski odsjek na novootvorenim Hrvatskim studijima, što je isprva bilo posebno sveučilište, koncipirano da kroz konkurenciju istisne društvene znanosti starog, kompromitiranog univerziteta, gdje se u svim disciplinama prakticirala crna magija "naučnog socijalizma". Zatim su ovladali stručnim biltenom "Filozofska istraživanja", gdje se fabriciraju članci nužni za popunjavanje CV-ja, a Čović je postao predsjednik Hrvatskog filozofskog društva, te su osnovali vlastito Bioetičko društvo. S takvim utjecajem dobivaju se projekti od Ministarstva, a tu su i međunarodni seminari. Dobro umreženi bioetičari mogu postići čudo za svoje karijere, ako i ne mogu tko zna koliko proširiti univerzalni krug spoznaje preko svoje discipline. Ona se čini praktičnijom djelatnošću od, recimo, ontologije, filozofske teške artiljerije, ali sama suvremena važnost tema bioetiku ne čini doista utjecajnom - stavove o životu, smrti, eutanaziji i abortusu ne determiniraju profesori po časopisima, nego poglavari religijskih kultova, političke stranke i veliki socijalni pokreti.
Svjesni koliko im je osnovno usmjerenje neplodno polje što rađa samo suhom drenovinom, bioetičari stoga panično nastoje proširiti svoju djelatnost upuštajući se u egzotične sporedne teme i paraznanost. Čović i kompanija osnovali su "Lošinjske bioetičke dane", pravu kontru praksisovskoj "Korčulanskoj ljetnoj školi", a priopćenja koja se ondje nude na prvi se pogled doimaju kao cirkusiranje u jadranskom ambijentu: Ukrasne biljke u integrativnoj bioetici - Dobar, loš i zao u albanskim filmovima nakon Drugog svjetskog rata - HPV cjepivo? Ne, hvala! - Pojmovi organskosti, zemlje, seljaštva i demokracija u međuratnom mađarskom populističkom pokretu - Fitoetički i zooetički problemi u bioetičkoj refleksiji Ferida efendije Čičkušića - Bioetika i polimeri - Bioetička pitanja u fetvama šejha Al-Qaradawija - Integrativnošću (bio)etike do nove ekonomije…
Nedostaje samo tema "Bioetika i afrička šljiva", što bi, uostalom, bilo relevantno bioetičko pitanje. Može li, pak, integrativna bioetika pridonijeti stvaranju nove ekonomije, valja sumnjati, ali ova skupina bioetičkih mudžahedina porijeklom pretežno iz Bosne i Hercegovine sigurno se ne namjerava prepustiti samim akademskim lamentacijama. Kakve su im ambicije i mogućnosti pokazalo se prilikom izbora za novog i ujedno starog rektora Zagrebačkog sveučilišta.
Svi znaju da sam po sebi profesor Damir Boras, elektrotehničar koji se okrenuo informatici i predavao na Učiteljskom fakultetu, a kao gostujući profesor na poslijediplomskom studiju u Mostaru, zapravo, ne postoji, ni politički ni znanstveno, usprkos povremenim proplamsajima autorstva, primjerice kao suradnik na temi "Izgradnja hrvatskog strukovnog nazivlja za kameno doba", kao i CV-ju koji ima pola metra, ali je poput Tore omotan oko praznog šćapa. Dok je bio dekan Filozofskog fakulteta Boras se izložio različitim skandalima, a zatim je avanzirao u rektora i, oboružan skiptrom, po (tadašnjem) Trgu maršala Tita vodio je procesije akademskog osoblja odjevenog u toge, sam urešen velikim rektorskim zlatnim lancem. No, Boras je samo frontmen benda u kojem Čović svira ritam-gitaru i cijela izborna logistika zapravo je djelo bioetičke kabale, koju u šali nazivamo "hercegovačka filozofska mafija". Po svojem društvenom utjecaju u akademskim krugovima ona je sad zamijenila "dodekafonsku mafiju" bivšeg predsjednika i profesora Ive Josipovića, koja i dalje kontrolira novčane tokove u glazbi, filmu i ostalim unosnim kulturnim djelatnostima, a ovim sljedbenicima sv. Frane Asiškog ostavlja samo mrvice, koje hrane i ptice nebeske.
Bioetičari se zadovoljavaju plaćicama i honorarčićima, ali cilj im je stjecanje društvene moći - iz nje izvire politička, a politička se zatim reproducira kao materijalna u društvu gdje država kontrolira sve resurse.
Vlada ima Povjerenstvo za bioetiku, kojem, naravno, predsjeda Ante Čović. Kad se pojavi neko osjetljivo pitanje koje Vlada desnog centra mora apsolvirati tako da ne ispadne iz europskog okvira, a istodobno ne razjari svoje desničarske birače i razne neugodne fanatike, ono se uvijek može prebaciti svom povjerenstvu, koje će ga sagledati "pluriperspektivno" pa sve razvodniti i pretvoriti u birokratsko prežvakavanje općepoznatih činjenica. Politički, to je vrlo korisna uslužna djelatnost.
Iz opće perspektive vidi se da je glavna funkcija uvođenja bioetike u hrvatski akademizam bilo uklanjanje marksizma i otvaranje akademskog prostora za učene popove, integraciju religije i znanosti kroz etičku "pluriperspektivnost", a zatim i institucionalno ujedinjenje državnih i crkvenih prosvjetnih institucija. Tko bi se tome mogao oduprijeti?
Pokušali su na Filozofskom fakultetu marksisti koji su se, umjesto bioetici, priklonili postmarksističkim i poststrukturalističkim učenjima, razni fukoovci, deridaši, delizionisti i lakanovska sitna boranija. Oni djeluju unutar pokreta Akademske solidarnosti, s tim da je i ondje Čović bio prvi, prije nego se okanio tog jalova posla. Njegovi su asistenti bili najprominentniji u stvaranju te sljedbe na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ali, poststrukturalizam nije neko moćno sredstvo za legitimiranje političke aktivnosti - previše je zahtjevan, a proizvodi posve nerazumljiv narativ, koje nitko živ nije kadar pročitati, a fanatizira jedino one posve preokupirane rodnim pravima. Ti nastavni kadrovi koji misle samo o spolu politički su impotentni u zemlji seljaka na Balkanu. Osim toga, ljevičari su općenito lijeni i neproduktivni - ni od vodećih marksista nikad nisi mogao istjerati knjigu, a profesorske karijere pravili su i bez doktorata. Desničari su marljivi kao crvi, pa su se i ovi marksisti koji su im prišli zarazili prepisivačkim etosom, koji je oduvijek vladao u monastičkim središtima učenosti. Ne slučajno, stoga je i Pavo Barišić, Čovićev pajtos i humboltovski bioetičar, bivši hrvatski ministar znanosti, optužen za nemilu prepisivačinu, što je privremeno unazadilo poslovanje šaljive "hercegovačke filozofske mafije". Ali, izbor rektora vraća ih opet u igru, i te kako, a iza rektora stoji, naravno, Hektor Protektor, profesor Ante Čović!
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.