Kolumne

Bosna bez zemlje

Petnaestog juna 1215. godine na polju kod Londona grupa pobunjenih feudalaca, velikaša, barona i aristokratske vlastele presrela je engleskog kralja Džona Leklenda, odnosno Jovana Bez Zemlje sa svitom i prinudila ga na povlastice i obaveze kojih se ima ubuduće pridržavati.

 Baroni su nametnuli kralju ugovor koji u 63 tačke značajno ograničava kraljevu apsolutističku vlast. Pritisnut odlučnom voljom barona, nepismeni kralj nevoljno je stavio svoj prst na povelju, koja će odrediti ustavno-pravnu budućnost Engleske. Ovaj dokument u istoriji poznat je kao "Magna carta libertatum" ili "Velika povelja slobode". Povelja sadrži odredbe po kojima kralj može zahtijevati novo oporezivanje samo uz narodnu saglasnost, legalizovana je pobuna protiv kraljeve zloupotrebe vlasti i dogovora, uveden je nadzorni odbor kao protivteža njegovoj samovolji, uređene su lokalne samouprave, gradovi su dobili slobodu trgovine i utvrđen je princip da se bez suda ne smiju hapsiti slobodni ljudi. "Velika povelja slobode" u kasnijem periodu postaće snažno ideološko sredstvo borbe građanstva protiv feudalnog despotizma. Praktično, ovom poveljom ustanovljena je u Engleskoj ustavna monarhija. Bila je to velika pobjeda plemstva zaogrnutog u šire, opšte interese naroda, protiv kraljeve samovolje i apsolutizma, prvi put pretočena u pisana prava i slobode. Iako "Velika povelja slobode" sankcioniše privilegije koje je za sebe obezbijedilo plemstvo, ona na nov i jedinstven način donosi pisane garancije i postavlja granice vršenja kraljeve vlasti. "Magna karta libertatum" je jedan od najznačajnijih dokumenata britanske ustavne istorije, koja će kasnije postati model oponašanja u drugim zemljama u Evropi i svijetu. Dvjesta godina kasnije, turski sultan Mehmed II Fatih na polju Milodražu u Bosni, 28. maja 1463. godine, uručio je fra Anđelu Zvizdoviću, predstavniku bosanskih franjevaca, nakon što ga je ovaj priznao za novog gospodara Bosne i zamolio da njegovim redovnicima da vjersku i imovinsku slobodu djelovanja, "Ahdnamu", pisani dokument o tome. Nepunih petsto pedeset godina kasnije, na isti dan 2012. godine održana je proslava posvećena ovom događaju. Sve se zbilo na istom mjestu, na polju Milodražu, u opštini Kiseljak, u organizaciji novih simpatizera turskog bojdžije koji je pokorio Bosnu. Svake godine, u organizaciji Udruženja bosansko-turskog prijateljstva "Bosfor", održava se manifestacija "Dani Ahdname", u znak sjećanja na ovaj događaj iz prošlosti Bosne. Predsjednik ovog udruženja rekao je, pored ostalog, da planiraju na ovom mjestu podići spomenik turskom sultanu Mehmedu II Fatihu. Tako bi, pored svih apsurda, BiH podigla spomenik svome osvajaču. Zapadni izvori ne spominju "Ahdnamu", niti je moguće naći više podataka o ovom dokumentu. "Ahdnama" se od jednog dijela bošnjačkih političkih djelatnika, istoričara i javnosti veliča kao "veliki list slobode", "univerzalni izvor ljudskih prava", "dar milosrđa", "čudo tolerancije", "prvi pisani dokument o ljudskim pravima", "najstariji dokument o ljudskim pravima u istoriji", posebno na polju vjerskih sloboda. Bošnjački nacionalisti konvertovani u bosanske patriote veličaju "Ahdnamu", kao "prvu povelju ljudskih prava", prije koncepta ljudskih prava, upoređujući je sa čuvenom "Magna carta libertatum" ili "Velikom poveljom slobode". U to doba, još kažu, ovakvih dokumenata u svijetu nije bilo. I baš nas u Bosni, na periferiji Evrope, zapala je blagodet da prvi širimo duh tolerancije i vjerske snošljivosti između osvajača i pokorenih naroda. Tako ispada da je, dok je inkvizicija u Evropi spaljivala vještice, progonila slobodoumne mislioce i vjerske jeretike, i cenzurisla nauku, dotle je u Bosni vladao feudalno-miletski multietnički raj, zasnovan na ljudskim pravima i vjerskim slobodama, okupatorsko-podaničkog turskog tipa. Prema ovim patriotama vjerske slobode i ljudska prava u BiH donijela je zaostala azijska despotija Turska i njena osvajačka plaćenička janjičarska ordija na konjima i sabljama dimiskijama. Po njima, vjerska prava raji u Bosni donio je onaj koji je sebe skromno nazvao Osvajač. Šta je u stvari "Ahdnama"? "Ahdnama" je prema propisima islamskog ratnog prava i šerijata povlastica koju turski vladar ili vojni zapovjednik daje podanicima osvojenih područja, koje osvoji bez jačeg otpora i većih žrtava, ili koji se predaju na riječ. U konkretnom slučaju Bosne, ona je bila dio vojne taktike, smišljena ponuda, ustupak za mirnu predaju Bosne i osvajanje bez borbe. Nakon nje uslijedilo je pogubljenje posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, progon kraljice Katarine, oduzimanje njene djece, predaja ključeva preostalih bosanskih gradova i pad srednjovjekovne države Bosne.

Osnovni zakon turske vladavine u BiH sve do 1878. godine bio je propis koji je proklamovao jedan drugi davni sultanov prethodnik, koji je stanovništvu u osvojenim zemljama zabranjivao gradnju crkava i manastira i obnavljanje hramova, kupovinu zemlje, imanja i kuća, nošenje krsta ili Biblije, uključujući i glasan govor u kući

Prema dostupnim istorijskim izvorima, kralju je obećan život ako se preda, a kad se predao, turski vojskovođa nije održao datu riječ. Tako se provode oni koji vjeruju na riječ Osvajaču. Ništa organizatori ove manifestacije ne kažu o progonu katolika, pravoslavaca, "danku u krvi", haraču, stradanjima hrišćanske raje, o spaljivanju crkava, samostana i manastira, uništavanju crkvenih i matičnih knjiga, nasilnoj islamizaciji i drugim zlodjelima okupatorske silesije. U stvarnosti nakon toga porušene su brojne bogomolje hrišćanskih vjernika, zabranjena je njihova dalja izgradnja, a podignute su džamije kao vjerski objekti nove državne religije. Osnovni zakon turske vladavine u BiH sve do 1878. godine bio je propis koji je proklamovao jedan drugi davni sultanov prethodnik, koji je stanovništvu u osvojenim zemljama zabranjivao gradnju crkava i manastira i obnavljanje hramova, kupovinu zemlje, imanja i kuća, nošenje krsta ili Biblije, uključujući i glasan govor u kući. U Milodražu je tada formiran turski Bosanski sandžak, a prestala da postoji samostalna srednjovjekovna feudalna država Bosna. Razlika između Bosne i Engleske i "Ahdname" i "Velike povelje slobode" u ovoj priči više je nego očita, onome ko hoće da je vidi. Paradoks "Ahdname" je u tome da su ondašnji stanovnici Bosne svoju državu i slobodu izgubili, a Englezi sa "Velikom poveljom slobode" onomad svoju osvojili i dobili. "Ahdnama" je "Danajski dar" umotan u gvozdenu rukavicu Osvajača. Malo više samopoštovanja, samosvijesti, pa i ponosa prema vlastitoj zemlji i zajedničkoj prošlosti i istoriji ne bi nam bilo na odmet. Koncept ljudskih prava je dostignuće političke moderne, od Francuske revolucije do Opšte deklaracije o ljudskim pravima UN, a ne turskih osvajanja. Poznati britanski istoričar Erik Hobsbaum u svojoj knjizi "Izmišljanje tradicije" ukazao je na raširen fenomen "izmišljanja tradicije" kada političke i kulturne elite konstruišu tradiciju i prilagođavaju istoriju političkim potrebama da bi legitimisale nacionalnu državu. Po svemu opisanom, političke igre oko "Ahdname" pripadaju ovoj vrsti ritualizacije izmišljene prošlosti. Ako današnji gorljivi borci za Bosnu kao sljednicu svega naprednog u svijetu, dežurni bošnjačkomuslimanski patrioti i turkofili zaista podignu spomenik turskom sultanu Mehmedu Drugom Osvajaču, onda mogu po istom bolesnom principu podići i spomenik austrijskom princu Eugenu Savojskom, najsposobnijem vojskovođi hrišćanske Evrope, koji je u svom "oslobodilačkom" pohodu protiv Osmanlija 1697. godine do temelja spalio grad Sarajevo i poharao tadašnju Bosnu. A Gavrilo Princip iz "Mlade Bosne" će i dalje u udžbenicima istorije u FBiH biti terorista, jer je na "svojoj plemenitoj zemlji", usred Sarajeva, ubio austrougarskog turistu Franju Ferdinanda. Kako je u merkantilnoj epohi turizam profitabilnija grana od istine i pravde, ubijeni okupator je zato dobio muzej i ulicu, a atentator vječnu anatemu.

(autor je publicista)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije