Kolumne

Bosna od ćevapa i bureka

Đorđe Latinović
Đorđe Latinović

Božo Skoko, docent na FPZ u Zagrebu, objavio je publikaciju "Imidž BiH i njezinih građana u Hrvatskoj i Srbiji", u izdanju njemačke fondacije "Fridrih Ebert", koja sadrži nalaze istraživanja sprovedenog u ove dvije zemlje krajem prošle 2011. godine na uzorku od ukupno 1.612 ispitanika (800 Hrvatska i 812 Srbija).

Cilj je bio "istražiti lične odnose, stavove i percepciju građana Srbije i Hrvatske prema BiH i njezinim građanima". Generalno gledano, slika BiH je istovremeno blago romantična, mutna i depresivna. Neki rezultati su međusobno suprotstavljeni, zaključci zvuče poznato, mada nam se svi neće dopasti. Svega 30 % ljudi iz ove dvije zemlje je posjetilo BiH poslije rata, da bi direktno upoznalo zemlju.

Da li bi istraživanje pokazalo pozitivnije stavove prema BiH da ih je više posjetilo zemlju, ne znamo. Ili bi njihovo razočarenje bilo veće?

Najstabilniji i najvjerodostojniji su oni stavovi zasnovani na ličnom iskustvu, ali, nažalost, istraživanje je pokazalo da skoro trećina građana Srbije i Hrvatske nema nikakvu vezu sa BiH. To govori u prilog zatvorenosti naših malih država posljednjih dvadeset godina.

Stavovi i mišljenja građana ovih država o BiH su najčešće posredovani preko medija, koji uglavnom iskrivljuju stvarnost. Čak 72% Hrvata i 64% Srba iz Srbije smatra da su bosanskohercegovački Hrvati, Srbi i Bošnjaci tri zasebna svijeta, kulture i civilizacije. Preko polovine ispitanika u Srbiji i Hrvatskoj smatra da je BiH u ovom obliku osuđena na propast, i da je pitanje vremena kada će se raspasti. Ljudi su najveća vrijednost BiH, a zemlji nikako ne ide? Zastrašujući je taj potencijal unutrašnje samodestrukcije i sveopšte samonegacije koji posjeduje ova zemlja. Zanimljiv je većinski stav, 49% Hrvata i 59% Srba, koji misle kako Srbi i Hrvati u BiH imaju više zajedničkih interesa nego sa sunarodnicima u Srbiji i Hrvatskoj. Ovo treba još dojaviti njihovim i našim političarima.

Nekad se za zemlje izvan "slobodnog svijeta" u koje dođu "Rolingstonsi" govorilo da je to siguran znak da će u njih uskoro stići i demokratija. "Rolingstonsi" su nas mimoišli prošli put kad su bili u regiji, a s obzirom na njihove godine vjerovatno nikada neće doći u Bosnu u sadašnjem sastavu. Ali je zato, šesnaest godina poslije rata, u Sarajevo stigao prvi "Mekdonaldsov" restoran brze hrane. Dolazak "Mekdonaldsa" znači dolazak globalnog kapitalizma sa svim svojim brendovima i pratećim pošastima. Otvaranje "Mekdonaldsa" znači da ova zemlja konačno izlazi iz izolacije i ulazi u globalizaciju. To znači da će s njom doći i novi ekonomski izazovi koje ona nosi. Restorani "Mekdonaldsa" postoje u 139 zemalja, pa što ne bi jedan bio i u BiH. To je i neka preporuka da ovdje više neće biti rata. Da sve ima i svoju drugu stranu pokazuje zanimljiva priča u vezi s "Mekdonaldsom".

Nedavno je objavljena knjiga-vodič za radoznale turiste i putnike, sa listom najboljih zemalja i svjetskih mjesta koja bi trebalo posjetiti dok još u njih nije stigao "Mekdonalds". Posjetite Bosnu dok je u njoj haos, poziva avanturiste svih zemalja svijeta jedan američki turistički časopis, uz obrazloženje da je za turiste željne avanture riječ o "haotičnoj političkoj situaciji" jer kad sve proradi to više neće biti isto.

Nedavno su neki američki mediji BiH svrstali u kategoriju "zastrašujuća i teroristička zemlja". Amerikanac Tomas Morton snimio je dokumentarni film "Poročni vodič kroz Balkan", gdje je obišao sve zemlje Balkana i bivše Jugoslavije i opisao nas kao masovne ubice, ljubitelje turbo folka i izvođače ratnih zločina. U Italiji u poznatoj Bonelijevoj ediciji izašao je strip pod nazivom "Dampir", u kojem je glavni junak sin žene i vampira, koji govori o prostoru eks-Jugoslavije i ovdašnjim ratovima devedesetih godina. Na tržištu ratnih video-igara za personalne kompjutere pojavio se nastavak najpopularnije snajperske igrice "Ghost Warrior 2 - The Sarajevo Urban Combat", u kojoj je snajpersko djelovanje u Sarajevu tokom proteklog rata uzeto kao glavna inspiracija ove brutalne video-igrice.

Britanski "Telegraf" je u predstavljanju olimpijskih timova zemalja koje će učestvovati na ovogodišnjim Olimpijskim igrama u Londonu opisao BiH u šest groznih i uvredljivih riječi: "BiH je zemlja osmanlija, nacista, Srba i Tonija Blera". Pa se ti nosi sa takvim stereotipima i javnim kvalifikacijama?

Zapad nije nevin kad su u pitanju stereotipi prema BiH, Balkanu i Istoku uopšte. Tokom 19. vijeka na Zapadu je iz određenih geopolitičkih razloga sistematski kreirana i širena predstava o Balkanu kao "divljem Istoku Evrope" i hordama ratnika koji napadaju civilizovanu Evropu. To je naročito došlo do izražaja u književnosti. Kao dokaze prilažem tri knjige na ovu temu: Alen Gorišar, "Struktura Saraja: Azijatski despotizam kao tvorevina mašte na Zapadu u 18. vijeku", Marija Todorova, "Imaginarni Balkan" i Vesna Goldsvorti, "Izmišljanje Ruritanije: Imperijalizam mašte", koje svjedoče o prikrivanju imperijalnih i kolonijalnih namjera negativnim konotiranjem ovog prostora. Ne treba zaboraviti da je jedini događaj sa cijelog Balkana koji je ušao u svjetsku kolektivnu memoriju, onaj o atentatu na Franca Ferdinanda 1914. godine, kojim je počeo Prvi svjetski rat.

Problem je u tome što je BiH prestala proizvoditi pozitivne događaje. Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. su posljednji pozitivni globalni događaj koji se veže za SFRJ i BiH. Sve poslije toga je bilo uglavnom negativno. Stereotipi postoje i o drugim narodima i državama. Tako su Slovenci škrti, Crnogorci lijeni, Hrvati podmukli i pretvorni, Srbi ratoborni, Albanci zaostali, Makedonci hibridni, Bosanci naivni, primitivni, i glupi itd.

Prva asocijacija na BiH u obje zemlje su ćevapi i burek. Ali, to ne treba shvatiti loše. Kakvo pitanje takav i odgovor. Zar na isto pitanje za Holandiju većina nas ne bi rekla tulipani, Finsku nokija, Njemačku mercedes, Italiju pica, Grčku sirtaki, Švajcarsku čokolada milka. To je samo igra asocijacija bez snažnijeg naprezanja kefala. To što je "humor i život bez stresa" ispred "političkih napetosti" može biti stvar za pohvalu, da smo i pored terora politike uspjeli sačuvati dram života. Mada formulacija "život bez stresa" zvuči kolonijalistički, ona medicinski odgovara našoj predstavi o golmanu čiju bismo glavu svi rado pozajmili da se malo odmorimo. Iako i sami zasićeni politikom, izgleda da ljudi u Hrvatskoj i Srbiji smatraju da se mi bolje s tim nosimo.

O BiH postoji jedna romantična predstava koja svoje korijene ima u zajedničkoj državi SFRJ. To je BiH Alije Sirotanovića, "Bijelog dugmeta", "Indeksa", "Top-liste nadrealista", "Želje", Veleža, Borca, "Mostarskih kiša", Čole, Brege, Halida Bešlića, Ivice Osima, Zdravka Rađenovića, Mirze Delibašića, Jajca, Vučka, Kozare, Neretve, Sutjeske, Muške vode, Grmečke koride i drugih asocijativnih lijepaka. Ta Bosna ne postoji, kao što ne postoji ni Jugoslavija. Kako je rat ogolio lažnost naših međunacionalnih odnosa, a brutalnost uzajamnog ubijanja blokirala nove veze i kontakte, ostali smo zarobljeni u tom vremenskom tunelu sjećanja, mitologizovanih autostereotipa i novostečenih stereotipa jednih o drugima. U stvarnosti postoje mikrokosmosi, oaze i intimni svijet u ljudima, koji još tragaju za smislom političke zajednice u razbijenom društvu.

S druge strane ima neka tanka vjera i nada da se ova zemlja sačuva barem kao simbolična postojbina tri mala, srodna južnoslovenska naroda u centru regije, kao nukleus oko koga bi se motali koncentrični krugovi balkanskih i evropskih integracija. Do tada najizvozniji brend BiH u regiju će i dalje biti humoristička TV serija "Lud, zbunjen, normalan", kojoj se jednako smiju i u Srbiji i u Hrvatskoj.

(autor Đorđe Latinović je publicista)

Izdvojeno
Najčitanije