Jun je mjesec matura, mjesec u kojem ispraćamo maturante i zajedno sa njima slavimo uspješan završetak jedne velike i najznačajnije etape u njihovom životu. Vrijeme pred njima je vrijeme kreiranja ambijenta za vlastitu i kolektivnu egzistenciju. To je vrijeme pojačane odgovornosti, rada, truda, zalaganja i borbe za bolje sutra. Kao profesor i vaspitač tih divnih mladih ljudi, svoju odgovornost i brigu, vjeru i ljubav, nevješto zamuckujući, pretačem u ovih par rečenica.
Dragi maturanti, iza vas je, uglavnom, bezbrižno i srećno vrijeme u kojem su drugi brinuli o vama i snosili odgovornost za vašu egzistenciju, vaše moralne postupke i nestašluke. Ispred vas je vrijeme u kojem polako preuzimate odgovornost za svoje postupke, ličnu i kolektivnu egzistenciju. Ispred vas je, jednom riječju, život u punoći egzistencijalnih odnosa.
Život će vas ponekad milovati, a ponekad i šibati. Milovaće vas ljubav i dobro u vama i ljudima oko vas. Šibati vas neće život, već ono što on nije, a to je gordost, egoizam, pohlepa, licemjerje, nemir, jednom riječju ono što je zlo i loše u ljudima oko vas i ono loše kojem dozvolite da se useli u vas. To loše u vama i ljudima oko vas ne postoji. Zlo nema svoje ontološko ni antropološko utemeljenje, postoji samo onda kada ga mi dozvolimo, tj. kada dopustimo da se "rodi" i namnoži među nama. Zato ga na vrijeme izobličite i odlučno odbacite.
Izobličujući zlo i loše osobine, pazite da ne povrijedite onoga koji te osobine privremeno nosi. Jednom riječju, odbacite bolest, a zagrlite bolesnika. Ne borite se protiv grešnika, već protiv grijeha u njemu. Svaki dobar ljekar uništava bolest, a ne bolesnika. U borbi sa lošim navikama ne budite fundamentalisti, već humanisti. Čuvajte čovjeka i njegovu slobodu.
Egoizam i gordost su toliko utvrđeni među nama da smo oko svog ega izgradili tvrđave i zatvorili se u njih, ne želeći da dopustimo bilo kome da uđe unutra, da nas dodirne, zagrli i zavoli. Ne gradite tvrđave egoizma, mili, već se naoružajte slobodom i ljubavlju. Neka to dvoje budu krila kojima ćete uzletjeti izvan tih tvrđava i vidjeti život u svoj njegovoj punoći. Vidjeti i živjeti. I voljeti.
Veoma je važno da razumijete njegovu suštinu života. On nije samo puka borba za preživljavanje, za biološku i ekonomsku egzistenciju, život je mnogo više od toga. Život je susret, zagrljaj i zajednica. Sve što nije susret, zagrljaj i zajednica, samo je puko životarenje, koje od nas stvara usamljene individue, statističke brojke i bezlične pripadnike određenih društvenih kolektiviteta. Neću zvučati nimalo neracionalno ako kažem da se svaka vaša odluka tiče istovremeno i zajednice u kojoj živite i svaka odluka zajednice tiče se istovremeno i vas kao organskog dijela te zajednice (sela, grada, crkve, vjerske zajednice, otadžbine).
Ono što svi pežorativno zovemo "bolje sutra" tu je pred vama. Ne, ono nije u dalekom svijetu, nego baš tu, u mjestu u kojem već jeste, malom ili velikom, znatnom ili neznatnom, tu je, pored vas. Ne visi u vazduhu, već je u vama i u svakom od vas. U svakom od vas je klica, potencijal tog ploda koje se zove bolje sutra. Pustite da iznikne, umnožite ga. Gradite ga. Mirom i ljubavlju, radošću, susretom, predanim radom i trudom. Bolje sutra se gradi i stvara promjenom. A ta promjena smo mi. Budimo ta promjena! Budimo to bolje sutra. Budimo ta sreća! Sreća, rođeni moji, ne pogađa, već se događa. U susretu, zagrljaju i ljubavi. Ljubavi prema svakom čovjeku. Sreća čovjeka pored vas neka bude i vaša sreća, njegova radost i tuga takođe neka budu i vaše.
Učili smo vas da budete borci, kreatori i stvaraoci. Lične i kolektivne sreće, tog "boljeg sutra". Ne plašite se, mili, izazova niti vremena, niti teškog bremena koje sobom nosi svakodnevica. Veliki ljudi su oni koji se bore, rvu sa svakodnevicom, sa sveukupnošću apatije, pesimizma, malovjerja, depresije i očaja. Veliki ljudi u tom rvanju padnu, ali velikim ih čini to što ustanu. Pali ste, ustanite, opet ste pali - opet ustanite! Pogriješili ste, isplačite se, suze su za hrabre, a kukavice ih se plaše (suze nad vlastitim grijesima i egoizmom). Nastavite borbu, nikad ne odustajte, jer dobro je već pobijedilo, vaše je samo da učestvujete u toj pobjedi dobra.
Učili smo vas da budete ljudi. Uvijek i u svakoj prilici. Nema tog interesa ni ličnog, ni državnog, ni kulturnog, ni ekonomskog koji bi vas mogao natjerati da postupate kao neljudi, već uvijek kao ljudi (imajte na umu riječi patrijarha Pavla, koji je govorio: "Bolje da nestanemo kao ljudi, nego da opstanemo kao neljudi"). Mi, vaši profesori, bićemo ponosni na vas kad postanete uspješni ljekari, pekari, advokati, sudije, poljoprivrednici, prosvjetni i kulturni radnici, umjetnici, vozači, inženjeri, ministri, načelnici, itd. Ali, neće nas činiti ponosnim vaše zvanje i položaj u društvu, već ljudskost, ono iskonsko čojstvo, koje će biti sadržaj tog zvanja i te funkcije. Budite prije svega ljudi, čestiti i pošteni, pa tek onda funkcioneri, zvaničnici i profesionalci.
Nikad na ovim prostorima nije bilo lako živjeti. Naši preci nisu posustali niti odustali ni u najteža vremena. Nije bilo tog osvajača ili okupatora koji bi ih mogao pokolebati ili odvratiti od borbe za mir i slobodu. Slobodu za koju je veliki Kočić govorio da je sve bez nje ništa, a ništa je sa njom sve, naši preci su životima plaćali. Sloboda je bila njihova jedina otadžbina, njihov Bog. Vi danas ovdje imate slobodu. Čuvajte je. Mirom i ljubavlju prema svakom čovjeku, poštujući njegovu slobodu. Vaša sloboda ne smije biti izgovor za ugrožavanje tuđe slobode. Čuvajte i svoju državu, otadžbinu, ovo parče svoga neba, ispod kojega, kao što reče mudri Šantić, sunce najljepše sija. Ostajte ovdje! Nije ovo sebični vapaj, već poziv da njemački i američki san ovdje živite. Da ovdje budete promjena koju svi želimo i zbog čijeg nedostatka hiljade vaših kolega odlaze odavde.
Vjerujem da možemo ovdje stvarati, kreirati željene snove o boljem životu. Moramo mijenjati sebe, a time će se i svijet oko nas mijenjati. Ne samo kukati i naricati, već mijenjati. Moguće je! Ako bi neko od vas dobar profesor bio i predano druge učio, na ocjenama ne zakidao i manje pričom smarao, a više razgovarao, bolje će nam biti! Ako bi neko od vas dobar policajac ili sudija bio i na dobrog policajca i sudiju se ugledao, te jednako prema svakom prestupniku postupio, ako im mi mito ne bismo nudili, ako bi sudije pošteno sudili, ako biste vi, koji budete poslodavci radnike osiguravali i pošteno ih plaćali, a ne ponižavali, ako bi dužnici dugove na vrijeme vraćali, ako se bogati siromašnih ne bi gadili, već na pomoći njima radili, bolje će nam biti! Ako bi neko od vas uzoran ljekar bio i na dobrog ljekara se ugledao, marljivo pacijente pregledao, miloštu u koverti odbio, ako bismo svoj posao svi pošteno radili, svi bismo se boljem nadali, ovdje ostajali i bolje sutra stvarali, biće nam bolje! Eto, toliko je potrebno. Očekujem(o) od vas, dragi maturanti, da ovakvi budete, a da se ne uvalite u kaljugu ništavila i kolotečinu poremećenih društvenih vrijednosti, te joj na taj način date legitimitet. Držite se onih vrijednosti kojima smo vas učili. Vi možete biti promjena. Vi možete stvoriti i obnoviti narušeni sistem moralnih duhovnih vrijednosti. Mnogo toga od vas zavisi, jer vi, u odnosu na budućnost, niste samo njen dio, već njeni kreatori i realizatori.
Ugledajte se na poštene ljekare, policajce, sudije, na bogate poslodavce, koji su i dobrotvori. Ima ih! Ima ih mnogo, samo mi kao društvo više promovišemo kukolj, tako da se od malobrojnog kukolja veliki hektari pšenice i ne vide. Tako generalizujemo i ponekad nekorektno bacamo ljagu na cijelu profesiju dobrih ljekara, policajaca, sudija, profesora, sveštenika, imama, itd. Nije sve propalo, možda je društveni sistem obolio, ali nije truo. Dobri ljudi u svim profesijama su, ipak, sačuvali zajednicu i energija tih ljudi je pokretačka sila za nove procese.
Počinjući da radim posao koji mi je povjeren, pred sobom sam imao samo jedan zadatak, a vjerujem i svaki prosvjetni radnik, a to je da vam pokažem šta znači biti čovjek i da vas naučim živjeti. Zato vas opominjem na čovjeka. U vama i pored vas. Da biste pomogli čovjeku i da biste bili čovjek, nisu potrebni planovi i programi, niti posebni budžeti za pomoć čovjeku. Potrebna je samo ispružena ruka. Njegova koja prosi i vaša koja daje. Pri tom, ne mislim na novac u ruci, ni u vašoj, ni u njegovoj. Mislim na ruku koja grli, zagrljaj koji hrabri i srce koje tješi, kao i osmijeh koji miluje. Jednom riječju, mislim na čovjeka koji voli.
U mjeri u kojoj budete ljudi, u toj mjeri ste uspješna djeca svojih roditelja, uspješni đaci svojih profesora, dobri sinovi i kćeri svoje otadžbine i zajednice u kojoj živite. A da biste u svakom momentu mogli izvršiti evaluaciju svoje ljudskosti, svog čojstva, pomoći će vam vaše srce i količina ljubavi koju podarite. Ljubav je mjera jedinica vašeg čojstva i, dalje, vašeg uspjeha u životu. Jer, živjeti znači slobodno bivstvovati, ljubiti i ljubljen biti. Čovjek je biće koje voli. U mjeri u kojoj volite, u toj mjeri postoje. Voliš li - čovjek si! Budite ljudi, mili, nikad neljudi!
(Autor je profesor vjeronauke)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.