Kolumne

Cvetković u vilajetu

Domaća, a bogami i međunarodna javnost, već čitavu sedmicu pokušava da odgonetne gde je bio novinar iz banatske Bele Crkve Stefan Cvetković prvih 48 sati po, kako je javljeno, iznenadnom nestanku, odnosno otmici, a gde narednih 48 po isto tako iznenadnom oslobađanju i zaista obimnoj policijskoj potragi.

Nadležni, kao i obično predvođeni nezaobilaznim predsednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ministrom unutrašnjih poslova Nebojšom Stefanovićem i šefom obaveštajne službe BIA Bratislavom Gašićem, sumnjiče Cvetkovića da se samooteo, odnosno da je inscenirao otmicu.

Cvetković, pak, javno tvrdi da su ga nedaleko od roditeljske kuće otela tri nepoznata lika - dva maskirana, jedan otvorenog lica i stranog naglaska, nalik na slovenački, kog bi lako prepoznao - te da su ga, bez mučenja, držali negde u Beloj Crkvi, a kad je đavo odneo šalu, odnosno kad je potraga uzela maha, prosto pustili.

Dočekali su ga potom organi reda. E sad, i tu se zvanična i njegova verzija razlikuju: prva kaže da ga je policija pronašla na ulici, a njegova da se odmah javio policiji, koja je urgentno stigla i uskoro ga, u pratnji jedne od visokih funkcionerki MUP-a Srbije, odvela u Upravu kriminalističke policije u Beogradu na saslušanje.

Iskaz je, po prvim vestima, dao u svojstvu oštećenog građanina. Satima, uključujući i poligrafsko ispitivanje, koje, javlja ministar, nije prošao (jedno od dva pitanja je bilo radi li za neku stranu službu, ne redakciju, nego službu, tvrdi novinar). Posle su ga, objašnjava, inače ljubazni i profesionalni organi reda, u onih novih 48 sati kad se nije znalo gde je, smestili na Vojnomedicinsku akademiju, pa na njegovo insistiranje posle dva dana otpustili. Otpusnu listu ima.

I ubrzo mu odredili policijsko obezbeđenje, mada bi preciznije bilo reći pratnju, posebno što ga dva tužilaštva sumnjiče za onu samootmicu, odnosno lažno prijavljivanje otmice, a navodno je nadležna Policijka uprava u Pančevu već podnela krivčnu prijavu protiv njega.

Ima, dabome, još detalja - nedostajući DNK otmičara, mada se ne zna šta je tu čudno, telefonski poziv s njegovog telefona njegovoj majci, misterija oko tkanine kojom mu je bila prekrivena glava, a koju policija nije našla pošto je, kaže Cvetković, lično sklonio kao ključni dokaz. Tu je njegova pretnja da će sve prijaviti stranim ambasadama - nemačkoj i ruskoj - od čijih država traži pomoć.

Upadljivo je i odsustvo nadležnog tužioca iz Bele Crkve, koji formalno vodi istragu, ali zapravo kao da nema pojma šta se dešava, uključujući i poligraf.

Čemu čitava ova priča? Pa, kao i obično, zbog dnevne politike.

Stefan Cvetković spada u novinare koji ne miruju, pa je tokom poslednje decenije često prijavljivao pretnje, a i u pravom je malom ratu s lokalnim funkcionerima vladajuće, Vučićeve Srpske napredne stranke. Nedavno je po njihovoj tužbi osuđen na zatvorsku kaznu, ali je Vrhovni sud poništio presudu. Nedugo posle ubistva, još nerasvetljenog, Olivera Ivanovića Cvetković je tvrdio javno da zna ko ga je likvidirao i za koliko para. Ukratko, kaže, reč je o kriminalnoj likvidaciji, vrednoj 40.000 evra. Ta priča je i bila prvi alarm kad je u prošlu sredu nestao netragom, a po obaveštenju da je pronađen živ, ta je priča postala argument vlasti, koje tvrde da je poslednjih dana intenzivno komunicirao s nekim kosovskim sagovornicima. Tabloidi su u čitavu storiju upleli i samog kosovskog predsednika Hašima Tačija.

Tokom burne novinarske karijere Cvetković je, očito, pipnuo u više osinjaka i, kako rekosmo, često bio na meti nezadovoljnih predmeta njegovih priča. U isto vreme, o njemu se ispotiha govori kao o kontroverznom novinaru, a nisu retki ni oni koji ga povezuju s kriminalnim krugovima - ne (samo) kosovskim - a svojevremeno je bio optužen i za porodično nasilje nad sada bivšom suprugom.

Cvetković je, dakle, idealan foto-robot za spletku, bilo da je u pitanju otmica, bilo sumnja koju vlasti svesrdno plasiraju javnosti, neuvijeno optužujući opoziciju da stoji iza slučaja. Ili, kako bi Vučić rekao, nije njima stalo do Cvetkovića, nego da "naude Vučiću". Posle svega logično pitanje, na koje bi profesionalna službena istraga uskoro morala da da odgovor, jeste kome bi otmica bila u interesu? Odgovor se ne nazire ni sedmicu dana kasnije, a krug sumnjivaca se i širi i sužava - na njega. Mada, ruku na srce, zaista nije jasno zbog čega bi bilo ko pakovao sebi optužbu za lažanu otmicu? Još je manje jasno kakvog bi interesa imala opozicija to da učini, kada i uz čiju pomoć? Posebno kako, pošto su opozicionari pod stalanom prismotrom, što tabloida, što službenih lica raznih fela. Pri tom uopšte nema naznaka da je Cvetković komunicirao s bilo kojim opozicionim političarem, s izuzetkom Nenada Čanka, koji je i alarmirao javnost kad mu je stranački ogranak iz Bele Crkve javio da je Cvetković nestao. Nedugo posle sastanka s tamošnjim ligašima. Jasno je, međutim, da vlasti uopšte ne sumnjiče Čanka i njegovu Ligu, već ciljaju na Dragana Đilasa, Sašu Jankovića i nepodobna novinarska udruženja i medije, pride.

Elem, već od srede deo javnosti, što upućene, što zlurade, upirao je prsta i na drugu stranu, onu koja sad na sva zvona optužuje, dakle vlast na čelu s Vučićem. No, uz sve rezerve koje se moraju imati posle decenija rada u parapolicijskoj državi, pitanje je isto kao i gore - kakvu bi vajdu Vučić imao od otmice nepoćudnog novinara? To je i sam kazao, a nema sumnje da ga, u trenutku kad Evropska unija, međunarodne novinarske organizacije i OEBS inisitiraju na većim medijskim slobodama, slučaj "Cvetković" nikako ne bi obradovao, pa čak ni u slučaju krajnje nategnute mogućnosti demonstriranja efikasne potrage (iz koje ne cure informacije, a kad ga nađu sve iz UKP & ostalih izvora stigne do tabloida!). Vučića, ne zaboravimo, opterećuje i prošlost ministra informacija, za čijeg je mandata ubijen Slavko Ćuruvija - a ni bezmalo dve decenije kasnije nema sudskog epiloga, iako suđenje traje već godinama. Još manje se zna naručilac tog ubistva, iako se sumnja na suprugu bivšeg jugoslovenskog i srpskog predsednika Slobodana Miloševića Mirjanu Marković, s kojima su Šešeljevi radikali, pa time i Vučić, bili u koaliciji u vreme Ćuruvijine likvidacije.

Valja dodati još dva ubistva novinara, Radislave - Dade Vujasinović (1994) i Milana Pantića (2001), s kojima radikali i Vučić nisu imali dodirnih tačaka, bar da se zna, ali njihovi raniji i sadašnji koalicioni partneri i te kako jesu. S tim što ni vlasti koje se krste demokratskim za 12 godina vladavine nisu rešile ni ta ubistva, ni brojne napade na novinare/ke.

Dakle, kad se sve podvuče, ispada da je Cvetković bio dva puta po 48 sati u tamnom vilajetu, a kakvom niko živ ne zna iako se svi trude da što više stvari zamagle. Otuda je jedini osnovan zahtev novinarskih udruženja i javnosti da se što pre sprovede nepristrasna istraga - bez curenja infomacija i spinova - koju, razume se, vodi tužilac, te da se odgovorni privedu pravdi, ma ko to bio. Ako se, kao i u brojnim drugim nerešenim medijskim slučajevima i sporovima, Justicijin mač zameni ubojitijim političkim, stanje u ovoj našoj sve jadnijoj profesiji biće više nego alarmantno. Moglo bi se, primerice, dogoditi da neko drugi nestane pod manje upitnim okolnostima, a da se potraga i ne pokrene jer takvi su "oni", posebno novinari kritički nastrojeni prema vlasti. Rezultat bi mogao da bude tragičan čak i ako bi se nešto slično desilo nekom iz režimskog ešalona. A spinovi koji stižu s mnogih strana, uključujući vladajuću, stvari dovode do usijanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije