Kolumne

Da li postoji spas za posrnule industrijske firme?

Radnici Koksno-hemijskog kombinata Lukavac i Aluminijskog kombinata Mostar su i dalje u strahu za svoja radna mjesta. Prvi i drugi koji su pogođeni ukupnim stanjem u privredi Bosne i Hercegovine.

O onima koji su ugašeni niko više ne govori. "Polihem" i TDI Tuzla iz sastava "Sodaso holdinga" Tuzla, "Rudi Čajаvec" i "Incel" Banjaluka. "Energoinvesta" Sarajevo više nema, jer se bio "rastegao" od Tuzle, preko Zvornika, Mostara do Sarajeva.

U ozračju borbe za konstitutivnost naroda Bosne i Hercegovine i izbor predstavnika svih naroda i ostalih u institucije vlasti dešava se lagano umiranje industrije.

Ekološki problemi u KHK Lukavac i njegovoj kćerki GIKIL Lukavac su vrh problema koji traju više od dvije decenije. Isto se dešava s "Aluminijem" u Mostaru, koji je pred novim valom udara cijena električne energije i glinice.

O glinici je suvišno govoriti. Projekat snova koji je objedinio sirovinsku osnovu, tehnologiju i znanje prepušten je na milost i nemilost onih koji su ga vodili u nepoznato.

Sva priča postaje suvišna i više spada u kukanje na groblju uništene industrije koja je povezala ugalj i slanicu iz Tuzle, boksit i vode Drine, koks i željezo u Zenici, alminij u Mostaru i proizvode u metalnom i elektro kompleksu koji su se prodavali diljem svijeta.

Suficit trgovinske bilanse privrede Bosne i Hercegovine mjerio se stotinama miliona dolara. Broj radnih mjesta u industriji je iznosio na stotine hiljada. Svi proizvodi su bili domaći jer su bili od vode, šume, ruda metala i nemetala koji su se eksploatisali i prerađivali.

I dok radnici KHK - GIKIL Lukavac čekaju "ekološki katil fermen", u "Aluminiju" Mostar su pred "zidom plača". Državni kapital, mali dioničari, strani partneri su u vlasničkoj strukturi ovih nekada sigurnih i pouzdanih proizvodnih kapaciteta. Svi silni političari koji žude za udobnim pozicijama vlasti od 10 kantona, distrikta, dva entiteta i jednog državnog nivoa, njih od nekoliko stotina koji će naslijediti administraciju od nekoliko hiljada po raznim resorima silnih ministarstava, agencija, službi, neće moći odgovoriti potrebama onih koji su trenutno na izdisaju.

Sav silan novac koji se mjeri stotinama miliona KM i nekoliko milijardi KM je negdje iscurio. Ostala je "šuplja školjka" koju je nemoguće popuniti stotinama i milijardama eura kredita svih međunarodnih finansijskih institucija na čelu sa Svjetskom bankom i Međunarodnim monetarnim fondom. Silne dubioze u sektoru privrede su pokrivene nerealnom javnom potrošnjom i javnim dugom koji se polako penje na cifre koje iznose iznad desetine milijardi KM.

Deficiti javne potrošnje koja se iskazuje na tekućem računu se polahko preljavaju na platno- bilansne pozicije koje se u deficitu trgovinskih i platnih bilansi svake godine iskazuju u milijardama KM. Jedino jednostrani transferi koji dolaze u vidu doznaka građana iz inostranstva popravljaju sliku stanja. Efekti ovih transakcija direktno ili indirektno, zvanično ili nezvanično se mjere na nekoliko milijardi KM. Od tog silnog novca koji se slijeva iz inostranstva koristi imaju oni koji su imali sreću da se posredno ili neposredno okoriste bilo da se radi o rodbini ili plaćenom porezu iz kojeg se plaća silna administracije i javne službe u obrazovanju i zdravstvu.

U Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine ne manjka dokumenata o industrijskoj politici. Akcioni planovi postoje. Postoje usvojeni planovi. Sektorske politike se pripremaju ili se o njima diskutuje. Čak i u posljednjem mjesecu redovnog mandata aktuelne Vlade Federacije BiH se donosi odluka na izradi dokumenata sektorskih politika. Taj posao su u Vladi Republike Srpske davno već valjano uradili. Znači, ne manjka dokumenata. Ono što postaje problem jeste činjenica da ovi dokumenti zapravo predstavljaju "svrhu sami sebi" ('en end in itslef). Ključni nedostatak istih je u nepostojanju jasno definisanih ciljeva i instrumenata. Čak i entitetska podijeljenost ne predstavlja razlogom jasno definisane odgovornosti za sprovođenje iste. Ono što je tužno je da vlast entiteta Bosne i Hercegovine imaju industrijske politike, ali ne rade na sprovođenju istih.

Problem je u nedostatku mjera podrške industrijskim firmama. Ne znajući šta je cilj industrijske politike i ne poduzimajući konkretne mjere, vlast očito ne može očekivati rezultate.

Posrnule firme "Birač" Zvornik, KHK Lukavac, "Aluminij" Mostar vode tešku bitku. Ogroman kapital i potencijal koji se mjeri stotinama i milijardama KM samo "latentno" postoji.

Isti se može ugasiti i postati "stari otpad" sa armijom raspuštene radne snage. Alarm je davno uključen. Isti se povremeno gasi po volji vladajućih struktura. Neugodan zadah otpadnih supstanci ili izljevi prljavog novca iz pljačkaških afera zagađuje vazduh, vodu ili političku hemisferu nosilaca vlasti koji štafetno predaju problem. Primjer sa brodogradnjom u susjednoj državi i najmlađoj članici Evropske unije je najbolji i svakako poučan. I dok se posljedice afere "Agrokor" nisu još sagledale i sanirale, mobilnost vlasti Hrvatske je na visokom nivou.

Politička klima izazvana posrnućem brodogradnje ima daleko veće posljedice. Za vlast u Bosni i Hercegovini to isto se ne može reći osim ako bi se izuzelo Ministarstvo za vanjsku trgovinu BiH, koje se javlja u ulozi vatrogasca u slučajevima jabuke, mlijeko, meso. Problemi industrije u Bosni i Hercegovini postaju očiti. Vlast na iste objektivno ne može reagovati jer za rješavanje istih treba armija sposobnih i stručnih kadrova. Podobni po liniji stranaka ili familijarnih veza ne dolaze u obzir. Isti se mogu tretirati kao socijalni slučajevi u prilikama izbornih poraza. Zato je sva retorika vlasti podređena kvazinacionalnim interesima. Zaposlenim u Zvorniku, Lukavcu, Mostaru teško da može ko pomoći. Njihovi problem su daleko od zdrave logike da je ova država bogata, a narod je siromašan. Ogromni potencijal materijalni i ljudski se topi. Kapital je "najstrašljivija ptica". Kapital ne voli nesigurnost. On bježi tamo gdje je sigurno i gdje nema rizika. Za radnu snagu je suvišno govoriti jer desetine njih su na Zapadu, a novi kontingenti "seljenja" se najavljuju. Prva pretpostavka za nove javne politike i industrijsku politiku je politička sigurnost i odsutnosti postojanja bilo kakvih oblika nesporazuma i "sukoba". Ako smo u bilo čemu sposobni, onda tog talenta za nesporazume nam nedostaje. Kapital i radna snaga "to" ne vole. Oni "sele u tople krajeve".

(Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Tuzli)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije