"Dan pobjede nad fašizmom sada slave i ustaše i četnici. Znaju da nije važno pobijediti, važno je učestvovati!"
Devetog maja u Moskvi je održana veličanstvena vojna parada povodom Dana pobjede nad fašizmom. Pred predsjednikom i brojnim zvanicama, među kojima su bili i ratni veterani, čestite starine, svjedoci najvećeg ratnog pakla u istoriji čovječanstva, prodefilovalo je preko deset hiljada ruskih vojnika i njihovih starješina iz najelitnijih vojnih škola. (Najljupkije su bile djevojke u svečanim uniformama, a najviše mi se dopala njihova pretpostavljena, tu otprilike moja generacija. Priznajem, odmah bih se predao.)
Rusija sa mnogo pijeteta čuva sjećanje na dane ponosa i slave, na ponajteže vrijeme u burnoj prošlosti ruskog i drugih sovjetskih naroda. Najveće bitke Drugog svjetskog rata odigrane su upravo na istočnom frontu: Lenjingrad, Staljingrad, odbrana Moskve (Nijemci su stigli na trideset kilometara), tenkovska bitka kod Kurska. Upravo je sovjetska Crvena armija slomila kičmu Trećem rajhu. Pa ipak, cijena je bila ogromna. Stradalo je preko dvadeset i sedam miliona sovjetskih građana, civila i vojnika. Razorena je privreda, gradovi pretvoreni u pepeo. Sedamdeset dvije godine kasnije, Rusija ne zaboravlja, i dalje slavi svoje heroje, a Dan pobjede nad fašizmom najveći je ruski praznik.
Pored Rusije, širom Evrope svečano je obilježen Dan pobjede, koji je ujedno i Dan Evrope, ustanovljen u čast novih temelja evropskog jedinstva. Minute ćutanja, polaganje vijenaca i cvijeća na spomenike, prijemi za ratne veterane.
Gdje smo mi u cijeloj toj priči?
Da nije neradan dan, Dan pobjede bi prošao gotovo nezapaženo. Sramotno, ali je tako. Mnogi sa ponosom danas ističu da su im preci bili u ustašama, handžar diviziji ili četnicima (iako su četnici bili dosta razuđen pokret), dok se pripadnost antifašističkom pokretu Narodnooslobodilačke vojske smatra negativnim, izdajničkim. Partizani su komunjare, oni su, po njima, krivi za sva zla ovog svijeta.
Ne treba zamjerati previše djeci i omladini, oni se Jugoslavije ne mogu ni sjećati, rođeni su mnogo kasnije. Mladima treba predočavati istinu. Istinu da je Jugoslavija dala ogroman doprinos u borbi protiv najvećeg mraka od kada čovjek korača ovom planetom. Vezano je, ako se dobro sjećam, jedanaest njemačkih divizija za teritoriju Jugoslavije, vojnika koji bi u protivnom zajedno sa ustašama i drugim kvislizima jurišali ruskim stepama. Preko stotinu hiljada njemačkih vojnika položilo je ovdje živote, a sa kvisliškim snagama, ta cifra ide na preko trista pedeset hiljada.
Toliki su otprilike bili i gubici NOV. Civilne žrtve bile su trostruko veće. Strašni su ovo podaci. A, najteže bitke i najveće epopeje odigrale su se upravo u Bosni i Hercegovini: Kozara, Neretva, Sutjeska!
U pobjedničkom zanosu, nakon rata, Jugoslavija je kao feniks iznikla iz pepela. Građene su pruge i putevi, fabrike i gradovi. Živjelo se lijepo, bezbrižno, udobno. Naravno, bilo je i grešaka, teških promašaja i nepravdi, ali nikada prije na ovom području nije postojala, a kako stvari stoje, u doglednoj budućnosti niti će postojati tako velika, moćna i u svakom pogledu bogata zemlja kao što je bila Jugoslavija. Zato, vječna slava borcima protiv fašizma i veliko im hvala!
Fašizam je prije sedamdeset i dvije godine teško poražen, ali ipak nije uništen. Opak je to korov. Dokaz tome je i rat i raspad Jugoslavije. Današnji fašizam skinuo je crne košulje i maskiran ponovo pruža pipke, kako kod nas, tako i po svijetu. Nemamo pravo da ćutimo o tome. Borba se nastavlja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.