Kolumne

Deset šefova balkanske kuhinje (II)

U Srbiji se na kraju dogodila prilično regularna tranzicija vlasti - predsjednika koji je upravljao strankom zamijenio je predsjednik koji je stranku prepustio premijeru.

Po Ustavu, predsjednik ima malenu formalnu moć, ali bi se odmah povratio da premijer slomi nogu - čaša vode i opet bi bio Baš-Čelik. Privremeno, oni lijepo surađuju i međusobno se časte u izjavama. No, u Srbiji kao i u Hrvatskoj, parlamentarna oporba nema važnu ulogu. Srpska je istrošila sve kombinacije, koalicije, energije i sinergije.

Osim toga, u ovakvim republikama s kombiniranim sustavom, samo druga vlast, makar i nominalna, predsjednička, ostvaruje bilo kakav vidljiv ili manje vidljiv utjecaj... U Hrvatskoj, ta je mutacija bila najgora: stvorio se čudovišni izdanak. Dok je na Pantovčaku sjedio Stipe Mesić, on je u kohabitaciji s lijevim i desnim vladama svoju funkciju koristio kao ucjenjivački potencijal za neke dogledne ciljeve. Kad je pak Josipović, ranije nezavisni zastupnik na Račanovoj listi, izabran za predsjednika poslije kratkotrajnog članstva u SDP-u, cijeli se mandat držao po strani, u granicama svojih ustavnih prerogativa i prepuštao vladi da vlada, ne pokušavajući je popravljati ili dezavuirati. Bilo je možda manjih personalnih nesporazuma, koji se mogu pripisati samoljublju.

Ivo se, doduše, nije previše hvalio onim što svi znamo, naime da je bio jedan od ljudi koji su izmislili Milanovića. Milanović je istodobno posvuda izjavljivao kako je upravo on omogućio Josipovićevo predsjedništvo. Zastupnik u parlamentu Ivan Račan, Ivičin sin lišen očinske pažnje, tvrdio je da je upravo on obojicu izumio. Tako je zaslužio sinekuru, koju je dobio umjesto da se troši novac na kip Malog vođe.

No, na kraju nitko nije bio zadovoljan svojom kreacijom ili kreaturom. Kad je SDP stao ubrzano gubiti povjerenje birača, a predsjednički izbori se približili, Josipović se počeo distancirati od Zokija i javno ga kritizirati. Ovaj ga je zauzvrat na svakom mjestu omalovažavao. Nesumnjiva je činjenica da se dva lijeva faktotuma dubinski ne podnose. U SDP-u je bilo nekih pokušaja da se Milanovića potkopa, ali je on sve osporavatelje svoga kultnog lika i djela likvidirao. Srušio je riječkog demagoga Slavka Linića na čiju se frakciju sam najviše oslanjao prilikom dolaska na vlast.

Tada su svi u stranci shvatili - s njim ćemo morati do gorkoga kraja! Nitko ga ne može svladati: oni koji predvode tihu opoziciju u stranci teški su oportunisti ili komunistički bilmezi bez mozga. Ali, kako će to onda sve završiti? Post obitum Tiberii, poslije smrti Tiberijeve, kako se na mjenice zapisivao nasljednik Kaligula, glavnu ulogu na ljevici imat će - Mirela Holy. To je jedna gotičarka iz zagrebačke periferijske četvrti Sesvete koja tvrdi da je "ekofeministkinja", iako je posve jasno da njeno zelenilo ima lijepu rumenu boju. "Zeleni su zeleni - dok ne pocrvene!", govorio je bavarski desničarski političar Franz Josef Strauss, a ovdje o tome nema sumnje, jer je gospođa o kojoj je riječ cijeli život radila samo u SDP-u ili za SDP, pa je njen uspjeh otkako je iz stranke otišla i osnovala svoju - Održivi razvoj Hrvatske, ORAH - čisti transfer partijskog članstva koje bježi s broda koji tone na lađu koja dobro bordiža...

Ivo se, doduše, nije previše hvalio onim što svi znamo, naime da je bio jedan od ljudi koji su izmislili Milanovića. Milanović je istodobno posvuda izjavljivao kako je upravo on omogućio Josipovićevo predsjedništvo. Zastupnik u parlamentu Ivan Račan, Ivičin sin lišen očinske pažnje, tvrdio je da je upravo on obojicu izumio

Zoki je izbacio Mirelu iz SDP-a jer je životinjskim instinktom političara shvatio prije svih da ona nije neka bezazlena ludara, nego vrlo ozbiljna konkurentica, budući da se obraća istom onom amorfnom biračkom tijelu koje je popunilo redove starih komunjara pa stranci donijelo većinsku pobjedu na izborima. Ni Zoki nije nepopravljivi postkomunist, nego neka nova pojava fluidnog tranzicijskog društva. Vrijednosno liberal, u ekonomskim pitanjima socijalistički ignorant, a u političkom - antisocijalan, sektaš i prgava sinjska svađalica koji sobom ne vlada kad padne u fras. Vješta Mirela u idejno volatilnoj populaciji ljevice brzo je privukla većinu i lako mu smrsila konce.

Na predsjedničkim izborima, odlučila je podržati Ivu Josipovića koji je s njom u bliskim odnosima, a sveukupno članstvo njene i Zokijeve stranke dobro zna - riješimo li se Milanovića, Ivo bi bio spreman povjeriti mandat Holici, ako skupa imamo većinu. Holy - neholy, sve je bolje od zlog Karamarka. To je plan broj jedan. Plan broj dva je da se promijeni Ustav - ako se ojačaju predsjedničke ovlasti, poraz više ne bi toliko značio, moglo bi se još nešto izmanevrirati... A na centru će biti neodlučnih, odnosno polivalentnih i polimorfnih - razni regionalci osvojit će po dva ili tri mjesta u Saboru i onda će se moći svašta skuhati! Tako se odmah i počelo kuhati, na sve strane. Oni koji preuveličavaju Josipovićevu političku vještinu misle da on stoji iza svake incijative i nastojanja, pa čak i onog koje, uz pomoć Crkve, započinje Željka Martić, pokušavajući pokrenuti referendum što predviđa unošenje u Ustav regule o preferencijalnom izbornom sustavu (birači ne biraju samo liste nego i zastupnike poimence).

Traži se također snižavanje izbornog praga i dopisno glasovanje internetom, što znači da bi se povećala izlaznost i tako sve skupa potpuno promijenilo dinamiku političkog života. Stranke bi se pretvorile u još gore populističke organizacije, kojima se više ne bi moglo upravljati, što znači da bi bila potrebna čvrsta predsjednička ruka i mudro vodstvo s višeg zagrebačkog brijega... Jedan od najvažnijih Markićkinih savjetnika ujedno je i Josipovićev savjetnik - to je neki australijski Hrvat koji govori lošim maternjim i zvuči kao supernumerarij paraeklezijastičke organizacije Opus Dei. Usporedno s tim referendumom, skupina ustavnih pravnika u bliskoj vezi s Josipovićem predlaže da se znatno povećaju predsjedničke ovlasti - da mu se omogući veto u proceduri donošenja zakona i, još puno važnije, da on imenuje ustavne suce - to bi valjda postali ti ustavni pravnici koji sve ovo i predlažu. U realnim okolnostima hrvatske politike, Josipović bi tako stekao neizmjernu moć. Što je u neskladu sa slikom blagog predsjednika koji za svakoga ima tek neku lijepu riječ i nastoji ostati iznad i izvan političkog procesa... Možda je to posljedica černobilskog zračenja vlasti: tko se predugo zadrži u njezinoj blizini, mutira u Godzillu. Glavni lik u pravničkom nasrtaju na Ustav jedan je profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

U Hrvatskoj su upravo pravnici najžešće angažirani u nastojanjima da se otjera "avet demokracije". Čovjek o kojemu je riječ bio je ranije član ekstremističke stranke "Hrast" koja je okupljala crnu klerikalnu desnicu, antisrpske rasiste i sličnu bratiju... Znači i "Orah" i "Hrast", a po nekim glasinama čak i osječka "Vrba", HDSSB Branimira Glavaša, pokušavaju se presaditi u perivoj Predsjedničkih dvora, što svjedoči o golemom strahu od demokracije, od izbornih rezultata i, ne daj bože, od liberalne reforme. Od kapitalizma koji bi izborni pobjednici, ako se poput esdepeovaca ne izoliraju od utjecaja europske politike, mogli pokušati poduzeti... Apage! Zato sad svi nešto u strahu vrte, poduzimajući i ovo i ono. Šire defetizam prema samoj parlamentarnoj demokraciji i pri tome se tale "crni, crveni, žuti i zeleni đavoli", kako je taj potpourri nezaboravno opisao uvijek sumnjičavi Tuđman. Da, svi su kraj lonca ili u loncu, no kad čovjek pogleda što se vari i kakva je to nakupina političkog antitalenta, primiri se pomišljajući - jest, sve je to jako lijepo, hrvatska politička kuhinja radi kao i uvijek, ali na kraju, sve se uvijek svede na pravu mjeru. Kad u ring uđu borci skinuvši svilene ogrtače, a ona nauljena treba u bikiniju da pronese ploču s brojem "1", sve kombinacije otpadnu i računa se samo gola sila...

Jedno je sigurno - svim tim slabašnim državicama propale ekonomije ne trebaju snažni predsjednici, nego regularni državni činovnik u crnom odijelu, kojega izabere parlament, da čuči negdje u kutu i prepušta vladi da vlada, a opoziciji da se vladi suprotstavlja razumnom kritikom i boljim inicijativama. Ali, kad bi zaista tako bilo, ne bi to više bio Balkan, nego neka normalna europska zona, recimo Srednja Europa, gdje političke elite vladaju u partnerstvu s kapetanima industrije, zaista sposobnim poduzetnicima i korporativnim kapitalistima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije