Prije nekoliko dana u 87. godini preminuo je banjalučki novinar i publicista Miloš Milinović. Nisam ga poznavao sve do onog dana kada sam mu trebao isporučiti jedan dio tiraža njegove knjige "Dianina djeca". Došao sam u Vilsonovu ulicu, na Mejdanu, pred zgradu u kojoj je živio. Bio je u poznim godinama, kretao se lagano, blagog pogleda. Nisam bio dovoljno upoznat sa misijom plemenite Austrijanke Diane Budisavljević i bio sam radoznao.
Diana je sa svojim pomagačima, humanim ljudima iz Zagreba, uspjela izvući iz ustaških logora i od sigurne smrti otrgnuti 12.000 srpskih dječaka i djevojčica, te ih privremeno zbrinuti u hrvatskim porodicama. O svakom djetetu vođena je precizna evidencija, kako bi se djeca nakon rata spojila sa svojim porodicama. Propustima novih vlasti, nakon Drugog svjetskog rata, dio dokumentacije je zagubljen, što je dovelo do gubitka identiteta pojedine djece.
Najveći broj djece bio je sa Kozare i iz krajeva oko te planine. Miloš je potvrdno odgovorio na moje pitanje da li je i on jedno od Dianine djece! Zajedno sa svojim bratom prošao je ustaške logore, a u logoru je zauvijek izgubio kontakt sa svojom sestrom. Svojom knjigom Milinović je otrgao od zaborava nepravedno potisnutu Dianu Budisavljević i izgradio joj najveći i najljepši spomenik.
Dječji logori "Sisak" i "Jastrebarsko" bili su u sastavu ustaških logora "Jasenovac", u kojima je na najmonstruozniji način pogubljeno na stotine hiljada Srba, Roma i Jevreja, oba pola i svih generacija, i desetine hiljada Hrvata i muslimana, komunista i antifašista. Podaci o umorenima u "Jasenovcu" predmet su sporenja i danas, i broj žrtava se po nekima kreće od 88.000 pa sve do preko 700.000.
Uopšte ne želim da licitiram o broju žrtava, dovoljno je da podsjetim na izjavu idejnog tvorca i prvog upravnika jasenovačkog logora Vjekoslava - Maksa Luburića da je "Jasenovac" u mogućnosti da primi neograničen broj logoraša.
A tih dana kada je Milinović završio svoj ovozemaljski put, u Zagrebu je Vijeće za suočavanje sa posljedicama nedemokratskih režima napravilo truli kompromis i u isti koš svrstalo takozvanu NDH i socijalističku Jugoslaviju. Po preporukama datog vijeća tog rogobatnog naziva, u posebnim prilikama, na komemoracijama pripadnicima HOS-a, dozvoljena je upotreba ustaških simbola. To znači da će se legalno postrojavati crnokošuljaši, uz zlokobno uzvikivanje "Za dom spremni".
Tek nekoliko sedmica ranije u javnosti se pojavio snimak djece, pokazaće se iz Tešnja, slabo odjevene, na zimi, vjerovatno da bi očvrsnuli, kojima ljudi s bradama drže časove vojne obuke. Zar djecu od malih nogu treba učiti mržnji i ubijanju? A, zapitajmo se koga toj djeci nude kao uzore? Možda pripadnike zloglasne "Handžar divizije" ili možda radikalne islamske pokrete?
Na kraju, tako se podesilo, i pripadnici Ravnogorskog pokreta postrojiće se na mjestu hapšenja generala Dragoljuba Mihailovića, u okolini Višegrada. Četnički pokret bio je veoma razuđen i u Srbiji je danas rehabilitovan, govori se o dva antifašistička pokreta. Ali istorija bilježi da su pripadnici tog pokreta počinili najteže zločine nad muslimanskim življem, upravo tu, u Staroj Hercegovini, ali i u ostalim krajevima Bosne i Hercegovine.
Moram priznati, iako nisam strašljiv, da osjećam nelagodu, zebnju, čak i ugroženost od svih gore navedenih pokreta i organizacija. Ali, zašto su ovi pokreti i dan-danas tako živi, zašto države i političari očijukaju s njima? Mislim da je odgovor sasvim jednostavan.
Posljednjih decenija, tokom ratova devedesetih do naših dana, bila je toliko na strani tih i sličnih pokreta da je javno kritikovanje istih ravno nacionalnoj izdaji. I ono još bitnije, naši narodi nikako da nauče, patriotizam nije mržnja prema drugome, već naprotiv, poštovanje tuđeg i ljubav prema sopstvenom. Sve dok to ne bude tako imaćemo postrojavanja militanata, izlive i opijenost mržnjom, radi iskaljivanja frustracija sivila života u balkanskoj močvari.
(Autor je satiričar)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.