Najgora ugroza suvremenog života na Balkanu nisu nacionalizam, korupcija i propast ekonomije, nego totalno beznađe.
Zašto su ljudi beznadni? Misle li da sami sebi ne mogu pomoći? Kad odu nekamo u inozemstvo, uklope se, uspješni su ili prosječno neuspješni kao i bilo tko drugi i malo-pomalo integriraju se u uspješno društvo, pa još samo eventualno pokazuju izuzetnu nadarenost za nogomet, a u svojim okupljalištima možda obožavaju idole nekih fašističkih impersonatora i kvislige iz staroga kraja, što im domaći toleriraju, jer znaju da ti dobroćudni ljudi nisu svi potpuno normalni, pogotovo kad popiju, pa ih je najbolje pustiti s milim Bogom...
Slučajno sam naišao na zanimljivu, poučnu biografiju jednoga lika što o tome puno govori. Napisao je knjigu koja me zainteresirala, fantastičnu sagu o prvoj svemirskoj orbitalnoj stanici na svijetu. Sovjetski Saljut-1 lansiran je 1971, a prva posada koja je na nj stigla, izginula je pri povratku na Zemlju - ta su tri kozmonauta jedini ljudi koji su poginuli u svemiru, što svemirska putovanja, iznenađujuće, pokazuje kao najsigurniji oblik transporta (ostale su se nesreće dogodile prilikom lansiranja). Autor knjige u izdanju "Praxis-Springer Verlag" (2008.) je Grujica S. Ivanović, glavni inženjer u elektropoduzeću "Ergon Energy" iz Toowombe u australijskom Queenslandu. Čestiti Grujica živio je ranije u Prištini i radio u "Elektrokosmetu" te na RTV Priština uređivao televizijske emisije "Horizonti nauke" i "Ekološki krug".
Objavio je na stotine članaka po domaćim časopisima i novinama, od "Galaksije" do "Astronomskog magazina", od "Politike" do "Srpske reči". U jednom trenutku batalio se ćorava posla i iz bespuća Kosmeta otišao u bespuća Queenslanda, u grad parkova nešto veći od Prištine, koji ima katedralu i sveučilište, a poznat je po nacionalnom sajmu cvijeća. Vrijedni Grujica prihvatio se ondje posla i napisao nevjerojatnu knjigu u kojoj je došao do svih mogućih izvora i svjedočanstava, a u tome su mu pomagali suradnici iz Australije, Rusije, Srbije, Engleske, Škotske, Irske, Amerike, Izraela, Španjolske i Švedske - sekta entuzijasta među kojima su neki cijela desetljeća istraživali tajne sovjetskih svemirskih programa (i Grujica je jedan od njih, već je ranije objavio rad o tome).
Popis suradnika kojima zahvaljuje u predgovoru izgleda kao telefonski imenik Babilonske kule, a tu je i jedan Albanac - valjda je Grujica naučio albanski, ili su se naprosto susreli u Australiji kao emigranti iz istog podneblja... Što je ovdje poučno i relevantno za ovu temu? Grujica je na vrijeme emigrirao u zemlju sa 50.000 dolara bruto domaćeg proizvoda per capita, mobilizirao svoje najbolje sposobnosti i - voila!
Naravno, ne možemo svi odjednom zbrisati, jer nas ne bi primili. Onaj trik s bratoubilačkim ratom poslije kojega su malo odškrinuli granice, podijelili zelene karte i napunili St. Louis raznim bosanskohercegovačkim izbjeglicama ne možeš ponavljati svaki čas, jer će primijetiti da ih pokušavamo namagarčiti. Ta šema bijega, dakle, ne funkcionira.
Znači, ne ostaje ništa drugo nego da se ovdje pokuša nešto učiniti, primijeniti iste standarde, procedure, dobre običaje i zakone koji su doveli do toga da je Australija uspješna dok su sve zemlje bivše Jugoslavije u osnovi neuspješne, pa svakom pametnom čovjeku i svakom sposobnom Grujici ne ostaje drugo nego da pokuša odavde zapaliti.
Naravno, ne možemo svi odjednom zbrisati, jer nas ne bi primili. Onaj trik s bratoubilačkim ratom ne možeš ponavljati svaki čas
Puno vremena gubi se u razmatranju minuciznih, ili stupnjevanih razlika koje postoje među državama jugoslavenskim sljednicama, pa se studira gdje je što pošlo krivo, a gdje je ispalo bolje, kao da se iz toga može nešto naučiti, a ne može, zapravo, jer kad uzmeš cijeli teritorij Bivše, te zbrojiš stanovništvo i nacionalni dohodak, jasno vidiš da nas je - u kolektivitetu - dostigla Rumunjska, koja je bila na dnu infernalne rupe u doba sotonskoga Ceausescua i njegove ko-diktatorice i neopisivo odurne žene Elene, polupismene krave koja se dala upisati u Akademiju nauka. Ne da toga i ovdje nije bilo...
U svakom slučaju, sve su države Bivše u teškoj banani, s tim da, naravno, nije svejedno živiš li u Ljubljani ili u Prištini iz koje je pobjegao mudri Grujica. Jedna opća teorija problema koju u posljednje vrijeme razvijam razgovarajući upravo s ljudima koji o tome najviše znaju, iz prve ruke, kaže ovo: uspješnu su tranziciju provele zemlje u kojima je tim procesom upravljala CIA (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), a neuspješnu gdje je "glajhšaltovanje" provela domaća Služba (sve zemlje Bivše, Rumunjska i Bugarska).
Problem emancipacije od toga nasljeđa je što ono nije ideološke prirode - taj progenij Udbe nije zadržao uvjerenja, nego novac. Stvar je u tome što su oni adaptirali vlast, ali ne i režim - ostao je kontrolirano, "zatvoreno društvo" i kad su se promijenile idejne premise pa si umjesto "radnička klasa", uvrstio "narod" ili "nacija". U ime naroda moglo se autoritarno vladati s manje nacionalizma nego kad se išlo pod čistom egidom nacije, ali to je sad sporedno u odnosu na problem s kojim smo suočeni.
Sve uspješno pozapadnjačene zemlje u kojima su, uz potporu inozemnog faktora, na vlast došli lideri liberalnih usmjerenja - čisti liberali u pogledu implementacije kapitalizma, iako su vrijednosno možda konzervativci, klerikalci i reakcionari - ekonomski su uspješne i ovoga časa se usprkos europskoj krizi, uspješno razvijaju.
Grujica je na vrijeme emigrirao u zemlju sa 50.000 dolara bruto domaćeg proizvoda per capita, mobilizirao svoje najbolje sposobnosti i - voila!
Ove ostale gdje kapitalizam nije pobijedio, nego je ostao državni socijalizam, bez obzira na "idejnu nadgradnju", stagniraju i nazaduju. Slovenija je bila uspješno društvo kompromisa - mali i srednji poduzetnici jako su se digli i internacionalizirali svoj biznis, ali ostale su im inertne domaće "loše" banke i velika poduzeća preko kojih se, posredno, kompliciranim sustavom državnofondovskih i državnotajkunskih odnosa, sprječava transformacija "starog" u "novo" društvo, dok na površini taj sukob poprima komični privid "kulturkmpfa" između ultraliberalnih gej-aktivista i provincijkih oberkrajnerskih kriptofašista.
Naravno, to je samo teatar - politički se sukob vodi oko "vlasništva nad sredstvima za proizvodnju". Čim je liberalna premijerka Bratušek krenula u rasprodaju državnog portfelja, uklonila ju je nevidljiva ruka kamarile koja stvari manje-više kontrolira iz pozadine, pa je konsenzusom koji nije artikuliran ni jednom programatskom rečenicom prilično neartikuliranog protukandidata, na mjesto premijera dospio potpuno anonimni sin gimnastičara o kojemu nitko ništa ne zna. I nema se to što znati - on je naprosto fronta za "Uomini contra", kako je besmrtno nazvao jedan svoj film Francesco Rosi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.