Ista stvar se događa u Hrvatskoj, a u Srbiji još nije jer ondje vlast može upravljati bez obzira na predilekcije i političke otpore "tehnostrukture".
U Hrvatskoj esdepeovska vlada Zorana Milanovića bez puno se cifranja razotkrila kao antireformska, retrosocijalistička. Prvo se činilo da su ljudi na mjestu, ali kad su razgrnuli ogrtač vidjelo se da umjesto hlača imaju samo nogavice pričvršćene lastikom. Ne želi promijeniti strukturu ekonomije u kojoj je 70% vlasništva, kroz "javna poduzeća", koncentrirano u rukama države i parastranačkih parastruktura. Da bi tu političku poziciju obranila u društvu gdje je zavladala strahovita apatija i osjećaj beznađa, započela je masovnu mobilizaciju "lump-proletarijata", pa direktno distribuira budžetski novac velikom broju "civilnih udruga", kojih samo u Zagrebu ima - jedanaest tisuća! Barem sto tisuća ljudi, samo u glavnom gradu izdržava se od "udrugarstva", što je tipični komunistički izum presipanja iz šupljeg u prazno, kao Seljačke radne zadruge poslije rata, ali bez motike.
"Drugovi, stigli su plugovi - za svakoga druga, po dva pluga!", recitirali smo ironično u doba "udruženog rada" u svojim "radnim kolektivima". Ništa se nije promijenilo, samo što su plugovi, postali, engleski, "plugs", priključci na izvore budžetskih sredstava… Ova "avangarda" tobožnjih "nevladinih udruga", koje financiraju samo vlada i lokalna samouprava, dakle političke instancije, snažna je izborna mašina, bedem antiliberalne politike koja treba spriječiti uvođenje kapitalizma.
U Hrvatskoj kapitalizam se naziva "neoliberalnim kapitalizmom" i izjednačava s ekscesima društva koje je "prvobitnu akumulaciju kapitala", što se ovdje nikad nije ni dogodila, prošlo sredinom pretprošlog stoljeća. U tom "neoliberalnom kapitalizmu", naravno, žele živjeti svi koji se uspiju domoći "zelene karte", dok je za one koji ne uspiju, srednje, utješno rješenje meko ateriranje u udrugarsku zemlju Dembeliju, u kojoj se pomalo gricka neka državna lovica, leži, puši trava i preko interneta sudjeluje u globalnim muzičkim fenomenima, uz usputni angažman oko raznih teorija zavjere. Udrugari su najčešće naivna djeca iz pristojnih familija koje se groze nasilja i nacionalizma, a svaki im je liberalni i kapitalistički "akcioni plan" podjednako sumnjiv i nepoželjan, pa sačinjavaju znatnu biračku rezervu za bilo kakvu ljevičarsku inicijativu, koju propali birokrati tobožnjeg socijaldemokratskog usmjerenja mogu plasirati kad dođe trenutak za izbore.
Kako bi izbjegli kritiku europskih socijaldemokrata kojima pripadaju otkako je zemlja ušla u Europsku uniju, prekinuli su s njima veze, a stranku i državu doveli u diplomatsku izolaciju luđačkim ispadom protiv temeljne tekovine, neograničene nadležnosti europskog pravosuđa. Jer, u njemačkom SPD-u, primjerice, ekonomski program piše direktor "Volkswagena", a ako to nije "kapitalistički neoliberalizam", ne znam što je…
I Kina je u tom smislu kapitalistički neoliberalna, od prvoga dana kad je ondje zavladao besmrtni Deng Xiaoping, najznatnija pojava modernog komunizma, posljednji od trojice ljudi koji su uspjeli zaustaviti Lenjinov ljudožderski projekt "revolucionarnog kalifata". Kako hrvatski kvazisocijalistički birokratski prevaranti, predvođeni skupinom mentalno nestabilnih blefera, ipak nisu toliko ludi da se otvoreno suprotstave Zapadu, oni se spremaju u opoziciju, a vodstvo namjeravaju prepustiti svojoj "ekološkoj" frakciji, jednoj lažnoj stranci bez ikakva programa, koja služi samo za to da se ondje privremeno, kroz jedan izborni ciklus, parkiraju lijevi glasovi, privuče lump u koji je uloženo toliko državnog novca, i tako preživi sljedeći parlamentarni ciklus, s nadom da će i opstrukcija i prirodni proces političke entropije stranke na vlasti, ubrzo vratiti snagu…
U Srbiji je Vlada najavila privatizaciju 500 državnih poduzeća. Ako to provede, u Srbiji će zavladati kapitalizam. Ondje će svi to pokušati spriječiti, odgoditi, stvar razvodniti i zakomplicirati, ili izazvati političku krizu koja bi to mogla spriječiti, recimo nekim ispadima oko Kosova… Bez svih tih javnih poduzeća odumrijet će oligarhija, tajkuni su nesposobni i za "prostu", a nekmoli za "proširenu reprodukciju" i među svima, pokazat će se, kao što se vidjelo u Hrvatskoj, uspjeti mogu jedan, dvojica ili trojica. Ovdje su to - Todorić, Roglić, Tredeschi. Ostalo padne u ruke nepoznatim poduzetnicima, koji rade, izvoze, zapošljavaju, a državu od njih ne boli glava...
U Bosni, zemlji koja živi od donacija, najveća je zaštita NVO mafije, koja je tu poprimila iste razmjere kao ona prava na Siciliji, komplicirana politička struktura zemlje.
Ukratko, pothvat uvođenja kapitalizma na Balkan najteža je misija koja se uopće može zamisliti. U Kini išlo je samo od sebe, u Rusiji i Turskoj također. To nije "demokratski kapitalizam" i ne donosi automatski bezgraničnu sreću narodu, ali ondje ljudi nisu depresivni jer znaju da mogu sami sebi pomoći, ako i ne mogu društvu i državi. Ovdje je problem što lijek koji ti je propisan - "veća participacija institucija civilnog sektora i NVO u upravljanju društvenim procesima", sam po sebi ne pridonosi poboljšanju, nego pogoršanju stanja… Ako ti od lijeka nije bolje, padaš u depru i gubiš nadu. Bez nade ne može se živjeti. Gdje je sad dr. House da to sve sagleda svojim prodornim, luđačkim pogledom i naredi da se pacijent skine s kure i pokuša se nešto fundamentalno drukčije, iako će to izazvati protivljenje i gnjev obitelji, njegovih asistenata i uprave bolnice?
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.