Kolumne

Djeca će nam biti bolja, ako mi budemo bili bolji

Djeci, bićima koja su najsličnija bogu i koja su ljubav u vidljivom obliku, kako je govorio Frensis Bekon, engleski filozof, državnik i esejista s kraja XVI i početka XVII vijeka, posvećen je 20. novembar - Međunarodni dan djeteta.

Na ovaj dan 1959. godine usvojena je Deklaracija o pravima djeteta, a trideset godina kasnije, 1989. godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija svojom rezolucijom broj 44/25 usvojila je, otvorila za potpisivanje i ratifikovanje ili pristupanje Konvenciju o pravima djeteta. Konvenciju su ratifikovale 193 zemlje svijeta, a na našim prostorima je stupila na snagu 2. septembra 1990. godine i objavljena u "Službenom listu SFRJ" (Međunarodni ugovori) broj 15/1990. Mnoštvo međunarodnih i domaćih vladinih i nevladinih institucija i organizacija angažovano je na borbi za prava djeteta i unapređenje položaja djeteta u društvu. Borba za jednake mogućnosti, jednaku participaciju i pristup društvenim resursima i briga za pravilan kognitivni, socijalni, psihološki, moralni i emotivni razvoj dječje ličnosti konstantan je proces i imperativ svakog društva, samim tim i našeg. Gdje smo u toj borbi? Da li su nam djeca na većem nivou socijalnog, moralnog i psihološkog razvoja? Moralne i socijalne društvene norme kod naše djece su, veoma često, na niskom nivou. Gdje smo, kao zajednica, zakazali? Od odgovora na ovo pitanje zavisi pravilna dijagnoza i pravilna terapija liječenja sniženog nivoa moralnog i socijalnog razvoja dječje ličnosti.

U mnoštvu projekata koji za cilj imaju zaštitu prava djece i poboljšanje dječjih prava, kao i razvoj svih segmenata dječje ličnosti koje realizujemo kroz vladine institucije ili NVO sektor, čini mi se, propuštamo ono najvažnije, a to je vaspitanje sopstvenih ličnosti, promjenu vlastitih odnosa prema svijetu, čovjeku, društvu i državi.

Navike, interesovanja i odnosi koje ispoljavaju djeca prema svijetu i čovjeku i prema sebi samima, sloboda i odgovornost, moral i vrline su, uglavnom, projekcije naših odnosa, navika, vrlina i morala. Zato, prije nego što pokušamo mijenjati lošu naviku ili loš odnos spram svijeta i čovjeka kod naše djece, trebalo bi da tu lošu naviku i loš odnos identifikujemo kod sebe. Trebalo bi, dakle, da vaspitamo sebe, da gradimo dobro u sebi, a ono će se, praćeno poučavanjem, reflektovati na naše hodajuće ljubavi. Dijete već ima parče logosa, božanske dobrote i vječnosti u sebi, na nama je da tu klicu dobrote i vječnosti probudimo i razvijemo, jer dijete se rađa dobro po prirodi. Sve ono drugo dobija i preuzima od okoline, od nas koji ga okružujemo.

Naše društvo je po pitanju kognitivnog, socijalnog, moralnog, psihološkog, pa i ekonomskog razvoja, rasta, odgoja - vaspitanja i obrazovanja, zakazalo. Mi, njihovi vaspitači, smo u moru informacija kojima smo ih zatrpali zaboravili i malo manju pažnju posvetili smislu i suštini vaspitanja i obrazovanja. Šta s tom količinom informacija? U svijetu informacionih tehnologija svaka informacija je nadohvat ruke ili na jednom kliku miša i par klikova na tastaturi dostupna. Naučili smo ih "šta", naučili ih "kako", ali šta je s onim "zašto"? Zašto mi je bitna ta informacija? To je pitanje koje nam iznova i uvijek postavljaju djeca. Odgovor na ovo pitanje sadrži i smisao i cilj obrazovanja. Smisao je samo u onome što je uvijek isto, istinito i vječno. To što je isto, ne mijenja suštinu svog postojanja, ali uključuje progres, rast, razvoj i usavršavanje. Usavršavanje u dobru i vrlinama. Naše obrazovanje i vaspitanje nasušno vapi za tim moralnim i vrlinskim obrazovanjem.

Moralno i vrlinsko obrazovanje uključuje razvijanje svijesti o odgovornosti. Odgovornosti prema sebi, drugom čovjeku, društvu, državi, prirodi i otadžbini. Danas, više nego ikad, društvo u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini je zapalo u kolektivnu i ličnu čamotinju, pesimizam i depresiju. Roditelji, a uz njih, veoma često, i mi koji djecu obrazujemo, svjedočimo nemoć da bilo šta mijenjamo. Slijeganjem ramenima, neverbalno i ne želeći, savjetujemo odlazak iz ove države, ili im se on sam nameće kad sagledaju cjelokupne odnose u društvu i uvide svu trulost društveno-političkog sistema. Članstvo u političkoj stranci ili odlazak iz zemlje su jedine dvije mogućnosti. Treće alternative za ostanak i opstanak gotovo da i nema, ovakav zaključak je neminovan. Međutim, da li je baš tako? Nije i ne smije biti.

Apatija nema legitimitet. Ona mora da se liječi. Promjenom, mijenjanjem nas samih. Mi toj djeci moramo pokazati odlučnost. Mi se prvi moramo rvati s apatijom, beznađem, tugom i očajem. Mi ne smijemo posustati. Niti odustati. Od borbe za dobro, za bolje i odgovornije društvo. Počev od mene i tebe, roditelja i vaspitača. Djeca našim primjerom moraju saznati da je patriotizam i onaj postupak kad ne baciš papirić kroz prozor, već čuvaš okolinu i brineš se o svakom pedlju ove države. Djeca moraju u nama vidjeti čovjeka koji grli i voli drugog čovjeka i zajedno se s tim drugim bori za bolje društvo. Zašto smo mi ostali? Zato što su nas naši preci učili, svojim primjerom, da je ova zemlja najljepša na svijetu i da se za nju vrijedi boriti. Da se ovdje može opstati tako što ćemo odgovorno raditi, graditi, pravedne odluke donositi, trpjeti i voljeti. Djeca će iz našeg odnosa prema svijetu i čovjeku uvidjeti ono što smo i mi uvidjeli iz primjera naših predaka da se ovdje živjeti može, da se vrijedi boriti, raditi i graditi.

Sve će ovo ostati isprazno moralisanje ukoliko ne odgojimo dobrog i čestitog čovjeka od tog djeteta. Čovjeka koji neće gledati kako da iskoristi drugog čovjeka, društvo i državu zarad vlastite koristi, već čovjeka koji će gledati kako da on koristi drugome, društvu i državi. Čovjek koji neće biti podanik, ni nominalni pripadnik, već saradnik, tvorac i umjetnik koji će da gradi i uređuje bolje odnose u društvu. Naš sveti zadatak je da iznjedrimo generacije onih koji će mijenjati sebe i odnose u društvu, a ne mijenjati ovo za neko drugo društvo. Mi koji smo "ovo" društvo, treba da udarimo temelj zdravog optimizma, da budemo spremni da žrtvujemo sebe i da izađemo iz ljuštura vlastitog egoizma i počnemo promjenu unutar svog bića. Ta promjena reflektovaće se po automatizmu i na njih, naše hodajuće ljubavi, djecu koju ćemo učiniti slobodnijom i odgovornijom.

Djeci, osim informacija, trebaju razgovor, utjeha, zagrljaj. Treba im svjedočiti dobro, promovisati pozitivne ljude nosioce bogočovječanskih vrijednosti. Previše apatije, tuge i nesreće je na svakom koraku, u novinama, štampi, na televiziji. Od jedne pokvarene voćke ne vidimo zdrave voćnjake i vinograde. Šljam i poroke, kič i laž podigli smo na pijedestal ljudskih vrijednosti. Na sceni je sveopšta rijalitizacija društva. S tim se treba boriti, to treba liječiti i delegitimisati. Jedna posjeta kulturnim znamenitostima, igre u prirodi, istorijski čas o velikanima i slavnim ličnostima, škola u prirodi već je korak naprijed. Jedan zagrljaj i razgovor sa svojim djetetom, jedno toplo očinsko, majčinsko, učiteljsko razumijevanje i hod s djetetom po njegovim mukama i problemima, jedno zajedničko rvanje s tim problemima je još jedan korak. Hajde, roditelji i vaspitači, hodite da koračamo. Da budemo bolji spram drugih, spram njih, djece naše i spram svijeta, koji i njih i nas okružuje. Ukoliko budemo boji mi, ukoliko ambijent u kojem odrastaju i sistem koji kreiramo bude bolji i pravedniji, djeca će nam biti bolja. Prije nego što počnemo kritikovati, moralisati, kukati i očajavati, hajde da zakoračimo, da očovječimo dijete, ovaplotimo čovjeka u djetetu i dijete u čovjeku. Da se sa djetetom družimo, da mu u ljubavi služimo i dobar primjer pružimo. Dugujemo to djetetu i sebi, ali i zemlji našoj i precima. Pružimo im razlog za sreću i osmijeh ovdje i sad, jer, kako reče veliki Dostojevski: "Svi ideali ovog svijeta ne vrijede suze jednog djeteta."

(Autor je profesor vjeronauke)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije