25. marta Osudilo Karadžića. Četrdeset nije doživotna, ali zapravo jest, jer mora robijati do svoje devedeset i šeste, ako poživi. Krajišnik je odležao sedamnaest i izašao kao sedamdesetogodišnjak, dok se Koljević ubio u šezdeset i prvoj.
Biljana Plavšić izašla je sa skoro osamdeset, poslije jedanaest godina zatvora. Milošević je umro u haškom kazamatu, a još se čeka jedino presuda Šešelju i Mladiću. Ni Mladić neće nikad izaći, to je jasno. Što će biti s beogradskim "veznim igračima" Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem koji su sve te ljude "držali na liniji" (a i mnoge druge, jer su osim politike i vojske ključnu ulogu imali pripadnici podzemlja, tajkuni i neki akademici) još se ne zna… U svakom slučaju, sjede u Haagu. No, kako u tim tajnim sferama stvari nisu crno-bijele, i nije uvijek jasno kad se tko prebacio, napravio usluge, pomogao da se riješi problem koji je sam i zakuhao i slično, u njihovom je slučaju ponešto i neizvjesno. Ali, u velikoj slici to nije bitno. U velikoj slici vidi se da je projekt ratne podjele Bosne propao, te da su glavni sudionici osuđeni kao ratni zločinci. Istodobno, oni koji upravljaju djelovanjem međunarodne zajednice - a to je manje-više State Department - ustanovili su i kadrovirali srpsku autonomiju u Bosni, njenu entitetsku državnost. I sad SAD drže jedan ured svoje ambasade u Banjaluci (Generalni konzulat imaju ondje jedino Srbija i Hrvatska, a Konzulat Ukrajina, dok je ukupno šest konzulata u Mostaru i jedan - Demokratske Republike Kongo u Brčkom!). No, ne bih tom cenzusu pridavao puno važnosti, iako sam se i sam raspitivao kod kolege, konzula DR Konga u Zagrebu je li slobodno mjesto kulturnog atašea, s obzirom na diplomatske tablice i rezervirani parking ispred kuće... Dakle, ukratko, činjenica što je osuđen Karadžić i što će biti osuđen Mladić nema bitne reperkusije na kompoziciju poslijeratne bosanskohercegovačke države, a sama osuda neće nikoga šokirati osim one koji se prave da ih je bog zna kako potresla i stoga, mislim, neće to bitno utjecati ni na srpske izbore. Neko veliko manevriranje i moraliziranje oko svega toga zapravo im se ne isplati.
26. marta
Izbori u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini održani su prošle godine, a u Srbiji uslijedit će za nekoliko tjedana. Što su promijenili na Balkanu i treba li očekivati kakve promjene kad budu odlučeni i ovi srpski?
U Hrvatskoj je formirana vlada prirodnog jedinstva cijelog desnokonzervativnog spektra. Tuđmanovski državotvorci, malograđanski nacionalisti srasli s klijentelističkim strukturama u najzaostalijim krajevima (HDZ) udružili su se s preporođenim kršćanima iz provincije koji imaju etičko poslanje ili neke neodložne potrebe da se ugrade u razne državne službe i javna poduzeća ("Most"). Koaliciju su zacementirali uvozni kršćani kanadske provenijencije, povezani s vašingtonskim ultradesnim lobistima hrvatske krajnje desnice (premijer). Vlada je labilna, premijer tehnokrat, ali postoji konsenzus oko zapadne i europske orijentacije.
U Bosni i Hercegovini, kao i obično, prevladava kaos. Kod Srba, karadžićevci su napravili koaliciju s Alijinim muslimanima, a proamerički banjalučki autonomisti odlučili su rehabilitirati lik i djelo dr Karadžića. U Sarajevu, pak, vlada bejrutski ugođaj - razne islamističke frakciju ratuju međusobno, dok se hrvatski Druzi kao i drugovi preostali iza debakla socijaldemokratske stranke, osjećaju se marginaliziranima…
U Sloveniji solidno su pobijedili postkomunisti, jer su kriptokučanovci, neokomunjare i lijevi penzioneri dobili 67 od 90 mjesta u slovenskom komornom parlamentu. U svakoj prilici maršira se pod trorogim kapama, svezuju crvene marame i razvlače harmonike. Kapitalizam ipak prodire među pitome kramare, neumitno poput taksifolije.
U srpskom parlamentu, sudeći po anketama, bit će oko 150 ruku za Vučića. Što znači da se ni tu, kao ni u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji neće ništa bitno promijeniti. Politička stabilnost na Balkanu svačiji je prioritet. Jedino se stanovništvo u tu idilu ne uklapa - iz Slovenije se ne sele, umjesto toga ljudi izvoze ili rade sa svijetom, iz Hrvatske masovno odlaze najradije u Irsku, a iz Bosne i Srbije još ne mogu, ali kad dobiju papire, iščeznut će cijeli dijelovi društva, kao u Bugarskoj i Rumunjskoj. Ljudi odlaze jer ne podnose klimu. Nije tu ključna ekonomija, nego se ne da živjeti u političkoj atmosferi koja, doduše, uspješno čuva elementarnu stabilnost.
27. marta
Marko Mišković, sin vlasnika "Delte" poznatog u poslovnim krugovima po nadimku Miško, osuđen je na tri i pol godine, s tim što mu se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru pa će, dakle, iza brave provesti još najmanje osamnaest mjeseci. Taj izračun kao i činjenica da je osuđen samo za utaju poreza u svom poduzeću, a ne i za koruptivno isisavanje novca, oko 150 milijuna eura, za što je optužen skupa s ocem, njemu je, naravno, i te kako važno, ali u posljednjim danima predizborne kampanje odjekuje samo ono prvo: Miškovićev sin osuđen je na višegodišnju robiju, a ocu se i dalje sudi, posebno, iz zdravstvenih razloga... Ovo će nesumnjivo utjecati na rezultate izbora. Vlada i stranka na vlasti mogu pokazati rezultat u antitajkunskoj antikorupcijskoj kampanji, i to na primarnom cilju, na ljudima s kojima su prošle garniture imale poslovne i političke odnose. Sad nije bitno tko je tu ulazio u kakve aranžmane, tko je bio pošten i sad nema para, a tko je strašno bogat i ima. Za masovnu javnost računa se jedino vijest - osuđen je jedan Mišković i to će, nesumnjivo, proizvesti znatan, mjerljiv učinak… Real-politika se i vodi u odnosu na realnu percepciju realnog biračkog tijela. Dublji zaključci ostaju za druge prilike i analize - čini se, recimo, da su srpska policija i tužilaštvo isto tako slabi u progonu ekonomskog kriminala, kao i hrvatske istovrsne institucije bez obzira na članstvo u EU, vjerojatno iz sličnih razloga. Državni službenici, naime, ne raspolažu resursima, nemaju znanja ni iskustva, slabo su školovani i upućeni, jer nikad nisu radili u biznisu, te najčešće pojma nemaju o meritumu, nego se drže paragrafa i oslanjaju na, srećom po njih, dovoljno restriktivne propise. Stoga neku veću ribu mogu uloviti svojom mrežicom samo ako zaluta u plićinu. U dubinu, u grotlo korupcije gdje se vode bitke divovskih lignji i ulješura, mogu zaviriti jedino ako se kod "Showtimea" pretplate na američku TV seriju "Billions".
29. marta
Aleksandar Apostolovski pokušava u beogradskom "Nedeljniku" odgonetnuti rolu hrvatskog premijera Oreškovića i njegov sukob ili emancipaciju od šefa većinskog HDZ-a, pa sve objašnjava "volšebnim" utjecajem hrvatske Katoličke crkve, kaptolske kurije i desničarskog kiborga Ivića Pašalića koji je, kaže, za Tuđmana bio "ono što je Čeda Jovanović bio za Zorana Đinđića". Pa u tim usporedbama ide i dalje i, mene citirajući, uspoređuje Josipa Manolića s pukovnikom Apisom. Iako sam toj usporedbi sam vinovao, valjda u metaforičkom zanosu kakav primjećujem i kod kolege Apostolskog moram upozoriti da usporedbe naših protagonista nisu precizne, iako nema sumnje da su tranzicijski postjugoslavenski procesi generički potpuno isti, od Slovenije do Makedonije. No, najmanje se podudaraju po ljudima i njihovim funkcijama u političkom kontekstu.
Poseban oprez traži se ako uspoređuješ različite faze tranzicijskog procesa - ja, recimo, nikad ne bih usporedio Đinđića s Tuđmanom, nego samo s Miloševićem, pa tko ispadne bolji... Manolić je, pak, kao najpovjerljiviji čovjek Ivana Steve Krajačića, u idealnotipskoj taksonomiji ono što je Darth Maul bio Darthu Vaderu. Dr Ivića Pašalića ne treba mistificirati - to je partijski birokrat kojega je kadrovirao Manolić, a propao je čim je umro Tuđman, kod kojega je radio kao sekretarica. Katolička crkva je, pak, ozbiljna institucija, multinacionalna korporacija, s kojom svaka vlast može postići dogovor - od Aleksandrove i Titove, do Tuđmanove i Račanove. Petrov i Orešković nisu biskupske marionete nego "preporođeni kršćani", pripadnici katoličkog pokreta s kojim hrvatska crkva upravlja isto onoliko koliko srpska upravlja pokretom "Obraz". Ali, kad sam se već upustio u nezahvalnu komparatistiku, evo jedna hipotetička - možda je Orešković naprosto poput, recimo, Saše Radulovića, zamislimo li situaciju u kojoj je SPS dobio toliko mandata da s Vučićem napravi ravnopravnu koaliciju, pa Vladu prepusti ovom srpskom liberalu i onda je on sam počne kadrovirati. Orešković je tehnokrat, ali nije liberal kao Radulović, nego preporođeni kršćanin iz Šuškove Kanade, blizak pokretu Opus Dei. Tu mi sad ponestaje metaforičke sape da to prenesem u srpske prilike… A ne vidim da bi nečemu i poslužilo.
30. marta
Zašto vjera nema nikakva utjecaja na srpske izbore? Politološki, to je teško objasniti - u svim ostalim državinama Bivše, ona je prvorazredni drugorazredni faktor. U Sloveniji ima mobilizacijsku ulogu na ljevici - ako je predsjednički kandidat demokršćanske provenijencije, "Mladina" počne objavljivati feljton o biskupu Rožmanu, koji je 1946. osuđen za kolaboraciju in abstentia. U Hrvatskoj je još važnija, kao os za mobilizaciju desnice i konzervativnog centra. U Bosni i Hercegovini nema utjecaja u interkomunalnim relacijama jer je razgraničenje puno dublje, kulturalno, ali zato utječe na političko profiliranje unutar samih etničkih zajednica (osim kod Srba). Među katolicima su dvije distinktne struje - ekskluzivistički Hercegovci i tzv. daidže, sarajevski i srednjebosanski "multikulturalisti", dok je među muslimanima situacija kompliciranija nego na Bliskom istoku. Imaš sarajevski Hamas, sarajevski Hezbolah, vehabite koji se okupljaju u džamiji kralja Fahda, a političko tijelo dijeli se i na one koji klanjaju u zbijenim redovima, te one koji to čine ležernije, tradicionalno… Jedino kod Srba i Albanaca ne vidiš baš nikakvu religijsku politizaciju. U socijalizmu te su dvije nacije najdalje otišle u sekularizaciji društva. Albanski desničari su staljinisti, a u Srbiji reakcionarne formacije su po nalogu državnog vrha stvarali sljednici Udbe, a ne neke crkvene klandestine organizacije. I sad, bez obzira na to što je na svakoj novobeogradskoj livadi izrasla po jedna "neovizantijska" betonjara koja se po ružnoći može takmičiti samo s katoličkim modernističkim hambarima u svakom hrvatskom provincijskom gnijezdu, religija tu ne igra nikakvu ulogu osim u stvaranju duhovnog jedinstva uperenog protiv Drugoga i u općoj orijentaciji prema Moskvi kao trećem Rimu. No, te plemenske kultove opservira se formalno, izgovaraju se obredne fraze, pazi na ritual, ali nema terenske mobilizacije koja bi mogla komplicirati političku situaciji. U svojoj nemodernosti Srbi u Srbiji barem imaju tu prednost da ne sudjeluju u rekristijanizaciji, povratku u europski feudalizam, ni u buđenju azijatskog fundamentalističkog misticizma…
31. marta
Bi li haška osuda Vojislava Šešelja bila problem za srpsku vlast koja će se formirati nakon završetka izbora? I može li oslobađajuća presuda utjecati na njihov ishod?
Koliko ima ljudi koji misle da Šešelj ni za što nije kriv? Osim u Srbiji, nijedan takav ne postoji na svijetu, što sigurno neće impresionirati one Srbe koji misle drukčije. Pa što ako se sav svijet urotio protiv Srba? Nema tu ništa novo… Pa ipak, sud ga je oslobodio. Znači li to da zbilja nije kriv?
Prevladava li i u Srbiji mišljenje da je nedužan? Rekao bih da misle kako je odgovoran za mnoga zla, no uglavnom se razliku po tome što će reći kad dodaju - Da, ali…
Njegova krivica spada u dubok kompleks "nesuočavanja s prošlošću", što je endemska bolest regije. A stvari su zapravo prilično jasne i jednostavne - dr. Vojo bio je Miloševićevo sredstvo za očuvanje vlasti. Njegovi jurišni odredi bili su ulična operativa za razbijanje opozicije, formirani pod pokroviteljstvom Jovice Stanišića i Frenkija Šimatovića, pomoćnog Hrvata u toj operaciji. No, to nije ratni zločin, to je politički problem, srpski, domaći.
Šešeljevi jurišni odredi koristili su se za zastrašivanje opozicije u Beogradu, a najviše zla napravili su u Bosni, gdje su se bavili terorizmom, dok su na hrvatskom frontu u vojnom smislu imali zanemariv učinak. Haška oslobađajuća osuda znači da sam Šešelj nije bio njihov zapovjednik, nego samo ideolog, a to spada u verbalni delikt, odnosno govor mržnje, za što je opet nadležan jedino srpski sud. Dodik je šešeljevce u poraću većinom eliminirao iz Republike Srpske. Još se neki ondje motaju, ali tako je i drugdje - i oni koji su osuđeni, u međuvremenu su pušteni…
Ima li dovoljno ljudi koji su spremni povjerovati da je Šešelj oslobođen jer je posve nedužan, čisti patriot, moralno ispravan čovjek koji je organizirao paravojne postrojbe Slobine Udbe, ali to je politika, i to unutrašnja, a ne zločin? Koliko god da ih ima, samo će poremetiti jedinstvo na nepopravljivoj desnici i podijeliti njene glasove. Ostaje još optužba za nepoštovanje suda. Za to bi, usprkos poslaničkom imunitetu, više zastupnika moglo biti izručeno u Haag. No, to će biti tek poslije izbora…
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.