Postavimo odmah najteže pitanje - treba li Srbima demokracija i kakva ona tu može biti?
Živjeli su i bez nje, lijepo, ali teško. Poslije diktature kralja Aleksandra, koja je bila jako popularna jer je Srbiji donijela nevjerojatan uspon, stvaranje kapitalizma, izgradnju Beograda i nevjerojatna teritorijalna proširenja u prostor zvan "Jugoslavija", uslijedila je njemačka okupacija, a zatim su je zauzele sovjetske i Titove snage i oktroirale komunizam. Ta diktatura bila je još popularnija i danas joj se svi okreću s nostalgijom.
Donijela je neslućen industrijski razvoj, učvršćenje u prostoru zvanom "Jugoslavija" koji se ipak naposlijetku federalizirao, što je bilo vrlo nepopularno i uzrokovalo "rat za jugoslavensko nasljeđe". Pritom je vlast prigrabio postkomunistički diktator Slobodan Milošević koji je bio silno popularan, dok nije izgubio nekoliko ratova pa su srpske zemlje, odnosno prostor naseljen srpskom većinom (odnosno srpsko-crnogorskom populacijom) razdijeljene u četiri države, upravo onako kako je to proročanski zacrtano na slavskom kolaču rebusom koji prikazuje tetravasileon Paleologa, četiri posvađena slova S. Potom su uslijedili eksperimenti s demokracijom provedeni pod okupacijom ili pod okriljem i pritiskom stranih sila - i svi su bili nezadovoljni, a zemlja je nazadovala. Ovo što se događa u posljednje vrijeme jest demokracija utoliko što se redovno, a i češće održavaju izbori, ali autoritet države i vlasti jača i nema sumnje da će ga ovi izbori još učvrstiti. Osim što je neizbježno, je li to dobro za Srbe? Anarhična "demokracija" jedino je što srpsko društvo može spontano generirati, ali to ne vodi nikamo, osim u propast - istim putem u fikcije i magle prošlosti, u zagrljaj Rusije koja tu slabu Srbiju ne želi i ne treba, u sukobe na Kosovu koje slaba Srbija ne može dobiti, jer se Albanija i Kosovo brže razvijaju i imaju neusporedivo jaču populacijsku bazu. Valja postaviti logična strateška pitanja, ali njih nikad neće postaviti narod i populistički tabloidi, nego jedino vlast koja nepopularne ideje mora nametati. Nije lijepo, nego teško, ali sad tako mora biti.
14.3.
U svim srpskim medijima stalno se ponavlja pitanje - a zašto je Vučić uopće raspisao izbore? Na pitanje se ne odgovara, nego proširuje potpitanjem - ta što će mu potvrda mandata kad i sad ima solidnu većinu, a ne vidimo sudbinske probleme kojima Vlada ne može pristupiti bez punog mandata? U stvari, svi su srpski neposredni izazovi takvi, treba ti puni mandat, a i takav možda nije dovoljan... U pozadini tih pitanja impliciran je odgovor - nije mu dosta vlasti. Želi da vlast učvrsti, proširi i produži, da osigura buduću vlast dok je na vrhuncu, a ne ako mu popularnost padne, radije dakle da ide na izbore prerano, nego prekasno. Posve racionalno to, kao, "nije demokratski". Trebao bi pustiti da ga izmrcvare pokuša li poduzeti još neke nepopularne mjere, pa onda raspisati izbore, ali unaprijed iskombinirati koaliciju s onima koji će, kao i obično, rogoboriti protiv vlasti dok ne skupe dovoljno zastupničkih mjesta da ih poslije stave na raspolaganje za formiranje vlade, pod uvjetima, naravno, ali prije svega zato jer se "odgovorno ponašaju" i "zemlji treba stabilnost". Zaista, puno je jeftinije raspisati odmah izbore nego kreirati takve marionetske koalicione partnere. Sam lijepo odgovaraš za sve što učiniš ili ne učiniš u svom nepodijeljenom mandatu, u kojem nećeš dijeliti zasluge ni krivnju. Svi to znaju, a opet postavljaju ta pitanja kao da ne znaju o čemu je riječ. U Srbiji je, naime, situacija kao i drugim zemljama bivše - u društvu postoji ravnoteža nacionalističkih antiliberalnih i retrosocijalističkih antiliberalnih snaga, kojima je zajedničko da se ne žele suočiti s problemima, pa ih pretvaraju u pitanje demokratske procedure, a jedina je razlika u tome što u Beogradu postoji vlast koja bi zaista htjela uvesti liberalnu, kapitalističku ekonomiju. U Srbiji ne postoji zdrava ekonomska osnova za takav pothvat, kakva postoji u Hrvatskoj gdje sad imamo i Vladu koja zna što mora provesti, ali je parlament - stvarna politička vlast u društvu - zapravo ne podržava. Da mi Srbima damo našu privredu, ili oni nama svog premijera, uz slovensku administraciju, bosanski humor i crnogorsko samopouzdanje, dala bi se složiti barem jedna poštena državica od ovih nikakvih šest ili sedam, kako vam drago.
15.3.
Rezultat ovog četrdesetodnevnog parastosa siguran je kao smrt - pobijedit će Vučić. Pitanje je samo koliko će glasova dobiti, ali to je puno važnije za njegovu stranku i ostale sudionike izbora, nego za njega samoga. Razmjeri pobjede odredit će, naime, kako će se u narednom mandatu manifestirati njegova moć. Ne treba sumnjati da će dobiti još četiri godine (možda ne cijele, jer u Srbiji valjda još nikad nisu održani izbori u redovnom roku). Znamo da će pobijediti, a ne dvojimo da će pobjeda biti bezuvjetna, odnosno da mu nitko neće moći ograničiti vlast nuždom nekog koalicionog aranžmana. Po čemu bi se onda ovi izbori mogli pretvoriti u dramu? Srpsko biračko biće ostat će na bazalnoj temperaturi, a groznica će zahvatiti jedino političko tijelo, nomenklaturu i klijentelističke strukture. Stvar je u tome što se odlučuje kako će poslije pobjede izgledati vladajuća stranka, tko će se na sljedećim izborima kandidirati za predsjednika Republike i tko će od sadašnjih epizodista zadržati bilo kakav angažman u narednom nastavku iste sapunice. Drama uvijek i nastaje oko sudbine epizodista, budući da se na Balkanu ne vode supstancijalne rasprave u parlamentu, u stručnim odborima i think-tankovima, nego se hvataju pozicije na kadrovskoj lijani i na granama stranačkog baobaba. Ne znači da se negdje ne rješavaju bitna geostrateška i ekonomska pitanja, ali o tome se ne čuje u javnosti, te nimalo ne utječe na izbore. Što je temeljna disfunkcija domaće real-politike, naime političke prakse u postjugoslavenskim zemljama regije.
Pobjeda Aleksandra Vučića danas je gotovo apsolutno sigurna, koliko uopće može biti sigurna bilo kakvo predviđanje ljudske sudbine. Ali, ako se iz kalkulacija izostavi viša sila i grom iz vedra neba, ostaje jedino pitanje tko će osim SNS-a preći izborni prag, a dosegne li netko deset posto, moći će graditi opozicijsku poziciju za iduće izbore tamo negdje 2020. godine. Koliko nepredvidivo, danas je to podjednako nevažno.
16. 3.
Srpski izbori prošli su prilično nezapaženo
Vladajuća stranka odustala je od predizborne agitacije zbog poplava. Nema smisla da se u teškim trenucima propagiraju politički kandidati koji ionako svima idu na živce jer je riječ o političarima, a njih nitko ne podnosi pa izravnim reklamiranjem stranka popularnost ne stječe, nego gubi. Bolje je da kandidati ostanu u drugom planu, a Vučić prominentnost ne može izbjeći sve i da hoće, jer je premijer, pa se stalno pojavljuje, u svojim javnim funkcijama. Konzekventno, i Demokratska je stranka odustala od kampanje jer nema smisla da se guraju ako se vladajući uzdržavaju, a osim toga, skupo bi ih koštala "promidžba" i morali bi prikazati porijeklo novca, ako ga imaju. Ovako, pokrit će slabost pričom da u kampanji ne sudjeluju, a vodit će je nesmetano u granicama svojih mogućnosti, ondje gdje već mogu prodrijeti.
Budući da su vladajuća stranka i principalna opozicija odustali od agitacije, nema se što plasirati u novine i u druge medije, pa su izdavači odahnuli jer se ne moraju maltretirati s "obaveznim likovima", stranačkim programima i ubitačno monotonim predstavljanjem izbornih protagonista. Uostalom, na izborima nema nijedne nove, zanimljive pojave. Osim razlomljenih koalicijskih partnera dosadašnje vlade, koji po istraživanjima dobivaju ukupno 60% glasova, idu razlomljena lijeva i desna opozicija, prva s ukupno 13%, a druga s ukupno 12% glasova (s tim da se oko 16% posto ne izjašnjava pa sve brojke treba podebljati za šestinu). Pritom su lijevi i desni međusobno podjednako nepomirljivi, atomizirani, i mogu dati mandate jedino ovim vladinskim formacijama, a nikako se ne bi mogli udružiti na bazi svoje lijeve ili desne ideologije. Cijela je arhitektura postavljena tako da nitko ne može ni s kim, osim vladajuće stranke koja će morati sama sa sobom. Neće joj biti lako…
17.3.
Aca Tijanić tvrdio je da kako izborni slogani imaju osnovnu funkciju da prikrije glavnu slabost stranke koja izlazi na izbore. Možda Aca nije bio Montesquie, ali je bolje no itko drugi razumio mehaniku srpske politike. Stoga bi nam tekuće parole stranaka i izbornih blokova dobro poslužile da stvorimo uvid u promišljanje društvenih zbivanja i razotkriju njihovu opću tehnokratsku kompetentnost - s tim da bismo ih morali prvo okrenuti za 180% ili pretvoriti u negaciju. No, kako se na ovim izborima nitko nije potrudio da nešto izmišlja, nego svi uglavnom nude ono što jesu sami po sebi, bez ikakvih obećanja ili projekcije, jedino što bismo mogli učiniti jest da im sami pokušamo izmisliti i prišiti slogane, ali stvarne, one koji ih stvarno ocrtavaju, parole kakve nikad ne bi upotrijebili, jer su previše prozaični da mobiliziraju biračku fantaziju (a na ovim izborima mobilizacija će, čini se, strašno teško ići). Ta mala igra, naravno, ne služi ničemu osim što pruža priliku da se politikom bavimo u konceptualnoj sferi, koju je ona sama napustila, jer se izborni PR sad uglavnom osniva na razbijanju opozicije, kao na proteklim hrvatskim izborima. Dakle, evo, neobavezno, u duhu uzrečice starog zagrebačkog novinara Krešimira Fijačka koji je govorio: "Ono malo što me u novinama zanima, to si sam napišem..."
Za SNS predložio bih - IDEMO DALJE! Mislim da bi SPS trebao manifestirati samopouzdanje i realizam: MI SMO UVIJEK OVDJE! Jedina stvarna opozicija, DS, trebao bi to i iskazati: GLASAJTE ZA OPOZICIJU! Tadić i Jovanović mogli bi im kontrirati ukazujući na vlastitu slogu: RAZLIKE NISU NEPREMOSTIVE! Na desnom polu, kombinacija DSS+Dveri ne bi mogla sebi priuštiti PRKOS I PREDRASUDE, pa bi im možda odgovaralo POVRATAK U BUDUĆNOST! Šešeljevcima je lako: JOŠ SMO SLOBODNI! Marica i hitna su na putu, pa koji prvi stignu...
18.3.
Pretražujem internet da vidim zanimaju li srpski izbori još nekoga osim mene... Frapantno, nema nikakvih vijesti, odjeka, političkih prijepora, optužbi... Dobro, niški politički čelnik Zoran Živković iz Nove stranke napao je Vučića i pozvao ga da se ubuduće bavi raščišćavanjem riječne obale i odvozom sekundarnih sirovina, a općenito požalio kako premijer "desubjektivizira" politiku i opoziciju. No, ova je invektiva privukla manje pažnje nego vijest koju prenose svi "mediji", znači tabloidi i blogovi - da je u Nišu čopor od dvanaest pasa izujedao jednu studenticu na Novom groblju, što su reporteri istražili pa ustanovili da u obližnju ambulantu svakodnevno dovode žrtve te dobro organizirane lokalne pseće bande iz Nišvila. Da je živ i da snima, Žika Pavlović bi svoj današnji crni film započeo tom scenom. Đoni Barka, i sam od neki dan pokojni, krenuo bi odatle u avanturu, ali ne s idejom da uspije na estradi kao pjevač, nego da se plasira kao političar. Tu se sad razilazimo s predloškom, s likom Zorana Živkovića, jer je ovaj već bio premijer pa mu nedostaje kandidovski element naivnog provincijalca koji na svijet gleda kao na školjku u kojoj leži njegov biser... Živković se doima umorno i deziluzionirano, što je najgori mogući image za političara ili filmskog protagonista.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.